More

Create Blog Sign In

4- D samopoimanje
i bol, ta nezvana
gošća koja dolazi
niodkuda
"Veličina je prave umjetnosti u tome
da pronađe, da pronikne, da nam
otkrije onu stvarnost od koje mi
živimo daleko, od koje se sve više
udaljavamo što gušćim postaje
konvencionalno znanje koje joj
podmećemo, onu stvarnost za koju
nam prijeti ozbiljna opasnost da
umremo, a da je nismo upoznali, a
koja nije ništa drugo no život sam,
onaj život koji zapravo svakog
trenutka prebiva ne samo u
umjetniku nego i u svakome
čovjeku."

Samstag, 8. Dezember 2007 Pompeji, slika tjelesene

O osjećaju boli boli

"Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos

habebit humus"
Gaudeamus igitur....., "

studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već

nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti.
Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje
svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni bol je često latentni vulkan
nose sa sobom. u našem tijelu.

A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri Slika duševne boli
porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne,
promjene, na i u tijelu?

U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti,

vezane uz Sfingu i Edipa:

"Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri

noge?" Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti:
" Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u
starosti se, pri hodu, pomaže štapom."
Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od Picasso i njegova vječna
prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja Guernika.
do danas nije riješena.
Kada doista počinje proces starenja?
FEEDJIT Live Traffic Feed
Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena
nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a
zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava
degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova.
"Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek Moj san o umijeću pokreta
praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom
energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog
intenziteta." Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava
ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja.

Osjećaj boli je nažalost, često, jedina čovjekova veza sa nekim,

od njegove svjesne spoznaje zaboravljenim, dijelovima tijela. Bol
kao neugoda i alarmni uređaj je pokazatelj da se nešto
ugnjezdilo u tijelu, nešto što ne pripada tamo, nešto strano i
nepoznato, nešto opasno i prijeteće, dakle, nešto čega se treba
riješiti, nešto što treba pobijediti.
Akutna, neugodna bol je, obično, reakcija našeg živčanog
Dijana Jelčić- Starčević
sustava na oštećenje nekog tkiva u tijelu. Osjećaj boli se prvo
zrcali u senzorma, malim živčanim završetcima u oštećenom
tkivu, a onda se nervnim putevima širi i dolazi do naše svijesti. Kineziterapija
Oštećenja se mogu javiti u strukturama zglobova, mogu biti
opekline na koži, upalni procesi unutar tijela, predznak srčanog http://dinaja-
infarkta, itd. Funkcija akutnih bolova je upozorenje i znak da se u dinaja.blogspot.com
tijelu događa "nešto" što treba spriječiti, a to je u isto vrijeme i
http://pokret-kao-
vapaj tijela našoj svjesnoj spoznaji da mi sami trebamo "nešto"
ozbiljno poduzeti da bi suzbili njeno širenje ili prelaženje u lijek.blogspot.com
kronične boli. http://samostabilizacija.blo
Kronične, dugotrajne boli, različitih uzroka i intenziteta, su
gspot.com
mukotrpne i dosadne, smanjuju kvalitetu života, trajanjem
snižuju prag tolerancije boli, a time ograničuju dnevne aktivnosti http://samopoimanje.blogs
pogođene osobe. pot.com
http://utjelovljeni-
um.blogspot.com
Najkarakterističnije kronične boli su u narodu nazvane
kostobolja. To je na različite načine opisan osjećaj boli koji, po http://manu-propria-
mišljenju pacijenata, kao da skakuće od jedne kosti do druge, od terapija.blogspot.com
jednog do drugog zgloba, pa preko kralježnice i njenih mišića se
uvlači u lubanju i prouzrokuje još i različite oblike glavobolje. http://migrenino-
Paušalna dijagnoza, koju si čovjek nažalost vrlo često sam carstvo.blogspot.com
postavlja, je reumatizam. Reumatizam je bolest sa tisuće lica, ali
http://moja-
nažalost uzrok reumatskim bolestima je još nepoznat. Liječenje
je simptomatski, ovisno o tegobama. kineziterapija.blogspot.co
Tako pomiren sa činjenicom neizlječivosti, on često određuje m
sam sebi i terapiju u obliku tableta protiv bolova i mirovanja.
Tako se krug njegovog"neznanja" zatvara. On ne razmišlja o bolu
kao sindromu, nego pošto ga boli jedan dio tijela, on taj dio tijela Put nastajanja osjeta boli
jednostavno isključuje iz svakodnevnog pokreta, ne osjećajući da
pri tome previše opterećuje druge dijelove tijela.
Mirovanje i tablete prividno smanjuju osjećaj boli, ali ne
odstranjuju njen uzrok.
Fiziologija i patofiziologija nastajanja i razvoja osjećaja boli je
prekomplicirana da bi našla mjesto u ovoj studiji o pokretu pa se
zbog toga neću upuštati u to.
Ja sada želim pisati o osjećaju boli kao fenomenu utjelovljenog
uma, o neugodi svakodnevnog života koja uvjetuje, skoro, sve
druge psihičke i fizičke promjene u tijelu. Taj neugodan ljudski
osjećaj je konačno dobio mjesto u medicinskoj dijagnostici pod
imenom sindrom boli.

