Professional Documents
Culture Documents
PREVOĐENJE
Prevođenje kao oblik ljudske delatnosti podrazumeva pretvaranje poruke prvobitno izražene
jednim jezikom u poruku istog značenja iskazanu nekim drugim jezikom. (Ivir, xx) Uloga
prevodioca prema Vinay i Darbelnet jeste ostvarivanje veze između dva različita jezička
sistema, jednog već izraženog i datog i drugog koji je još uvek potencijalan i prilagodljiv.
Za uspešnu komunikaciju korišćenjem bilo kog sredstva (pogled, dodir, muzika, pokret, jezik)
najčešći vid komunikacije, neophodno je da učesnici poznaju jedan isti jezik kako bi se
komunikacija mogla uspešno odvijati. U slučaju da taj uslov nije zadovoljen, komunikacijski
proces nastavlja prevodilac koji mora poznavati jezički sistema odašiljaoca i primaoca
poruke.
Prevođenje je društveno uslovljen i usmeren proces koji se javlja kada dve jezičke zajednice
stupe u kontakt. Kroz istoriju čovečanstva odigralo je veoma važnu ulogu u kulturnih i
materijalnih dobara kao i u dodirima različitih civilizacija koji zbog jezičkih barijera ne bi bili
mogući. Ono čemu je prevođenje najviše doprinelo jeste razvijanje zajedništva u svetu.
poruka treba da bude prenešena u jezik primalac u svom doslovnom značenju ili ipak prevod
treba da bude slobodan. Od antičkog perioda pa do 19. veka u teoriji prevođenja vladalo je
forma i fokus je bio na načinu na koji je poruka prenesena, a ne na sadržaju. Ovakav prevod
nazivao se razgranati prevod (tree translation). Nasuprot ovoj teoriji, krajem 19. veka
Benjamin i Nabokov tvridli su da prevod mora biti doslovan jer je on proizvod kulture i da je
zbog toga prevod nemoguć i da se jezičke razlike ne mogu prevazići. Međutim, u ovoj teoriji
zanemareni su bitni faktori poput cilja prevoda, vrsta teksta koji se prevodi, cilj prevoda i
Njumark navodi da je prevođenje izražavanje značenja teksta na nekom drugom jeziku onako
kako ga je autor namenio u izvornom jeziku. Iako se čini jednostavno izraziti nešto u jednom
jeziku kao i u drugom, to može biti komplikovano, veštački, varljivo jer koristeći drugi jezik
kao da se pravimo da smo nešto što nismo. Kako Mounin tvrdi šteta je što prevod ne može
Neki od aspekata bitni za prevođenje su:lični stil ili idiolekt autora na izvornom jeziku.Kada
prikladne za određeni tip teksta u zavisnosti od teme i situacije; pojmovi specifični za kulturu
izvornog jezika ili trećeg jezika, očekivanja čitaoca , njihovo prethodno znanje o određenoj
temi kao i jezički stil koji koriste; očekivan format teksta u knjizi ili novinama u kojima će se
Postoje i mnogi drugi problemi u prevođenju kao što je TENZIJA između zvučnosti i smisla,
Prema Jakobsonu (1959), postoje tri vrste prevođenja: međujezičko (prevođenje iz jednog
jezički sistem znakova ili jednog nejezičkog u drugi nejezički sistem znakova.
Pored ova tri Jakobsonova tradicionalna pojma danas se može dodati i četvrti - unutarjezičko
obliku, donekle su pravopisno i morfološki prilagođene, dok sadržaj nije preveden i zbog toga
je razumljiv samo onima koji odlično vladaju engleskin jezikom. Na primer, implementacija
Prevođenje se može definisati na različite načine i razni autori nude različite definicije u
skladu sa pristupom prevođenju ili teoriji za koju se zalažu. Ono što je zajedničko svim
definicijama jeste deo u kom se tvrdi da postoji nešto u jednom jeziku i nešto u nekom
drugom jeziku, i da se između onoga što postoji u oba jezika može staviti znak
jednakovrednosti.
Različite definicije se takođe baziraju na tome šta njihovi autori smatraju da se prevodi.
Prema Iviru imamo nekoliko vrsta prevođenja pa samim tim i definicija,a to su lingvističko,
filološko i komunikativno.
