I.

O razvoju i ulozi policije u društvu

Uloga policije tijekom vremena postaje sve složenije i zahtjevnija. Pred policiju se,
na području sigurnosti općenito i kaznenog postupka, stavljaju novi poslovi, dodjeljuju joj
se nove ovlasti a postojeće redefiniraju ili u potpunosti mijenjaju. Uz „klasične poslove“
policije koje sistematiziramo kao održavanje reda, provedbu istraga te pomoći građanima u
svim slučajevima izvanrednih situacija tu su i novi poslovi sudjelovanja u međunarodnim
misijama održavanja i uspostave reda u poratnim razdobljima, pružanje podrške i pomoći
žrtvama kaznenih djela. Tri su razloga koja doprinose širenju djelovanja policije: a)
konsolidacija središnje državne uprave, prvenstveno razvoj različitih nadleštava i
uredovanja unutarnje uprave; b) opći porast ukupne funkcije upravljanja u državi i apsolutni
porast broja i opsega upravnih oblasti; c) preuzimanje mnogobrojnih i raznih obveza
međunarodnog karaktera kao i utjecaj „dobre prakse i razvoja“ drugih zemalja1.

Da profesionalno obavljanje policijskih poslova zahtjeva visoku razinu stručnosti te

da je to izuzetno stresan i zahtjevan posao, zaključili su mnogi znanstvenici krajem prošlog
stoljeća2. Unatoč brojnosti policijskih zadaća i očekivanja da će policija „riješiti sve
probleme“ pa i one koji se odnose na otkrivanje i dokazivanje počinjenja kaznenog djela,
ne postoji razumijevanje cjelovitog funkcioniranja policije kao tijela državne uprave,
organizacije sa svim njezinim zakonitostima funkcioniranja, a koji u cjelini određuju
njezinu efikasnost i rezultate rada.

Organizacija policije, organizacijska kultura, povijesno nasljeđe, prihvaćenost

etičkih standarda (javno proklamiranih i osobno prihvaćenih), povjerenje u policijski sustav,
obrazovna razina, kvaliteta (policijskog) obrazovnog sustava, materijalna opremljenost,
sustav nadzora, kvaliteta pravnih propisa, modeli policijskog rada, ugled u zajednici,
kvaliteta kadrova, kao i drugi brojni čimbenici utječu na ukupno djelovanje policije i njezinu
uspješnost u zajednici.

1. Postanak moderne policije

Policija i njena cjelokupna organizacija, kakvu danas poznajemo rezultat je dugog

povijesnog razvoja čiji korijeni sežu do najranijih civilizacija. Povijesni razvoj policije
nemoguće je razdvojiti od razvoja cjelokupnog pravnog sustava, jer je razvoj tog sustava
uvjetovao i određivao organizacijske i funkcionalne okvire razvoja policije. Moderne
policijske organizacije nastaju zajedno sa nastankom država i diferencijacijom njezinih
funkcija. Jedna od najvažnijih zadaća državne uprave bila je unutarnja i vanjska sigurnost
države, čija provedba je bila povjerena vojsci. Upravo ta činjenica odrazila se i na razvoj
policije čije funkcije su dugo godina obavljale vojne formacije, što se odrazilo na mnoge
segmente ustroja, načina rada, regrutiranja i obrazovanja policije.

Potreba za sigurnošću uvjetovala je da i najraniji oblici ljudskog udruživanja,

pronađu načine održavanja reda i sigurnosti. Ponekad su te ovlasti i zadaće bile u rukama
cjelokupne zajednice, ponekad u rukama vjerskih a ponekad u rukama političkih vladara.
Zapisi o rudimentarnim oblicima djelovanja policije sežu u daleku povijest, te se njezina

1 Babac, 2004, str. 259 i dalje, Pusić, 1985, str. 257 i dalje.

2 Flanagan, 1985, str. 10 – 21.; vidi i Home Office Research Study 99.
 djelatnost povezuju navodi kao nužnost u provedbi zakona, a kao primjer se navodi
Hamurabijev zakonik, uklesan u kamene ploče između 1791. i 1749. godine prije naše ere.
U sumeranskim državama, četiri stoljeća prije naše ere, policijske poslove obavljala je
vojska. U Egiptu su postojali posebni službenici sa sudskopolicijskim ovlastima, a prvi put
se spominju 1340. godine p.n. e..

U starom Rimu postojalo je više vojno organizacijskih oblika sa policijskim

zadaćama, cohortes vigilium3, cohortes urbanae4, cohortes praetorian5. Odgovornost za „res
publica“ bila je na magistratima kojima su pripadale i policijske ovlasti. Temeljno načelo
uređenja rimskog carstva bila je podjela na Rim i sve ostale provincije, teritorij izvan Rima.
Ta podjela je utemeljila i ovlasti vojske koja unutar samog Rima nije imala nikakvih ovlasti.
U vrijeme Rimske Republike viši magistrati raspolagali su posebnim instrumentima zvanim
coercitio6 koji se opisuje kao primjena različitih mjera radi uspostave javnog reda bez
pokretanja postupka (bičevanja, uhićenja i pritvaranja). Lista mjera nije bila kataloški
određena već je magistratu ostavljena mogućnost primjene bilo koje primjerene mjere a u
radu su mu pomagali javni službenici (apparitores), kojih je bilo relativno mnogo te su bili
razvrstani po ovlastima (Accensi, Carnifex, Coactores, Interpretes, Lictores, Praecones,
Scribae, Stator, Strator, Viatores). U organizacijskom smislu poznato je da je za vrijeme
vladavine cara Augusta, Rim imao prve oblike organizirane policije. Grad je, bio podijeljen
u 14 regija koje su se dalje dijelile na manje teritorijalne jedinice za koje su bile osnovane
posebne postrojbe sa zadaćom sprječavanja požara ali i radi obavljanja drugih policijskih
zadaća.

Temeljna funkcija policije u počecima njezina razvoja je bilo očuvanje postojećeg

uređenja, prisilnim sredstvima koja su se rabila unutar države i protiv građana te zajednice
u cjelini. Nerazvijenost ekonomskih instrumenta za mobilizaciju radne snage, potreba
obavljanja određenih radova koji su se odnosili na „javne radove“, financiranje države kroz
ubiranje raznih poreza kao i filozofija upravljanja tadašnjim zajednicama od policije su
učinile instrument sile koji je njenom primjenom osiguravao opstanak zajednice, odnosno
njenih vladara. Pusić navodi da je policija (i vojska) imala i određene vjerske i političke
funkcije te upravo zbog toga i imala neograničene mogućnosti upotrebljavati silu, jer su
vjerski i politički služili vladajućima. Nastankom moderne države održavanje sigurnosti,
javnog reda i mira postaje zadaća državnih tijela. Suverenost države i legitimnost njezinog
političkog sustava ovisi od činjenice koliko je ona sama sposobna na svom teritoriju
osigurati red i sigurnost (prema unutra ali i prema van)7.

Svaku državu, promatrano sa nacionalnog ali i međunarodnog aspekta, čine tri

klasične sastavnice: teritorij, stanovništvo i organizirana državna vlast. Dio organizirane
državne vlasti je policija. Država nadvisuje sve druge jedinice moći na svom području time
da ovlaštena državna tijela mogu u pravilu uspješno pretendirati na isključivo njima

3 Oformljene su za vrijeme vladavine Oktavijana Augusta, a sačinjavali su je robovi ili tek oslobođeni robovi koji su u osnovi izvršavali
njegove naloge.

4 Sačinjavali su je slobodni građani Rima, zadaća im je bila održavanje javnog reda i nalazili su se u sastavu vojske.

5 Pretorijanci su oformljeni kao tjelohranitelji, u osnovi su bili vojnici, koji su imali zadatak štiti cara i njegovu obitelj.

6 Nippel, 1995. str. 12.

7 Pusić, 2007.
 pridržanu primjenu fizičke prinudne sile , pa su kroz to u stanju nametnuti svoje odluke i
onima koji se opiru, i to po potrebi sa ukupnom jedinstveno pokretnom silom državne
organizacije8. Sigurnost države znači i pravo zakonodavca da donose zakone koji se
primjenjuju na sve te oni, između ostalog djeluju kao kohezijska sila unutar zajednice.
Weber o nacionalnoj državi govori kao organizaciji svjetovne vlasti čija temeljnu sastavnica
čini monopol primjene sile. Poslušnost državi, njezinim zakonima vezana je uz nadzor i
kažnjavanje onih koji krše zakone a to je uloga policije. U suvremenom organizacijskom i
funkcionalnom smislu policija nastaje u 19. stoljeću u vrijeme stvaranja modernih,
centraliziranih europskih država. Pojam policija dolazi od grčke riječi „politea“ koja je
označavala cjelokupno državno uređenje, a vremenom se značenje ograničilo samo na
unutarnju upravu države. Etimološki riječ policija je grčkog odnosno latinskog porijekla, a
smatra se da se naziv policija prvi put javlja u 14. stoljeću u Francuskoj kao oznaku za
efikasno djelovanje i upravljanje državom. U Njemačkom jeziku u vezi s upravljanjem
državom, tijekom 17. i 18. stoljeća upotrebljava se pojam Polizey ili Policei, a slična naziv
upotrebljavaju i talijani, politia. Policijsko apsolutistička država je uporabu samog pojma
kao načina upravljanja, ali i upravljanje, državom dovela do vrhunca, te je sam pojam
označavao cjelokupnu upravu. U Njemačkoj započinje razvoj nove znanstvene discipline
koje proučava upravljanje državom: „polizey und kameralizam“9, koja u osnovi predstavlja
izučavanje praktičnih znanja potrebnih službenicima za uspješno obavljanje državnih
poslova a kasnije postaje osnova za izučavanje i razvoj upravnog prava u koje svojim
djelovanjem ulazi i policija. Lorenz von Stein izvršnu vlast (i upravu) opisuje izrazom
“država kao čin“, instrumentom pomoću kojeg država djeluje u svim svojim modalitetima,
od represije do vlastite reprodukcije10. Sveukupno značenje i izjednačavanje uprave i
policije, krajem 18. stoljeća, diferencijacijom i specijalizacijom pranih grana se gubi , a
značenje se ograničava na područje unutarnje uprave, sve do uprave u unutarnjim poslovima
da bi se na kraju samo određena pitanja unutarnje uprave označavala kao policijska11, a cilj
im je sprječavanje i preveniranje narušavanja javnog reda sa uvijek prisutnom mogućnošću
primjene sile12. Tako je 1794, godine u Pruskoj pravnim propisima određeno da je

8 Pusić, 2007., str. 13.

9 Razvoju i sistematizaciji „policijskog prava“ u okviru upravnog prava (kameralizma) doprinose i priručnici francuskog policijskog
načelnika Nicolasa de la Mare iz 1705 godine (Traite de la police), kao bečkog profesora Josepha von Sonnenfelsa (Grundsätze der Polizei,
Handlung und Finanzwissenschaft).

