Vojmir Franičević

Sveučilište u Zagrebu – Ekonomski fakultet

DOUGLASSA C. NORTH - Bilješke uz intelektualnu biografiju1

1. KA NOVOJ EKONOMSKOJ POVIJESTI – i od nje

Douglass Cecil North i Robert W. Fogel 1993. godine podijelili su 'Nagradu Švedske banke za
ekonomsku znanost u sjećanje na Alfreda Nobela' za pionirski rad unutar ekonomske povijesti, točnije
za to što su "obnovili istraživanje ekonomske povijesti primijenivši ekonomsku teoriju i kvantitativne
metode ne bi li objasnili ekonomsku i institucionalnu promjenu…. Kombinirajući ekonomiku s
poviješću, oni su ukazali na nove načine proučavanja i razumijevanja ekonomskog rasta i
promjene…te, istovremeno, pokazali potrebu za povijesnom dimenzijom u ekonomskoj analizi" (iz
obrazloženja nagrade, www.nobel.se) Nagradu su podijelili za doprinos 'novoj ekonomskoj povijesti',
te se s razlogom smatraju njezinim "pionirima". Fogelu su nagradu, ali i brojne polemike, pribavila
istraživanja značaja željeznica u ekonomskom razvoju SAD te efikasnosti ropstva, a potom i
ekonomske demografije. Northov doprinos se vidi u istraživanju dugoročnog ekonomskog rasta u
SAD i Europi, te u analizi uloge i značaja institucija – Northa se danas tretira i jednim od "pionira
nove institucionalne ekonomike" (iz objave za tisak, www.nobel.se).

North je kasnih 1930-ih upisao dodiplomski studij ekonomije na University of California u Berkeleyu,
gdje diplomira 1942 godine postavši "uvjerenim marksistom". Po završetku 2. svjetskog rata koji je u
najvećem dijelu proveo kao navigator u trgovačkoj mornarici (što mu je dalo mnogo vremena za
čitanje i učvrstilo ga u nakani da postane ekonomistom), nastavlja s poslijediplomskim studijem na
Berkeleyu gdje ga podučavaju Robert Brady, Leo Rogin (marksist, utjecajni profesor povijesti
ekonomske misli), i M. M. Knight, njegov mentor – ekonomski povjesničar, ali "agnostik" u
ekonomskoj teoriji. (North, 1993a, Autobiography). Doktorira 1952 godine. Vrijeme koje je (pišući
disertaciju o povijesti životnog osiguranja u SAD) proveo na Istočnoj obali – kada je pohađao
sociološki seminar Roberta Mertona na Columbia University u New Yorku te se osobito intenzivno
uključio u zbivanja na Školi poduzetništva Arthura Cole-a u Harvardu –dovesti će ga i pod utjecaj
Schumpetera. Ipak, prvi značajniji radovi neće biti ni marksovski ni schumpeterijanski, makar će se
veoma brzo kod Northa pokazati izrazita sklonost ka 'velikoj teoriji'. (Goldin, 1995, 195)

North će, iako se od početka svoje znanstvene karijere priklonio metodološkom individualizmu
neoklasične teorije, često ukazivati na doprinose marxa i marksističke teorije povijesti: "Marxovo

1
Definitivni tekst objavljen pod naslovom 'Douglass C. North – Od nove ekonomske povijesti do novog
institucionalizma'. u North, D. C. (2003), Institucije, institucionalna promjena i ekonomska uspješnost,
Zagreb: Masmedia, pp. 205 – 46
naglašavanje ključne uloge vlasničkih prava u efikasnoj ekonomskoj organizaciji i tenzije koja nastaje
između postojećih vlasničkih prava i proizvodnih potencijala nove tehnologije fundamentalni je
doprinos. U marksističkom sustavu tehnološka promjena stvara ovu napetost, a klasna borba ju
razrješava" (North, 1981, 61). Marxovu razradu dinamike proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa vidi
kao "pionirski napor da se integrira granice i ograničenja tehnologije s onima ljudske organizacije"
(North, 1990, 132): Tu je i ključna slabost, drži North: "klase su prevelike i raznolike grupe a da bi
mogle biti primarnom jedinicom aktivnosti". Northu se čini da je "individualistički kalkulus
neoklasične ekonomike boljom polaznom točkom" (isto, 61)

Premda North Marxu predbacuje utopijsko (1990, 132), ipak će i njegovo djelo konzistentno održavati
svojevrsnu utopijsku dimenziju – efikasnih ekonomskih i političkih tržišta kao njegovog istinskog
normativnog ideala. Ako je Marx i povjerovao u ozbiljenje utopije u budućnosti, North će biti sve više
zaokupljen razlozima njezina neostvarenja – njegova analiza promjene "ne garantira sretni
završetak")(North, 1990, 132). North, s druge strane, za razliku od Marxa, nije revolucionar i nije
teoretičar revolucionarne promjene – on promjenu vidi kao nadasve inkrementalnu, a revolucionarne
promjene su uvijek manje radikalne nego li su nastojanja njihovih aktera – pod pritiskom su prošlosti.
Niti su ambicije njegove prevratničke – ideal Northov nesumnjivo nije s onu stranu kapitalizma. Ipak,
pokazat će se da je ambicioznost njegove teorije institucionalne promjene usporediva Marxovoj
dijalektici proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa.

North će tek na University of Seattle, gdje dobiva prvi posao i ostaje do 1983., istinski recipirati
neoklasičnu teoriju (najzaslužniji je za to njegov kolega i šahovski partner Don Gordon). Na National
Bureau of Economic Research, gdje će 1956-57 boraviti kao istraživač, North će sresti vodeće
ekonomiste tog vremena (tada će redovito surađivati i sa Simonom Kuznetsom), ali i karakterističnu
orijentaciju na sakupljanje velikih količina kvantitativnog znanja organiziranog u dugim vremenskim
serijama. Upravo će to biti jednim od temelja na kojima će nići nova ekonomska povijest (NEP) – jer
će dati uporište nastojanjima kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih da se tradicionalna ekonomska povijest
radikalno transformira i formalizira "na način sličan unošenju matematičkih modela i statistike u
ekonomiku" (Goldin, 1995, 193), ali i karakterističnom empiricizmu. I Fogel i North će u svojim
počecima dijeliti NBER-ovsku kvantitativnu orijentaciju i metodologiju (Goldin, 1995, 195) i naći se
među ključnim akterima NEP-a, koji 1960-ih bilježi "pravi procvat" (North, 1997a, 412)

Northovi raniji radovi čvrsto su usađeni u program nove ekonomske povijesti - " kao na primjer
njegove procjene bilance plaćanja, cijena prekooceanskog transporta i uvozno-izvoznih indeksa"
(Goldin, 1995, 195) Štoviše, North će 1965 godine s jasnih metodoloških polazišta NEP-a kritizirati
tradicionalnu ekonomsku povijest, zbog "niske kvalitete istraživanja" (North, 1965, 89) – brojne
oblasti ekonomske povijesti nisu istražene; brojne su tvrdnje koje su suprotne temeljnim ekonomskim

2
postavkama; dokazi ne pružaju nikakvu podršku niti omogućuju testiranje zaključaka itd. Kritizirat će
i novu ekonomsku povijest zbog "općenito razočaravajućih rezultata", da bi zaključio kako je potrebno
"pomesti dobar dio stare ekonomske povijesti", ali i "podići kvalitetu nove ekonomske povijesti, kako
bi ova bila na razini koja se očekuje u drugim oblastima ekonomike". (North, 1965, 91) North, će
međutim, s vremenom biti sve skeptičniji.

Pristup nove ekonomske povijesti bitno je različit od one tradicionalne. NEP nastoji u "navodnu zbrku
ekonomske povijesti", unijeti "analitičku rigoroznost neoklasične teorije i statističke tehnike za
testiranje hipoteza" (Dugger, 1995, 454; slično i Greif, 1997) Drugim riječima ekonomsko-
povjesničarski modeli moraju odgovoriti temeljnom zahtjevu neoklasičarske metodologije: "moraju
biti podložni testiranju, dakle i odbacivanju" (North, 1977, 188) "Rađanje kliometrije", kazat će s
odobravanjem Goldin, " uvelo je ekonomsku povijest u disciplinu ekonomike. Ona je podvrgla svoje
tvrdnje istim standardima dokazivanja uz koja su i svi ostali u ekonomici morali pristajati…. (Goldin,
1995, 206) Umjesto kompleksnih i detaljnih propitivanja i rekonstrukcije prošlih događaja, pribjegava
se sistematskoj upotrebi teorije i kvantitativnih metoda (North, 1977, 190). NEP će "podići razinu
znanstvenih zahtjeva, a neki će začuđujući rezultati (precijenjenost uloge željeznica, efikasnost
ropstva, na primjer) …. potaći kreativni i široki razvoj ekonomsko-povijesnog istraživanja". Ali će
"veoma malo ili čak nimalo pažnje posvetiti društvenim, institucionalnim ili pak kulturnim
odrednicama istraživanog problema". (Gustafsson, 1991, 26) Dok kliometričari teže "preoblikovati
ekonomsku povijest tako da ova odgovara ukusu njihovih kolega iz ekonomike", to ove baš i nije
impresioniralo, dodat će McCloskey. (McCloskey, 1976, 435) Tako će se poznati ekonomista Robert
Solow potužiti kako "više nije zabavno čitati te stvari": "ova vrsta ekonomske povijesti, daleko je od
toga da bi ekonomskom teoretičaru ponudila prošireni obzor zapažanja, umjesto toga ona mu vraća
istu rutinsku kašu koju teoretičar nudi povjesničaru " (Solow, 1985, 330) Ako bi se ekonomska teorija
nastavila razvijati kao "tvrda znanost", neosjetljiva na institucionalni i kulturni kontekst ekonomskog
procesa, jedina razlika ekonomske teorije i povijesti bila bi – "izvor podataka", ironizira Solow.
(Solow, 1985, 331) Kada McCloskey (1976) žali što ekonomisti nisu prepoznali značajne doprinose
novih ekonomskih povjesničara, razlog za to, pripomenut će već s distance North, nije "neznanje ili
propust tržišta, već jednostavno to što novi ekonomski povjesničari rade iste stvari kao i ekonomisti,
ali se pritom bave mrtvim pitanjima i to s podacima koji su općenito manje kvalitetni" (North, 1977,
197).

Northovo udaljavanje od kliometrije počinje već početkom 1970-ih kada razvija teoriju institucija kao
proširenje neoklasičnog programa što ga čini i jednim od osnivača nove institucionalne ekonomije
(NIE). Nezadovoljstvo neoklasičnim teorijskim okvirom (u kojem je sve ono što je povjesničaru
najzanimljivije i što bi trebalo biti ili predmetom ili preduvjetom objašnjenja povijesne promjene –
pretpostavljeno kao zadano), postaje očiglednim. U gotovo manifestnom tonu, on kazuje: "Ekonomista

3
ne samo da je prihvatio ukuse, tehnologiju i stanovništvo kao dane, već je jednako tako kao dana uzeo
temeljna pravila donošenja kako tržišnih tako i ne-tržišnih odluka. Što se toga tiče, teorija nije
prepoznala mogućnost da se ekonomske odluke donose političkim procesom. Informacije se
pretpostavljalo savršenima i besplatnima. Ovo je jedna zastrašujuća zbirka nedostataka " (North, 1971,
118)

North će modificirati neoklasičnu teoriju tako što će zadržati pretpostavku rijetkosti i otuda
konkurencije te analitičkih alata mikroekonomske teorije. Modificirati će pretpostavku racionalnosti, a
dodati dimenziju vremena (North, 1994, 359). Uvođenje rijetkosti u središte analize pokazalo se
moćnim sredstvom u analizi ne samo ekonomskih već i političkih, društvenih i uopće svakovrsnih
problema. Nasuprot tom doprinosu, tri su osobite slabosti neoklasike: prva, nema institucija; drugo,
neadekvatne su pretpostavke o ponašanju aktera, treće, nema razmatranja vremena (North, 1999b,
314) Neoklasičarska pretpostavka racionalnosti pokazat će se "najnerealističnijom"(North, 1995).
Institucije su u svijetu instrumentalne racionalnosti "suvišne" - uvedemo li jednom institucije u model,
nužni korolar je priznanje da instrumentalna racionalnost nije ispravna pretpostavka o ponašanju"
(North, 1990b) Vrijeme, pak, dimenzija koja u statičkom svijetu neoklasike nedostaje, "je ona
dimenzija u kojoj se dešava ljudsko učenje, najvažniji izvor dugoročnog ekonomskog rasta" (North,
1995)