Pošto smo, na dugom putu biološke i civilizacijske evolucije,

tražeći mjesto u prostoru svijeta u kojem živimo, izgubili kontakt
s prostorom našega tjela, osjećaj boli je signal koji nas poziva da
potražimo crne rupe u našoj svjesti, tajnovite simbole našeg
zaborava, mjesto s kojeg trebamo krenuti na putovanje u ono
nama nepoznato, u univerzum našeg utjelovljenog uma.
Mi imamo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo
određeno i imenovano osjetilo boli. Bol je osjećaj i stanje u kojem
se nalazimo. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli,
obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli.
Nepokretnost našega tijela i pasivnost našeg uma je najbolji
medij u kojem se osjećaj boli može nesmetano širiti.
Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo
cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se
moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen
reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od Qualija
mjesta na kojemu je osjećamo.
Tako bol, kao pojam, postaje dio fenomenologije samosvjesti pa “Kad god bih se tako budio,
o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska i moj se duh uzalud
svjesna spoznaja, osobni doživljaj, u znanosti objašnjena kao naprezao da dozna gdje
filozofska qualia.Fenomenologija svijesti je filozofska disciplina sam, uvijek bi se sve oko
koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji. mene kovitlalo u tami:
Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi otvaramo stvari, zemlje, godine. Moje
direktan put do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri bi tijelo još bilo preukočeno
tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili da se pokrene, pa bi po
objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo. obliku svoga umora
Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i nastojalo da pogodi položaj
traženja definicije, da me boli. udova, i da po njemu
Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo: zaključi smjer zidova,
bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po razmještaj pokućstva, i
kostima, jednostavno rečeno, boli me. tako rekonstruira i imenuje
Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo prebivalište gdje se upravo
deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša nalazim"
Qualia. Marcel Proust, "Traženje za
izgubljenim vremenom".
Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj tjelesnog stanja u kojem
se nalazi o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje "Kada utihnu osjetila i tijelo
izgubljenog vremena". uroni u zaborav, kada
pokreti zamru, a srce još
Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u uvijek tuče i mozak sniva
Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno sne o prohujalim
prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske vremenima, čovjek više ne
kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija osjeća postojanje u
Prostovog osjećaja okusa. prostoru, a sudbonosni
Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor trenutak postaje vječnost.
ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja Njegovi proprioceptori,
je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma sićušni, po cijelom tijelu
koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u rasuti senzori izgubivši
meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima kontakt sa mozgom,
ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna neposjeduju više puteve
svojstava. kojima bi svijesti najavljivali
Jedno takvo svojstvo je i osjećaj boli. U tom kontekstu, bol težinu, položaj i pokret
postaje veza između naše svjesti i mjesta gdje ju osjećamo, tijela. Tijelo je, slično lutki
objašnjiva samo nama samima, našim misaonim i emotivnim od slame, prepušteno
umom. hirovitosti svijesti i
podsvijesti, igri svijetla i
Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno tame duševnih stanja,
spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osuđeno na bespomoćnost
osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, i čekanje kraja, dok
doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar spoznaja svega toga lebdi
organizma u kojem nastaje. u bestežinskom prostoru iz
kojeg onda čovjek samo
svojom svjesnom voljom
pronalazi puteve ka
zvijezdama. Zvijezdano
tijelo je ono što se ne
osjeća ušutjelim osjetilima,
to tijelo se misli, ono tada
postaje čovjekovo stanje i
njegova qualija, ono tada
postaje njegov utjelovljeni
um. Možda je onda čovjek
uistinu bliži izvoru
spoznaje, možda on istinski
osjeća prisutnost te
čudesne energije u sebi i
živi svaki trenutak kao što
mi živimo dane, mjesece i
godine."
Dijana Jelčić, "Pjesnik svjetle
samoće"