10 Pusić, 2005, str. 191.

11 „Resor unutrašnjih poslova kao glavni objekt nauke upravnog prava: specijalizacija na području upravnog prava ističe sve više resor
unutrašnje uprave kao glavni predmet nauke upravnog prava: ostala četiri upravna resora pokazuju ili tendenciju, da se emancipuju kao
posebna znanost ( tako naročito finansijska znanost) ili da izavšavši iz okvira nauke upravnog prava oslone na druge pravne nauke ( tako
naročito uprava međunarodnih posala na međunarodno pravo, a uprav pravosuđa na pojedina sudska prava, primjerice uprava kazniona na
kazneno pravo)“ u Krbek, 1929., str. 164.

12 Tako na primjer: Mohl, R. u Encykopedie der Staatswissenschaften, iz 1872. godine definira " Redarstvo kao skup onih državnih zavoda
i djelatnosti, koje ostvaruju uporabom državne prisile uklanjanje vanjskih zapreka, koje se ne sastoje u pravnim povredama, a koje stoje na
putu svestranom razboritom razvitku ljudskih sila, te koje pojedinac ili dozvoljeno društvo pojedinaca nije u stanju ukloniti". Ulbrich., J.:
Lehrbuch des osterreichischen Staatsrechts, "Redarstvo je u interesu općeg uzdržavanja organizirana djelatnost, da brani općenitost i njezine
funkcije od smetnja i pogibli".,. Prucha., P: Die oesterreichische Pilizeipraxis, Wien iz 1877. " Redarstvo je institucija, koja stalno bdije,
promatra sve smetnje te je odmah pri ruci, da građanima i društvima ispunja svjesnost sigurnosti"., a Francuski Code de delits et de peines,
iz 1795. godine normira ciljeve ustrojavanja redarstva za rukovođenje javnog reda, slobode, vlasništva, sigurnosti pojedinca.
 održavanje javnog reda, sigurnosti i reda kao i otklanjanje opasnosti koje ugrožavaju
zajednicu ili njezine članove u nadležnosti policije. Policija je definirana kao nužan aparat
za uspostavu javnog mira, sigurnosti i reda. Funkcija policije u Njemačkim zemljama je, po
prvi put ograničena zakonskim propisima, ali zadaće koje su se odnosile na prevenciju
definirane su unutar autonomnih sustava policijskih znanosti. Dualistički pristup policiji
odrazio se i na organizaciju policije pa se razlikovala policija zadužena za skrb
(Wohlfahrtspolizei) i sigurnosna policija (Sicherheitspolizei), odnosno žandarmerija. Pruski
zakon o policijskoj administraciji iz 1850. godine određuje policijske zadaće imajući u vidu
navedenu podjelu. Zadaće sigurnosne policija definirane su tako da obuhvate svaku
opasnost, uključujući i političku, a koja može potencijalno ugroziti red i mir. Uloga policije
da održava red odnosila se na mnogo više od reda definiranog propisima13. Autokratski
režim je nastojao spriječiti širenje novih građansko liberalnih ideja a policija i vojska
predstavljale su temeljnu okosnicu represivne provedbe i suzbijanja novih ideja14.

Sličan razvoj se odvijao i u drugim državama i gradovima kontinentalne Europe15.

U Parizu je kao jedan od odjela gradskog suda postojala i Policijska komora kojoj je zadaća
bila rješavanje prijevara počinjenih protiv obrtnika i trgovaca. Iz te komore kasnije se
razvija posebna policijska organizacija zadužena za održavanje javnog reda i mira. Kralj
Ljudevit XIV je 1667. godine16 uspostavio gradsku policiju Pariza čiji je ustroj 1699. godine
prenesen u sve veće gradove u Francuskoj. Od kraja XVII. stoljeća u Francuskoj postoji
policijska služba kao stalno, profesionalno zaposlenje. Zahvaljujući Napoleonu i njegovim
osvajanjima Europe, francuski model se proširio i na osvojena područja. Napoleon je
naslijedio dvije policijske službe, žandarmeriju i manje slavnu upravnu policiju.
Žandarmerija se razvila iz ovlasti glavnog zapovjednika vojske da održava red i zakonitost
među svojim postrojbama (a i danas se nalazi u Minisitarstvu obrane). Ta ovlast je sa
glavnog zapovjednika bila prenesena na maršale čiji su se vojnici nazivali Merechaussee a
u XVI. stoljeću su dobili zadaću uhićivanja cestovnih razbojnika. Odlukom iz 1791. godine
dobivaju novo ime Žandarmerija koju je konačno Napoleon ustrojio kao službu za
održavanje reda i mira. Karakterizira ju vojnički ustroj, kao i teritorijalna nadležnost izvan
većih gradova. Tijekom XIX. stoljeća osnovana je praktično u svim državama kontinentalne
Europe. U Austriji je osnovana 1850. godine, a u Hrvatskoj joj je službeni naziv Oružništvo.
Civilna, ili kako se u vrijeme Napoleona zvala upravna policija, bila je strogo centralizirana
i odgovorna direktno Ministru policije u Parizu. Za svaki grad koji je imao više od 5.000

13 1851 godine policije njemačkih država (Hannover, Prusija, Saska, Baden, Wurttemberg) započele su međunarodnu suradnju kao reakciju
na revolucionarne pokrete i širenje građanskih ideja tako da se navedena godina može smatrati godinom započinjanja međunarodne
policijske suradnje. Deflem, 1996.

14 Iako je uprava policijsko - apsolutističkih država bila daleko od vladavine prava, pojedini autori smatraju da je postavila temelje pravne
države i moderne uprave. Za vrijeme vladavine Fridriha Velikog (1712 – 1786) u Prusiji je osnovana prava katedra za policijske znanosti.
Krbek, 1929., str. 75.

15 Tako je Beč svoju gradsku stražu osnovao 1569. godine.

16 Uspostava policije i njezino ustrojavanje u svim većim gradovima Francuske prethodilo je uvođenju inkvizitornog kaznenog postupka
ordonancom Ljudevita XIV 1670. godine.
 stanovnika imenovan je „commissaire de police“ koji je zadužen za istraživanje svih oblika
kriminaliteta17.

U Engleskoj se prvi, „pravi“ policijski ustrojbeni oblici javljaju 1789. godine

uspostavom riječne policije na Temzi, koju su karakterizirale dvije nove činjenice: prva se
sastojala u tome da su policajci bili stalno zaposleni i plaćeni za svoj rad pa ni od koga nisu
smjeli uzimati bilo kakve druge naknade, a druga da su javno i kontinuirano obilazili
određeno područje (patrolirali) kako bi spriječili kaznena djela. Uspjeh ovakvog rada bio je
izniman, pa je 1890. godine donesen zakon kojim je ustanovljena i posebna pomorska
policija. Za povijesni razvoj policije u Engleskoj značajna je 1829. godina kad je donesen
Metropolitan Police Act kojim je ustanovljena profesionalna policija, u početku samo za
grad London a kasnije i za cijelu državu. Tvorcima engleskog i francuskog sustava, koji
predstavljaju preteče modernih policijskih organizacija smatraju se Joseph Fouché i Robert
Peel. Prvi policijski direktor post-revolucionarne Francuske, Joseph Fouché, koji i danas u
velikoj mjeri predstavlja simbol tamne strane policijskog načina rada ustanovio je model
strogo centralizirane, hijerhijski oblikovane i izvršnoj vlasti podređene policijske službe.
Post-revolucionarna francuska policija, ustanovljena je 1796. godine, a njezina zadaća je
bila uz brigu oko poštovanja zakona i zatiranje rada političke opozicije 18. Učinkovitost je
izgrađena na mreži široko postavljenih tajnih agenata. Za razliku od Francuske, u Engleskoj
se razvio decentralizirani, više demokratičan tip policijske organizacije. Engleski policajci,
nisu bili pod nadzorom centralne već mjesne vlasti u kojoj su djelovali, poslove su morali
obavljati u skladu sa načelom razmjernosti, ograničenom primjenom sile te su bili odvojeni
od sudbene vlasti. Kao vanjski znak preventivnog djelovanja, uvedena je policijska odora a
od naoružanja nosili su palicu. Navedena tradicija zadržala se sve do danas za policiju u
odori. Robert Peel ustanovio je i temeljna načela rada policije koja se odnose na etičko i
zakonito postupanje policije na temelju zakona, suzdržanost u uporabi sile, suradnji sa
građanima te prevenciji kriminaliteta19.

Na području Hrvatske, razvoj i ovlasti policije mogu se pratiti kroz statute starih
hrvatskih gradova kao i povelje i povlastice koje su dodjeljivane hrvatskim gradovima u
srednjem vijeku. U to vrijeme policijskom se obvezom u pravilu određuje čuvanje imovine
i sprječavanje požara, te hvatanje počinitelja kaznenih djela. Tako Statut grada Korčule iz
1214. g. ističe obvezu sudjelovanja u noćnoj straži koju su morali vršiti svi stanovnici grada.
Osim ove postojale su i druge čuvarske obveze, kao što je čuvanje vinograda, za koje su bili
zaduženi panduri, pa obveza sprječavanja krađa za koju su bili zaduženi pristaldi i sl..
Praktično svi statuti iz tog vremena poznaju slične policijske zadaće i organizaciju. Daljnji
povijesni razvoj značajnije obilježava činjenica da su pojedini hrvatski krajevi bili pod
vlašću Venecije, Austrije ili kratko Francuske što je utjecalo i na ustroj policije. Francuska
uprava u Ilirskim pokrajinama uvodi novu organizaciju uprave i sudstva, a cjelokupni period
karakterizira donošenja niza odluka o organizaciji uprave i sudstva te policije kao dijela

17 Buduće Ministarstvo unutarnjih poslova Francuske osnovano je 1570. godine kao državno tajništvo na kraljevom dvoru te je nakon
1789. godine izraslo je u glavni mehanizam vladanja civilne vlasti.

18 Horton, 1995, str. 7. – 25.

19 Engleska je sve do 19. stoljeća uspjela sačuvati red bez centralizirane policije, a i danas je decentralizacija važna karakteristika policijske
organizacije. Centralizacija postoji na najvišem rangu a zajednički ciljevi se ostvaruju kroz način rada, funkcionalna načela u radu policije,
te način donošenja zakonskih propisa za koje je vrlo važan stadij usuglašavanje sa svim policijskim upravama koje su nadležne za pojedini
teritorij, dio Engleske.
 uprave odnosno vojne službe. Javna sigurnost je predstavljala zasebnu oblast, a državno
redarstvo je uređeno uredbom iz 1810. godine. Mirovni suci bili su ovlašteni voditi istrage
u kaznenim stvarima, a pomagali su im redarstvenici, odnosno panduri, čija služba je bila
ustrojena posebnom odlukom.