Glavnim ograničenjima NEP-a pokazuje se dakle tijesni "oklop neoklasične teorije" (1997b, 412).
Rigoroznost i sistematsko korištenje teorije i kvantitativnih metoda doveli su do odbacivanja ili
preciziranja niza postavki (ili impresija) o nedavnoj povijesti nastalih tradicionalnih historičarskim
putem. (North, 1977, 192). Ali, komentirat će s North distance - "nekritičko prihvaćanje neoklasične
teorije skupo nas je koštalo….. premda je sistematska primjena teorije cijena na ekonomsku povijest
bila značajan doprinos, neoklasična teorija bavi se alokacijom resursa u nekom vremenskom trenutku,
što je razarajuće ograničenje za povjesničare kojima je u središtu pažnje objasniti promjenu u
vremenu". (North, 1990, 131) Nasuprot statičnom konceptu alokativne efikasnosti, North će
povjesničarskom diskursu naći primjerenijim koncept "adaptivne efikasnosti" (North, 1990, 80 – 82):
on se odnosi na "vrste pravila koje oblikuju evoluciju ekonomije kroz vrijeme." (North, 1990, 80)

Nepropitivanje prolaznosti ograničenja unutar kojih pretpostavljeno racionalni akteri djeluju i odlučuju
između alternativa, izvor je ahistoričnosti i sterilnosti. (North, 1977, 193; Greif, 1997) Dok se tržište i
tržišna alokacija pretpostavljaju, a netržišni oblici alokacije zanemaruju pa i ignoriraju (vidi i Greif,
1997) – akteri se pretpostavljaju samozainteresiranima i u tome (maksimizirajuće) racionalnima.
Ključni izvor poticaja na koje reagiraju su promjene relativnih cijena (North, 1977, 193 i 1997a, 412).
Jedina ograničenja s kojima se pritom suočavaju, birajući među alternativama, su ona tehnologije i
dohotka, dok se ograničenja "ljudske organizacije" ne razmatraju. Time se ekonomskoj povijesti

4
oduzima ono što je njezin " pravi smisao i cilj: pokušati objasniti različite obrasce rasta, stagnacije i
propadanja društava tijekom vremena, te istražiti putove kojima trenja što proizlaze iz ljudskih
interakcija dovode do posve divergentnih rezultata." (North, 1990, 132) Istovremeno, zadatak je njen "
suvremenom društvenom znanstveniku pružiti evoluirajući kontekstualni okvir unutar kojeg je moguće
objasniti uspješnost današnjih političko-ekonomskih sustava." (North, 1981, 209).

Ali, North će kazati i sljedeće: "Napustiti neoklasičnu teoriju znači napustiti ekonomiku kao znanost".
(North, 1978, 963 i 974) Napetost između Northove vjernosti temeljnoj paradigmi individualnog
izbora, uz – sve radikalnije - odbacivanje/modificiranje nekih njenih temeljnih pretpostavki ostat će
trajnom odlikom Northove rekonstrukcije teorije ekonomske povijesti i institucionalne promjene.
Riječ je o fascinantnoj "intelektualnoj borbi" u kojoj će se stalno suprotstavljati "privrženost paradigmi
novom razvoju teorije" (Hirsch and Lounsbury, 1996, 874)

2. SMITHOVSKA DINAMIKA: ŠIRENJE TRŽIŠTA, SPECIJALIZACIJA I PODJELA RADA

North će konzistentno naglašavati kako je "snaga neoklasične teorije njezino beskompromisno

naglašavanje rijetkosti i otuda konkurencije" (North, 1995) Povjerenje u moć i prednosti tržišne
ekonomije održati će do današnjeg dana – ono što će u njegovom kasnijem radu postati sve prisutnijim
je tematiziranje različite sposobnosti i uspješnosti društava da te prednosti iskoriste. Ipak, prva
Northova knjiga neće moguće institucionalne prepreke efikasnom korištenju proizvodnog potencijala
neke ekonomije, uzimati u obzir, iako ih je North svjestan.

U "Ekonomskom rastu Sjedinjenih Država 1790 – 1860" (1961), koji se smatra se jednim od
utemeljiteljskih doprinosa novoj ekonomskoj povijesti (Myhrman and Weingast, 1994, 186), proces
rasta razmatra se isključivo u pojmovima evolucije tržišne ekonomije "pri čemu je ponašanje cijena
dobara, usluga i proizvodnih faktora glavnim elementom objašnjenja ekonomske promjene" koja se
dešava u društvu koje se pretpostavlja kao "gramzljivo društvo s konkurentskom tržišnom
ekonomijom. " (North, 1961, vii i 8). Ako je regionalna specijalizacija (Sjever, Jug, Zapad) slijedila
logiku komparativnih prednosti, onda je dinamika rasta međunarodne trgovine, osobito u prvoj fazi,
bila dinamičkom polugom Northova modela. (Hirsch and Lounsbury, 1996, 874)

North se oslanja na temeljni argument Smithova "Bogatstva naroda" (North, 1961, 1 i 10): U uvjetima
ograničenog domaćeg tržišta koje ne pruža prostora specijalizaciji i podjeli rada, koji ostaju
rudimentarnim, širenje vanjskog tržišta biti će put koji će omogućiti "porast domaćeg tržišta, porast
novčanih dohodaka, te širenje specijalizacije i podjele rada." Ti povoljni uvjeti "pokrenuli su lanac
posljedica koji će voditi održivom rastu" (North, 1961, 2) Među najznačajnijima North vidi

5
smithovsku vezu između širenja tržišta, specijalizacije te porasta efikasnosti i produktivnosti u
ekonomiji. (isto, 10 i 159)

Smithijanska perspektiva širenja tržišta i specijalizacije ostat će trajnom odlikom Northova pristupa
povijesnoj analizi institucionalne promjene. North će i 1981 pisati kako je "stalna napetost između
dobiti od specijalizacije i njenih troškova ne samo osnovni izvor strukture i promjene u ekonomskoj
povijesti, već je ona i u središtu suvremenih problema političke i ekonomske uspješnosti" (North,
1981, 209). North će, dakako, s vremenom postati svjestan činjenice da realiziranje mogućih dobiti od
trgovanja nije automatsko (North, 1995). Stoga će i kritizirati tradicionalnu ekonomsku povijest zbog
njenoga fokusiranja na industrijsku revoluciju i na tehnološku promjenu "kao ključu za utopiju", što je
"manjkavo stoga što veliki dio svijeta nije uspio realizirati potencijalne koristi tehnologije"(North,
1990, 132 – 33)

Ne samo, dodajmo, što će se Northove ocjene same industrijske revolucije pokazati kontroverznima,
već će se takvom pokazati i njegova periodizacija ekonomske povijesti, koja i razmatranju Industrijske
revolucije daje istinski kontekst. Prva ekonomska revolucija bio je "razvoj poljoprivrede u osmom
mileniju prije nove ere" - ona je "stvorila poljoprivredu i 'civilizaciju' ". Druga ekonomska revolucije
predstavlja "brak znanosti i tehnologije i njezine primjene na ekonomsku aktivnost". Iako to jest
posljedica industrijske revolucije, riječ je o fenomenu 19-og stoljeća. Dok brojni ekonomski
povjesničari smatraju industrijsku revoluciju "razdjelnicom ekonomske povijesti" (North, 1981, 158 ),
ona je u stvari bila jedno "ubrzanje u stopi inovacija, čije je porijeklo mnogo starije od tradicionalne
kronologije (1750-1830)". U skladu sa svojim tipičnim inkrementalizmom, ali i već naznačenom
smithijanskom perspektivom, North će nastaviti: "Bolje specificirana vlasnička prava … su poboljšala
tržišta faktora i proizvoda… To je rezultiralo i porastom veličine tržišta što je induciralo veću
specijalizaciju i podjelu rada, a što je pak povećalo transakcijske troškove. Kako bi se reducirali
transakcijski troškovi smišljene su organizacijske promjene, a one su vodile radikalnom sniženju
troškova inoviranja kada su istovremeno rastuća veličina tržišta i bolje specificirana vlasnička prava
nad otkrićima podizala stopu prinosa na inoviranje. Ovaj je skup razvojnih procesa utro put stvarnoj
revoluciji u tehnologiji – drugoj ekonomskoj revoluciji" (North, 1981, 159)

Ovo je tek jedan od niza primjera Northovih povijesnih interpretacija koje će biti izvrgnute kritikama
povjesničara. Tako će Landes izrazito kritički progovoriti o pristupu nove ekonomske povijesti
industrijskoj revoluciji. Iako prihvaća opravdanost inzistiranja na temi "kontinuiteta" – "revolucije su
bez iznimke dobro i dugo pripremane" – "anti-revolucionisti su također napravili 'ili – ili' grijeh".
"Kontinuitet ne isključuje promjenu, čak i onu drastičnu" (Landes, 1998, 194) Industrijska je
revolucija po Landesu istinski "primjer velike promjene", pri čemu naglasak nije na "brzini" već na
"dubini". (Landes, 1998, 187) Lazonick će pak kritizirati Northov fokusiranje na institucionalna

6
pravila, ugovaranje i norme, a zanemarivanje dinamike kapitalističkog poduzetništva, poduzetnika i
poduzeća, te njihovih strategija u generiranju ekonomskog razvoja. (Lazonick, 1991, 310-17) Neki će,
poput Rostowa, zanemariti Northu "stiliziranu povijest" koja "simplificira" stvarna zbivanja ili se
dogmatski priklanja prikladnom povijesnom gledištu kada nedostaju čvrsti dokazi (Rostow, 1974,
494-5). K tome, kako će se njegov interes sve više pomicati s eminentno povijesnog istraživanja ka
teoriji povijesne promjene, tako će i povijest, povijesni događaji i podaci sve više postajati prikladnim
ilustracijama teorijskog argumenta. (Vandenberg, 2002, 229)

3. INSTITUCIJE SU VAŽNE – NORTH MEĐU UTEMELJITELJIMA 'NOVE

INSTITUCIONALNE EKONOMIKE'

North će ubrzo prepoznati značaj "ekonomske organizacije" društva za njegovu uspješnost – pokazuje
se da je "poboljšana ekonomska organizacija jednako važna kao i tehnološka promjena u razvoju
Zapadnog svijeta između 1500 i 1830" (North, 1965, 87-88), pa je "vrijeme da dobije i podjednaku
pažnju" (North, 1971, 120) To će biti osnovnom temom "priče o uspjehu" (North, 1990, 96) što će je
North, zajedno s Robertom P. Thomasom, ispričati 1973 godine, ali i njezin osnovni zaključak (North
and Thomas, 1973, 1 i 157-58). U poznatom članku o prekooceanskoj plovidbi između 1600 i 1800
ustvrditi će, nasuprot 'stiliziranim činjenicama', da je zasluga tehnoloških inovacija za porast
proizvodnosti manja od drugih inovacija: značajnog smanjenja gusarstva i inovacija u ekonomskoj
organizaciji. (North, 1968) Iako sve implikacije nije do kraja osvijestio – već ovdje postaje
prepoznatljivo ono što će postati dominantnim: "institucije i tehnologija su u interakciji. Jedna bez
druge ne donose ekonomski rast. North je, zaključuje Goldin, dobro naučio lekciju i usmjerio svoju
pažnju na proučavanje institucija narednih 25 godina" (Goldin, 1995, 198)

Odluka da se počne baviti i evropskom ekonomskom poviješću odvesti će ga 1966/67 u Ženevu.

Uvjerivši se da osloncem na neoklasičnu teoriju ne može objasniti onakvu "temeljnu društvenu
promjenu kakva je odlikovala evropske ekonomije od srednjega vijeka nadalje", odlučio je "obnoviti
alate" (North, 1993a). U traganju za novim teorijskim okvirom iznići će interes za bavljenje
institucijama i institucionalnom promjenom, a North će se profilirati kao jedan od pionira nove
institucionalne ekonomije (NIE). NIE se oslanja na pionirski doprinos Ronalda Coasea (1937, 1960)
koji je pokazao da korištenje tržišta ima cijenu za aktere - a "kada transakcije koštaju, onda su
institucije važne" (North, 1990, 11). Upravo je pretpostavka nultih transakcijskih troškova ono što će
NIE zamjerati standardnoj neoklasičnoj teoriji: "neoklasični rezultat efikasnih tržišta može se dobiti
samo ako se transakcije vrše bez troškova" (North, 1993b) Za ovu fazu Northova rada ključna će stoga
biti i njegova recepcija Alchiana, Demsetza, Cheunga, Barzela i drugih autora koji su probleme
ugovaranja i vlasničkih prava postavili u središte (Myhrman and Weingast, 1994, 186; North, 1978).