1. lingvističko- prilikom prvođenja određenog teksta , prevodilac mora da pretvara deo po deo
iz izvornog u ciljni jezik, dok ne dobije ceo tekst u ciljnom jeziku koji odgovara originalu,
Katford( Catford)u svojoj knjizi A Linguistic Theory of Translation prevod definiše kao
postiže između lingvističkih izražajnih sredstava dva jezika, ovakakv pristup može se opisati
dva teksta u dva različita jezika. Ono što je različito je da kod filološke definicije fokus nije
se može definisati kao postupak zamenjivanja jednog književnog teksta drugim uz težnju da
se očuva umetnička vrednost koju je imao prvobitni tekst. Prilikom prevođenja prevodioci
nastoje da zadrže sve ono što doprinosti umetničkom doživljaju kao npr. rime, ritam,metafora,
3. komunikativno- ova vrsta prevođenja u prvi plan stavlja komunikativnu funkciju jezika.
Dakle, ljudi ne pišu i ne govore u cilju stvaranja tekstova, nego je sam tekst proizvod potrebe
da se nekom nešto saopšti.Prema tome, prevodilac pre svega treba da razjasni šta je odašiljač
poruke u izvornom jeziku hteo da saopšti primaocima, a zatim da pokuša da istu poruku
Prema Najdinoj (Nida) definiciji , prevođenje jeste proces pronalaženja najbližeg prirodnog
jeziku-primaocu;
2. poruka je prirono izražena u L1, pa tako mora biti u L2, što znači da izraz mora biti
samo kao lingvistička operacija, već i kao društveni čin u kome izvorni pošiljalac poruke
kulture. Mona Baker definiše prevođenje kao jezičko sredstvo koje služi kao posrednik
između kultura. Prevođenje predstavlja gotovo nemogući zadatak jer prema autorki jezici ne
mogu da izraze istu stvarnost jer nisu dovoljno jednaki i stvarnost ne može da postoji
nezavisno od jezika. Upkos svim ograničenjima, neosporna je potreba za prevođenjem jer ono
predstavlja vredan pokušaj prenosa kulure jer se time približavaju ljudi različitih kultura.
1.2.Metode prevođenja
manjih jezičkih jedinica, nego celine, odnosno teksta. Postoje dve metode prevođenja, a to su
Semantička metoda ima cilj da prevod bude što sličniji originalu i da što preciznije prenese
značenje u okviru gramatičkih struktura ciljnog jezika. Kod ove metode naglasak se stavlja
na autora, formu reči ili teksta i njihovom osnovnom značenju. Teži da prevod bude što
vernija kopija originala, da se očuva estetska vrednost originala i kada je u pitanju izgled i
zvučnost teksta što znači da se sam izgled teksta stavlja ispred značenja. Prevod odlikuje
velika bliskost izvornom jeziku i veoma malo kreativnosti. Primer potčinjenosti originala u
smatraju manje bitnim, gde se u prevodu ne koristi odgovarajući kulturološki termin nego
semantičkog kod kojeg je fokus na vernosti originalu. Ova metoda pokušava da tekst učini što
razumljivijim i bliskijim čitaocu, odnosno primaocu poruke na ciljnom jeziku. Dakle, može se
reći da je naglasak na čitaocu ali i na samoj poruci koju je autor hteo da prenese. Kako je
potrebno tekst učiniti što prirodnijim u ciljnom jeziku, ovu metodu odlikuje više kreativnosti i
Glavna razlika između ove dve metode je to što je kod semantičkog fokus na autoru teksta, a
nivou autora teksta, a pragmatički na jezičkom nivou čitalaca. Semantički prevod se smatra
individualnim jer prati tok misli autora i dosledno prenosi značenje i reprodukuje pragmatički
uticaj. S druge strane, pragmatički prevod je društven, naglasak je na poruci i teži da bude
kratak, jasan i prirodan. Semantička metoda pogodna je za prevođenje tekstova koji su bogati
Prema Njumarku ( 1988:81), razlika između prevodilačkih metoda i postupaka je u tome što
su metode vezane za ceo tekst, a fokus kod metoda jeste na manjim jezičkim jedinicama i one
predstavio u obliku V dijagrama gde su metode podeljene u dve grupe, prvu koji čine metode
koje u fokus stavljalju izvorni jezik, a kod druge grupe naglasak je na ciljnom jeziku. U prvu
grupu strategija spadaju sledeće: prevođenje reč -za-reč (eng. word-for-word translation),
doslovno prevođenje (eng. literal translation), verno prevođenje (eng. faithful translation) i
semantičko prevođenje (eng. semantic translation). U drugu grupu spadaju sledeće strategije:
Vinay i Darbelnet (1995) autori su još jedne poznate klasifikacije prevodnih postupaka
polimorfemskih reči.