Značajnije promjene u organizaciji i reguliranju policijskih poslova započinju 1848.

godine reformama koje su uslijedile u Austriji a odnosile su se na modernizaciju cjelokupne
uprave, pa tako i policije. Taj period karakterizira i promjena u filozofiji kaznenog postupka
pa se sa inkvizitornog prelazi na mješoviti tip kaznenog postupka. Hrvatska, iako u sastavu
Ugarske, ima određene ovlasti na području unutarnjih poslova. Do potpunog odvajanja
uprave i sudstva dolazi 1874. g. pri čemu županije dobivaju zadaću brinuti se o sigurnosti,
javnom redu i miru. U Beču je Maria Terezija 1776. godine osnovala „centralni ured“ u
čijem sastavu se nalazio i policijski komesarijat. Grof J.A. Pergen je za vrijeme vladavine
Josipa II. reorganizirao policiju, te policijska nadleštva, 1789. godine objedinio u
Ravnateljstvu policije, gdje su lokalni policijski dužnosnici podnosili izvješća i zapravo
time stvorio preteču Ministarstva policije, sa određenom decentralizacijom i samostalnim
odlučivanjem lokalnih policijskih dužnosnika. Nezavisni status policije je tijekom 1791.
godine ukinut, a sljedeće godine naglasak je stavljen na razvoj državne policije. Nakon
revolucije 1848. godine izvršene su značajne promjene te je sustav sigurnosti povjeren
općinama i gradovima. U tom vremenskom periodu, uz „policiju“ policijske poslove
obavljaju i vojne službe20. Tijekom 1849. godine osnovana je žandarmerija, a 1850. godine
usvojeni "osnovni principi organizacije lokalnih vlasti” najavili su promjene koje su se
dogodile 1851. godine kad je pravo kažnjavanja počinitelja kaznenih djela i prijestupa
preneseno na sudove te je došlo do razdvajanja sudske i izvršne (upravne) vlasti. Samostalna
policijska organizacija uspostavljena je 1852. godine, koja je 1870. godine prerasla u
Ministarstvo unutarnjih poslova.

Na području Hrvatske, koja se nalazila u sastavu Ugarske, od 1848. do 1850. godine

djelovalo je Bansko vijeće koje je imalo upravne ovlasti, a za unutarnje poslove formiran je
samostalni odsjek. „Osnovni principi organizacije lokalnih vlasti“ iz 1850. godine vodili su
ka centralizaciji i uređenju svih bitnih pitanja uprave na jedinstveni način. Naputak o
djelokrugu redarstvenih oblasti kojima su određeni redarstveni poslovi, donesen je iste
godine, te uz određene organizacijske elemente njime su određeni i poslovi redarstva a
odnosili su se na zaštitu od djelatnosti usmjerenih protiv vladara, zakonitog poretka, javnog
reda, imovine, osobne sigurnosti. U tom periodu, pojam redarstvenih vlasti treba razlikovati
od pojma kako ga danas tumačimo, jer u osnovi su oružnici, vojni stražari, bili ti koje
možemo, uvjetno, poistovjetiti sa današnjim pojmom redarstvo, dok pojam redarstvo u to
vrijeme predstavlja upravu.

Vremenski period od 185021. do 1918. godine karakterizira više reformi uprave, koje
su se odražavale i na ustroj policije. Odvajanje uprave i sudstva, dovodi i do zasebne pravne

20 Austrija je svoju upravu u Dubrovniku i nad otocima ponovno uspostavila 1814. godine, kada ustrojava teritorijalne i otočke snage.
Njihovo djelovanje regulirano je provizornim pravilnikom prema kojem su oni uz seoske straže obnašali i policijske funkcije. Mikulan,
2003.

21 Za razvoj policije u kontinentalnoj Europi revolucionarna događanja tijekom 1848. godina predstavljaju prekretnicu, bez obzira što je
„stari poredak“ u većini zemalja uspostavljen već iduće godine jer su i dalje ostala pitanja o potrebi uspostave specijaliziranih i samostalnih
tijela, odvojenih od vojske, koja će brinuti o sigurnosti. Upravo se 19. stoljeće određuje kao vremenski okvir nastanka modernih policijskih
organizacija.
 regulative na tim područjima. Nadležnosti na području „policijskog djelovanja“ podijeljene
su između centralnih i lokalnih vlasti. Lokalne vlasti imale su obvezu zaštite i preventivnog
djelovanja kako bi spriječile krađe, palež na način da su bile obvezne postavljati stražare i
sprječavati svake pokušaje nanošenja štete. U pojedinim, većim, mjestima stražari su bili
naoružani sabljom i revolverom te su postojala pravila za uporabu tih sredstava. Po
pravilima za obavljanje službe stražari su morali postupati pristojno te su trebali biti uslužni
i pomagati stanovnicima22. Osumnjičenicima za počinjenje kaznenih djela mogli su izdati
upozorenje, uhititi ga samo po nalogu policijskog načelnika osim kad bi ga zatekli na
počinjenju kaznenog djela te ga pritvoriti ako je postojala opasnost da će pobjeći, utjecati
na svjedoke ili ponoviti kazneno djelo. Osobe koje nisu mogle dokazati svoj identitet ili su
odbile dati svoje podatke, kao i počinitelje težih prekršaja mogli su uhititi ako su pokušali
pobjeći ili ako se na drugi način nisu mogli spriječiti neredi. Tako Walka, navodi da se u
razdoblju Austro–Ugarske redarstvo dijelilo na: više i niže redarstvo (te pod prvim pravim
razumijeva preventivnu vlast protiv opasnosti, što prijeti javnom miru i poretku od ljudske
djelatnosti, a pod drugim preventivnu vlast protiv opasnosti, što dolaze od elementarnih
nezgoda); državno i mjesno redarstvo (pod prvim razumijeva se pravo države uzdržati na
svom teritoriju javni mir i poredak, a pod drugim pravo općine uzdržati na njezinom
području mir i poredak); sudsko i upravno redarstvo (prvo pomaže redovnim kaznenim
sudovima kod progona oficijelnih delikata, a drugo se bavi samo sa čisto upravnim stvarima;
redarstvo sigurnosti i redarstvo upravno (prvim se naziva ona policijska djelatnost, koja
hoće da ukloni opasnosti, što dolaze od elementarnih nepogoda te redarstvo sigurnosti, koje
dijeli dalje po pojedinim upravnim stvarima u: redarstvo sigurnosti osobe, imetka, javnog
mira i poretka, redarstvo zdravičko, tiskovno, skupštinski rad23.

Nakon stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, organizacijski oružništvo

postaje dio ministarstva nadležnog za vojsku i mornaricu a funkcionalno je u nadležnosti
ministarstva za unutarnje poslove. Mjesna nadležnost oružništva odnosila se na cjelokupni
teritorij države, osim na gradove gdje je postojalo redarstvo24. Do 1929. godine, nadležnosti
na području uprave i „policijskih poslova“ bile su podijeljene između kralja i pojedinih
država u sastavu kraljevstva. Uvođenjem diktature i donošenjem Zakona o unutrašnjoj
upravi te Uredbe o ustrojstvu i djelokrugu uprava policije 1930. godine ukidaju se državne
22 Ujedinjenjem grada Zagreba 1850. Unutar Gradskog poglavarstva, nakon ujedinjenja grada Zagreba 1850. godine, ustanovljena je i
Redarstvena referada. Njezini poslovi određeni su Privremenim općinskim redom za grad Zagreb. U njima se navodi da "obćina ima
redarstvo nad čistoćom, ona se skerbi za tarac i uzderžavanje drumovah, ulicah i putevah, osim onih, što se na deržavne troškove
uzderžavaju, ili drugom kojem fondu prinadleže, za razsvietljenje, ona rukovodi redarstvom nad zdravničtvom, ognjem, sajmovi,
gradjevinami, ulicami, nadgleda medje, mieru, vagu". Osim toga, "obćina" je "obvezana podpomagati onu oblast sigurnosti, što ju je deržava
postavila". Mjesnim redarstvom rukovodio je magistrat na čelu s gradskim načelnikom, a njihov rad nadzirala je Kraljevska hrvatsko-
slavonsko-dalmatinska zemaljska vlada, Odjel za unutarnje poslove. Godine 1900. došlo je do preustroja prijavnog ureda (napušten je
sistem knjiga i uveden sistem kartica kao mnogo prikladniji i brži), ustrojena je konjička straža (nakon što je 1900. teritorij grada znatno
proširen pripajanjem područja Lašćine) i uvedena je obveza stražara za nošenjem kaciga. 1895. redarstvo grada Zagreba prelazi pod upravu
vlade, a Banskom naredbom iz 1908. ustrojeno je "Kraljevsko redarstveno povjereništvo za grad Zagreb". O tome: Državni arhiv, Zbirke
za grad Zagreb.

23 Walka, 1923., str. 8.-9.

24 Kao vrhovna upravna i nadzorna vlast nad svim upravno-policijskim tijelima u Kraljevini SHS, 07. prosinca 1918. je osnovano
Ministarstvo unutarnjih poslova a Uredbom o formaciji, opremi, nadležnostima, dužnosti i nastavi žandarmerije od 26. veljače 1919.,
žandarmerija je postala sastavni dio vojske. Zadaće žandarmerije bile su „bdjeti nad javnim redom i sigurnosti, održavati red i mir i
osiguravati izvršenje zakona“. Zapovjedništvo Žandarmerije je predstavljala administrativni tijelo II stupnja. Žandarmerija je u pogledu
snabdijevanja, discipline i vojne nastave podčinjena ministru vojske, a u pogledu upotrebe, nastave, održavanja javne sigurnosti i
žandarmerijske službe – ministru unutrašnjih poslova. Uredba o ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova donesena je 08. svibnja 1919.
 redarstvene službe te se ustrojavaju uprave policije i državne policijske straže25. Uprave
policije osnivaju se u sjedištima banovina. Izvršnu službu obavljali su zborovi uniformirane
policijske straže i policijski agenti. Zakonom o policijskim izvršnim službenicima od 24.
listopada 1930., službenici su razvrstani na policijske stražare, agente, nadzornike straža i
agenata, zapovjednike straže i šefove agenata26. Do 1939. godine, na teritoriju cijele
kraljevine, ujednačeni su propisi o policiji, koja je smatrana dijelom uprave a dijelila se na
centralnu, regionalnu i najnižu (mjesnu). Na području Hrvatske organizirane su policijske
uprave u Zagrebu i Splitu u okviru kojih su se ustrojavale policijske stanice i policijske
ispostave. Izvan sjedišta banovina, temeljem Uredbe o ustrojstvu i djelokrugu
predstojništava gradske policije, ministar unutarnjih poslova mogao je osnivati
predstojništava gradske policije. Prema Zakonu o unutrašnjoj upravi iz 1929. godine
osnivani su i policijski komesarijati za željeznicu, granicu, pristaništa, lječilišta i
iseljeništvo. Stvaranjem Banovine Hrvatske 1939. godine u njezinu nadležnost prelaze i
pitanja unutarnje uprave. U okviru unutarnje uprave nalaze se i unutarnji poslovi. Redarstvo
za unutarnje poslove bilo je nadležno za čuvanje javnog reda i mira, zaštitu osoba i imovine,
suzbijanje kriminaliteta, pitanja prometa, stranaca, međunarodnu suradnju organizaciju
žandarmerije i gradske policije27.