7
Ključ transakcijskih troškova su troškovi informacija. Oni se odnose kako na specifikaciju svojstava i
mjerenja onoga što se razmjenjuje, tako i na samo provođenje ugovora.(North, 1990, 27): "troškovi
mjerenja i provedbe su izvori društvenih, političkih i ekonomskih institucija" (North, 1981, 5-6 i 1900,
27-8). Troškovi mjerenja uključuju utvrđivanje fizičkih i vlasničkih dimenzija dobara i usluga (North,
1990b). Troškove provedbe čine troškovi povezani s "ostvarivanjem uvjeta razmjene" (North, 1990b).
Provedba može počivati i samo na neformalnim ograničenjima i normama - u sustavu personalizirane
razmjene oni mogu biti niski, ali razmjena je ograničena i tipično lokalizirana te ne omogućuje
specijalizaciju i podjelu rada (North, 1989a, 1320) Kako se razvijaju bezlična razmjena, kao i
kompleksne društvene strukture, transakcijski troškovi mogu jako narasti, a provedba će sve više, ali
nikada i jedino, ovisiti o formalnom pravnom sustavu koji "provedbu nameće". (North, 1990b; 1989a,
1320) Ekonomska tržišta su, međutim, često nesavršena te s visokim troškovima transakcije, politička
još i više: dok su" ekonomska tržišta koja aproksimiraju uvjete koji su nužni za efikasnost izuzetak,"
dotle je "nemoguće naći politička tržišta koja su efikasna". (North, 1994, 361) Razlog za to je
jednostavan: "veoma je teško mjeriti ono što se razmjenjuje na političkim tržištima te, posljedično,
provesti sporazume" (North, 1990b). North će "stvaranje institucija koje osiguravaju niske troškove
transakcija " vidjeti kao "ključni problem u stvaranju produktivnih ekonomija" (North, 1990b)

Tematiziranje transakcijskih troškova ostat će trajnim središnjim momentom Northove teorije

institucija i institucionalne promjene: "sistematsko izučavanje transakcijskih troškova nudi istinsko
obećanje u objašnjenju oblika i promjene ekonomske organizacije kroz vrijeme" (North, 1978, 975)
Ali i kritičnom točkom: oni su određujući za pojavu institucija. S druge strane, institucije su, zajedno s
tehnologijom, i izvor transakcijskih troškova – ekonomskih i političkih (North, 1990, 61 i 66; North,
1995). To je izvorom i značajne kontradikcije koja je inherentna samom pristupu NIE: "troškovi
transakcije su trebali objasniti institucije u povijesti, ali su umjesto toga ovisne o njima" (Ankarloo,
2000, 19) Pokazat će se da njeno razrješenje nije moguće unutar neoklasičnog pristupa kojeg dijeli
NIE.

Polazeći od metodološkog individualizma (Platteau, 2000, 10; Hodgson, 1998, 13), NIE ekonomske,
pravne i povijesne institucije objašnjava u pojmovima individualnog izbora. (Groenewegen et al.
1995, 470). Ali, unosi i neke izmjene: akteri teže biti (1.) ograničeno racionalni te (4) skloni
oportunizmu. Kada toga ne bi bilo, problemi ugovaranja bili bi trivijalni. Kako postoje karakteristične
teškoće odlučivanja, a djelovanje je u okruženju u kojem transakcije koštaju te su informacije
asimetrične, onda institucije postaju važne. (Furobotn and Richter, 1991, 4 – 5)

Pokazat će se da je ključni problem NIE upravo u modelu racionalnog pojedinca koji institucije
objašnjava samo interakcijom danih racionalnih pojedinaca, a unutar inicijalnog stanja u kojem

8
institucija nema. (Field, 1979 i 1984) To vodi u problem tzv. "beskonačne regresije". Nije, drži
Hodgson, moguće objasniti nastajanje institucija iz nekog stanja u kojem postoje samo racionalni
pojedinci, ali ne i institucije. (Hodgson, 2001, 249 - 51) Da bi to učinila, NIE "mora pretpostaviti
društveni okvir koji upravlja njihovim interakcijama. U svakom izvornom, hipotetskom 'state of
nature' iz kojeg institucije nastaju, niz kulturnih i društvenih normi je već pretpostavljen" (prema
Hodgson 1998, 182; vidi i Field, 1984, 685). Tako će Williamson izvorno stanje opisati kao tržište
(Williamson, 1975, 20). Ali, dodat će Hodgson, i tržišta su institucije. Već samo komuniciranje
informacija među akterima iziskuje " koncepte, konvencije, pravila, rutine i norme koje svi dijele. Ove
se, pak, treba objasniti. " (Hodgson, 1998, 182-3) Upali smo, zaključuje Hodgson, " u beskonačnu
regresiju, sličnu zagonetki 'što je došlo prije, pile ili jaje?'. Takvoj analizi nema nikada kraja.
Arbitrarno je zaustaviti se na nekom stupnju objašnjenja i kazati 'sve je to svedivo na pojedince' kao
što je to kazati 'sve je društveno i institucionalno'… Postoji dakle jedan zatvoreni krug determinacije"
(Hodgson, 1998, 184). "Pretpostavka da opstoji neki sustav pravila, normi, ili struktura analitički je
neophodna", jer "drži li netko da se svijet sastoji od samozainteresiranih agenata koji nisu ograničeni
pravilima ili normama, ili fenomenima poput normi, onda nema objašnjenja zašto svijet ne degenerira
u hobesijanski svijet svih protiv sviju" (Field, 1984, 685) I Hodgsona i Fielda će ovo uputiti na
traganje za drugačijom metodologijom – koja će tražiti izlaz iz vječne dileme indukcije prema
dedukciji u "razumnom pristupu modeliranju ekonomskih fenomena" koji će odustati od isključlivo
endogenog objašnjenja institucija korištenjem ekonomskih modela te će prihvatiti značaj posebnog, za
koji su institucionalisti poput Commonsa uvijek pokazivali uvažavanje (Field, 1979, 67), koji će
usvojiti "evolutivni i otvoreni okvir analize". (Hodgson, 1998, 185) North će se takvim zahtjevima
doista i približiti.

3.1 Institucionalni aranžmani i ekonomski rast SAD

Ovaj će period donijeti dvije knjige: jednu s Lanceom Davisom (1971) i drugu s Robertom Thomasom
(1973) – u objema North teži: "razviti sveobuhvatni analitički okvir …. koji je konzistentan i
komplementaran standardnoj neoklasičnoj ekonomskoj teoriji" (North and Thomas, 1973, vii). Riječ je
o "širenju obuhvata" tradicionalnih ekonomskih modela koji će nam omogućiti "objašnjenje
nastajanja, promjene i raspadanja organizacijskih oblika unutar kojih ljudi surađuju ili konkuriraju"
(North, 1971) Pokušaji su to "primjene troškova transakcije, ugovaranja i vlasničkih prava kako bi se
stvorilo neoklasični institucionalni pristup ekonomskoj povijesti" (Vandenberg, 2002, 218).

U "Institucionalnoj promjeni i američkom ekonomskom rastu" (1971), komentiraju Myhrman i

Weingast, Davis and North "pokazuju kako je prisvajanje dobiti od razmjene često iziskivalo promjene
u vlasničkim pravima i otkrivanje novih institucionalnih aranžmana". Unutar razvijenog
mikroanalitičkog teorijskog modela interpretiraju niz aspekata ekonomske povijesti SAD: od

9
zemljišne politike, financijskog sektora, transporta, industrije, pa do radničkog organiziranja. Tako će
pokazati na primjeru izgradnje kanala kako do investiranja (unatoč mogućim koristima) nije došlo
automatski – već nakon što su mnoge federalne države oblikovale nove institucionalne aranžmane.
(Myhrman and Weingast, 1994, 187)

Ovim su pružili "novu interpretaciju američkog ekonomskog rasta sa stanovišta ekonomskih agenata
koji su slijedili prilike za profit mijenjajući pravila" Pokazuje se da "razumijevanje ekonomskog rasta
iziskuje ne samo shvaćanje neoklasičnih faktora, već i komplementarne evolucije politike i zakona
koji stvaraju temelje ekonomskih oblika koji proizvode rast". (Myhrman and Weingast, 1994, 188)
Svodeći državu na redistributivnog agenta koji ima monopol nad silom, kritizira pak Dillard, Davis i
North "održavaju neoklasičnu koncepciju negativne države" (Dillard, 1974, 917).

Stoga će se neobično važnom pokazati Northova recepcija ključnih doprinosa teorije javnog izbora
koja aplicira neoklasične postulate na analizu politike – osobito onih Downsa, Tullocka, Buchanana,
Olsona i Arrowa - ali i teorije pregovaranja kojom eksplicitno unosi dimenziju (nejednake) moći i
konfliktnih interesa.(npr. u North, 1981) Naime, North drži vlasnička prava bitnima jer pomažu
smanjenju troškova transakcije i time omogućuju veću specijalizaciju (Vandenberg, 2002, 220). U
političkom se pak procesu definira, uspostavlja i provodi struktura vlasničkih prava – stoga će se
istraživanje odlika političkog procesa pokazat bitnim za objašnjenje nastajanja i tvrdokornosti
neefikasnih struktura vlasničkih prava (vidi North, 1990b). Za Northa će jedna od najočiglednijih
povijesnih lekcija biti ona da "politički sustavi imaju inherentnu tendenciju da proizvode neefikasna
vlasnička prava što rezultira stagnacijom ili opadanjem" (North, 1989a, 1321)

Država i politički proces biti će tema na koju će se North stalno i sve više vraćati, sve se više
udaljavajući od pristupa politici teorijom racionalnog izbora. Dok svoj dug teoriji javnog izbora Davis
i North otvoreno priznaju (slično i North i Thomas, 1973, 159), već će u 1978 North govoriti o njenim
"prilično skromnim rezultatima": ona zanemaruje "temeljne razlike između djelovanja tržišta i
političkog procesa". A 1981, iako i dalje polazi od "neoklasične teorije države", dodati će: "politikom
interesnih grupa ne može se objasniti ponašanje glasača; čini se da ideološka razmatranja objašnjavaju
brojne političke i sudske odluke" (North, 1981, 21). Nužno je, dakle, "mnogo temeljitije teoretiziranje
prirode države od onoga površnog na kojem se zadržava teorija javnoga izbora". To uključuje
"sistematsko izučavanje promjene političkih struktura", ali i "izvođenje hipoteza podložnih testiranju
koje će objasniti upornu tendenciju država da prihvaćaju 'neefikasna' vlasnička prava unatoč očitim
dobicima koje bi vladari imali od većeg dohotka koji bi uslijedio of efikasnih vlasničkih prava"
(North, 1978, 975)

10
Unatoč jasnom odmaku od nekih ključnih elemenata neoklasike, kao i teorije javnog izbora, i
"Struktura i promjena"(1981) počiva na "vrlo jednostavnoj i još uvijek neoklasičnoj teoriji države" -
kojom se pokazuje da "država može proizvesti pravila koja ne podržavaju ekonomski rast" (North,
1993a). Analiza koja se temelji na interesima vladajućih i visokim transakcijskim troškovima nije bila
u stanju odgovoriti na osnovno pitanje: što je to što sprječava (nasuprot evolucijskom argumentu da i u
uvjetima neizvjesnosti, kada je individualna maksimizirajuća kalkulacija nemoguća, konkurencija
omogućava preživljavanje samo najefikasnijima – Alchian, 1950) eliminaciju neefikasnih institucija te
podržava kretanje društava inferiornim putovima rasta. Ne bi li trebali očekivati da će se "politički
poduzetnici u stagnirajućim ekonomijama brzo povesti za politikama onih uspješnijih?" (North, 1990,
7) Postavši svjestan te slabosti, North će se okrenuti temeljitijem proučavanju političkog procesa. To
će ga 1983. odvesti u St. Louis u traganju za kolegama zainteresiranim za razvitak novih političko-
ekonomskih modela) (North, 1993a), ali i daljnjem mnogo produbljenijem istraživanju problema
individualne i kolektivne spoznaje u uvjetima inherentne neizvjesnosti i rastuće društvene složenosti.