Blog-Archiv

▼ 2007 (1)
▼ Dezember (1)
O osjećaju boli
Ako me nešto boli, na primjer glava, tada postajem svijesna boli,
u boli koju spoznajem, svjesna njenih unutarnjih svojstava koja
su osjetilni oblik tog doživljavanja, bez obzira na moguće vanjske
uzroke tog procesa, kao napr. promjena vremena, udarac u
Über mich
glavu i slično. Svijest i svojstva boli se ne daju iskazati čistom
fizikalnom definicijom. Ta svojstva su odnos između mog
duševnog stanja i vanjskog pokazatelja tog stanja, obično,
ukočenost mišića i nepokretnost zglobova.

Kad tako govorim o boli isključujem pri tome njene subjektivne,

pa čak i njenu fizikalnu i kemijsku kakvoću. Po toj definiciji, bol
postaje ipso facto bol, to jest, bol sama po sebi. Bol tako iz DIJA N A
osjećaja postaje moje svjesno spoznatljivo emocionalno stanje. JEL C IC
Taj dobro poznati, ali često nepodnošljivi, osjećaj postaje Folgen 39
dominantan i upravlja svim našim raspoloženjima:
gubimo apetit, Mein Profil vollständig
postajemo razdražljivi, agresivni anzeigen

ili potpuno apatični, šutljivi

što na koncu, može završiti depresivnim stanjem duha.
Moja misaona, ideokinetička slika boli
Ja zamišljam bol kao prostor u kojem je nestalo mog osobnog
ritma. Zamišljam je kao prostor koji se u mom tijelu razvio tuđim
ritmom, koji se sukobljava titrajima moje životne energije.
Bol, ta "nezvana gošća" u mom tijelu, zatvorena u prostoru, koji
je sama stvorila, svojim, meni tuđim ritmom, postaje moj
nedjelotvorni pokret.
Geometrija moga tijela je narušena mojom krivicom i bol se
uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.
Bol se širi u onim djelovima tijela koje nisam prije svjesno
spoznavala, pa sada počinjem osjećati taj prostor kao neugodu.
Mogu ga opisati, kao ubod nožem, kao pulsiranje krvnih žila, kao
pečenje, kao udarac tupim predmetom, kao boranje svrdlom,
itd. No taj opis još uvijek nije dovoljan da budi isti osjećaj u osobi
kojoj ga opisujem. Tako bol ostaje samo subjektivni doživljaj
Qualia, sindrom nepoznatog porijekla, uzrokom promjena mojih
duševnih stanja.

Bol postoji u prostor- vremenu moga tijela kao jedinstven

doživljaj, a svakim njenim ponavljanjem bol postaje novi
razarajući događaj za geometriju tijela i pokreta. Zglob do
zgloba, ruina do ruine, novo oblikovani prostor- vrijeme bez mog
ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske
ravnoteže, a ja to osjećam samo kao bol. Tako mi postaje jasno
da je to osobno iskustvo, za mene verbalno uporedivo, ali nije
izjednačavajuće. Čini mi se da bol, ta nezvana gošća u mom
tijelu svaki puta oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke
otvara novi krabuljni ples mojih osjećaja.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom zakriveno

lice?
Bol treba akceptirati u trenutku njenog nastajanja, a onda
pronaći put i način njenog suzbijanja.
Doživjeti bol u cijeloj njenoj jačini je neugodan osjećaj, osjećaj koji
blokira druga osjetila, pa tijelo koje misli bez znanja i povjerenja
u znanje drugih, reagira linijom manjeg otpora. Sjedinjenjem
misonog dijela mozga i sposobnosti tijela usmjeravamo
emocionalnu energiju, doživljavamo bol kao upozorenje,
sjedinjujemo tijelo i spoznaju o njemu te tako uključujemo i onaj
davno uspavani kritični dio samospoznaje.
Uzrok boli sustava za pokretanje, se obično krije u promijenjenoj
i poremećenoj geometriji tijela i pokreta.

Geometrija tijela i pokreta?

"O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:

tvoju visinu, dužinu i širinu,
u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo vječito,
virovitu dubinu."