Razvoj policije u socijalističkoj Jugoslaviji može se podijeliti na četiri perioda, prvi

period od 1945. do 1953. godine; drugi od 1953. godine 1963. godine, treći period od 1963.
godine do 1974. godine i četvrti od 1974. godine do 1989. godine. Svaki od ovih perioda
karakteriziraju značajne zakonodavne promjene i novi pristup u organizaciji unutarnjih
poslova Jugoslavije i njezinih republika, a vrlo često su te promjene bile uvjetovane
promjenama u političkoj ideologiji te time i odnosa između republika i federacije.

Tijekom drugog svjetskog rata, 1944. godine osnovano je Odjeljenje za zaštitu

naroda (OZN-a), a kao preteča novog ministarstva za unutarnje poslove osnovano je
Povjereništvo za unutarnje poslove koje je tijekom 1945. godine preraslo u Ministarstvo.
Prvi socijalistički zakon o Narodnoj miliciji28 donesen je 1946. godine,29 dok je 1953.
25 Zakonom o unutrašnjoj upravi od 19. lipnja 1929., Ministarstvo unutarnjih poslova je organizirano kao vrhovno nadleštvo unutarnje
uprave, podijeljeno je na odjeljenje za državnu zaštitu, odjeljenje javne sigurnosti, upravno i odjeljenje za samoupravu. Državne mjesne
policijske vlasti bile su ustanove unutarnje uprave u velikim gradovima i važnijim mjestima. Uredba o ustrojstvu i djelokrugu
predstojništava gradskih policija donijeta je 08. listopada 1929. Samo su policijski službenici sukladno članku 117. ovlašteni obavljati
policijsku službu, a njihova radna prava i obveze reguliraju se Uredbom.

26 Upravna i kazneno policijska nadležnost u prvom stupnju pripadala je policijskom upravniku ili gradonačelniku, koji je u policijskim
nadležnostima postupao po uputama policijskog upravnika.

27 Zakon o unutrašnjoj upravi iz 1929. godine te Uredaba o uređenju Ministarstva unutrašnjih poslova, donesena uz taj zakon, predviđali
su da se unutar Ministarstva organiziraju različiti odjeli ali zbog koncentracije vlasti i centralističkog načina upravljanja formirana je
Vrhovna policijska uprava, umjesto nekih odjela. Uloga ove uprave vezana je uz osnivanje Državnog suda za zaštitu države čija nadležnost
se odnosila na cjelokupni postupak otkrivanje, dokazivanja i suđenja počiniteljima kaznenih djela protiv države, a mjesno je bio nadležan
za cjelokupni teritorij države. Vrhovna policijska uprava je u okviru svojih ovlasti bila nadležna za „isljeđenje“ istovrsnih kaznenih djela
također na teritoriju cijele države.

28 Promjena naziva iz policije u miliciju ne predstavlja samo leksičku promjenu već prvenstveno i isključivo promjenu političke ideje i
koncepta funkcije tog tijela. Koncept milicije javlja se u socijalističkim državama kao ideološki određen i kroz partiju, koja vlada, nametnut
radi provedbe politike partije. Predstavlja prevagu političke funkcije policije nad sigurnosnom i zaštitnom funkcijom. Milicija se definirala
kao izvršno i administrativno tijelo socijalističke države a karakterizira ju i primjena sile vojnog tipa.

29 Narodna milicija je „izvršni organ državne uprave u narodnim republikama i administrativno – teritorijalnim jedinicama za očuvanje
javnog reda i mira, državne, društvene i privatne imovine i sigurnosti građana i za ukazivanje pomoći državnim organima radi osiguravanja
 godine došlo do formiranja saveznog i republičkih sekretarijata za unutarnje poslove.
Promjena u pristupu pravnog i političkog uređenja uprave očitovala se u Općem zakonu o
narodnim odborima iz 1952. godine kojim su ukinuta povjereništva unutarnjih poslova u
sastavu narodnih odbora, te donošenjem Ustavnog zakona iz 1953. godine. Ustavni zakon
omogućava novu organizacijsku strukturu državne uprave, ukidaju se ministarstva i uvode
sekretarijati, kao izraz nove političke filozofije samoupravljanja, te je iste godine donesen
Opći zakon o uređenju općina i srezova kojim je izvršeno organizacijsko ujedinjavanje
državne i javne sigurnosti. Zakon o organima unutrašnjih poslova (Sl. list FNRJ br. 30/56)
donesen je 1956. godine te predstavlja završetak procesa prve reforme policije ali i
cjelokupne uprave. Ustavne promjene iz 1963. godine uvjetovale su promjene i u unutarnjim
poslovima. Osnovni zakon o službi unutrašnjih poslova donesen je 1964. godine (Sl. list
SFRJ br. 46/94.) te zamijenjen novim Osnovnim zakonom o unutrašnjim poslovima 1966.
godine (Sl. list SFRJ br. 59/66.) kojim je podijeljena nadležnosti između javne i državne
sigurnosti. Javna sigurnost nadležna je za suzbijanje kriminaliteta, granične poslove, promet
te javni red i mir a državna sigurnost za obavještajne poslove30.

Nakon donošenja Ustava 1974. godine uslijedile su daljnje zakonodavne promjene

na području unutarnjih poslova, te značajnije izražena normativna podjela nadležnosti
između saveznih, federativnih i republičkih tijela. Uz savezni zakon postojali su i republički
zakoni o unutrašnjim poslovima koji su se vrlo često mijenjali (N.n. br. 11/77, 34/79., 27/81
i 12/85.) a u osnovi posljednja promjena, prije raspada Jugoslavije učinjena je 1985.
godine31.

II. Teorije o nastanku policije

U svom djelu „Policija i društvo“ Roberg, R., Crank, J. Kuykendall, J., i
Sherman, W. L. pozivajući se na više autora (Lane, 1967; Johnson, 1981; Cooper,
1975; i Mokkonen, 1981) navode četiri osnovne teorije o nastanku policije. To su:

pravnog poretka“. Istovremeno je obvezna „ da osigurava izvršenje zadataka narodnih odbora u okviru njihove nadležnosti ustanovljene
Ustavom i zakonima“. „vojno organizirana, jednoliko uniformirana oružana formacija“. (čl. 1. i 2. Zakona o narodnoj miliciji iz 1946).

30 U resoru unutarnjih poslova od 1945 do 1990. dolazi do čestih organizacijskih promjena popraćenih promjenama naziva pojedinih
ustrojstvenih oblika. U biti nadležnost je obuhvaćala upravne poslove iz oblasti državne sigurnosti, zaštite osobnih i imovinskih prava
građana, državljanstva i građanskih stanja, boravka i kretanja stranaca, sigurnosti prometa i slično.

31 Zakoni sadržavaju relativno skroman broj odredbi o policijskim ovlastima, ali ministrima, saveznim i republičkim, su ostavljene značajne
mogućnosti uređenja pojedinih pitanja donošenjem uredbi, naputaka, instrukcija i rješenja. Upravo je tu ostala opasnost za pravni poredak
jer su tim aktima, koje donosi sam resor, često neprecizno razradili okvire diskrecijskih ovlasti koje su zakonom ostavljene policijskim
službenicima za poduzimanje policijskih mjera i radnji ili ih nisu razradili uopće. Tako je i Zakonu o unutarnjim poslovima (čl. 18.), preuzet
nakon osamostaljenja, omogućavao ministru da kad je to neophodno, radi sigurnosti zemlje, rješenjem odredi da se prema pojedinim
pravnim i fizičkim osobama te tijelima poduzmu mjere kojima se odstupa od načela nepovredivosti tajne pisama i drugih sredstava
komunikacija i o tome uz obrazloženje, u najkraćem roku obavijesti predsjednika Republike. Ustavni sud je ukinuo ovu odredbu zato što
je bila suprotna Ustavu i Evropskoj konvenciji za zaštitu temeljnih prava i sloboda. Ona naime, nije sadržavala niti jedan javni kontrolni
mehanizam, neovisan od same izvršne vlasti koja je imala ovlast takvo ograničenje temeljnog prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog
života propisati i provesti.
 1. teorija o kontroli nereda; 2. teorija o kontroli kriminala; 3. teorija o kontroli
klasnih sukoba; i 4. teorija o urbanoj disperziji.

1. Teorija o kontroli nereda objašnjava nastanak policije radi sprečavanja

nasilja mase. Na primjer, u Bostonu je tri puta došlo do velikih nereda prije nego što
je uspostavljena policijska uprava. Do nereda je dolazilo i u drugim gradovima 30-tih
i 40-tih godina devetnaestog vijeka.

2. Teorija o kontroli kriminala ističe da je povećana stopa krivičnih djela

uslovila uspostavu nove vrste policije. Prijetnja redu i miru u društvu u obliku
drumskih pljačkaša ili nasilnih džeparoša (koje danas zovu uličnim napadačima)
stvorila je atmosferu straha. U većini gradova u ovom periodu postojala je zabrinutost
zbog nasilnih kradljivaca i krivičnih djela u vezi s imovinom.

3. Teorija o kontroli klasnih sukoba objašnjava nastanak policije zbog

ekonomske i klasne eksploatacije. Njeni zagovornici ističu daje istovremeno došlo do
razvoja gradova, industrije i policije. U ovom periodu mnogi ljudi različitog
društvenog položaja i etničke pripadnosti koristili su svaku priliku da poboljšaju svoju
ekonomsku situaciju. To je dovodilo do velikih podjela u društvu, pa su pripadnici
srednje i više klase, koji su uglavnom bili bijelci, uz to Anglo-Saksonci i protestanti,
htjeli da pronađu način kako da drže pod kontrolom siromašne imigrante, koji često
nisu bili ni protestanti, a ni anglo saksonskog porijekla. Ova teorija zastupa mišljenje
daje modema policija samo sredstvo u rukama industrijske elite koja je htjela ugušiti
otpor eksploatiranih radnika koje je koristila kao pogon za pokretanje kapitalizma.