3.2 Zašto je Zapad uspio?

North će brzo uvidjeti kako slučaj SAD, gdje su ekonomski i politički aranžmani u velikoj mjeri
poticali rast, ne omogućuje formuliranje generalne teorije koja će odgovoriti na pitanje: zašto neke
zemlje uspijevaju, a druge ne. Tek će ga proučavanje evropske ekonomske povijesti približiti tom
odgovoru. Koristeći teoriju institucionalnih aranžmana razvijenu u Davis i North (1971) - North i
Thomas u "Rastu Zapadnog svijeta: Nova ekonomska povijest" (1973) ističu, nasuprot ttradicionalnim
gledištima, kako inovacije, ekonomije obujma, obrazovanje, akumulacija kapitala "nisu uzroci rasta –
oni jesu rast". Ključ rasta je "efikasna ekonomska organizacija", odnosno struktura poticaja koja
pojedince vodi ka društveno poželjnim aktivnostima, mehanizmi koji približavaju društvene i
individualne stope povrata. (North i Thomas, 1973, 1-2). U središtu su interesa "institucionalni
aranžmani koji povećavaju efikasnost (isto, 5-6). Do njih može doći unutar postojeće strukture
vlasničkih prava ali, mogu iziskivati i nastanak novih vlasničkih prava; do njih može doći
dobrovoljnim organiziranjem, ali mogu iziskivati i državnu prisilu. Novi institucionalni aranžmani
iziskuju troškove, pa do njih neće doći "ukoliko privatne koristi njihova stvaranja nisu veće od
troškova" (isto, 6), zaključuju u izrazito neoklasičnom tonu.

Najvažnija determinanta poticaja na institucionalnu promjenu je rast stanovništva – to je onaj

parametar koji je ključno utjecao na to da neke institucionalne promjene koje nisu bile profitabilne u
jednoj točki vremena, to postanu u nekoj kasnijoj kada je relativna korist u odnosu na trošak promjene
porasla. (North i Thomas, 1973, 8) Konceptom free-ridera (neplatiše, slobodnog jahača), pripadajućem
neoklasičnom racionalnom samointeresu, objašnjava se zašto struktura vlasničkih prava može biti

11
suboptimalnom, zašto korisne ekonomske reorganizacije mogu ipak izostati. North je ovdje na
striktnoj poziciji metodološkog individualizma koja "sugerira obeshrabrujuću sliku" (North, 1990, 13)
o mogućnosti ljudske suradnje. Iako će koncept free-riderstva zadržati važnu ulogu i u Northovom
kasnijem radu (npr., 1981 i 1990), on će ga i znatno relativizirati te prepoznati mogućnosti i putove
kooperacije i koordinacije među akterima (North, 1981; osobito North, 1990)

U središtu pažnje su transakcijski troškovi i evolucija vlasničkih prava u srednjevjekovnom i rano-

modernom ekonomskom razvoju Evrope: "Vlasnička prava su uvijek usađena u institucionalnu
strukturu društva, pa stvaranje novih vlasničkih prava iziskuje nove institucionalne aranžmane kako bi
se definirali i specificirali načini na koje će ekonomske jedinice moći kooperirati i konkurirati." (North
and Thomas, 1973, 5) Slučaj feudalizma i feudalnog gospodarstva to najbolje ilustriraju. (North i
Thomas, isto, 19 – 24, 35, 91-2) Tako će "sustav vlastelinskih dobara" biti "efikasni institucionalni
aranžman" sve dok, uslijed rasta stanovništva, kolonizacije i širenja tržišta, transakcijski troškovi
"uspostavljanja sustava nadnica, renti, ili ugovornih udjela" nisu postali nižim (North i Thomas, 1973,
22)

Objašnjenje institucionalne promjena, međutim, i nadalje polazi od racionalne kalkulirajuće individue

(što će neki vidjeti kao ključni moment ahistoričnosti u Northovu pristupu povijesnoj rekonstrukciji,
npr. Vandenberg, 2000, 229-30; Ankarloo, 2000, 26), te počiva na postulatu efikasnosti (Rutherford,
1995, 444): "promjene relativnih cijena stvaraju poticaje za izgradnju efikasnijih institucija"
(komentirat će tu knjigu North, 1990, 7).

Promjene relativnih cijena bitne su za pristup NIE institucionalnoj promjeni: "Dok u standardnoj
neoklasičnoj teoriji egzogene varijable obuhvaćaju preferencije, zalihe faktora, tehnologije i
institucije, NIE je pokušaj da se ovu posljednju učini endogenom prvim trima (Field, 1981). U stvari,
promjene u opslrbljenosti resursima koje pokreće rast stanovništva smatraju se glavnim izvorom
institucionalne promjene, premda se tehnološki progres (uključujući i napretke u vojnoj tehnologiji) i
promjene u troškovima informiranja također drži važnim …. Treba pažljivo uočiti da kojegod se
promjene razmatraju, one se teže odraziti u stalnim varijacijama relativnih cijena. Upravo te varijacije,
stvaraju poticaje među ekonomskim akterima da izmijene postojeće ugovorne institucionalne
aranžmane. U stvari, promjene relativnih cijena, prvenstveno potičući razvoj vlasničkih prava na korist
vlasnika rijetkih proizvodnih faktora, pothranjuju glavnu motivacijsku snagu institucionalne
promjene" (Platteau, 2000, 13) Ovakvo razumijevanje institucionalne promjene koje se temelji na
komparativnoj statici neoklasične ekonomike, i implicira institucionalnu efikasnost, izloženo je
brojnim kritikama koje neće ostati bez odjeka u Northovoj evoluciji.

12
Ipak, ma koliko će se North udaljavati od krutosti neoklasične teorije, on ključnu ulogu relativnih
cijena neće nikada napustiti: I 1990 će ustvrditi. "Institucije se mijenjaju, a fundamentalne promjene
relativnih cijena su najvažniji izvor njihove mijene". To stoga, što "promjene relativnih cijena
mijenjaju poticaje pojedinaca u ljudskim interakcijama, a jedini drugi izvor takve promjene je
promjena ukusa" (North, 1990, 84). Dok je upravo ovo Duggera navelo da situira i Northov kasniji rad
unutar neoklasičnog programa (Dugger, 1995, 457), dotle će Vandenberg upozoriti na inovirani
kontekst: prvo, kasniji North ne govori o neposrednim i trenutnim reakcijama na promjene cijena,
drugo, mehanizam reakcije sada je pod utjecajem ideologije kao okvira kroz koji se informacije
procesuiraju i dobivaju značenje, te, treće i najvažnije, u Northovu kasnijem radu više nije sasvim
jasno u da li su i u kojoj mjeri relativne rijetkosti i cijene pod utjecajem samih institucija (što je
ključna postavka klasičnog institucionalizma). (Vandenberg, 2002, 226 -7).

Ipak, mogućnost neefikasnosti nije ni ovdje u potpunosti zaobiđena - zaostajanje Francuske i

Španjolske za Engleskom i Nizozemskom tumači se "neuspjehom da se stvori skup vlasničkih prava
koji bi promicao ekonomsku efikasnost" (North i Thomas, 1973, 120 – 131; North, 1981) - "naoko
stalna potreba države za prihodima vodila posezanjima na privatna vlasnička prava", vodila je
stagnaciji u Francuskoj a retardaciji u Španjolskoj (Myhrman and Weingast, 1996, 191) Tako "princ
može naći kratkoročnu prednost u tome da proda ekskluzivna monopolska prava koja mogu osujetiti
inovativnost i mobilnost faktora (dakle, i rast) samo zato što će mu to odmah donijeti više prihoda
nego li ijedan drugi izvor – to jest, transakcijski troškovi reorganiziranja ekonomske strukture bili bi
većim od neposredne koristi" (North i Thomas, 1973, 7)

North će obje knjige, s distance, vidjeti kao "rane provizorne pokušaje razvijanja nekih sredstava
institucionalne analize te njihove primijene na ekonomsku povijest". One su ostale u mnogo čemu
nezadovoljavajuće – osobito zato što pripadaju paradigmi "efikasnosti institucija" ali, još važnije zato
što se pokazalo "nemogućim da se u neoklasičarskom okviru objasni dugoročni slabi ekonomski
učinak" (North, 1993a). Kontradikcija s prethodnim paragrafom je prividna. Treba naime zapaziti da je
naglasak na "kratkoročnosti" - "hipoteza efikasnosti institucija održava se na naglašavanju kratkoga
roka " (Groenwegen et al. 1995, 472)

Put do razumijevanja dugoročnog ekonomskog neuspjeha – krajnji Northov cilj - iziskivat će međutim
niz modifikacija pa i radikalnih inovacija. Prva je prepoznavanje važnosti predodžbi i ideologija.
Druga će biti rafiniranje same analize institucija, a treća je revidiranje koncepta racionalnosti.

4. INSTITUCIJE NISU NUŽNO EFIKASNE – ideologije su važne

13
Northovo udaljavanje od ključne neoinstitucionalističke postavke o imanentnosti efikasnosti u
institucionalnoj evoluciji zbiti će se krajem 1970-ih: programatski članak iz 1978 (North, 1978) to
najavljuje a knjiga "Struktura i promjena u ekonomskoj povijesti" (1981) i ostvaruje. Ideologija dobiva
centralnu ulogu u traganju za odgovorom na pitanje zašto se neefikasne institucije uspijevaju održati.
Ako je već ranije North postao svjestan da do društveno efikasnih promjena u pravilima igre može i ne
doći uslijed inherentnih teškoća kolektivnog djelovanja, ili pak zbog kratkovidnosti i oportunizma
dominantne grupe, onda će sa "Strukturom i promjenom" uvidjeti da uzrojk tome mogu biti i "osobite
predodžbe o pravednosti i legitimnosti alternativnih aranžmana " (Platteau, 2000, 15)

Uvođenjem ideologije te društvenih normi u teorijski sustav, North će biti u stanju otvoriti put iz
ograničenja free-riderstva, što je bio ključni nedostatak prihvaćene teorije politike u ranijim njegovim
radovima. Olsonov dokaz da, unutar neoklasičnog okvira, postoji nekonzistentnost između
racionalnog samointeresa i grupnog djelovanja (Olson, 1965) za ekonomskog povjesničara
predstavlja "fundamentalno pitanje " (North, 1981, 10) I letimično promatranje, upozorava North, a još
više povijesno iskustvo dokazuju da se "ogromna količina promjene dešava kao posljedica djelovanja
velikih grupa do kojeg ne bi trebalo doći u prisutnosti logike free rider problema" (North, 1981, 46)
Ljudi često odbacuju prednosti freeriderstva, promiču promjenu kroz kolektivnu akciju, ali održavaju i
stabilnost, poštujući pravila iako im se to 'ne isplati' – ukratko ponašaju se 'iracionalno', suprotno
predviđanjima neoklasičnog modela (North, 1981, 11).

North, dovevši u pitanje sve-raširenost free ridinga, okrenut će se "bogatijoj teoriji djelovanja" (Hirsch
i Lounsbury, 1996, 877). Nasuprot Olsonovom "obeshrabrujućem pogledu na problem ljudske
suradnje i koordinacije", ali i nasuprot sličnom zaključku koji proizlazi iz teorije igara u statičkom
modelu 'zatočenikove dileme' (North, 1990, 13), on će, sve više zainteresiran za političko-ekonomsko
modeliranje, izučavati uvjete pod kojima suradnja može nastupiti i održati se, a teoriji igara će
predbaciti neadekvatnost koncepta ljudskog ponašanja (kao samozainteresiranog) – ono je očigledno
mnogo složenije (North, 1990, 15). Istraživanje te složenosti – uključivanjem problema spoznaje i
učenja, kulture i ideologije, North će sve više približavati ne-neoklasičnom pogledu.