hand.out= iz.ručak
OVER.DOSE= predozirati
3. Funkcijskaaproksimacijajestenajčešćekorišćenprevodni postupak. Odlika ovog prevodnog
prenošenja funkcije denotata. Postoje dva metoda na osnovu kojih se može izvršiti
aproksimacija. Prema prvom, izvorna perspektiva se zadržava, kao npr. AIR BAG=vazdušna
vreća, BILLBOARD= reklamni pano. Što se tiče drugog metoda, izvorna perspektiva ili
geografske reči, etnografske reči, reči vezane za umetnost i kulturu ( muzika, ples, praznici,
specifične reči, postoje četiri prevodna postupka koji pomažu da se dođe do željenog
rezultata:
postoji pojam u istoj ili sličnoj formi kulturno-specifičnom pojmu koji se prevodi iz
L1.
sledećih postupaka:
kontekstualne faktore. Prema Njumarku, da bi prevod bio što bolji, treba imati na umu
sledeće faktore:
1. svrha teksta
6. referent
2. Audio-vizuelnoprevođenje
komunikaciju širom sveta, te različiti narodi, kulture i jezici mnogo češće i lakše stupaju u
kontakt. Razni televizijski sadržaji emituju se širom sveta i neophodno ih je prilagoditi ciljnoj
publici i stoga je audiovizuelno prevođenje veoma važan vid prevođenja. (Petit, 2004) Upravo
polje u teoriji prevođenja. Diaz Sintas (2006) ističe da je očigledna promena u načinu na koji
komuniciramo, a to se najviše ogleda u tome što nosilac teksta nije papir, nego ekran. On
sredstvo kojim se iskazuju popularni stavovi, stereotipi, manipulativni stavovi prema raznim
prevođenje ih čini dostupnim onima koji ne znaju jezik na kojem su sadržaji snimljeni. (Diaz
Sintas, 2008 u Hoseinia, 2014: 129) Ballester (1995) ističe da je “audiovizuelno prevođenje
oduvek bilo podređeno pisanom ili književnom prevođenju zbog nedostatka kulturnog
Kao i za ostale vrste prevođenja, tako i za audiovizuelno važi da prevod ne može kao ni jezik
biti neutralan. Teško je, gotovo i nemoguće prevesti nešto bez oduzimanja ili dodavanja u
odnosu na originalni tekst. Proces prevođenja sastoji se od odluka prevodioca koje nijanse
odbaciti. Ovakve odluke nisu proizvoljne, nego su određene faktorima kao što su namena
prevoda, vrsta teksta koji se prevodi, ciljna publika kao i jezici koji su u kontaktu.(O’Connel)
Audiovizuelno prevođenje je u mnogo aspekata drugačije od prevođenja štampanog teksta i
strukture jer se sastoji od slike, reči i zvuka.(Tanase, 298) Prevodilac se susreće sa verbalnim i
neverbalnim informacijama kao npr. promena u intonaciji ili pokreti koji prate govor.
gestikulacije, osvetljenje, razne znakove nosioce informacija (ulični znaci, plakati, pisma).
Akustični kod sastoji se pre svega od dijaloga, ali i od neverbalnih zvukova kao što su
pozadinski zvuci, zvučni efekti i muzika. Prevodilac mora da uzme u obzir sve ove aspekte
kao i njihovu međusobnu interakciju da bi stvorio odgovarajući prevod. Cui Song (2013) tvrdi
da je cilj prevođenja filmova ne samo prenošenje radnje nego i aspekta zabave u kojem
gledaoci filma na izvornom jeziku mogu da uživaju. Prevedeni dijalog mora da bude jasan
ciljnoj publici, da željeni efekat i smisao budu shvaćeni odmah, bez razmišljanja i
komunikacije karakterističan za ciljnu publiku jer veoma često ljudi iz različitih kultura imaju
Prema tome, prevodioci teže da prilagode prevod ciljnoj kulturi i da izbegnu različito
tumačenje semiotičkih simbola iz izvorne kulture. Dakle, osim značenja, prevodilac mora da
prenese na ciljnu publiku isti efekat kao što izvorni tekst ima na svoju publiku.