4. Teorija o urbanoj disperziji prema kojoj su mnoge policijske uprave

osnovane zato jer su ih imali drugi gradovi, a ne zato što je postojala stvarna potreba
za njima. Policija je smatrana sastavnim dijelom državne strukture koja je bila
neophodna za postizanje stabilnosti u društvu.

III. Modeli (načini) rada policijskih organizacija

Ostvarivanje policijskih funkcija u nekoj zajednici ovisno je o zakonodavnom okviru
kojim se regulira rad policije; prihvaćenim modelima rada; konceptu uprave i vrsti
organizacije; načinima upravljanja ljudskim potencijalima u policiji; edukaciji zaposlenika
te materijalnim uvjetima rada. Podjela i komparacije između pojedinih modela moguća je
temeljem više kriterija, tako se govori o kontinentalnom (europskom) modelu,
angloameričkom modelu, azijskom modelu, modelu rada policija u demokratskom društvu,
 komunističko – socijalističkom modelu rada, postkomunističkom modelu rada policije.
Imajući u vidu način ostvarivanja policijskih funkcija i cjelokupne uloge policije u društvu,
u dosadašnjem razvoju teorija je iskristalizirala četiri modela policijskog rada:

a) tradicionalni ili kontrolni model; b) model policije u zajednici; c) problemski

usmjereni model rada i d) kriminalističko obavještajni model.

a) Tradicionalni ili kontrolni model karakterističan je za prve policijske organizacije,

početak razvoja policije naročito u kontinentalnoj Europi 19. stoljeća. Osnovni cilj
policijskog rada je održavanje ukupnog reda u zajednici uz koje policija obavlja niz
različitih upravnih poslova za državu i u ime države, te im ti upravni poslovi predstavljaju
dodatni način kontrole. Pristup rješavanju problema proizlazi iz ideje očuvanja postojećih
odnosa, organizacija policije uspostavljena je radi kontrole građana na određenom teritoriju,
način rada je tradicionalan, autoritaran, policija raspolaže brojnim administrativnim
ovlaštenjima, ovlasti nisu u potpunosti precizirane, sustav kontrole nad radom policije je
neadekvatan, policija reagira na događaj, kazneno djelo i učinkovitost se mjeri brojem
razriješenih kaznenih djela ili prekršaja a ne zadovoljstvom građana, način donošenja
odluka je centraliziran, organizirana je hijerarhijski i centralizirano a odnosi sa drugim
tijelima su im slabi i povremeni32.

b) Model policije u zajednici (comunity policing) polazi od ideje da je sigurnost

zajednice u cjelini ali i svih njezinih dijelova (lokalna zajednica) uvjetovana odnosom
policije i zajednice, te da policija pruža različite usluge zajednici kao javna služba.
Održavanje reda predstavlja važan dio policijskih poslova i u modelu policije u zajednici,
ali legitimitet za postupanje proizlazi iz zajednice i radi očuvanja zajednice, a ne radi
očuvanje odnosa kao u kontrolnom modelu. Navedeni modeli razlikuju se i po odnosu
povjerenja zajednice, građana u policiju, po vjerodostojnosti koju policija uživa u nekoj
zajednici, državi. Kontrolni modeli, za razliku od modela policije u zajednici, nemaju
vjerodostojnost pred građanima. Tako se za policije postsocijalističkih država kao prioritet
ističe izgradnja povjerenja, vjerodostojnosti. Navedeni modeli ne postoje kao unificirani,
lako prepoznatljivi i isključivi u odnosu jedan prema drugom. Oni u sebi uključuju različite
pristupe rješavanja problema zajednice, preventivnom i represivnom načinu djelovanja,
tako se razvijaju novi modeli, ali i načini rješavanja problema, suzbijanja kriminaliteta,
edukacije, osobito kad se govori o naročito složenim i teškim kaznenim djelima te
primjenjuju nove metode rada. Model policije u zajednici 33 razvio se u sredinama gdje je
policija izgubila povjerenje građana, vrlo često su to višenacionalne sredine, a njegovo
prihvaćanje je za posljedicu imalo i promjene u organizaciji policije, edukaciji, načinu
rješavanja problema, načinu planiranja, primjeni ovlasti i upravljanja cjelokupnom
policijskom organizacijom34, naročito u velikim gradovima. Model policije u zajednici se
javlja i kao reakcija na problem zlouporabe ovlasti i policijske korupcije35. Osnovno

32 Cajner Mraović., I., Faber., V., Volarević., 2003, str. 33.

33 Read, /Tilley, 2000.

34 Trojanowitz, / Bucqueroux, 1998.

35 Za korupciju u engleskoj policiji vidi izvješće i analizu objavljenu 2002 godine, od strane posebnog Odbora osnovanog od strane
Parlamenta. Dostupno na www.parliament.nsw.gov.au, za ostale države izvješća Transparency internationala. O tome i Corruption in
Central and Eastern Europe at the Turn of Millenium, zbirka eseja u izdanju Otvorenog društva Slovenije 2000. godine.
 polazište za ovakvo djelovanje policije zahtjeva filozofsku i organizacijsku promjenu
cjelokupne policije, što istovremeno predstavlja razloge oduševljenog prihvaćanja modela
ali i razloge njegova neuspjeha.

c) Problemski usmjereni način rada policije36 (problem oriented policing) javlja se

neposredno nakon modela policije u zajednici ili istovremeno s njim. Cilj mu je, kao i kod
modela policije u zajednici, uspostavom dobrih odnosa sa lokalnom zajednicom podići
razinu sigurnosti kroz prevenciju ali analizom uzroka koji dovode do narušavanja sigurnosti
građana te djelovanjem na te uzroke. Policijski rad se usmjerava na određene probleme
polazeći od njihove specifičnosti. Cilj je prevencija, pružanje pomoći žrtvama kaznenih
djela, pojačana briga o pojedincima koji se ne mogu sami brinuti za svoje potrebe te su
izloženiji viktimizaciji, posredovanje između skupina kako bi se izbjegli sukobi, te precizna
i neprestana analiza pojava značajnih za sigurnost.

d) Kriminalističko obavještajni model rada nije rezultat određene filozofije ili

teorije, kao što je to kod tradicionalnog modela, modela policije u zajednici ili problemski
orijentiranog načina rada, već predstavlja način, metodu obavljanja svakodnevnih
policijskih poslova na drugačiji način37. Taj način uključuje modernu informatičku
tehnologiju, obradu i analizu mnoštva podatka dostupnih kroz javne izvore. Kriminalistički
obavještajni rad je policijska (istražna) djelatnost, koja obuhvaća procese prikupljanja,
analiziranja i vrednovanja (policiji) zanimljivih podataka (posebno iz kriminalne oblasti) sa
namjerom efikasnijeg suzbijanja kriminaliteta na svim razinima. Produkti kriminalističko
obavještajne djelatnosti (strateške ocjene, profiliranje problema, profiliranje učinioca)
omogućavaju izradu strategija i adekvatne taktičke odgovore na očekivana ugrožavanja
kriminalitetom, omogućavaju onima koji odlučuju, rješavaju kriminalističke istražne
probleme, da izaberu najbolja rešenja. Najvažniji razlog za razvoj kriminalističkog
obavještajnog modela je neefikasnost postojećih pristupa suzbijanju kriminaliteta38.
Istodobno je na području strateškog planiranja, strateškog menadžmenta i određene
demistifikacije obavještajne djelatnosti, došlo do značajnog napretka te je tako došlo do
integriranja saznanja s područja (vojničke) strategije, poslovnog planiranja, strateškog
menadžmenta, obavještajne djelatnosti i kriminalistike, u novi model policijskog rada.
Značajnu ulogu imao je i razvoj novih računalnih programa, koji je omogućio i izradu
različitih analitičkih istražnih alata39. Rezultat je model obavještajno vođenog policijskog
rada (intelligence led-poling), a njegov temeljni dio je kriminalistički obavještajni rad. U
Europi je dostigao najviši nivo u Engleskoj, a njegovu implementaciju možemo pronaći i u
strategiji djelovanja Europola-a40. Prikazani modeli ne postoje u svojem čistom obliku, već
kao međusobna interakcija između proklamiranog i dostignutog, kao i proklamiranih i

36 Newburn, 2003, str. 317.

37 Swanson, / Chamelin, /Territo, 2003., str. 243 i dalje.

38 Dvoršek, str. 2.(dostupno na: www.fvv.uni-mb.si)

39 Interpol je 1993. godine oformio analitičku jedinicu za kriminalističko obavještajni rad (Analitical Criminal Intelligence Unit), s ciljem
stvaranja uvjeta za izradu kriminalističkih analiza na strateškom i operativnom nivou, polazeći od ideje da globalne prijetnje traže globalnu
reakciju, koja je moguća kroz kriminalističko obavještajni rad.

40 Europol Enlargement Programme, The Hague 2003. Haški program razvoja Europola predviđa implementaciju kriminalističkog
obavještajnog načina rada.
 prihvaćenih načina rada (i organizacijske kulture) i ponašanja pri obavljanju svakodnevnih
poslova od strane policijskih službenika određene policijske organizacije41.

IV. Funkcije policije četiri su temeljne funkcije policije u suvremenom društvu i to:

1. Upravna funkcija;
2. Krivična funkcija;
3. Prekršajna funkcija;
4. Normativna funkcija.

• upravnu funkciju policija ostvaruje vršenjem upravne aktivnosti (grupe upravnih poslova) iz
svog zakonom utvrđenog djelokruga i nadležnosti;
• krivičnu funkcija policija ostvaruje vršenjem krivičnih aktivnosti, dakle prevencijom i
suzbijanjem kriminalnih aktivnosti počinilaca krivičnih djela;
• prekršajnu funkciju policija ostvaruje vršenjem aktivnosti koja se odnosi na sprječavanje
prekršaja, otkrivanje prekršaja i podnošenje zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, te
na kažnjavanje za određene prekršaje iz „oblasti sigurnosti“, i s tim u vezi na pronalaženje i
privođenje počinilaca ovih prekršaja.
• konačno, normativnu funkciju policija ostvaruje na način da vršenjem poslova iz svog
djelokruga, odnosno izvršavanjem policijskih propisa policija iste istovremeno i tumači,
te ispituje njihovu efikasnost u praksi. U tom smislu policija u praksi dolazi u priliku da
provjeri da li se ostvaruju ciljevi zbog kojih su norme donijete, kakva je uloga tih normi,
da li su odgovarajuće, da li ih treba mijenjati i u kom smislu.