Već 1971. North, još potpuno u diskursu racionalnog izbora, upozorava na činjenicu kako ljudi "često
djeluju u pojmovima općih ideoloških pozicija umjesto da preuzmu troškove pribavljanja informacija
o nekom pitanju makar bi im se isplatilo da to učine." Ideologije se tu pojavljuju kao "putovi
ekonomiziranja na troškovima informacija te su dakle općenito racionalni odgovor na troškove
informacija o širokom krugu pitanja s kojima se suočavaju. Ali, to ljude često navodi da u određenom
pitanju djeluju protivno svom interesu" (North, 1971, 121) Dok će i 1981 ideologija ostati sredstvom
ekonomiziranja troškovima informacija, North će uočiti i dvije dodatne dimenzije ideologije: U
izrazitim diskursu prihvaćene sociologije znanja Bergera i Luckmana (North, 1981, 48-9), on će

14
ideologije vidjeti (1.) kao "konstrukcije stvarnosti koje pojedinci razvijaju ne bi li se nosili sa svojim
okruženjem" odnosno kao "predodžbe svijeta" i (2.) kao legitimacijsko sredstvo u koje vladar investira
ne bi li "snizio troškove prihvaćanja" (North, 1981, 205)

Eksplicitna će postati veza između ideologije i moralnih i etičkih normi: ove su "bitni dio ograničenja
koje čine institucije" te su izvedene iz ideologije". Premda ideologija nije isto što i moralnost, ona
"inkorporira prosudbu o pravednosti institucija" (North, 1981, 205) Pokazuje se da je "pozitivna
teoriju ideologije bitna za daljnji razvoj analize transakcijskih troškova" (North, 1981, 55) - u svojoj
legitimacijskoj ulozi ideologija "omogućava smanjenje oportunističkog ponašanja a time i sniženje
transakcijskih troškova nadziranja i provedbe" (Vandenberg, 2002, 226). North će naglasiti i važnost
društvenih normi: "Snažni društveni moralni i etički kodeksi cement su društvene stabilnosti koji
ekonomski sustav čini održivim" (North, 1981, 47), te su, zajedno s konstitucionalnim pravilima, izvor
institucionalne promjene kao nadasve inkrementalne. (1981, 205) North će se time približiti i "rastućoj
literaturi o 'društvenom kapitalu', što uključuje važnost povjerenja koje je temeljem ekonomskim i
društvenim odnosima". (Vandenberg, 2002, 226)

Uloga ideologije postaje dakle ključnom za razumijevanje promjene: "bez eksplicitne teorije
ideologije ili, općenitije, bez sociologije znanja ostaje ogromni jaz u našoj sposobnosti da objasnimo
kako tekuću alokaciju resursa tako i povijesnu promjenu". Ona postaje temelj Northova razrješenja
osnovne dileme free ridera, od nje polazi objašnjenje "ogromnih investicije svih društava u
legitimnost" (North, 1981, 47). Ovim je Northov odmak od neoklasične teorije postao sasvim razvidan
i utemeljen: ova " … ne objašnjava niti može objasniti dinamiku promjene … Sekularna ekonomska
promjena ne dešava se samo zbog toga što se mijenjaju relativne cijene, a što naglašava neoklasični
model, već i zbog toga što evoluiraju ideološke perspektive koje vode pojedince i grupe da usvoje
suprotstavljena gledišta o pravednosti njihovih situacija te da na temelju takvih gledišta i djeluju"
(North, 1981, 57 - 58)

Naglasak će se s vremenom pomicati sa legitimacijske funkcije ideologije ka spoznajnoj. (North,

1990; Denzau i North, 1994) North, već pod značajnim utjecajem i Simonove ograničene racionalnosti
i kognitivne psihologije, postaje sve svjesniji da je ljudsko ponašanje pod utjecajem razumijevanja
svijeta i predodžbi o njemu koje su opredmećene u ideologijama ili "mentalnim modelima". (North,
1990, 22 -4) Ideologije postaju "zajednički okviri za mentalne modele koje grupe pojedinaca posjeduju
te koji im pružaju kako interpretaciju njihova okruženja tako i uputu kako bi ono trebalo biti uređeno"
(North, 1994, 363). U tipičnim uvjetima neizvjesnosti, one funkcioniraju kao svojevrsne 'heuristike' –
vodič su ponašanju i omogućuju ljudima da i bez potpunih informacija odlučuju i djeluju.
(Vandenberg, 2002, 224)

15
Veza između institucija i ideologije postaje time definirana: "mentalni modeli su unutrašnje predodžbe
koje individualni sustavi spoznaje stvaraju ne bi li interpretirali okruženje; institucije su (umu) eksterni
mehanizmi koje pojedinci stvaraju kako bi strukturirali i uredili okruženje" (Denzau and North, 1994,
4) Nastajanje ideologija i institucija tretira se pak kao "ko-evolutivni proces" (Denzau and North,
1994, 20) čime se North izrazito približava ne-neoklasičnoj poziciji. Štoviše, "razumijevanje evolucije
takvih (mentalnih) modela i odnosa među njima onaj je najznačajniji korak koje istraživanje u
društvenim znanostima može napraviti kako bi zamijenilo crnu kutiju pretpostavke 'racionalnosti' u
ekonomiji i modelima racionalnog izbora" (Denzau i North, 1994, 5). Kultura dobiva eksplicitnu
ulogu, te postaje ključem koji povezuje prošlost sa sadašnjošću i budućnošću, filtrom pojedinačnog i
društvenog učenja. (North, 1994, 364). Kultura postaje bitnom za razumijevanje ekonomske
uspješnosti. Da li i određujućom – dilema je koju otvara evolucija Northova pristupa? Da li je doista
riječ kod Northa o "nestajanju ekonomskog" kao izvora promjene? (Ankarloo, 2000, 21)

5. INSTITUCIJE I INSTITUCIONALNA PROMJENA

Kako objasniti radikalne razlike u uspješnosti ekonomija u dugim vremenskim razdobljima? Na to će

pitanje nastojati odgovoriti North u "Institucijama, institucionalnoj promjeni i ekonomskoj
uspješnosti" (North, 1990). Tri su ključna elementa. Prvo, jasno razlikovanje institucija i organizacija;
drugo, jasno razlikovanje formalnih i neformalnih institucija; treće, odmak od neoklasične teorije
postaje izrazit, a "prominentnu ulogu dobivaju neizvjesnost, neefikasnost i kognitivna ograničenja"
(Vandenberg, 2002, 218) Prihvaćanje konteksta neizvjesnosti kao imanentnog stvarnom vremenu,
produbljivanje razumijevanja uloge ideologije, sustava vjerovanja u odlučivanju, Northa će navesti na
produbljenije izučavanja kognitivnih znanosti kako bi "shvatio način na koji um uči i odlučuje".
(North, 1993a). Sve to vodi i produbljenoj teoriji institucionalne promjene.

5.1. Vrijeme je važno, neizvjesnost mu je svojstvena

Vrijeme, ona nedostajuća dimenzija neoklasične teorije, dolazi sada u središte: "vrijeme je dimenzija
unutar koje se dešava ljudsko učenje, a ljudsko učenje, u onom smislu u kojem je ono kumulativno te
se proteže ne samo kroz životni vijek pojedinca već preko-generacijski, ograničava i utječe na način
kako mi danas određujemo alternative i među njima biramo" (North, 1999b, 316) Kako nema
garancije da će nas "kumulativno prošlo iskustvo nužno osposobiti u rješavanju novih problema" tako
"nema garancije ni da će uvjerenja i institucije koje se s vremenom razvijaju proizvesti ekonomski
rast" (North, 1994, 364 i 363).

U uvjetima neizvjesnosti, koji su inherentni povijesnom vremenu, akteri svijet oko sebe i strukturu
prilika koje se pružaju interpretiraju koristeći pritom specifične filtre – mentalne modele. U njihovu

16
nastajanju i ustrajnosti – uloga neformalnih institucija je nezaobilazna. Zajedničko, pak, kulturno
nasljeđe (usađeno dakako i u neformalnim institucijama) "omogućava smanjenje divergentnosti
mentalnih modela koje ljudi u društvu posjeduju" - strukture vjerovanja i ideologije neodvojivi su pak
od tog kulturnog nasljeđa. Mehanizmi "kolektivnog učenja", duboko usađeni u iskustvo prošlog
vremena i iz njega izvedeni, koji su prošli "spori test vremena" i koji su "opredmećeni u našem jeziku,
institucijama, tehnologiji i načinima kako radimo sve ono što radimo" imaju velik utjecaj na sadašnjost
i budućnost. Ali, ako je kultura onaj interpretativni "filtar" društva, nema uopće garancije da će ti isti
sustavi vjerovanja i ideologije biti u stanju dati odgovore na pitanja i novu složenost koju donosi
budućnost. Otuda je kultura "ključ ovisnosti o prijeđenom putu", i jedan od ključeva za razumijevanje
razlika u uspješnosti ekonomija. (North, 1994, 364)

5.2 Institucije smanjuju neizvjesnost

Institucije drži North, fundamentalno određuju način na koji društvo i ekonomija djeluju. Institucije su
društvena pravila igre – ograničenja koja su stvorili ljudi a koja oblikuju njihove interakcije. Kao takve
one daju strukturu poticajima u razmjeni, bila ova politička, društvena ili ekonomska (North, 1997b).
Ali i "ograničuju te definiraju područje izbora neoklasične teorije" (North, 1989, 1321; 1990, 25) Da
bi razumjeli ulogu institucija, sva tri aspekta institucija moraju se obuhvatiti, u njihovom međuodnosu
i međudjelovanju. To su formalne institucije, neformalne institucije i odlike provođenja. Značaj
neformalnih institucija je u ovom procesu višestruk. S jedne strane, "institucionalna ograničenja
kojima se definira struktura prilika koju ima neki pojedinac složaj su formalnih i neformalnih
ograničenja" (North, 1990, 67) I jedna i druga određuju troškove transakcije u društvu. (isto, 66) Iz
ove činjenice slijedi i važno pitanje o međuodnosu i (ne)skladu formalnih i neformalnih institucija S
druge strane, kako je njihov izvor ono nasljeđe koje nazivamo 'kulturom', kako su one 'kulturno-
specifične', kako one povezuju prošlo vrijeme s današnjim i budućim, (North, 1990, 37 i 42) onda je i
njihova kognitivna i interpretativna funkcija bitna. Ako je tretirajući institucije kao "ograničenja"
North ostao na terenu neoklasične paradigme, ostavivši prostora individualnom izboru, onda je
uvođenjem ove druge (spoznajno-interpretativne) funkcije/dimenzije institucija, njihovom ranije
istaknutom vezom s ideologijama i mentalnim modelima, s kulturom, iz nje iskoračio. Upravo će se
ova ambivalencija pokazati najvećom teškoćom u pokušajima klasifikacije Northova kasnijeg rada.

Provedba je, dakako, bitna – "golema je razlika da li se pravila i neformalna ograničenja provode (i s
kolikom rigidnošću) ili se ne provode" (North, 1989b, 239) Kompleksnosti struktura provedbe, uz
inherentnu nesavršenost informacija u prvi plan ističe 'problem principala i agenta' te troškove njegova
razrješavanja. Kada bi se učinak aktera ili odlike dobara i usluga moglo mjeriti bez troškova, onda
provođenje ne bi bilo problem. Ali, to nije slučaj. Prvo, provođenje je tipično nesavršeno: mjerenje
košta, a interesi aktera, principala i agenata, nisu identični. I, drugo, struktura provedbe (različiti su

17
mehanizmi – od formalne prisile, preko nadziranja do ideologijskog) utiče na poticaje i ishode
(nagrade) pa otuda i na odluke aktera. (North, 1989a, 1321). Kako će se produbljivati Northovo
razumijevanje političke oblasti – ona nije samo ona u kojoj se vlasnička prava definiraju nego se i
provode – kako će se suočiti s ogromnim inherentnim teškoćama nadziranja i provedbe na političkim
tržištima, tako će i njegov zaključak o mogućnosti dosizanja ekonomske efikasnosti i uspješnosti
postajati sve skeptičnijim (North, 1994, 361; 1990b), sa sve jasnijim implikacijama za zemlje u
razvoju te postsocijalističke zemlje posebice.