Pokreti su živuća arhitektura prostora, a arhitektura je

umjetnost. Arhitekt je umjetnik koji oblikuje prostor po zakonima
geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt
spoznaje i četvrtu dimenziju te uključuje prostor- vrijeme u svoje
stvaralaštvo. Promatrajući djelo nekog arhitekta mi osjećamo
dinamiku prostora koju je on utkao u svoje djelo.
Ljudski pokret je jedino sredstvo da se arhitektura "doživi" sa
svih njenih strana, iznutra i izvana i da se doživi skladnost i
harmonija prostora koji je stvorio arhitekt slijedeći svoje znanje i
svoj talent.
Krivom upotrebom tijela, nepravilno izvođenim pokretima mi
nepravilno opterećujemo njegove strukture i narušavamo
geometriju njegova prostora.
Pobjediti bol njom samom, je osnova jedne vrste, pasivne
terapije koju provode specijalizirani terapeuti i imaju u tome
uspjeha. Oni obrađuju bolna, napeta mjesta u mišićima,
dubokom masažom i na taj način opuštaju mišiće, da bi pokret
ponovo dobio svoj stari obim i ritam.
Svjesnim pokretom u području boli možemo postići isti učinak,
jer kad je nešto svjesno učinjeno, rezultat ostaje dugotrajniji i
postaje znanje koje možemo pohraniti u pamćenje. Bol je
iskustvo, a iz iskustva se uistinu može učiti.
Bol i njezin prostor bi trebalo sjediniti u pokret i osobnim ritmom
oblikovati novi prostor, pa sljedeći zakone biomehanike ostvariti i
pravilno opterećenje struktura tijela. Često se dogodi da u
zanosu nekog lijepog trenutka, nekim ritmičnim pokretom
nesvjesno pređemo prag osjetljivosti i bol nestane kao što je i
došla.
Pokret, tako, postaje najprirodnije sredstvo protiv boli.
Glavobolja je jedan od čestih uzroka odlaska lječniku i posjete
fizioterapeutu. Klasična povijest bolesti, upisana u lječničkim
aktima, je vrlo često glavbolja bez vidljivih patoloških faktora:
Roentgenske slike i nalaz krvi uredu, krvni pritisak u granicama
normale, napetost mišića povećana u podrućju vrata i ramena
uzrokovana dugosatnim sjedenjem za computerom.
Terapija:
Tablete protiv glavobolje i fizoterapija za instrukcije opuštanja
mišića vrata i ramenog pojasa.
Pacijent, obično smatra da ga doktor gleda kao hipohondra,
odlazi bez motivacije, bezvoljan u terapiju i misli, mene boli
glava, a on mene šalje da popravim vrat koji me uopće ne boli.
Tu je došlo do nesporazuma, do pomanjkanja informacija, do
neuspjele komunikacije. Osnova dobrog zajedničkog rada,
lječnik, pacijent, terapeut je u ostvarenju povjerenja. Pacijent
nemora i nemože znati sve međusobne veze i uzroke boli, ali
mora znati ispričati priču nastajanja te boli. Prije posjete lječniku
bi trebao misaonom slikama i misaonom gimnastikom, te
kontrolom situacija koje su uzrok nastajanja glavobolje, sam sebi
stvoriti "povijest" te boli. Lječnik dobivši sve potrebne informacije
bi trebao pokušati, razumljivo, objasniti šta je cilj terapije na koju
ga se šalje, morao bi znati pacijenta motivirati u želji za
ostvarenju novog znanja o tijelu i njegovom funkcioniranju. Od
kakvoće rada terapeuta i pacijentovog povjerenja prema njemu
ovisi i konačni izhod liječenja. Terapeut mora od prvog trena
tretmana objasniti pacijentu bitnost njegovog svjesnog
sudjelovanja u terapiji. 4- D samopoimanje je metoda kojom
patijenta uvodimo u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u
njemu i na taj način mu ukazujemo da je cijeli proces
ozdravljenja ovisan o njegovoj konačnoj odluci da sam preuzme
odgovornost za ostvarivanje cilja terapije.
http://manu-propria-terapija.blogspot.com/

Moja glavobolja može biti uzrokovana ukočenjem vratnog

kralješka, ali ono što ja osjećam je bol u glavi i tako dolazi do
mješanja svojstava. Glavobolju doživljavam u prostoru unutar
lubanje i dajem joj svijesno svojstva neugode, ne tražeći uzrok
njenog pojavljivanja. Bol doživljavam na mjestu njenog
predstavljanja, a ne na mjestu nastanka boli.
Ako usporedimo glavobolju sa projekcijom neke slike na platnu,
tada znamo da slika nije na platnu, da je to samo ono što mi
vidimo, slika je na filmu u projektoru. Na platnu nema mrlje, pa
isto tako ni u mojoj glavi nema fizikalnog oštećenja, ali kao što
slika na platnu postoji, ja je uistinu vidim na platnu, tako ja
uistinu osjećam bol u glavi.