2.1.Titlovanje i sinhronizacija
Još u vreme dok je bioskop bio zastupljeniji nego televizija u cilju da se audio-vizuelni
sadržaji na stranim jezicima učine dostupnim i razumljivim domaćoj publici javila se potreba
prevođenju govornog jezika originalnog programa: ili da se zadrži govorna forma ili da se
pretvori u pisanu formu. U prvom slučaju, dijalog na originalnom jeziku, zamenjuje se
zvučnim zapisom dijaloga na ciljnom jeziku i takav vid prevođenja, naziva se sinhronizacija
(eng dubbing ili revoicing). U drugom slučaju, zvučni zapis originalnog dijaloga se zadržava,
I jedan i drugi vid prevođenja imaju prednosti i nedostatke, a izbor odgovarajućeg vida
zemlje koje inače preferiraju titovanje, crtane filmove sinhronizuju jer ih na taj način čine
2.1.1. Titlovanje
Luyken (1999 u Hosseinnia 2014) definiše titlovanje kao “ prevođenje govornog ili pisanog
teksta audiovizuelnog programa, obično u dnu ekrana. Gambier (1994) opisuje titlovanje kao
prenošenje jezika iz govorne forme u pisanu, iz jednog jezika u drugi. Treba dodati i da se
titlovanje može vršiti u okviru jednog jezika, i tada podrazumeva ispisivanje izgovorenog
teksta na ekranu i uglavnom je namenjen ili osobama oštećenog sluha ili se koristi zbog
semiotičkih sistema. Titl je transkript dijaloga ili monologa u dnu ekrana, dužine od jednog ili
dva reda, što je oko 35 karaktera, trajanja od 6 sekundi. (Tannasse, 2017: 269). Upravo zbog
za prevodioca je da uprkos tehničkim ograničenjima sačini prevod koji će kod ciljne publike
proizvesti isti efekat kao i originalan tekst kod izvorne publike.Postoji nekoliko vrsta
lingvistička.
Tehnička ograničenja
titla je dva reda. Razumljivosti čitljivost titla je od ključne važnosti i smatra se da je idealno
da se sastoji od jedne rečenice koja sadrži nekoliko zavisnih izraženih u sledećem redu. ( Diaz
radnju na ekranu i čitaju titl i stoga je dužina,odnosno trajanje titla veoma bitna. Koliko god
da titl zadovoljava formatske i sadržinske zahteve, ukoliko gledalac nema dovoljno vreme da
ga pročita, gubi na vrednosti. Posebnu pažnju na ovaj aspekat treba obratiti prilikom titlovanja
programa za decu jer oni nemaju razvijenu sposobnost brzog čitanja kao i odrasli.
3.Prezentacija- Titl moze da zauzme 20% ekrana i važni faktori za njihovu čitljivost jesu
veličina slova kao i njihova pozicija na ekranu. Kada je u pitanju titlovanje za bioskopsko
Svi ovi tehnički faktori, odnosno ograničenja koja su sastavni deo titlovanja u velikoj meri
oblika u pisani, postoje processing and cohesion issues zbog kojih je teže sačuvati isti efekat
kao što original proizvodi kod ciljne publike. S obzirom na činjenicu da su kod titlovanih
programa gledaocima dostupni i izvorni i ciljni jezik, oni moraju istovremeno biti fokusirani
na radnju koja se odvija na ekranu i na titl, odnosno prevod. Do problema može doći kada
tajming titla nije dobro urađen, te se isti titl nastavlja i kada se scena na ekranu promenila, što
može biti vrlo zbunjujuće za gledaoce ili ukoliko se titlovi previše brzo smenjuju, praćenje
opciju premotavanja ukoliko postoji na DVD uređaju ili na intenetu, a ukoliko ne postoji,
gde se tekst smenjuje linearno, kod titlova nema mogućnosti da se pomeranjem pogleda na
red više ili niže ili na prethodnu stranicu razjasne nejasnoće. Ono što je neophodno u
Da bi se negativni efekti titlovanja, koji podrazumevaju dodatne zahteve obrade, procesuiranja kod
a) Kada je vizuelni deo ključan za razumevanje određene scene, titl pruža samo najosnovnije
jezičke (lingvističke) informacije, tako da gledaoci mogu da ostanu fokusirani na sliku i radnju na
ekranu.
b) Kada je zvučni deo važniji od vizuelnog, titl treba da bude što potpuniji i što verniji kako gledaoci
c) Način na koji je titl predstavljen na ekranu, i kako su reči raspoređene u redovima u velikoj meri
Usled prostornih i vremenskih ograničenja izazovi sa kojima se prevodioci inače susreću, kao
što je gramatika, red reči ili kultura, kod titlovanja postaju još veći. Prilikom prevođenja sa
engleskog na neki drugi evropski jezik, redukcija, odnosno smanjenje sadržaja pokazuje se
kao najbitnija prevodilačka strategija. Međutim, postavlja se pitanja koji su to delovi diskursa
1. Neophodni elementi (eng. indispensable elements) : oni koji moraju biti prevedeni i
predstavljaju elemente nosioce radnje bez kojih bi bilo nemoguće pratiti dešavanja na ekranu.
a) ponavljanja
izrazi poput you know, naturally, of course, understandably, i izrazi kojima se prenosi zvučni
efekat.
Mnogi od ovih elemenata se izostavljaju prilikom prevoda jer se smatra da bi njihovim
prevođenjem došlo do dupliranja jer bi se isti izraz našao i u titlu i u zvučnom zapisu.