Često dolazi do preplitanja sadržaja pojedinih funkcija policije te određene radnje i postupci
policije mogu biti istovremeno upravnog, prekršajnog, krivičnog, pa i normativnog karaktera.
Pored navedenih isti autor navodi kako policija obavlja i mnoge druge pravne poslove kao što
su radnopravni, imovinsko-pravni i drugi poslovi koji se odnose na personalna, materijalno-
financijska i druga pitanja i koji ne potpadaju niti pod jednu od navedenih funkcija policije.
Ovi poslovi nisu direktno usmjereni na oblast sigurnosti jer se njima izravno ne ostvaruje
sigurnost države i nazivaju se pratećim poslovima policije.

V. Preventivno i represivno djelovanje policije

Preventivno i represivno djelovanje policije je standardna podjela utemeljena na

ciljevima i razlozima poduzimanja pojedine policijske ovlasti.

Opasnost kao polazište za poduzimanje neke ovlasti može ali i ne mora kao izvor
imati sumnju u počinjenje kažnjive radnje,

dok postojanje sumnje da je kažnjiva radnja počinjena, a ona može proizlaziti i iz

opasnosti zahtjeva kriminalističko istraživanje.

Opasnost mora postojati, ali postavlja se pitanje kvalitete takve opasnosti, odnosno
koje pretpostavke moraju postojati da bi se radilo o opasnosti koja omogućuje poduzimanje

41 Na području Republike Hrvatske od 1970 godine provedeno je šest opsežnih reformi policije, još nekoliko manjih, te su u proteklih
desetak godina uvođeni modeli rada policije u zajednici te kriminalističko obavještajni model rada za kriminalističku policiju.
 neke ovlasti. Opasnost se opisuje kao stanje kod kojeg postoji vjerojatnost da će u dogledno
vrijeme nastupiti povreda zaštićenog pravnog dobra. Kod opasnosti postavlja se pitanje
kolika je vjerojatnost nastupa štete. Procjenu ozbiljnosti vrši policijski službenik, prema
općim pravilima postupanja, temeljem iskustva i logičkog zaključivanja, jer pojedina ovlast
se primjenjuje po službenoj dužnosti, zapovjedi nadređenog policijskog službenika, naloga
državnog odvjetnika, suda ili drugog tijela (kad je to propisano zakonom).

Na prvom mjestu je postupanje po službenoj dužnosti, što znači da između

normativne osnove po kojoj policijski službenik postupa nema druge osobe već njegov
vlastiti poticaj, odnosno poticaj u izvanjskom svijetu koji zahtjeva reakciju kroz odabir
određene policijske ovlasti koja će tu opasnost otkloniti. Ukoliko postoji zaključak da će
redovni tijek događaja dovesti do štete na zaštićenom dobru, onda postoji i vjerojatnost
nastupa štete. Šteta ne mora nastupiti, dovoljno je da objektivna procjena situacije ukazuje
na vjerojatnost njezina nastupanja. Ona postoji ukoliko procjena odvijanja redovitog tijeka
događaja dovodi do zaključka da će nastupiti šteta na pravno zaštićenom dobru.

Opasnost može biti apstraktna i konkretna.

Konkretna opasnost postoji kad postojeća opasnost u sebi sadrži veliku vjerojatnost
ili apsolutnu izvjesnost nastupa štete42. Vremenska blizina nastupa štete je procjenjiva,
može se reći ukoliko se ne prekine redoviti tijek odvijanja nekog događaja sigurno će se
dogoditi šteta u procijenjenom vremenu.

Apstraktna opasnost označava mogućnost nastanka konkretne opasnosti, ali prema

općem iskustvu ona još ne postoji i nije izvjesno kada će nastupiti.

VI. O načelu razmjernosti

Pri odabiru ovlasti policijski službenik postupa sukladno načelu razmjernosti.

Obveza postupanja po načelu razmjernosti može se promatrati kroz nekoliko razina:

a) Prva razina, odnosi se na zakonodavca.

Ustav propisuje da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom

da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za
ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Ustavno određenje načela razmjernosti
obvezuje i zakonodavca koji mora odrediti odnos između cilj i posljedice, te se u normiranju
policijskih ovlasti treba izraziti na dvije razine.

42 O pojmu opasnosti u kaznenom pravu: Bojanić., 2003, str. 307-340., Novoselec, 2000., str. 265-274., Bačić, 1998, str. 198.
 Prva se odnosi na obvezu normiranja svih ovlasti razmjerno potrebi primjene
a druga na normiranje sredstava prisile kao zasebne cjeline, također po načelu razmjernosti,
jer po jakosti posljedica njihova primjena može predstavljati potpunu negaciju drugih
vrijednosti koje se smatraju nepovredivima (život) te ih je nužno normirati u suglasju sa
normativnim uređenjem kaznenog prava. Zakonodavac pri normativnom uređenju a
policijski službenici tijekom provedbe i nadzora nad provedbom moraju uvažavati i temeljni
postulat Ustava o represivnom uređenju i djelovanju policije a to je: za represivnu
djelatnost državnih tijela zabranjeno je sve što nije izričito dozvoljeno a zahvati u
temeljne slobode i prava građana dopušteni su samo ako je to određeno zakonom i ako
je o tome odluku donio nadležni sud na temelju zakona.

b) Druga razina odnosi se na obvezu policijskog službenika kod odabira ovlasti

koju će primijeniti u konkretnoj situaciji a odnosi se na odabir one ovlasti kojom se u
najmanjoj mjeri zadire u slobode i prava osobe prema kojoj je ovlast usmjerena a
njenom primjenom se postiže svrha primjene.

c) Treća razina je vezana uz ocjenu načina i jačine postupanja primjenom ovlasti

u konkretnom slučaju a odnosi se na zabranu prekomjernosti njezine snage, zabranu
prekomjernosti postupanja u konkretnom slučaju primjene ovlasti.

d) Četvrta razina se odnosi na procjenu posljedica, ima preventivni učinak jer joj je
cilj spriječiti nezakonitost u postupanju policijskog službenika te istovremeno ima i
represivni učinak jer kršenje načela razmjernosti dovodi do povreda pravila policijskog
postupanja (stegovna odgovornost) ili pak do kaznene odgovornosti. Ova razina ima i
postupovnu komponentu, jer svaka primjena ovlasti zahtjeva određeni nadzor i provjeru
njezine pravilne primjene. Svaka primjena ovlasti zahtjeva očuvanje povoda, tijeka i
rezultata za kasnije postupanje (kroz izvješća, zapisnike, upise u određene evidencije) a
naknadna provjera njezine pravilne primjene je samo jedan od razloga.

e) Peta razina se odnosi na neizvršavanje naloga ili zapovijedi za koje je očito da

se njihovim izvršenjem čini kazneno djelo.

f) Šesta razina odnosi se na razmatranje i tumačenje ali i primjenu ovlasti sukladno

načelu razmjernosti kroz razmjernost određenu u drugim pravnim područjima, prvenstveno
kaznenom i kaznenopostupovnom pravu. Sve razine razmatranja načela razmjernosti
promatraju se ukupno, kumulativno prema konkretnoj situaciji i činjenicama koje su iz nje
proizašle43.

Kriminalistička istraživanja su drugo područje primjene policijskih ovlasti, a

definirano je kao ukupnost policijskih ovlasti koje se poduzimaju kada postoji sumnja da
određena osoba priprema ili je počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj
dužnosti ili prekršaj ili postoji sumnja da određena pojava ugrožava ili bi mogla ugroziti
živote ljudi, njihova prava, slobodu, sigurnost, nepovredivost ili imovinu, te radi otkrivanja
kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti i prekršaja, pronalaženja
počinitelja, sprječavanja da se počinitelj ne sakrije ili ne pobjegne, da se otkriju i osiguraju

43 Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, uz načelo razmjernosti, posebno ističe i načela zakonitosti, zaštite dostojanstva, ugleda i
časti svake osobe te pružanje pomoći građanima.
 tragovi i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica i da se prikupe obavijesti
koje mogu biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka (

Temeljni uvjet primjene ovlasti je postojanje sumnje da je počinjeno ili se priprema

počinjenje neke kažnjive radnje. Cjelina aktivnosti kriminalističkog istraživanja je i
preventivnog karaktera, dio aktivnosti usmjerenih na sprječavanje nastupanja štetnih
posljedica počinjenjem neke kažnjive radnje. Cilj policijskog djelovanja, osim izuzetno,
mora biti sprječavanje. Policijski službenik ne smije svojim postupanjem, primjenom ovlasti
ili nepostupanjem, odnosno ne primjenjivanjem ovlasti, utjecati na počinjenje kažnjivih
radnji, jer je to suprotno ideji sprječavanja i koncepciji policijskih ovlasti čiji normativni
izričaj nalazimo u ovlasti izdavanja upozorenja i naredbi građanima (). Tako se upozorava
osoba za koju je vjerojatno da bi svojim ponašanjem mogla dovesti u opasnost osobu ili
imovinu, ugroziti sigurnost prometa, narušiti javni red i mir ili ometati nadzor državne
granice, te osobu za koju je vjerojatno da bi mogla počiniti, potaknuti ili izazvati drugu
osobu da počini kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti ili prekršaj. Naredba
se izdaje radi: otklanjanja opasnosti za život; otklanjanja opasnosti za imovinu; sprječavanja
počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti i prekršaja, hvatanja
počinitelja tog kaznenog djela i prekršaja, te pronalaženja i osiguranja tragova koji mogu
poslužiti kao dokaz; održavanja ili uspostavljanja narušenog javnog reda i mira; sigurnosti
cestovnog prometa; neometanog nadzora državne granice; sprječavanja pristupa štićenoj
osobi, štićenom objektu ili štićenom prostoru, te pristupa i zadržavanja na prostoru ili
objektu gdje to nije dopušteno; sprječavanja nastupanja i otklanjanja posljedica opće
opasnosti. Preventivna djelatnost policije44, odnosno zabrana čekanja nastupanja štetne
posljedice vidljiva je i u odredbama o zaprimanju kaznenih prijava () gdje postoji obveza
policijskog službenika da kod usmenog prijavljivanja upozori prijavitelja na posljedice
lažnog prijavljivanja45.

