Žan Pol Sartr, ŠTA JE KNJIŽEVNOST?

O angažovanoj književnosti

Horacijev koncept dulce et utile (doslovno: slatko i korisno) jasno je ilustrovao šta kasna antika misli o
ulozi umetnosti. U jednom trenutku je postojalo uvriježeno mišljenje da književno djelo treba i da nas
zabavi, i da nas nečemu nauči. U modernom dobu takvog konsenzusa nema, a oni koji najglasnije
govore o (ne)postojanju svrhe umjetnosti obično se zalažu za jednu od dvije krajnosti:
esteticizam, l'art pour l'art (umetnost radi umetnosti) ili radikalni utilitarizam i didaktičnost. Dvadeseti
vijek poznaje politički angažovanu umjetnost (najbolji primjer je možda poezija Marinetija i drugih
futurista), koja ima za cilj da nas pridobije za određenu doktrinu. Djela te vrste uglavnom nemaju
veliku umjetničku vrijednost, a ideološki angažovana književnost zamire sa nestankom totalitarnih
sistema XX veka.
Tokom najvećeg dijela XX vijeka stvara Žan Pol Sartr, poznati filozof egzistencijalizma, pisac,
dramaturg, književni kritičar i biograf. Svojim stavom da je sva književnost angažovana izaziva kritike
mnogih (uglavnom onih koji ga nisu čitali) neupućenih u njegovo shvatanje angažovanosti. Zbog toga
se i danas često smatra da Sartr svojim djelima propagira komunizam, zato što, kako sam kaže: ljudi
čitaju brzo, loše i sude prije nego što su shvatili (Ž. P. Sartr, Šta je književnost?).
Da bi se odbranio od neopravdanih kritika, Sartr 1947. izlaže svoja shvatanja u poznatom, mada
nedovoljno čitanom, eseju Šta je književnost?.
Na samom početku ukazano je na suštinsku različitost književnosti u odnosu na druge umjetnosti, i to
prije svega prozne književnosti (poezija je na strani slikarstva, vajarstva, muzike - stvaranje). Za
pjesnika jezik je u cijelosti ogledalo svijeta. Poezija ne treba da bude angažovana, dok proza to po
prirodi jeste, proza je u suštini utilitarna, prozni pisac se služi riječima, koristi jezik kao oruđe da
imenuje svijet i da iznese duhovni stav. Piše se da bi se nešto saopštilo. Govoriti znači djelovati, jer
imenovanje neke stvari mijenja tu stvar. Pri tom je nemoguće biti nepristrasan. Angažovani pisac zna
da je riječ jednaka djelu: on zna da otkrivati znači mijenjati i da se ne može otkrivati bez želje za
promjenom. Pisac je odabrao da otkriva svijet i, posebno, čovjeka drugim ljudima, kako bi ovi prema
ovako razotkrivenom objektu stekli osećaj pune odgovornosti. Funkcija pisca sastoji se u tome da
svakog upozna sa svijetom, tako da niko ne može sebe da smatra nevinim. Kad uđete u svijet značenja,
više ne možete da iz njega izađete. Sve je važno: ako pisac o nečemu ne govori, znači da je to
namjerno prećutao – i to izražava stav.
Jedan od glavnih motiva umjetničkog stvaranja je potreba da se osjetimo bitnim u odnosu na svijet.
Ljudska realnost je otkrivajuća, kroz čovjeka se stvari manifestuju, kroz svijest, ali one bi postojale i
bez te svijesti. Pisanje je kreacija, pisac stvara nešto novo (ali to ne može da otkrije, to je posao
čitalaca). Pisac uvodi red gde ga nije bilo, nameće raznolikosti stvari jedinstvo duha. Ali djelo nije
završeno kada je napisano, ono postoji dok se čita. Čitanje nije mehanička operacija, čitalac treba da
izvan riječi projektuje jedan sintetički oblik. Smisao nije zbir riječi nego njihova organska
cjelokupnost. Autor je vodič, a čitanje je dirigovano stvaranje... literarni objekt nema druge supstance

1
do čitaočeve subjektivnosti.
Svaki literarni rad je jedan apel, apel na slobodu čitaoca da sarađuje u stvaranju djela. (Prirodna
ljepota nikad ne apeluje na slobodu.) Velikodušnost je izraz koji Sartr koristi za osećanje kojem je
sloboda izvor i cilj. Ono što pisac traži od čitaoca nije primjena neke apstraktne slobode, već poklon,
predaja čitave njegove ličnosti sa svim njenim strastima, predrasudama, simpatijama, seksualnim
temperamentom i merilom za vrijednosti. Čitalac treba da uzvrati povjerenje. Što više osjećamo svoju
slobodu, više priznajemo i tuđu; što više drugi od nas zahtijeva, više i mi zahtijevamo od njega.
Stav velikodušnosti se zauzima pisanjem ili čitanjem; u oba slučaja emocije su pretvorene u slobodne
emocije. Pisac se odlučuje da apeluje na slobodu drugih ljudi, da bi oni, putem uzajamnih implikacija
svojih zahtijeva, vratili čovjeku totalitet bića i uklopili svijet u okvire humanog. Pisati znači u isto
vreme razotkrivati svijet i postavljati ga kao zadatak velikodušnosti čitaoca, pribjegavati tuđoj svijesti
da bi nas ona priznala kao odgovorne za totalitet bića.
Svijet romana je totalitet stvari i ljudi; da bi dobio maksimum dubine i sadržaja potrebno je da ono
stvaralačko otkrivanje kojim ga čitalac otkriva takođe bude imaginarno angažovanje u akciji. Svijet će
biti sve življi ukoliko bude više izazivao želju čitaoca da ga promijeni. Nije moguće dati nepristrasnu
sliku svijeta (velika zabluda realizma) – već je i sama percepcija pristrasna. Samo imenovanje
predstavlja promjenu objekta. Pisac i čitalac stvaraju svijet i drže ga u životu, samim tim snose
odgovornost za njega. Napor dvije slobode ima za cilj ljudsku slobodu.
Postoji veza između estetičkog i moralnog imperativa koja se ne svodi na poučne rasprave i ličnosti
pune vrlina; dobre knjige se ne prave od dobrih osećanja. Djelo treba da izgleda velikodušno bez
obzira na to koliko je zao i očajan ljudski rod koji ono opisuje. Djelo nije dato od prirode; ono je jedan
zahtjev i jedan poklon. Ako mi neko poklanja ovaj svijet sa svim njegovim nepravdama, on to
ne čini zato da bih mogao hladno da ih posmatram, već da ih oživim svojim gnjevom, da ih
otkrijem i da ih stvaram u njihovoj prirodi nepravdi, odnosno zloupotreba-koje-treba-
ukinuti.
Pisanje jeste priznanje slobode čitaoca, a čitanje – slobode pisca. Umetničko djelo predstavlja akt
povjerenja u slobodu čovjeka. Pisati je isto što i željeti slobodu. Željeti slobodu je isto što i
angažovati se.