Takođe, kako je engleski globalno raširen jezik, mnoge reči i izrazi poznati su širom sveta
Zbog navedenih ograničenja, neophodno je da neki delovi dijaloga budu izostavljeni kako
gledaocima ne bi bilo naporno, što znači da mogu istovremeno da čitaju prevod sa ekrana i da
prate radnju i da ne ulažu napor kako bi pročitali titl pre nego što se promeni. Prevodioci se
konstrukcije), pojednostavljuju se ili izostavljaju jezičkih pojava poput slenga, tabu jezika,
Gotlib (1992) na osnovu svog iskustva kao televizijskog prevodioca, napravio je listu
specifične reči)
međunarodni pozdrav)
5. Transkripcija (eng. transcription): nestandardan izraz, adekvatan prevod (namerni govorni
defekti/mane/ nedostaci)
7. Sažimanje (eng. condensation): sažet izraz, koncizan prevod ( govor srednjeg tempa sa
8. Desetkovanje (eng. decimation): skraćeni izraz, uprošćen prevod (brz govor i govor sa
malo suvišnosti
9. Brisanje (eng. deletion) izostavljeni izraz, bez verbalnog sadržaja (brz govor sa mnogo
suvišnosti)
10. Rezignacija (eng. resignation): izopačeni, devijantni izrazi, izobličen sadržaj ( nerazumljiv
i neprevodiv govor)
Neizbežna izostavljanja ili gubici koji se dese u procesu prevođenja, jer titl mora da bude
kraći od zvučnog zapisa, nadoknađuje dostupnost originalnog audio materijala ciljnoj publici.
Prisutnost originalnog dijaloga je jedna od glavnih prednosti titlovanja jer na taj način original
zadržava svoju autentičnost, te je efekat koji ostavljaju likovi i radnja određenog televizijskog
sadržaja jednak i kod ciljne publike. Takođe, veoma bitna prednost titlovanja je što izvorni
jezik i kultura postaju bliskiji ciljnom gledalaštvu. Prema tome, titlovanje u velikoj meri
kultura. Titlovanje se ne smatra pogodnim za one koji nemaju sposobnost brzog čitanja a u tu
koji predstavlja zamenjivanje originalnog govora, glasovnim zapisom u ciljnom jeziku koji
pokušava da što vernije prati tajming, govor, pokrete usana u originalnom dijalogu. Sintas
(2003) sinhronizaciju definiše kao proces zamenjivanja zvucnog zapisa originalnog dijaloga,
zvučnim zapisom na ciljnom jeziku sa ciljem da zvuk i pokreti usana u ciljnom jeziku budu
manje više sinhronizovani. U engleskom jeziku za ovakav vid prevođenja bitna su dva
koje su bitne u audio-vizuelnom prevođenju i o kojima će biti reči kasnije. Pod terminom
ekranu.
pisanu formu, kod sinhronizacije, forma ostaje ista, pa se izgovoreni dijalog prenosi iz
izvornog jezika, u ciljni jezik. Prevodioci moraju da učine dijalog što prirodnijim u ciljnom
jeziku, treba da zvuči kao da je originalno napravljen u ciljnom jeziku i gledaocima ne treba
sinhronizacije postoji mnogo stvari na koje treba da se obrati pažnja i sama po sebi mnogo je
zahtevnija od titlovanja. Mnogo više ljudi je uključeno u proces i krajnji proizvod zavisi od
više ljudskih faktora. Sam proces sastoji se od nekoliko etapa: dijalog se prvo prevodi, zatim
pokretima usana na snimku, i na kraju glumci snimaju dijalog.I upravo zbog toga,
prevođenja. Prevedeni dijalog mora biti usklađen sa govorom likova na ekranu, pokretima tela
kategorije:
a. usklađenost usana
a. tip/boja glasa
VIZUELNA USKLAĐENOST
usklađenost govora sa onim što gledalac vidi na ekranu, odnosno slike. Govor nadopunjuje i
nadograđuje sliku i zato je veoma bitno da budu uspešno uskkađenji (pantič satrič).
Ipak, postoje dva faktora koje treba razmotriti kada je u pitanju vizuelna usklađenost i njena
Varela 2004: 45-46) Konkretno kod prevođenja crtanih filmova vizuelna uskađenost nema
veliku važnost. Pre svega, razlog tome je što likovi na ekranu nisu stvarni, pa nije moguće u
potpunosti uskaditi govor sa pokretima usana, kako u originalu, tako i u prevodu. Izuzetak
tome su kratki kadrovi snimljeni izbliza, pa je vrlo jasno koji se glas i izgovara i ovde je
usklađenost glasa i slike nepohodna. Takođe, ciljna publika, u ovom slučaju deca, ne obraćaju
U slučaju crtanih filmova, mnogo je bitnija konetička usklađenost. Likovi se često kreću,
nekad i previše jer se na taj način privlači pažnja ciljne publike, pa je za original i za prevod
mnogo bitnije da bude usklađen sa pokretima , govorom tela, izrazima lica nego sa pokretima
usana.