Zašto su dakle institucije važne? Kada se prepozna kontekst povijesnog vremena, koje je istinski
kontekst neizvjesnosti (vidi Franičević, 1995), glavna uloga institucija postaje "smanjenje neizvjesnost
tako što uspostavljaju stabilnu, ne nužno i efikasnu, strukturu ljudskom međudjelovanju" (North, 1990,
6). Preciznije, one "ekonomiji daju strukturu poticaja, a kako se ta struktura poticaja formira, ona
usmjerava ekonomsku promjenu prema rastu, stagnaciji ili opadanju" (North, 1991, 98) U (tipično
neoklasičarskom) svijetu u kojem su troškovi korištenja tržišta (troškovi transakcije) jednaki nuli,
institucija nema, ili nema potrebe za njima – jedini troškovi koje akteri imaju su troškovi
transformacije (resursa u proizvode i usluge). Ali stvarnome svijetu, troškovi transakcije su inherentni
i bitno utiču na ekonomske odluke i uspješnost, na tipove i usmjerenje te strukturu organizacija koje u
društvu nastaju: ukupni troškovi proizvodnje i razmjene uključuju dakle i troškove transformacije i
troškove transakcije. (North, 1990, 6)

North, prvenstveno ima u vidu moderno tržišno društvo – u zajednicama koje odlikuje rudimentarna ili
niska razina specijalizacije, personalizirana razmjena, interakcije koje se ponavljaju, gusta mreža
društvenih odnosa, podržavana snažnim neformalnim normama, ali i sankcijama - troškovi transakcije
su niski, kao i poticaji na varanje, oportunističko ponašanja i sl. (North, 1989a, 1320- 21) U
modernom društvu generalizirane razmjene i podjele rada, problem kooperacije je – u prisustvu
samozainteresiranog aktera, koji može zaraditi varanjem, zakidanjem, oportunizmom i sl.- mnogo
složeniji. Jedini odgovor na rastuću složenost u uvjetima sve bezličnije razmjene je oblikovanje
institucija (od ustava, statuta, zakona do ugovora) koje će reducirati neizvjesnost i omogućiti akterima
da uđu u složene interakcije, koje će im pružiti pouzdana 'pravila igre' (kako North često opisuje
institucije). Drugim riječima, koja će omogućiti jasnu i pouzdanu specifikaciju vlasničkih prava, te
njihovu realizaciju putem ugovora. (North, 1989a i 1991)

Dok je pogled na institucije kao na ograničenja, kao "pravila igre" iskaz kontinuiteta s ranim
Northovim pogledima te njegovom recepcijom NIE i posebice teorije transakcijskih troškova te
problema principala i agenta u uvjetima asimetričnih informacija, dotle će se s kasnijim radovima
North sve više približiti ne-neoklasičnom pogledu na institucije, koji ove vidi kao one ljudske

18
konstrukcije koje omogućuju odlučivanje u kontekstu imanentne neizvjesnosti – naglasak je na
navikama i rutinskom, na kulturi (vidi Hodgson, 1998) - te su ključni moment spoznaje i učenja.

5.3 Institucionalna promjena je ovisna o putu

Najvećom zagonetkom ljudske povijesti North drži objašnjenje velikih razlika u putanjama povijesne
promjene kojima su se kretala ili se kreću pojedina društva. (1990, 6) "Razumijevanje institucionalne
promjene iziskuje razumijevanje (1) odlika stabilnosti institucija; (2) izvora promjene; (3) aktera
promjene; (4) pravca promjene i ovisnosti o prijeđenom putu (path dependence). (North, 1997b)
Institucionalna promjena komplicirani je proces – kombinacija je to, s neizvjesnim ishodom, veoma
postepenih promjena ("na margini") i naglih promjena formalnih pravila (revolucije, političke i sudske
odluke) kada nastupa diskontinuitet. Ono što povezuje oba tipa promjena su neformalne institucije –
upravo njihovim utjecajem ni najveći rezovi kontinuiteta ne uspijevaju do kraja uspostaviti
diskontinuitet.(North, 1990, 89-91)

Odgonetnuti zagonetku znači duboko proniknuti u "odnose između temeljnog institucionalnog okvira,
njemu sljedstvene organizacijske strukture, i institucionalne promjene; kao i u odliku ekonomske
promjene da je ovisna o putu, a što je posljedica rastućih prinosa institucionalnom okviru " (North,
1991, 108) To, drži North, nije moguće a da se ne uzme u obzir ključnu interakciju: onu između
institucija i organizacija (North, 1994, 361) Stoga ključnom inovacijom u "Institucijama…" (1990)
smatra uvođenje sustavnog razlikovanja institucija i organizacija, te razmatranje njihove interakcije
"koja oblikuje smjer institucionalne promjene". Ako "institucije, zajedno sa standardnim
ograničenjima ekonomske teorije, determiniraju prigode u društvu", onda se "organizacije stvaraju ne
bi li iskoristile te prigode, te, kako organizacije evoluiraju, one mijenjaju institucije" (North, 1990, 7)
Dok neformalne institucije zajedno s formalnima (osobito vlasnička prava) određuju strukturu
ograničenja i poticaja, dotle su organizacije onaj dinamički element koji odražava strukturu poticaja –
ova može nagrađivati proizvodne aktivnosti, ali i kriminalne te uopće društveno neproduktivne
aktivnosti. (North, 1990, 77-8; 1989b, 242).

Pitanje je– zašto ekonomski i politički poduzetnici uvijek ne biraju najefikasniji put promjene?
Problem su snažni elementi inercije koja vodi tendencijama lock-ina, koje North tematizira kroz
karakteristične efekte rastućih prinosa na usvojenu institucionalnu matricu, što je posljedica
simbiotičkih odnosa između institucija i organizacija (u čemu se North oslanja na analogiju s
Arthurovom koncepcijom tehnološkog lock-ina, North, 1990, 7 i 93-5) Ali, problem su i "predodžbe
poduzetnika u ekonomskim i političkim organizacijama …(one) u bitnoj mjeri ovise o informacijama
koje primaju i načinu na koje ih procesuiraju". Akteri "često moraju djelovati na bazi nepotpunih

19
informacija te procesuiraju informacije koje primaju putem mentalnih konstrukcija što može rezultirati
opstojnošću neefikasnihm putanja." Ako "transakcijski troškovi na političkim i ekonomskim tržištima
objašnjavaju neefikasna vlasnička prava, onda nesavršeni subjektivni modeli igrača, kako nastoje
razumjeti kompleksnosti problema s kojima se suočavaju, mogu voditi opstojnosti takvih vlasničkih
prava" (North, 1990, 8).

North će se dakle jasno suočiti s pitanjem (ne)efikasnosti institucionalne promjene, zadržavajući

pritom privrženost koncepciji inkrementalizma i upozoriti na mogućnost nastanka efikasnih
organizacija (obzirom na datu strukturu poticaja), ali koje neće pritom biti efikasne i u povećanju
društvene produktivnosti, već će upravo suprotno: biti "još efikasnijima u snižavanju društvene
produktivnosti" (North, 1990, 9) Nije iznenađujuće što su brojni autori prepoznali veoma rano izrazitu
relevantnost Northova djela za razumijevanje postsocijalističke transformacije i postsocijalističkog
poduzetništva (više u Franičević, 2003), kao što nema sumnje da je North izvršio snažan utjecaj na
pobornike gradualizma te na formiranje tzv. postwashintonskog konsenzusa. Sam North (1994) vidi tri
temeljne implikacije:

(1.) Imitacija i puki transfer formalnih ekonomskih i političkih pravila nije garancijom ekonomske
uspješnosti. Uvođenje razumnih formalnih pravila ne mora donijeti namjeravane ishode
(North, 1989a, 1321), jer uspješnost ekonomije proizlazi iz kompleksnog sklopa formalnih
pravila, neformalnih normi i odlika provedbe. Otuda ni "privatizacija nije panaceja za
rješavanje slabe ekonomske uspješnosti"
(2.) Unutar političkog sustava i političke zajednice definiraju se i provode ekonomska pravila igre.
Otuda je ključni element transformacije stvaranje takvih političkih sustava koji će stvoriti i
provoditi efikasna vlasnička prava – o čemu, upozorava North s razlogom, znamo nedovoljno.
(3.) Adaptivna, a ne alokativna efikasnost je ključ dugoročnog rasta. Uspješni političko-
ekonomski sustavi stvorili su fleksibilne institucionalne strukture koje su u stanju adaptirati se
šokovima i promjenama. Ali, kako u kratkome roku stvoriti takvu efikasnost – o tome opet
znamo premalo. Među inim i zato što je adaptivna efikasnost tijesno povezana s neformalnim
normama u društvu (North, 1994, 366 – 67; te North, 2002)

Za razliku od neutemeljenog optimizma tranzicijskih socijalnih inženjera North je oprezan – te

opetovano naglašava kako "jako malo znamo" (North, 2002). Ako su "ideje važne", ako su
"vjerovanja, ideje, dogme i ideologije" one koje "temeljno oblikuju politiku i ekonomiju" (North,
1999a), onda je oprez primjeren – nema automatizma uspješnosti uvođenjem formalnih institucija
tržišne ekonomije i uspješnosti. (North, 1999a, 252) Da parafraziramo Northa: Kako su norme te, koje
daju temeljnu legitimnost bilo kojem skupu formalnih pravila, onda radikalna tranzicijska promjena
nije nikada toliko radikalna kako bi to njeni pobornici željeli, a učinak će (uvijek) biti različit od

20
očekivanog i priželjkivanog. (prema North, 1995) Ako transakcijski troškovi djeluju kao prepreka
produktivnoj aktivnosti, onda "strukturalna politika koja teži povećati sposobnost ekonomskog sistema
da generira bogatstvo, mora oblikovati institucije koje će sniziti transakcijske troškove" (Eggertsson,
1997, 1193) jedna je od ključnih implikacija Northova pristupa. Međutim, to nije jednostavno, a
razočarenja su moguća. Naime, Northova analiza ovisnosti o putu i njenim izvorima upućuje na oprez:
" povijest je važna, izbori koje vršimo i danas i sutra su ograničeni prošlom evolucijom sustava
vjerovanja i institucija u društvu" (North, 1995) Prevladaju li, "patološki", "reformama-otporni" ili čak
"destruktivni" oblici ovisnosti o putu (Eggertsson, 1997, 1198-99), oni mogu odrediti ekonomski
uspjeh kroz decenije, pa i stoljeća. Pa ako teorija ovisnosti o putu i nije cjelovita i nekontroverzna
(vidi Fiori, 2002 ), a Northova se analiza radikalnih promjena i revolucija doista može činiti
manjkavom, čega je i sam svjestan (North, 1990, 89), činjenica je da o politikama koje bi omogućile
izbjegavanje njenih patoloških aspekta znamo, zajedno s Northom, veoma malo. S druge strane,
nesumnjiva je poruka cjelokupnoga Northova djela u prilog tržišne ekonomije i političkog pluralizma
– i sa stanovišta normativnog ideala i sa stanovišta adaptivne efikasnosti. Nije slučajno što je kasni
North 'otkrio' i Hayeka, ali i Schumpeterovu 'kreativnu destrukciju'! (North, 1994 i 1990, 82) Ako je to
i prepoznatljivo i u Northovim savjetima postsocijalističkim društvima i vladama, prepoznatljiva je i
izrazita Northova skepsa.

Nije li ipak, ostaje otvorenim pitanjem, North prenaglasio fatalnost prošlih izbora i ovisnost
budućnosti o njima? Nije li, u svom naglašavanju determinizma neformalnih institucija, North
podcijenio mogućnosti koje nastupaju u situacijama radikalnog raspada formalnog sustava praćenog
takvim neravnotežama u kojima se struktura prigoda i troškova bitno mijenja, a vrijednost privrženosti
društvenim normama smanjuje? Nije li, naglašavajući gradualizam, podcijenio važnost kontingencija u
društvenoj promjeni, te osobito vremenske ne-konvergencije transformacije formalnih i neformalnih
normi što vodi njihovom konfliktu, ali i mogućnosti da u takvim periodima "kontingencije mogu
odrediti rezultat procesa, dok prošlost (opredmećena u neformalnim pravilima) slabije utiče na smjer
promjene". (Fiori, 2002, 1039) Posebno je u periodima "akceleracije povijesnog vremena" (a naše je
vrijeme, čini se, upravo takvo) sposobnost normi i tradicija da dadu putokaz ljudskom djelovanju
umanjena", a valjanost gradualističkog modela oslabljena. (Fiori, 2002, 1039) I Sam North je bio toga
donekle svjestan kada je uveo u analizu Gouldov model "isprekidanih ravnoteža" (North, 1990, 90;
Denzau and North, 1994) – ali ga nije razvio do mogućih alternativnih implikacija usvojenoj teoriji
promjene kao nadasve inkrementalne i o smjeru ovisne.

7. NORTH – IZMEĐU STAROG I NOVOG INSTITUCIONALIZMA?

21
Unatoč distanciranju od teorije racionalnog izbora North će, vidjeli smo, ostati vjeran i ključnoj ulozi
samozainteresiranog izbora i ponašanja (npr. North, 1990, 21). U kojoj mjeri su dileme koje nameće
Northov odnos prema neoklasičnoj paradigmi zaoštrene, najbolje se vidi unutar rasprave koja se vodi
između starog (te obnovljenog starog) i novog institucionalizma. I jedan i drugi dijele nezadovoljstvo
standardnom neoklasičnom teorijom koja zanemaruje ili čak negira važnost institucijama. (Rutherdorf,
1994, 443; Vandenberg, 2002, 221) Ipak, razlike među njima se čine paradigmatičnima. Da li i
nepremostivima? Upravo je Northov rad zaoštrio ovo pitanje. Iako se naime Northovo djelo
standardno tretira unutar programa "nove institucionalne ekonomije", to s njegovim sazrijevanjem
postaje dvojbenim.