Dakle, na putu suzbijanja boli, najvažnije je osjetiti razliku između

mjesta njenog osjećanja, u mom slučaju je to glava, i mjesta
njenog nastajanja, a to je promjenjena geometrija prostora
prostora vratnih kralježaka. Da bi terapija bila učinkovita ja
moram svjesno spoznati i razlikovati mjesto uzroka nastajanja
boli od mjesta njenog osjećanja.
Tu se često susrećemo sa nemogućnosti svog svjesnog
doživljavanja geometrije tjela.
Večina ljudi na ovome svijetu je postala "pasivan konzument
zdravlja", a to znači da predaje održavanje svog zdravlja u tuđe
ruke, ruke lječnika ili terapeuta. Neki svoje "zdravlje"predaju
snazi i znanju computeriziranih aparata koji odstranjuju masno
tkivo, spriječavaju nastajanje i razvoj celulita, drugi odlaze na
kozmetičke operacije, kojima mjenjaju izraz lica, oblik bokova,
širinu struka.

Naša svakodnevica je postala sajam na kojem kupujemo tuđe i

prodajemo svoje proizvode pa se tako ponašamo i prema
vlastitim tijelu. Čovjek je u današnje vrijeme uvjeren da nema
vremena, pa naučen na gotove, dobro formulirane i promiđbom
mu nuđene lijepo upakirane "činjenice", slijedi trendove čak i u
izgledu. Smatrajući da je vanjski, vidljivi oblik njegovog tijela
najvažniji za kakavoću njegova življenja, on njeguje samo tog
svog "pokazatelja" i vjeruje da je njegova postura rezultat stalne,
uvijek iste infrastrukture i da na njoj više nemora raditi. Danas
susrećemo pedestogodišnjake, šesdesetogodišnjake sve češće i
sedamdesetogodišnjake s tijelom i outfitom Barbika i Kenova,
mnogi im se dive, žele ih slijediti, ali nemaju dovoljno novaca da
bi si taj izgled mogli kupiti.

To je razlog da čovjek postaje stranac u vlastitom tijelu, da

dozvoljava nekim tuđim titrajima da usmjeravaju njegovu
energiju i on se s time se čak i miri jer vjeruje da je to upravo
ono što njegovo tijelo treba.
Ponovo ću citirati Prousta, da bih jasnije objasnila sposobnosti
našeg utjelovljenog uma pri savladavanju pasivnosti tijela
izazvane bolom, umorom, psihičkim stanjima:

"Ali taj umor, da bi nas spustio do najdubljih rovova u podzemlju

sna, umor, gdje nikakav odsjev prošloga dana, nikakva iskra
sjećanja više ne osvjetljuje unutarnji monolog, ako i on sam ne
prestaje, prekapa tako dobro tlo u sedru našeg tijela,da pomoću
njega tamo, kamo naši mišići zadiru i svijaju svoje izdanke i gdje
udišu novi život, opet nalazimo vrt gdje smo bili djeca. Ne treba
putovati da bismo ga opet vidjeli, treba samo sići da bismo ga
ponovo našli. Što je pokrivalo zemlju, nije više na njoj, već ispod
nje; da se vidi mrtvi grad nije dovoljan izlet, potrebna su
iskapanja"