ZVUČNA USKLAĐENOST
Glas kao i lice, pokreti tela su deo ličnosti i predstavljaju specifičnosti po kojima se svaka
osoba razlikuje. Na osnovu glasa može se doći do zaključka o polu, visini i težini
glumca koji sinhronizuje određeni lik odgovara pre svega karakteru tog lika, a ne isključivo
boji glasa glumca koji pozajmljuje glas u originalnoj verziji. Osim boje glasa, bitna su i
prozodijska svojstva poput naglaska, ritma, intonacije jer se na taj nači može otkriti društveno
usklađenost na prozodijskom nivou iz razloga što različiti govornici i jezici imaju drugačija
prozodijska svojstva. Takođe, bitnija činjenica je da je sam govor deo većeg komunikativnog
čina koji uključuje i izraz lica i pokrete tela lika na ekranu i da je glumac koji pozajmljuje glas
dosta ograničen jer je samo njegov glas dostupan publici, bez pokreta i izraza lica. Glumac
treba da uskladi svoj govor i njegove prozodijske odlike da uskladi sapokretima lika na
ekranu kojem pozajmljuje glas. Kada su u pitanju crtani filmovi, usklađenost sa gestovima
nije veliki problem jer su u ovakvoj vrsti programa gestovi mnogo jasniji i siroviji nego što je
slučajsa živim glumcima na ekranu. (O’Connel, 2003:87) Različiti dijalekti mogu se pojaviti
različiti dijalekti ciljnog jezika. Odluka o tome donosi se na osnovu vrste programa, ciljne
publike i faktora kao što su njihove godine i obrazovanje kao i na osnovi toga da li iz
kulturnih ili komercijalnih razloga razlike u dijalektima treba da se sakriju ili pokažu.
SADRŽINSKA USKLAĐENOST
sinhronizaciju uglavnom je slobodniji i primetno je veće odstupanje od originala zbog toga što
Rowe (1960 u O’Connel) smatra da pisac sinhronizovanog teksta nije prevodilac uopšte i da
pragmatički pristup jer je mnogo važnije da se proizvede željeni efekat kod ciljne publike
Na osnovu svojih istraživanja na temu sinhronizacije Herbst je izdvoio dve ključne stavke
1. svi elementi koji su nosioci radnje u određenoj sceni moraju biti prevedeni
2. mora se održati određeni nivo usklađenosti (ekvivalencija) među likovima
PROCES SINHRONIZACIJE
Sinhronizacija je kompleksan proces i potrebno je da materijal koji se prevodi prođe kroz više
faza pre nego što se dobije konačna verzija. Sve faze su blisko povezane i odigravaju se po
ustaljenom redu i ritmu i mnogo ljudi je uključeno u čitav proces, pa ukoliko se ne poštuju
Ceo proces započinje tako što klijent, odnosno televizijska kuća šalje materijal koji treba da se
za glumce i sl. Takođe, šalje se i prevedena verzija, koje još uvek nije konačna jer je podložna
promenama u cilju postizanja što bolje sinhronizacije. Gotovo je neizbežno da prevod prođe
kroz proces modifikacije i da dođe do određenih izmena usled tehničkih zahteva. „Upravo
zbog tehničkih specifičnosti, audiovizuelno prevođenje je tip prevođenja u kojem tekst trpi
Sledeća faza je usklađivanje prevoda sa poketima usana likova i radnjom na ekranu što je
vernije moguće. Ipak u celom tom procesu ne sme se previše menjati dijalog kako ne bi došlo
Nakon što je prevod završen, produkcija treba da reši sve potencijalne tehničke probleme i da
zahtevaju i pravi se konačna verzija u kojoj su savršeno usklađeni slika, pozadinski zvukovi i
1. AUTENTIČNOST
Originalni glasovi likova se zamenjuju novim i tako gledaoci nemaju mogućnost da slušaju
dijalog na stranom jeziku i da čuju stvarne glasove glumaca. Glas nije bitan samo kao odraz
ličnosti, nego je veoma bitan faktor za način na koji će ciljna publika doživeti određenog lika.
2. TEHNIČKI NEDOSTACI
Takođe, kada su u pitanju tehnički nedostaci, veoma je teško postići sinhronizaciju usana,
odnosno lipsink, što znači da je dijalog teško prilagoditi da prati pokrete usana likova
sihronizovan televizijski sadržaj može da bude popularan u više generacija ciljne publike.