Stari institucionalizam i njegovi suvremeni sljedbenici – nasuprot metodološkom individualizmu

neoklasike koju žestoko kritizira (Veblen, npr.) - naglašava utjecaj koji na ljudsku aktivnost vrše
društvene norme, običaji, kultura, ali (kod nekih autora) i nejednaka politička i ekonomska moć.
(Vandenberg, 2002, 218; Rutherdorf, 1994, 443) Umjesto razvijanja "općeg modela", izrazita je
sklonost "prema specifičnim i povijesno lociranim pristupima analizi" te interdisciplinarnosti.
Ekonomija je otvoreni i evoluirajući sistem, koji je pod utjecajem tehnoloških promjena i usađen u širi
skup društvenih, kulturnih i političkih odnosa, ali i odnosa moći Pojedinac nije dat već je pod
utjecajem institucionalnih i kulturnih faktora - institucije utiču na pojedince, ali i obrnuto. Običaji su
bitniza formiranje i održanje institucija. Oni čine dio čovjekovih kognitivnih sposobnosti. Otuda su
problem učenja i spoznavanja u središtu. (prema Hodgson, 1998 i 2000) Ipak, stari institucionalizam
nije uvijek uspijevao izbjeći opasnosti 'kulturnog determinizma' koji prenaglašava "oblikovanje
pojedinaca institucijama"(Hodgson 1998, 181) gdje ne ostaje prostora pojedinačnom izboru i
djelovanju.

S druge strane, novi institucionalizam, vidjeli smo, ostaje unutar neoklasičnog toka – i njegove
pretpostavke o racionalnom individualnom izboru – ali ga u stanovitoj mjeri modificira (ograničena
racionalnost, oportunizam) te u njega, preko analize transakcijskih troškova, inkorporira analizu
institucija. Malo se pažnje pridaje analizi običajnog, kulturnog, povijesnog, ali i utjecaju moći i prisile
na djelovanje tržišta (Vandenberg, 2002, 221). A gdje je tu North, jedan od pionira NIE?

Hodgson će u Northovu kasnijem radu naći neki "stupanj konvergencije sa evolucionističkim i

otvorenim idejama starog institucionalizma" (Hodgson, 1998, 184). Northovu evoluciju vidi se i kao
"drastičnu promjenu eksplanatornog modela" koji postaje blizak onom starih institucionalista.
(Groenewegen et al, 1995, 472 - 3) Rutherdorf Northovo prepoznavanje uloge mentalnih modela,
ideologije i kulture vidi kao istinski pokušaj Northovog premošćivanja jaza između starog i novog
institucionalizma (1995, 446)

22
Ali, ni napetost između Northove privrženosti nekim ključnim odlikama neoklasične teorije i njegove
sve izrazitije kritike te iste teorije nije, dakako, ostala nezapaženom. Upozorava se na konflikt između
Northova neoklasicizma i njegove modifikacije standardne pretpostavke racionalnosti - "uključivanje
ideologije iziskuje mnogo ekstenzivnije modifikacije neoklasičnog okvira" od onih koje je North
razmatrao (Rutherdorf, 1995, 450) Ali, nije li ta ista napetost, upozorava Rutherford, između
koncepcije pojedinca kao društveno/kulturno uvjetovanog/oblikovanog i pojedinca kao racionalnog
aktera koji odlučuje ostala neprevladanom odlikom i starog institucionalizma od Veblena pa, dodajmo,
do modernih sljedbenika (Hodgson)?" (Rutherdorf, 1995, 450)

Ako je temeljna odlika starog institucionalizma da "pojedinci ne stvaraju jednostavno (namjerno ili
nenamjerno) institucije.…(već da) institucije fundamentalno utiču na pojedince " (Hodgson, 2000,
318), onda upravo recentniji Northovi radovi pokazuju koliko je razlikovanje starog i novog
institucionalizma postalo kompliciranijim.(Dequetch, 2002, 566) Ako je točno, pa i za ranog Northa,
da u NIE institucije biraju pojedinci, a da ove ne uvjetuju proces izbora (već mu samo daju
ograničenja), ako je i točno da NIE uzima želje i preferencije pojedinaca kao date – onda se sve to (što
je radikalno razdvajalo OIE i NIE) mora, s kasnim Northom, pažljivije razmotriti. (Dequetch, 2002,
567) Kada bi Hodgsonov kriterij demarkacije bio primijenjen na kasnog Northa, onda bi ga trebalo
isključiti iz NIE – bez obzira na činjenicu što je još 1997-99 North bio predsjednikom International
Society for New Institutional Economics ! (Dequetch, 2002 571). Naime; North nesumnjivo akceptira
"kognitivnu ulogu institucija" (Dequetch, 2002, 567) – poput Veblena i Commonsa. I to ne samo u
smislu institucija kao izvora informacija, već i u dubljem značenju: institucije utiču na samu
percepciju stvarnosti, dakle utiču na to kako ljudi odabiru, organiziraju i interpretiraju informacije
(Dequetch, 2002, 566). Prepoznavanjem dublje kognitivne funkcije institucija tradicionalni kriteriji
demarkacije starog i novog institucionalizma postaju teško održivima – barem kada je riječ o Northu i
njemu sličnima. Vandenbergovo rješenje dileme – "Northov institucionalizam najbolje je smjestiti
između neoklasičnog institucionalizma i starog pristupa" (Vandenberg, 2002, 233) – pragmatično je, i
kao takvo, nesumnjivo točno. Ali, otvara niz novih pitanja interpretativne i metodološke naravi.

8. RELEVANTNOST NORTHOVA DJELA – IZMEĐU EKLEKTIKE I NAGOVJEŠTAJA

NOVE SINTEZE?

Današnji North izmiče laganim klasifikacijama i sistematizacijama - od novog ekonomskog

povjesničara on će evoluirati u samosvojnu ličnost moderne ekonomske i ekonomsko-povijesne
znanosti. Njegov teorijski diskurs razvijao se kroz stalna propitivanja i rekonstrukcije, u nepreknutom
dijalogu s paralelnim trendovima ekonomske i društvene znanosti. Temeljna odlika te evolucije
odbacivanje je krutih ograničenja neoklasične paradigme. Pritom, gotovo da i nema niti jednog

23
ključnog pojma kojeg North nije preuzeo od drugih. Čini li ga to tek vještim eklektičarem, a njegov
teorijski aparat "rajem za eklektike" (Ankarloo, 1999)? Nudi li njegov rad "koherentnu teoriju"
institucija i njihove promjene? Ili tek nudi "niz elemenata", pri čemu je svaki utjecajan "na različit
način i u različitim povijesnim uvjetima", pita se Vandenberg. North, zaključuje on, "iskazuje istu
kombinaciju snage i slabosti koja odlikuje stari institucionalizam: pristup je širi i realističniji, ali
snažno teorijsko jezgro nedostaje" (Vandenberg, 232-33) S druge strane, nesumnjivo je da Northovo
djelo iskazuje i snažnu "koherentnost cjeline" (Myhrman and Weingast, 1994, 193) – dojam je da
North u stvari cijelo vrijeme gradi, dograđuje, pregrađuje – jednu te istu zgradu.

Northovo djelo nesumnjivo otvara brojna pitanja i dileme, kako interpretativne naravi, tako i
metodološke. Northov teorijski diskurs, njegova povijesna naracija, ali i brojne varijacije istih tema i
mijenjanje naglasaka – omogućuju raznolika pa i suprotstavljena čitanja. Pitanja metodološke naravi
još su složenija. S jedne strane, North nudi veliki okvir za deduktivnu primjenu na svaku moguću
situaciju. S druge strane, u same nosive koncepte ugrađena osjetljivost na detalje situacija, njihovu
zasebnost, sve više odlika kasnijeg Northa, otvara mogući pristup i induktivnoj rekonstrukciji. Izazov
interpretacije Northova djela golem je i – čini se – tek je počeo biti ozbiljno prihvaćan.

Sam će North şvoj rad vidjeti i kao "korak ka mirenju razlika ekonomike i drugih društvenih znanosti."
(North, 1990, 5) Vandenberg Northovu teorijsku evoluciju vidi u kontekstu "novijih trendova unutar
društvenih znanosti i, osobito, "pucanja tradicionalne podjele rada između ekonomike i sociologije i
političke znanosti" (Vandenberg, 2002, 219 i 231; slično i Myhrman i Weingast, 1994, 193). Northovo
je djelo dakle i mogući iskaz konvergencije unutar društvenih znanosti koja se utemeljuje na nekim
fundamentalnim tokovima moderne znanosti o spoznaji. Ne upućuje li to (možda) i na stvaranje neke
nove velike sinteze nakon perioda traganja i eklektike, kojoj i sam North nesumnjivo duguje? Kad
Vandenberg (2002) ocjenjuje da je Northovo kombiniranje ideja glavnog (neoklasičnog) toka i
alternativnih ideja, u tome tek djelomično uspjelo: njegov rad "ne pruža posve integrirani teorijski
pristup" (2002, 217), onda ostaje otvorenim pitanje: u kojoj mjeri je ta slabost Northova, a u kojoj je
mjeri inherentna samome cilju te ukazuje na neke nerazrješive dileme moderne znanstvene
metodologije.

Nisu li, možda, teškoće Northova djela, ovdje tek naznačene, jednostavno inherentne prirodi njegova
poduhvata? Nije li možda North nagovještaj neke nove, ali do kraja nezatvorive, sinteze – sinteze do
koje nije moguće mimo eklektike i recipiranja brojnih nezavisno nastalih, a opet komplementarnih
doprinosa na pomičnoj granici moderne (ne samo društvene) znanosti? Naime, ne ukazuje li Northovo
djelo, slično starom institucionalizmu, da "širenjem našeg pristupa ekonomiji, tako što uključujemo i
društvenu strukturu i kompleksne pojmove ponašanja, postaje sve težim izgraditi konzistentnu teoriju"
(Vandenberg, 2002, 232).

24
Northov doprinos ekonomskoj povijesti i ekonomskoj teoriji iako prepoznat i nadasve utjecajan - u
1990-ima zacijelo je jedan od najcitiranijih i najutjecajnijih teoretičara društvene promjene - je i
osporavan, pa gdjekad i ignoriran. Njegovo zrelo razdoblje ne obilježavaju prvenstveno klasična
ekonomsko-povjesničarska istraživanja, već metodološka. Teorijsko - metodološko dobilo je
dominantno mjesto. U središtu Northova interesa je teorija institucijai njihove promjene. Dotle,
povijest, povijesni događaji, razdoblja itd. sve više dobivaju ulogu primjera, ilustracija, a sve manje su
predmetom pažljive rekonstrukcije i na njoj zasnovane interpretacije. Možda upravo to objašnjava i
snažniju recepciju Northova kasnijeg rada među ekonomistima, ekonomskim sociolozima i
teoretičarima organizacije, nego li među povjesničarima samim. To možda objašnjava što i Landes u
svojoj kapitalnoj knjizi izrazito 'northijanskoga' naslova (Landes, 1998) navodi na stotine izvora, ali
među njima nema Northa, iako, čini se, indirektno polemizira s njime.

Northov doprinos "ekonomskoj analizi" Myhrman i Weingast vide u tome što je "formulirao teorijski
okvir koji je dobro prilagođen primjeni na ekonomsku povijest pri čemu je ovisnost o smjeru važan
sastojak institucionalne promjene". Rezultat su "novo i važno razumijevanje ekonomskog rasta te nove
interpretacije u ekonomskoj povijesti". North nas je, "snažno podsjetio na činjenicu da ekonomski rast
ne ovisi samo o opskrbljenosti faktorima i štednji", da se "različiti uspjeh rasta ne može samo pripisati
razlikama produktivnosti faktora na aktivnim tržištima". Odbacivši samonametnuta ograničenja
neoklasične teorije, makar ne i do kraja, North je snažno upozorio na fundamentalnu ulogu
tehnologije, podjele rada, stanovništva, ideologije, politike i institucija. Time je "stvorio novi okvir za
razumijevanje dugoročnog uspjeha i neuspjeha društava" (Myhrman and Weingast, 1994, 193)
Northova je velika zasluga što je usmjerio našu pažnju na vrijeme, i to povijesno, na ovu nedostajuću
dimenziju u neoklasičnoj teoriji, čime je otvorio i plodni dijalog sa alternativnim, često i nepravedno
zanematrenim, smjerovima u ekonomskim i društvenim znanostima.