Tijelo ima sposobnost primanja dojmova. Naš utjelovljeni um to,

nepoznato, anonimno lice naše stvarnosti je kao galija puna
skrivenog blaga, ruke i noge su pune usnulih uspomena, pa time
čovjek u svom tijelu i univerzumu misaono- osjetilono-
osjećajnog u sebi posjeduje sve imperative za održanje
unutarnje i vanjske ravnoteže, a time i aktivno održanje svih
potrebnih mu sposobnosti.
To je umjeće svijesti o tijelu, 4- D samopomanje, samospoznaja
kojoj se moramo vratiti. Svijest o tijelu znači živjeti u čistom
prostor- vremenu, a time ga i posjedovati, osjećati se
suvremenikom.
Ono što spaja tri dimenzije geometrije prostora našeg tijela je
vrijeme.
Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i zbilju stvaranja:ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek
postaje veće.
O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa,
a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti;
ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa,
prah zemlje, sjaj sunca;
sav život, pun i prosti.
Prostor- vrijeme ta četvrta protega našeg postojanja je
dinamična dimenzija, ona je naš ritam i naša dinamika, prostor-
vrijeme je naš pokret i život .
Posjedovati prostor- vrijeme, znači posjedovati prošlost,
sadašnjost, ali i budućnost, znači biti u istom trenutku i u jednom
i u drugom i trećem. Pri tome ne smijemo samo mehanički
reproducirati činjenice, nego iza svakodnevne, banalne realnosti
pronaći istinsku vezu između nas i prirode, u nama samima
stvoriti univerzum te kroz osjetila za spoznavanje unutarnih
stanja tijela, znati osjetiti, a onda svijesnošću znati i izraziti svoju
osobnu impresiju. Svjesno doživljavanje univerzuma umnoga u
nama nas usmjerava ka stvaranju unutarnje mikroklime koju
vjetrovi zaobilaze, a 4- D samopoimanje tada postaje senzualna
oaza u pustinji svakodnevice.
Proust bi rekao,

"Veličina je prave umjetnosti u tome da pronađe, da pronikne,

da nam otkrije onu stvarnost od koje mi živimo daleko, od koje
se sve više udaljavamo što gušćim postaje konvencionalno
znanje koje joj podmećemo, onu stvarnost za koju nam prijeti
ozbiljna opasnost da umremo, a da je nismo upoznali, a koja nije
ništa drugo no život sam, onaj život koji zapravo svakog
trenutka prebiva ne samo u umjetniku nego i u svakome
čovjeku."

Bol koja me obuzima i širi tijelom me udaljava od stvarnog

života. Tijelo postaje posuda straha, "Pandorina kutija"u kojoj su
zatvorene sve patnja, muke, nesreće i boli koje bi čovjeka mogle
zadesiti. Pandora, usprkos svim upozorenjima, otvori posudu i
unutra sakupljene patnje, muke, nesreće i boli izletješe, a
vjetrovi ih razniješe među ljude. U posudi je ostala, još samo
nada.
Krenem li od svijesti o tijelu i otvorim posudu ona mora ostati
otvorena do kraja, jer oslobođenjem, samo, strahova ja još
uvijek nisam pobijedila bol, a tijelo bez strahova, je u vječnoj
opasnosti. Rješenje je u meni samoj u mojoj ustrajnosti na tom
nepoznatom putu pronicanja u stvarnost koja mi je bila daleka,
od koje sam se , baveći se tijelom kao instrumentom, sve više
udaljavala. Ono filozofsko "ja", moj utjelovljeni um, bitak sam, je
bol i nije bol u isto vrijeme. Šta ću od toga biti, ovisi o meni
samoj, o mojoj odluci i na koncu, najviše o mom kreativnom
mišljenju s kojim prerastam mjerljive dimenzije svijeta i prelazim
u moj osobni mikrosvijet, među dimenzije sjećanja, pamćenja i
učenja, među dimenzije u kojima je sakriveno i
samoozdravljenje.
Senzomotorna amnezija
Konačna obrada i svjesni doživljaj boli je, velika gala, predstava
koja se odigrava posredstvom mozga, u univezumu našega
uma, pozornici velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Bol
postaje pravi puni osjećaj tek kad mozak svojim djelovanjem
preradi dobijene podatke o mjestu njenog nastajanja, njenoj
jačini i trajanju, u osjećaj koji mi tek onda svjesno spoznajemo.
Pretvarajući te podatke u osjećaj, mozak pamti osjećaj boli i
pretvara ga u spoznaju koju nazivamo iskustvo. Ostali čimbenici,
kao na primjer, spoznaja vremena pojavljivanja boli, uvjetuju
razvijanje pratećih procesa osjećaja boli i pretvaraju je u moje
duševno stanje.
Mozak je, svojim djelovanjem stalno, prisutan u pokretima tijela i
iz njih nastalih osjećaja. On neprestano organizira, usmjeruje,
nadzire i popravlja te procese.