Kriminalističko istraživanje (može se reći i istraživanje kaznenih djela) je način

poduzimanja istraživanja kaznenih djela gdje sumnja, kao preduvjet primjene ovlasti
tijekom istraživanja omogućava policijskim službenicima postupanje ali istovremeno
sprječava nezakonitost i arbitrarnost u postupanju prema građanima. Sumnju kao pravnu
osnovu primjene pojedinih ovlasti treba promatrati kao opći uvjet, jamstveni standard, i u
odnosu na posebne uvjete za primjenu pojedine ovlasti. Za zakonito postupanje moraju biti
ispunjena oba kriterija. Ti kriteriji za pojedinu ovlast mogu biti i jesu određeni kroz načelo
postupnosti, stupnjevitosti. Postupnost, odnosno stupnjevitost se može odrediti kao
ispunjenje svakog od određenih uvjeta nakon čijeg ispunjenja se može primijeniti neka
ovlast, odnosno može nastaviti primjenjivanje ovlasti. Tako se provjera identiteta neke
osobe može poduzeti kad policijski službenik obavlja pregled te osobe. Da bi se mogla
izvršiti provjera identiteta, prethodno moraju biti ispunjeni uvjeti za pregled te osobe.
Ukoliko nema uvjeta za pregled osobe nema ni provjere identiteta po toj osnovi. Kad
primjena ovlasti potpada pod jamstvene kriterije posebnog propisa, u odnosu na policijski,
tada se primjenjuju jamstveni kriteriji posebnog propisa. Tako je i sa postupanjem policije

44 „Još uvek preovlađuju stavovi po kojima se u pravu „policijsku aktivnost“ ubraja samo ono delovanje koje donosi neposredne rezultate,
pre svega u otkrivanju krivičnih dela i hvatanju učinilaca. Zanemaruje se organizovana i preventivna delatnost … „ u Pečar, 1971, str. 17.

45 Preveniranje nastupanja štetnih posljedica, kao zadaće policije, i kod kriminalističkih istraživanja treba tražiti i u ulozi i položaju policije
kao dijela uprave u cjelini. Uloga uprave u društvu je unapređenje ukupnih odnosa, pomoć građanima, sprječavanje nastupanja štete koja
može i vrlo često je rezultat djelovanja samog pojedinca. Preveniranje nastupanja kažnjivih radnji, kao obveza policijskih službenika,
proizlazi i iz načela razmjernosti u primjeni policijskih ovlasti.
 tijekom izvida kaznenih djela po odredbama Zakona o kaznenom postupku, te primjeni
ovlasti, radnji koje normira ZKP u izvidima.

VII. Zabrana mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili

ponižavajućeg postupanja

Ukazivanje policijskom službeniku na zabranu mučenja i drugog okrutnog,

neljudskog ili ponižavajućeg postupanja u obavljanju policijskog posla predstavlja
značajnu i često isticanu obvezu. Zabrana o kojoj je riječ sadržana je u više
međunarodnih dokumenata koje je prihvatila Republika Hrvatska, među kojima je
nužno spomenuti dva:
1. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili
ponižavajućih kazni i postupaka od 10. 12. 1984. godine (nastala u
okviru Ujedinjenih naroda)
2. Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, od 26. 11. 1987. go dine
(nastala u okviru Vijeća Europe)
Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka
U ovoj Konvenciji definiran je izraz tortura kao svaki akt kojim se jednoj osobi
namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja, da bi se od te osobe ili neke
treće osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga
je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta
osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili bilo zbog kojega drugog razloga
utemeljenog bilo na kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi
službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu, ili na njen
poticaj ili s njezinim izričitim ili prešutnim pristankom. Taj se izraz ne odnosi na bol
ili patnje koje su posljedica isključivo zakonitih sankcija, neodvojivih od tih sankcija,
ili koje te sankcije uzrokuje.

U vezi s razmatranom Konvencijom važno je istaknuti kako je radi br ige o

njezinom poštivanju osnovan Odbor protiv mučenja. Navedenom Odboru države
članice UN-a koje su Konvenciju prihvatile podnose izvješća o ispunjavanju obveza
koje su slijede iz Konvencije. Odbor, u pravilu, ne posjećuje države članice radi
provođenja istraga o poštivanju Konvencije, ali na druge načine može provjeravati
obavijesti koje je Odbor primio, a koje se odnose na poštivanje Konvencije.

Europska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg

postupanja ili kažnjavanja

Bitno operativnije tijelo za nadzor nad postupanjem policije prema osobama kojima
je po bilo kojem osnovu oduzeta sloboda je Odbor protiv mučenja (CPT) koji djeluje u
okviru Europske konvencije o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg
postupanja ili kažnjavanja. Bez obzira što Odbor koji djeluje prema Konvenciji UN-a i
razmatrani Odbor imaju istovjetne nazive, ipak se njihove ovlasti i metode rada bitno
razlikuju.
CPT je ovlašten posjetiti bilo koju državu članicu, odnosno članovi toga Odbora
mogu posjetiti bilo koje mjesto u kojem su smještene osobe kojima je oduzeta sloboda
(uhićenici, kaznenici, osobe koje se zadržavaju, prepraćuju i dr.). Tijekom posjeta
policijskoj postaji CPT obično ispituje opće uvjete u policijskoj postaji i provodi
podrobno fizičko ispitivanje cjelokupnog prostora namijenjenog zadržavanju,
uključujući ispitivanje tehničkih uvjeta prostora (osvjetljenje, veličinu, pristup vodi i dr.),
promatra ponašanje policijskih službenika i ostalog osoblja prema pritvorenim osobama
u postaji, ispituje spise (predmete) koji se odnose na zadržane osobe, razgovara s
zadržanim osobama bez svjedoka kako bi se uvjerio u način ponašanja i ophođenja s
njima tijekom zadržavanja.
CPT nema obveze obavještavanja države niti policijske postaje o svojem posjetu.
Najčešće CPT, oko tri dana prije dolaska, obavijesti preko časnika za vezu, policijske
postaje i druge ustanove koje namjerava posjetiti. Takva je obavijest najčešće štura bez
mogućnosti dodatnog pojašnjavanja. CPT po dolasku u državu nije vezan eventualnom
listom prije označenih mjesta koja će posjetiti.
Pri ulasku u policijsku postaju članovi CPT-a se moraju legitimirati dežurnom
policijskom službeniku. U tu svrhu oni raspolažu s najmanje dvije vrste dokumenata.
Prvo je to njihov osobni identifikacijski dokument (najčešće putna isprava). Drugo je
isprava izdana od Vijeća Europe kojom se potvrđuje pripadnost CPT-u koja u slučaju
posjete Republici Hrvatskoj mora biti napisana na hrvatskom jeziku. U toj ispravi
nabrojene su njihove ovlasti i povlastice. Treći dokument (neobavezan) izdaje država
kojoj su članovi CPT-a u posjeti.
Postupak provjere na ulasku u policijsku postaju može trajati nekoliko minuta.
Preporučljivo je da se odmah izvijesti Operativno komunikacijski centar MUP-a.
Konvencija o kojoj je riječ nema određenja ključnih pojmova, ona uređuje samo
djelovanje CPT-a. Valja napomenuti kako je Europski sud za ljudska prava donio u
konkretnim slučajevima niz odluka kojima objašnjava ključne pojmove. Kao primjer
možemo spomenuti:
U slučaju Ireland v. United Kingdom Europski sud je utvrdio značenje
osnovnih pojmova:
1. Mučenje je namjerno nečovječno ponašanje koje uzrokuje bol i
neugodno trpljenje.
2. Nečovječno ponašanje ili kažnjavanje uzrokuje jaku tjelesnu bol ili
duševne boli.
3. Ponižavajuće ponašanje ili kažnjavanje je loše ponašanje koje kod
žrtve uzrokuje osjećaj straha, tjelesnu neugodnost. Njima se ona
ponižava u namjeri slamanja tjelesnog ili moralnog otpora. U
obrazloženju pojma ponižavajuće ne znači odmah da je ono neprijatno
ili neugodno ponašanje. To ne mora biti ponašanje na samoj žrtvi, već
i ono koje je usmjereno prema žrtvi, a izvršeno je pred drugima na
takav način da je ponižavajući za žrtvu.

VIII. Uporaba sredstava policijske prisile (sile)

Sredstva policijske prisile su sva ona sredstva kojima je policija ovlaštena

djelovati prema tijelu osoba u izvršavanju svojih zadaća.

Odjeljak 11 - Uporaba sile

Članak 27. Uvjeti za uporabu sile

(1) Policijski službenik može upotrijebiti silu samo kada je to prijeko potrebno
i isključivo u mjeri potrebnoj radi ostvarenja zakonita cilja.
(2) Ukoliko nije drukčije određeno ovim Zakonom, sredstva prisile, kao što su
fizička sila uključujući borilačke vještine, palica, sredstva za vezivanje, uređaj za
prisilno zaustavljanje osoba ili vozila, kemijska sredstva, vatreno oružje, službeni psi,
vodeni topovi, specijalna vozila, specijalne vrste oružja i eksplozivne naprave mogu
se upotrijebiti kada je to potrebno za zaštitu ljudskih života, odbijanje napada,
svladavanje otpora te sprečavanje bijega.
 (3) Prije uporabe bilo kojega sredstva prisile policijski službenik dat će
upozorenje, osim ako bi to moglo ugroziti sigurnost policijskoga službenika ili druge
osobe ili bi bilo očito neprimjereno ili besmisleno u danim okolnostima.
(4) Podrobnije propise o uporabi sile donosi ministar na prijedlog rukovoditelja.

Članak 28. Izuzeće od uporabe određenih sredstava prisile

(1) Fizička sila i palica ne koriste se prema djeci, starijim osobama,
onesposobljenim osobama, uključujući osobe koje su ozbiljno bolesne, kao ni prema
ženama koje su očitno trudne, osim ako te osobe izravno ugrožavaju život policijskoga
službenika ili drugih osoba.
(2) Vatreno i specijalno oružje ne može se koristiti samo iz razloga sprečavanja
bijega osobe, osim ukoliko je to jedini način obrane od izravnoga napada ili opasnosti,
ili se radi o bijegu uhićene osobe ili osuđene osobe koja bježi iz ustanove za izv ršenje
kaznenih mjera.
(3) Eksplozivne naprave ne mogu se koristiti radi sprečavanja bijega osobe.

Članak 29. Uporaba vatrenoga oružja

(1) Primjenjujući članak 8. ovoga Zakona, policijski službenik može upotrijebiti
vatreno oružje ako su već upotrijebljena sredstva prisile bila neučinkovita, ili ako
uporaba drugih sredstava prisile ne jamči uspjeh.
(2) Policijski službenik može upotrijebiti vatreno oružje ako nema drugoga
načina da:
1. zaštiti sebe ili druge od izravno prijeteće pogibelji ili ozbiljne ozljede;
2. spriječi počinjenje kaznenoga djela koje označuje ozbiljnu prijetnju životu
ili integritetu, uhiti osobu koja predstavlja takvu opasnost i opire se policijskim
organima.
(3) Policijski službenik dat će dovoljno vremena kako bi se postupilo po
njegovom upozorenju, osim ako bi time nastao rizik za njega samoga ili rizik nanošenja
ozbiljnih ili smrtonosnih ozljeda drugim osobama, a okolnosti nalažu potrebu za
trenutačnom akcijom.
(4) U svakom slučaju, upozorenje iz stavka 3. ovoga članka neće se uputiti ako
bi to ugrozilo izvršenje policijskog zadatka.
(5) Policijski službenik neće ispaljivati hice upozorenja.