Dobivanjem najvišeg priznanja koje se može dobiti unutar ekonomske znanosti North je pribavio i
potpunu znanstvenu legitimnost području i temama kojima se bavi, ali i specifičnom pristupu. Odjek i
recepcija Northove teorije u postsocijalističkim zemljama i unutar postsocijalističkih diskursa, ali i šire
– u zemljama suočenim s teškim problemima nasljeđa i traganja za putovima brzog rasta i uspješnog
razvoja – to potvrđuju. Sam North, svjestan je toga i rado ironizira svoju ulogu osobe koja ide
svijetom te savjetuje vlade, pritom "glumeći Boga", a u stvari postajući sve svjesnijim problema i
dilema, a nadasve "koliko malo znamo o onome što radimo" (North, 2002)

Skromnošću znanstvenika na predavanju prilikom dodjele Nobelove nagrade kazati će: "objasniti
ritam i smjer ekonomske promjene kroz povijest predstavlja golemu zagonetku" (North, 1994, 364) Da
bi ju odgonetnuli ostalo je mnogo toga: naše razumijevanje procesa kolektivnog učenja nedostatno je,

25
unatoč golemom napretku istraživanja. Mnogi elementi potpune teorije ekonomske uspješnosti i
promjene još nedostaju. U mnogo čemu, smatra North, još smo na početku. (North, 1994, 364-66).
Ekonomska uspješnost pod među-utjecajem je, drži North, triju fundamentalnih aspekata društva i
ekonomije: demografskih karakteristika (uključuju ne samo fertilitet, mortalitet i migracije, već i
zalihu ljudskog kapitala), zalihe ljudskog znanja (determinira potencijalnu gornju granicu društvenog
blagostanja), i, treće, institucionalnog okvira (koji determinira društvenu strukturu poticaja). Dok je
njihovo međudjelovanje bitno za takvu teoriju, "naše znanje o toj interakciji još je uvijek
nedostatno"(North, 1997a, 413) Ipak North je optimist, i to zato što je moderna ekonomska znanost
proširila svoje horizonte – propitujući pretpostavku racionalnosti, teoretizirajući stvarni svijet
neizvjesnosti, istražujući implikacije transakcijskih troškova za ekonomsku uspješnost, modelirajući
političko-ekonomske sustave, propitujući prirodu preferencija itd., itd. (North, 1997a, 412) - ali i zato
što su se, iskoristivši ove nove alate, ekonomski povjesničari počeli suočavati s temeljnim pitanjima
procesa promjene. (North, 1997a, 413)

North je i sam primjer koliko je birati teško i fundamentalno. Danas znamo da ga je njegov rani izbor
da postane ekonomistom, a ne fotografom, što ga je snažno privlačilo (North, 1993), uputio jednim
uzbudljivim i još uvijek nedovoljno istraženim putem – koji vodi ka razumijevanju ekonomske
uspješnosti kroz povijesno vrijeme. Na tom putu North je ostavio brojne i trajne doprinose i, možda
još važnije - putokaze. North nas u svojoj biografiji podsjeća da postoje u njegovom životu i druge
stvari, osim znanstvenog istraživanja. Ipak, amater-fotograf D. C. North nikada neće saznati kakav bi
bio onaj drugi put.

Literatura:

Alchian, Armen (1950), "Uncertainty, Evolution and Economic Theory", Journal of Political
Economy, LIX.

Alt, James E.; Levi, Margaret; and Ostrom, Elinor (eds.)(1999), Competition and Cooperation:
Conversations with Nobelists about Economics and Political Science, New York: Russell Sage
Foundation

Ankarloo, Daniel (2002), "New Institutional Economics and econoimic history", Capital and Class,
78: 9 - 36

Ankarloo, Daniel (1999), "Does History Really matter? A Critique of the Institutional History of
Douglass C. North", paper presented at the International Working Group on Value Theory 1999 mini-
conference, March 12 – 14, Crowne Plaza Hotel, Boston

Coase, Ronald (1937), "The Nature of the Firm", Economica, vol. 4: 386 – 405.

Coase, Ronald (1960), "The Problem of social cost", Journal of Law and Economics, 3(1)

Davis, Lance E. and North, Douglass C. (1971), Institutional Change and American Economic
Growth, Cambridga and New York: Cambridge University Press

26
Denzau, Arthur T. and North, Douglass C. (1994), "Shared mental Models: Ideologies and
Institutions", Kyklos, 47 (1): 3 – 31.

Dequech, David (2002), "The Demarcation between the 'Old' and the 'New' Institutional Economics:
Recent Complications", Journal of Economic Issues, June, 36(2): 565 -72

Dillard, Dudley (1974), "Institutional Change and American Economic Growth – Review", Journal of
Economic Issues, 8(4): 916 - 918

Dugger, William M. (1995), "Douglass C. North's New Institutionalism", Journal of Economic Issues,
June, 24 (2): 453 – 58

Eggertsson, Thráin (1997), "The Old Theory of Economic Policy and the New Institutionalism",
World Development, 25 (8): 1187 – 1203

Field, Alexander J.(1979), "On the Explanation of Rules Using Rational Choice Models", Journal of
Economic Issues, 13 (1): 49 – 72.

Field, Alexander J. (1981), "The Problem with Neoclassical Institutional Economics: A Critique with
Special Reference to the North and Thomas Model of Pre-1500 Europe", Explorations in Economic
History, 18 (April): 174 - 198

Field, Alexander J. (1984), "Microeconomics, Norms and Rationality", Economic Development and
Cultural Change, 32 (4), 683 – 711

Fiori, Stefano (2002), "Alternative Visions of Change in Douglass North's New Institutionalism",
Journal of Economic Issues, 36 (4): 1025 - 1043

Franičević, Vojmir (1995), "Problemi s racionalnim ekonomskim čovjekom", Revija za sociologiju, 26

(3-4): 151 – 58.

Franičević, Vojmir (2003), "Some Considerations on Post-socialist Entrepreneurship", Nuti, Mario D.

and Uvalic, Milica (eds.)(2003), Post - Communist transition to a market economy- Lessons and
challenges, (forthcoming)

Furubotn, Eirik G. and Richter, Rudolf (1991), " The New Institutional Economics: An Assessment",
in Furubotn, Eirik G. and Richter, Rudolf (1991)(eds.), The New Institutional Economics: A Collection
of Articles from the Journal of Institutional and Theoretical Economics, Tübingen: J. C. B. Mohr (Paul
Siebeck), pp. 2 32.

Goldin, Claudia (1995), "Cliometrics and the Nobel", Journal of Econoomic Perspectives, 9 (2): 191 –
208.

Greif, Avner (1997), "Cliometrics After 40 Years", American Economic Review, may, 87 (2): 400 -
402

Groenwegen, John; Kerstholt, Frans; and Nagalkerke, Ad (1995), "On Integrating New and Old
Institutionalism: Douglass North Building Bridges", Journal of Economic Issues, June, 24 (2): 467 –
75

Gustafsson, Bo (1991), "Introduction", in Gustafsson, Bo (ed.)(1991), Power and Economic

Institutions: Reinterpretations on Economic History, Aldershot: Edward Elgar, pp. 1 – 50

27
Hirsch, Paul M. and Lounsbury, Michael D. (1996), "Rediscovering Volition: The Institutional
Economics of Douglass C. North", Academy of Management Review, July, 21 (3): 872 – 84.

Hodgson, Geoffrey M. (2001), "Frontiers of Institutional Economics", New Political Economy, July, 6
(2): 245 – 53

Hodgson, Geoffrey M. (2000), "What Is the Essence of Institutional Economics", Journal of Economic
Issues, June, 34(2): 317-29

Hodgson, Geoffrey M. (1998), "The Approach of Institutional Economics", Journal of Economic

Literature, March, 36 : 166 - 92

Hoover Institution (2001), "Q&A with Douglass C. North", Hoover Institution Newsletter, Spring
2001

Landes, David (1998, 1999), The Wealth and Poverty of Nations: Why Some Are So Rich and Some So
Poor, London: Abacus (1st published by W.W. Norton&Co., 1998)

Lazonick, William (1991), Business Organization and the Myth of the Market Economy, Cambridge:
Cambridge University Press.

McCloskey, Donald N. (1976), "Does the past have useful economics?", Journal of Economic
Literature, 14: 434 – 61.

Ménard; Claude (2000), "Methodological Issues in New Institutional Economics", mimeo, July 2000,
(Forthcoming Journal of Economic Methodology, January 2001)

Myhrman, Johan and Weingast, barry R. (1994), "Douglass C. North's Contributions to Economics
and Economic History", Scandinavian Journal of Economics, 96 (2): 185 - 93

North, Douglass C. (2002), "Understanding Economic Change and Economic Growth", Leon
Kozminski Academy of Entrepreneurship and Management and TIGER Distinguished Lectures Series
No. 7, Warsaw, 16 May 2002

North, Douglass C. (1999a), "Response to Geddes and Keohane", in Alt, James E. et al. (eds.)(1999),
pp. 247 – 52

North, Douglass C. (1999b), "In Anticipation of the Marriage of Political and Economic Theory", in
Alt, James E. et al. (eds.)(1999), pp. 314 - 17

North, Douglass C. (1997a), "Cliometrics – 40 Years Latter", American Economic Review, Papers and
Proceedings, May, 87(2): 412 – 14

North, Douglass C. (1997b), "The Contribution of the New Institutional Economics to an

Understanding of the Transition Problem", 1997 UNU/WIDER Annual Lecture, 7 March 1997

North, Douglass C. (1995), "The Adam Smith Address: Economic Theory in a Dynamic Economic
World", Business Economics, 30 (1)

North, Douglass C. (1994), "Economic Performance Through Time", The American Economic
Review, June, 84 (3): 359 - 68

North, Douglass C. (1993a), "Douglass C. North – Autobiography", Les Prix Nobels, 1993
(www.nobel.se)

28
North, Douglass C. (1993b), "The New Institutional Economics and Development", Economics
Working Paper Archive at WUSTL

North, Douglass C. (1991), "Institutions", Journal of Economic Perspectives, Winter, 5(1): 97 - 112

North, Douglass C. (1990), Institutions, Institutional Change and Economic Performance, Cambridge:
Cambridge University Press

North, Douglass C. (1990b), "A Transaction Cost Theory of Politics", Journal of Theoretical Politics,
October, 2: 355 – 67

North, Douglass C. (1989a), "Institutions and Economic Growth: An Historical Introduction", World
Development, September, 17 (9): 1319: 32

North, Douglass C. (1989b), "Final Remarks: Institutional Change and Economic History", Journal of
Institutional and Theoretical Economics, 145 (1): 238 - 45

North, Douglass C. (1981), Structure and Change in Economic History, Norton: New York

North, Douglass C. (1978), "Structure and Performance: The Task of Economic History", Journal of
Economic Literature, September, 16 : 963 - 78

North, Douglass C. (1977), "The New Economic History After Twenty Years", American Behavioral
Scientist, Nove/Dec, 21 (2): 187 – 200

North, Douglass C. (1971), "Institutional change and Economic Growth", Journal of Economic
History, 31: 118 - 125

North, Douglass C. (1968), "Sources of Productivity Change in Ocean Shipping, 1600 – 1850",
Journal of Political Economy, September, 76: 953- 970

North, Douglass C. (1961), The Economic Growth of the United States 1790 – 1860, Prentice Hall:
Englewood Cliffs, NJ (Norton Libray, 1966)

North, Douglass C. and Thomas, Robert R. (1973), The Rise of the Western World: A New Economic
History, Cambridge: Cambridge University Press

Olson, Mancur (1965), The Logic of Collective Action, Cambridge: Cambridge University Press

Platteau, Jean-Phillipe (2000), Institutions, Social Norms, and Economic Development, Harwood
Academic Publishers

Rostow, W. W. (1974), "Review of North and Thomas: The rise of the Western world – A new
economic history", Journal of Economic Literature, 12 (2): 493 – 96.

Rutherford, Malcolm (1995), "The Old and New Institutionalism: can Bridges Be Built?", Journal of
Economic Issues, June, 24 (2): 443 – 51

Solow, Robert M. (1985), "Economic History and Economics", American Economic Review, Papers
and Proceedings, May, 75 (2): 328 - 331

Vandenberg, Paul (2002), "North's intitutionalism and the prospect of combining theoretical
approaches", Cambridge Journal of Economics, March, 26 (2): 217 – 235

Williamson, Oliver (1975), Markets and Hierarchies, New York: Free Press

29
30