Naš senzomotorni sustav je često, zbog narušene geometrije

tijela izazvane nesvrsishodnim držanjem tijela i neusklađenim
pokretima, preopterećen i oštećen, pa se brani svojim
refleksnim protudjelovanjima. Ukoliko se ta protudjelovanja
pojedinih grupa mišića ponavljaju, dolazi do njihovog grčenja.
Mozak ne poznaje mišiće nego pokret, pa s vremenom
nedovoljan rad mišića pohranjuje u pamćenje kao "okrnjeni"
pokret, a čovjek ga, nespoznavajući njegovu manjkavost izvodi
kao da je uobičajen. Informacije koje u mozak stižu iz mišića i
zglobova postaju sve oskudnije, s vremenom je pokret u
zglobovima sve teže izvediv, sve je veća ukočenost mišića, a
bolovi pojačani. Mozak to pamti i postupno mijenja sliku o
pokretu što za čovjeka znači početak gubitka osjećaja za
pravilan obujam pokreta. Zablude su da se samo starenjem gubi
pokretljivost i da će mirovanjem bol proći. Gubitak motoričkog
pamćenja je proces koji ne počinje u starosti, već se može javiti i
u najaktivnijem razdoblju života. Da nebi došlo do toga, na
pojavu boli treba djelovati odmah. Ne učinimo li to put ka
staračkoj slabosti možemo utrti jako rano. Dio tradicionalnog
mita o starenju jest da s godinama tjelesna aktivnost popušta.
Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka: Djelatnost
održava ustrojstvo ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne
koristi, zaboravit će ih.
Senzomotorni sustav , je važan dio našeg sustava za
pokretanje. On čovjeku u konačnici omogućava kontrolirano
kretanje.

Da zbog bolova ne bi došlo do gubitka motoričkog pamćenja, na

pojavu osjećaja boli trebalo bi odmah reagirati. Najveća prevara
samoga sebe je pomisao:

počeo sam stariti pa gubim pokretljivost ili budem li mirovao bol

će proći.

To je onda, stvarno, put ka staračkoj slabosti, a taj put si

možemo, nesvjesno utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o
starenju je mišljenje da sa godinama tjelesna aktivnost popušta.
Stvarnost izgleda čisto drugačije. Vodeći motiv svakodnevice
mora postati izreka:
funkcija održava strukturu ili jednostavno rečeno, tko svoje
pokrete ne koristi, izgubit će ih.

Ovaj savjet je sa stajališta anatomije, fiziologije, neurologoje i

psihologije, jedino, pravi i potpuno korektan.
Kada se bol, bilo koje vrste, javi potrebno je konzultirati lječnika.
Poslije dobro postavljene dijagnoze puno je lakše poduzeti i
pravu terapiju. Farmacija, kao nauka, je toliko napredovala da
skoro za svaku vrstu boli, pa čak i duševnu, postoje odgovarajući
ljekovi, koje, pridržavajući se uputa, treba i uzimati. Kod jako
neugodnih, jakih, akutnih bolova, koji blokiraju sva druga osjetila,
postoje injekcije koje vrlo brzo smanjuju bol i povisuju prag
osjetljivosti na nju. To bi bio prvi korak u terapiji boli. No to
nekada nije dovoljno i sigurno nije konačno riješenje.
Ukoliko je nakon liječničkog pregleda ustanovljeno da u tijelu
nema upalnih ili nekih drugih po život opasnih procesa,
automatski je upaljeno i zeleno svijetlo za borbu protiv boli
pokretom, da ne postane kronična, da se ne smjesti u sjećanje,
da ne počne dominirati mislima i osobnom voljom, da ne
zaustavlja želje i ne stane na put njihovim ostvarenjima. Sustav
za pokretanje mora funkcionirati kompletno. Poremećaj u
jednom njegovom dijelu može izazvati kolaps cijelog sustava.
Moj konzept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje
ideje o pronalasku učinkovitog sredstva protiv senzomotorne
amnezije.