PREDNOSTI
Ipak, za razliku od titlovanja kod sinhronizacija dolazi do manjeg gubitka originalnog teksta
jer ne postoje prostorna i vremenska ograničenja, nego se prati originalni dijalog. Gledaoci
mogu nesmetano da prate radnju jer im titl ne odvlači pažnju i to je jedan od razloga zašto se
sinhronizacija smatra pogodnijom za televizijske sadržaje za decu. Sama radnja crtanog fima
i slika na ekranu, mnogo je privlačnija deci nego dijalog, tako da se smatra da bi im čitanje sa
kod male dece nije još uvek razvijena, a titlovi se menjaju brzo, što bi u velikoj meri otežalo
praćenje. Ono za šta su uskraćena deca kod sinhronizacije jeste izloženost stranom jeziku
koja može da ima pozitivan uticaj na njihovo usvajanje ili usavršavanje stranog jezika. (pros
and cons)
O’Connel ističe da se prilikom prevođenja za decu treba uzeti u obzir njihove godine,
Sam naziv animirani film potiče od latinske reči anima što znači duša. Prema tome, animirati
znači dati nečemu dušu, odnosno oživljavati, pa se u animiranom filmu crteži oživljavaju i
„likovima daje duša“ (Cupar). Veoma su popularni kao televizijski format i među mlađom I
starijom publikom.
Razvoj animiranog filma započeo je 30-ih godina prošlog veka u Americi, a razvitkom
tehnologije postali su dostupni širom sveta putem medija da bi postali popularan oblik zabave
dobila funkciju sličnu tradicionalnim slikovnicama. (Cupar, O Connel) Kao što je slučaj sa
knjigama,i animirani filmovi na stranom jeziku moraju biti prevedeni na ciljni jezik u
podjednako privlačni i mlađoj i starijoj publici. Nova izdanja svetski popularnih animiranih
proizvod postao popularan širom sveta, težak zadatak imaju prevodioci i producenti u
zemljama širom sveta koje žele da prikažu određeni animirani film originalno proizveden u
stranoj zemlji. Cilj kojem se teži je da ciljna publika podjednako uživa u proizvodi kao i
način slično knjigama za decu koje im uglavnom odrasli čitaju, posebno ako su namenjeni
mlađoj deci koja još uvek ne umeju da čitaju. Iz tog razloga, za animirane filmove u većini
čitanje sa ekrana. (O’Connel) Osim toga, deci više pažnje privlači slika, odnosno radnja na
ekranu, zvuk i specijalni efekti, pa bi im čitanje sa ekrana otežavalo praćenje radnje i zbog
toga većina zemalja, bez obzira na ustaljenu praksu, pribegava sinhronizaciji programa za
najmlađe.
Jedan od najbitnijih faktora koje treba uzeti u obzir prilikom prevođenja jeste ciljna publika.
meri utiču na pristup prevođenju. (O Connel) Kako su deca najčešće ciljna publika kada su u
pitanju animirani filmovi, treba imati na umu specifičnosti samog procesa prevođenja za decu
sinhronizacije.
Zwitter (1998 u Cupar) predlaže klasifikaciju po kojoj najmlađu publiku deli na tri starosne
grupe:
1. Najmlađi (2-8 godina) odnosno oni koji još uvek ne čitaju i oni su najpogodnija ciljna
Ova podela može biti veoma značajna za prevodioce jer svaka od navedenih grupa ima
drugačije interese, drugačija shvatanje sveta oko sebe, pa i drugačije preferencije kada je u
pitanju televizijski program i stoga prevodilac treba da obrati pažnju kojoj uzrasnoj grupi je
program namenjen. Osim uzrasta, kao i kod odrasle publike, prilikom prevođenja za decu ne
treba zanemariti faktore kao što su nacionalnost, pol, kultura u kojoj žive, stepen
menjanje imena likove i sve neophodne izmene delova koje bi potencijalno mogli da
pojedinih delova
delova ili u cilju da se smanji obim teksta ili da se delo učini zanimljivijim ili da
Najočiglednije su promene koje spadaju u prvu i treću grupu. Međutim, u novijim prevodima,
Usklađenost na različitim nivoima (zvuk, slika, pokreti, sadržaj) kao što je već rečeno, veoma
su bitni za ovakav vid audiovizuelnog prevođenja. Međutim, kada su u pitanju crtani filmovi,
veću tačnost jer je gestikulacija likova u crtanim filmovima vrlo izražena, nekad i previše jer
se na taj način privlači pažnja mlađih gledaoca. Dakle, i u prevodu se mora težiti što boljoj
malo nižem nivou, posebno fonetska usklađenost. Deca i mladi neće primetiti manje propuste
U Srbiji se programi na stranim jezicima uglavnom titluju. U najvećoj meri tu spadaju igrani
filmovi i serije dok se sinhronizacija i voice over tehnika primenjuju kod formata kao što su
originalni glas se ne čuje, dok se za govore u kojima se govornik vidi na ekranu primenjuje
voice-over tehnika. U tom slučaju govornik na srpskom počinje da priča par sekundi nakon
govornika na ekranu dok neke televizijske stanice za ovakve tipove govora koriste titlovanje.