Članak 30. Isključenje uporabe vatrenoga oružja

(1) Uporaba vatrenoga oružja nije dozvoljena ako bi ugrozila živote drugih
ljudi, osim ako je to jedini način obrane od izravnoga napada ili opasnosti.
(2) Uporaba vatrenoga oružja nije dozvoljena prema maloljetniku, osim ako je
to jedini način obrane od napada ili opasnosti.

Članak 31. Uporaba vatrenoga oružja prema vozilima i plovilima

(1) Policijski službenik ne smije upotrijebiti vatreno oružje protiv vozila u
pokretu, osim ako se to vozilo koristi kao sredstvo za nanošenje ozljeda policijskim
službenicima ili drugim osobama, ili ako je to prijeko potrebno radi sprečavanja
ozbiljnih ili smrtonosnih ozljeda nanijetih pucanjem iz oružja na policijske službenike
ili na druge osobe.
(2) Tijekom izvršavanja policijskih zadataka na morskim ili kopneni m plovnim
putovima, policijski službenik ima pravo upotrijebiti vatreno oružje ako se plovilo za
kojim se vrši potjera ne zaustavi nakon što mu je upućen vidljiv ili čujan signal da se
zaustavi, i to s razdaljine s koje je nedvojbeno moguće primiti i razum jeti takav signal.
 Članak 32. Izvješća o uporabi sile
(1) Policijski službenik koji je tijekom obavljanja dužnosti upotrijebio silu mora
sačiniti i potpisati izvješće o uporabi sile prije kraja smjene u tijeku koje je došlo do
uporabe sile, a primjerak toga izvješća poslati Odjelu za unutarnju kontrolu u roku od
24 sata od svršetka te smjene.
(2) Ako sam policijski službenik nije u mogućnosti podnijeti izvješće o upotrabi
sile, izvješće podnosi njegov nadređeni starješina u roku iz stavka 1. ovoga članka.
(3) U roku od tri dana od primitka izvješća iz stavka 1. ovoga članka nadređeni
starješina dostavlja svoje mišljenje o opravdanosti uporabe sile rukovoditelju i Odjelu
za unutarnju kontrolu.
(4) O zakonitosti i regularnosti uporabe sile od policijskoga službenika odlučuje
Odjel za unutarnju kontrolu u roku od osam dana od dana primitka izvješća.
(5) Ako Odjel za unutarnju kontrolu ustvrdi da je policijski službenik
upotrijebio silu na nezakonit ili neregularan način, rukovoditelj je dužan odmah
poduzeti odgovarajuće mjere kako bi utvrdio odgovornost policijskog službenika.
(6) Policijski službenik oslobađa se odgovornosti ako je silu upotrijebio u
granicama svojih ovlasti.

Sredstva prisile su: tjelesna snaga, palica, sredstva za vezivanje osobe, uređaj
za prisilno zaustavljanje motornog vozila, službeni psi, kemijska
sredstva, službeni konji, vatreno oružje uređaj za izbacivanje mlazova vode,
posebna vozila i posebne vrste oružja i eksplozivna sredstava.

Prvi opći uvjeti odnosno razlozi, da bi se neko od sredstava prisile smjelo uporabiti
su: zaštita života ljudi, savladavanje otpora, sprečavanje bijega ili odbijanje
napada. Drugi opći uvjet je da mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh, čime
se ističe načelo postupnosti i iznimnosti,
U primjeni sredstava prisile policijski službenik je obvezan da u okolnostima
dopuštenosti uporabe sredstava prisile primijeni najblaže sredstvo, čime se ističe jedno
od gledišta načela razmjernosti. Najblažim sredstvom treba smatrati ono sredstvo
kojim se nanose najlakše posljedice osobi prema kojoj se primjenjuju.

Uporaba tjelesne snage

Uporaba tjelesne snage jest svako izravno djelovanje policijskog službenika

snagom tijela prema drugoj osobi. To je djelovanje kojim se teži zasnivanj u vlasti nad
osobom kako bi se odvela s određenog mjesta, ali i uzrokovanje boli i tjelesne ozljede
pri odbijanju napada ili savladavanju otpora osobe. Cilj postupanja tjelesnom snagom
je prisiljavanje na poslušnost osobe, odnosno uklanjanje osobe s određe nog mjesta.
Ako tjelesnu snagu sagledavamo u funkciji odbijanja napada, onda se ona u većini
slučajeva izvršava nanošenjem udaraca određenoj osobi.
Njihovom korištenju nije samo cilj učinkovitost postupanja, već izvršenje
zadaća uz nanošenje najmanjih štetnih posljedica za osobe.

Uporaba palice

Uporaba palice sastoji se u nanošenju udaraca, odnosno u izazivanju boli na

tijelu osobe prema kojoj se primjenjuje. Pri uporabi tjelesne snage treba djelovati s
ciljem savladavanja osobe uz izbjegavanje boli, dok se pri uporabi palice ide upravo
za nanošenje boli i prisiljavanje osobe na postupanje prema zakonitim nalozima
policijskog službenika.

Uporaba sredstava za vezanje osobe

Vezati osobu u smislu Zakona znači ograničavati, odnosno podvezivati

pokretljivosti tijela osobe, osobito udova, prikladnim sredstvima. Sredstva za
vezivanje se najčešće primjenjuju za sputavanje pokretljivosti ruku osobe. U pravilu,
osobe treba vezati onda kada postoji opasnost od njihova napada na policijskog
službenika ili treću osobu, protivljenja ili oštećenja stvari, bijega, oslobođenja,
samoubojstva ili samopovređivanja.
Pravila policijske struke nalažu poseban obzir: obujmice na sredstvima ne smiju
se stezati kako bi se jamčio siguran protok krvi, zajedno se ne mogu vezati osobe
različitoga spola, i sl. Nepoštivanje ovih pravila može samu mjeru činiti zlostavom, pa
i torturom.

Uporaba uređaja za prisilno zaustavljanje motornog vozila

Uređaj za prisilno zaustavljanje vozila se sastoji od podloge u koju su usađeni šiljci koji se
prolaskom pneumatika vozila zabadaju u njih i tako sprečavaju normalno kretanje vozila.
Navedeno sredstvo namijenjeno je zaustavljanju vozila koje posjeduje takve pneumatike da
postavljanje uređaja ima navedeni smisao. Obveza na upozoravanje o uporabi razmatranog
sredstva slijedi iz općih propisa o uporabi sredstava prisile, što će se detaljnije razraditi u
odgovarajućem podzakonskom aktu ministra. Uređaj za prisilno zaustavljanje motornog vozila
može se uporabiti radi:
1. sprečavanja bijega osobe koja je zatečena u kaznenom djelu za koje se
progoni po službenoj dužnosti,
2. sprečavanja bijega osobe koja je lišena slobode ili za koju postoji nalog
za lišenje slobode,
3. sprečavanja nezakonitog prelaska državne granice vozilom,
4. sprečavanja nedopuštenog pristupa vozilom do objekta ili područja gdje se
nalaze osobe koje policijski službenik osigurava.

Uporaba službenog psa

Uporaba službenog psa kao sredstva prisile podrazumijeva uporabu posebno

osposobljenog psa prema osobama kada one napadaju, ili kada treba spriječiti njihov
bijeg.
Kada su ispunjeni uvjeti za uporabu vatrenog oružja službeni pas smije se
koristiti i bez zaštitne košare. Ako su ispunjeni uvjeti za uporabu tjelesne snage i
palice, te kad uspostavljaju narušeni javni red i mir službeni pas se smije koristiti
samo s zaštitnom košarom.

6.6. Uporaba kemijskih sredstava

Kemijska sredstva se mogu uporabiti zbog dvije skupine razloga,

radi istjerivanje osobe iz zatvorenog prostora, ili radi rješavanja talačke sit uacije.
Druga skupina razloga je u slučaju protupravnog okupljanja skupine ljudi koja se
 protupravno ponaša, kojoj je policijski službenik uputio zapo vijed da se raziđe, a
skupina ne postupi u skladu s zapovijedi.

6.8. Uporaba vatrenog oružja prema osobama

Uporabom vatrenog oružja smatra se usmjereno djelovanje propisanim vatrenim oružjem

prema osobama, životinjama ili plovnim objektima.
Već je istaknuto kako je uporaba sredstava prisile dopuštena ako mjere
upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Za dopustivost uporabe vatrenog oružja
nužno je da su druga sredstva prisile korištena bezuspješno, ili da ne jamče uspjeh.

Uporabu vatrenog oružja radi zaštite života čovjeka (zaštita svojeg života i života
drugih ljudi) je najjednostavnije i najpouzdanije sagledavati kroz institucije nužnu
obranu i krajnju nuždu. Osobito je značajna institucija nužne obrane jer ona predstavl ja
neotuđivo pravo svake osobe, pa i policijskog službenika bez obzira na to što postoje
posebni propisi.

Policijski službenik može upotrijebiti vatreno oružje ako nema drugoga načina da:
1. zaštiti sebe ili druge od izravno prijeteće pogibelji ili oz biljne ozljede;
2. spriječi počinjenje kaznenoga djela koje označuje ozbiljnu prijetnju životu ili
integritetu, uhiti osobu koja predstavlja takvu opasnost i opire se policijskim organima.

Prilikom uporabe vatrenog oružja policijski službenici su dužni usmjeriti (ciljati) oružje prema
onim dijelovima oštećenjem kojih se s najmanje ozljeda postiže izvršenje policijskog posla.
Prilikom uporabe vatrenog oružja, policijski službenici dužni su čuvati živote drugih osoba.
To znači da oni ne smiju uporabiti vatreno oružje kada bi njegovom uporabom ugrozili život
drugih osoba, osim kada odbijaju izravni napada na život i tijelo čovjeka.

Uporaba vatrenog oružja prema životinjama

Vatreno oružje dopušteno je uporabiti prema životinjama kada od njih prijeti izravna opasnost za
život, tijelo ili zdravlje osobe. Propisom su obuhvaćene situacije koje su pokrivene
institucijom kaznenog prava krajnjom nuždom.
Izravna opasnost prijeti onda kada životinje napadaju, ili kada se iz njihovog ponašanja
može zaključiti da boluju od zarazne bolesti te postoji potreba izravnog postupanja policijskog
službenika.

Postupak policijskog službenika nakon uporabe sredstava prisile: opća pravila

1. pružanje pomoći ozlijeđenim osobama

2. izvještavanje odgovornih rukovoditelja
3. ocjena opravdanosti uporabe sredstava prisile
4. izvještavanje javnosti