Kada su u pitanju crtane serije i filmovi, u poslednje vreme češče su sinhronizovani, dok je
pre nekoliko decenija titlovanje bilo uobičajenija praksa kod crtanih filmova. Dakle,
sinhronizacija crtanih filmova kao vid prevođenja je vrlo mlada u Srbiji i postoji svega
nekoliko studija koji se ovim bave i koji nisu tehnički opremljeni u skladu sa međunarodnim
emitovana na američkoj tv mreži Nikelodeon. Tvorac ove crtane serije je morski biolog
iskazao u vidu stripova The Intertidal Zone čiji su likovi poslužili kasnije kao inspiracija za
likove u Sunđer Bobu. Stivenove producentske kuće United Plankton Pictures and
Nickelodeon Animation studio realizovali su ovu animiranu seriju. Prva epizoda emitovana je
1999. godine u SAD-u. Ukupno je snimljeno 208 epizoda u 10 sezona koje su prikazane u
170 zemalja sveta, a prevedene na 24 jezika. Premijerno emitovanje u Srbiji bilo je 2002.
Nikelodeon.
Radnja je smeštena na dnu Tihog okeana u gradu Koralovu (Bikini Bottom) i prati
svakodnevni život morskih stvorenja koji je nalik ljudskom. Glavni likovi jesu sunđer- Sunđer
Bob Kockalone (Sponge Bob Square Pants),njegov najbolji drug morska zvezda-Patrik
restorana i Sunđerov poslodavac, kraba- Evgenije Kraba, ostali likovi su Sunđer Bobov
ljubimac puž Geri, drugarica veverica Sendi , Plankton kao glavni negativac, koji pokušava da
Glavni lik Sunđer Bob Kockalone živi u ananasu, radi u restoranu Kod Keba Krabe gde mu
dogodovštine česta tema epizoda. Sunđer Bob je pozitivno, veselo, maštovito i dobronamerno
stvorenje koje zbog svoje naivnosti i nezrelosti često biva izmanipulisan i iskorišćen. Obožava
svoj posao i vrlo ga savesno obavlja, a loše namere ne pokazuje čak ni prema neprijateljima.
pljeskavicu u gradu koju priprema Sunđer Bob. Svojom nesebičnošću Sunđer pokušava da
usreći ljude oko sebe, što zbog njegove trapavosti često ima suprotan efekat, pa se ostali
likovi često samo iznerviraju ili upadnu u razne nevolje, a to najčešće biva njegov komšija
Lignjoslav.
Patrik Zvezda, Sunđerov najbolji prijatelj i komšija živi ispod stene. Odlikuje ga lenjost i
manjak inteligencije, ali ima dobru dušu pa je Sunđer Bobov veran pomoćnik u nevoljama.
Slobodno vreme provodi u igri, jelu, lenčarenju, a omiljena zabava mu je lov na meduze sa
Sunđer Bobom.
pohlepnosti. Njegova najveća ljubav i opsesija je novac i spreman je da učini sve kako bi ga
se domogao.Sunđer Bob ga, kao svog šefa vrlo ceni, stoga je spreman da ga posluša i uvek da
pritekne u pomoć, što Keba Kraba često iskorištava da bi se domogao svojih ciljeva.
Lignjoslav Pipak je Sunđerov i Patrikov komšija koji ne podnosi njihove detinjarije i vrlo
često biva žrtva njihovih smicalica. Voli umetnost i opuštanje, želi da se ostvari kao umetnik i
smatra da mu Sunđer Bob i Patrik onemogućavaju da živi životom kakvim želi. Radi kao
kasir u Keba Krabi, ne voli svoj posao, mrzovoljan je i skeptičan i predstavlja suštu suprotnost
Sunđer Bobu.
Bucket). Pokušava da ukrade recept od Keba Krabe i tako postane uspešniji i bolji od svog
njvećeg rivala Keba Krabe. Živi sa ženom koja je u stvari kompjuter i koja mu pomaže u
njegovim planovima.
Ova popularna animirana crtane serija dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Emi
nagrada, Anesi međunarodni filmski festival animiranih filmova, Kids’ Choice Award,BAFTA