Svjesno izvedenim pokretima, misaonim slikama, funkcionalnom

i ekonomičnom upotrebom tijela održavamo geometriju tijel i
pokreta a time i njegovo korektno funkcioniranje i na taj način ne
dozvoljavamo mozgu zaborav. Ekonomično ne znači ne trošiti,
nego pravilno rasporediti energiju tijela. Biti odrastao ne znači
prestati skakutati, trčati, preskakati, valjati se po podu, hodati
bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. Oprostivši se od
djetinjstva mi krećemo putem neke lažne sigurnosti. Sputavajući
sve instikte u sebi, punimo mozak praktičnim znanjem, radimo iz
egzistencijalnog straha previše, te, čisto, nesvjesno gubimo one
sitne pokrete koje su nas činili djetetom.
Postavši potrošačima, kupujemo najmodernije aparate koji nam
pomažu pri poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnost. Kupujemo
automobile i brinemo se o njihovom pravilnom funkcioniranju, a
ako zakažu idemo odmah mehaničaru, slušamo savjete o
njihovoj pravilnoj upotrebi i trudimo se da oni dugo traju. U isto
to vrijeme ne razmišljamo o pravilnom funkcioniranju našeg
najpotrebnijeg aparata, sistema za pokretanje, nego ga
iskorištavamo dok ne počne boliti, a onda mu jednostavno
smanjujemo životni prostor vanjski i unutarnji i krademo mu
ritam i dinamiku. (To je isto kao kad bi automobilu kod kvara,
jednostavno, isključili par brzina i vozili samo u drugoj dodavajući
gas.)
Mozak pri tome dobija sve manje informacija o pravilnosti i
obimu pokreta, kosti sve manje potrebnog pritiska za održanje
strukture, hrskavica zbog neupotrebe gubi glatkoću, mišići
elastičnost, a time i snagu. Bez potrebnog podražaja, pokret u
mozgu polako pada u zaborav i tako dolazi do senzomotorne
amnezije. Geometrija tijela i pokreta se iz dana u dan pretvaraju
u ruševine nekadašnje dinamičke arhitekture našeg postojanja.

Kineziterapijom protiv boli

Erupciji Vezuva koja je zatrpala Pompeje prethodili su brojni
potresi od kojih je najrazorniji bio onaj 67. godine, sedam godina
prije katastrofalne erupcije. Pompeji su se brzo oporavljali
zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još
bile u tijeku kada je Pompeje zadesila konačna smrt. Do 24.
kolovoza 79. godine, za Vezuv se vjerovalo kako je obična
planina. U zenitu tog ljetnoga dana, zatutnjala je zemlja, duša
njena je proplakala vatrenim bićima skupljenim u stup visok oko
20 km, spustila kišu od kamenčića i pepela koja je zatrpala sve u
radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo oko
20.000 ljudi, koji su tim izdahom zemlje u zagrljaju topline i
praha zauvijek ostali u njenoj dubini. .

Ta drevna istina me je potaknula na razmišljanje o boli tom

tajnovitom vulkanu koji u mnogim tijelima latentno živi, kao
Vezuv, godinama miroljubivo nad gradom bdije, tako se vatra i u
našem tijelu krije. Tu i tamo se pojavi kao podrhtavanje tkiva,
kao tihi uzdah velike planine, a onda jednoga dana nahrupi u sva
naša osjetila kao užarena lava.
Bole me križa. To je općeniti odgovor s kojim odlazimo doktoru i
očekujemo od njega pomoć. Lječnik nam pomaže prepisujući
ljekove s kojima suzbijamo bol. Sljedeće pitanje bi bilo: Što su za
mene križa?Križa su onaj dio leđa o kojima do trena pojave boli
nisam razmišljala, koji je, do ovog trena, bio nepoznati otok u
mom tijelu.Pitanje:"Zašto me bole križa?" ostaje često bez
pravog odgovora ako se ne pozabavimo tim nepoznatim otokom
u tijelu.
Stvaram si misaonu sliku otoka i tražim na njemu mjesto iz
kojeg izvire bujica tog neugodnog osjećaja. Čini mi se ka da je
cijeli, taj do sada nepoznati dio mog tijela, užareni krater iz kojeg
se izljeva lava i teče prema nogama.
Gdje nastaje lava? Negdje u dubini mojih leđa? Ne, ona nastaje u
mojoj glavi. Zatvaram oči i pokušavam unutarnjim očima vidjeti
krater i kotrljanje užarene mase. Mislima ulazim u središte
kratera i sama postajem lava. Toplina se širi cijelim tijelom, a
moja križa postaju mjesto gdje ne osjećam toplinu nego
nagomilavanje užarene mase. Misaona slika mojih križa prelazi u
slike iz nedavno gledanog filma o propasti Pompeja.

Križa se ruše, a mišići oko njih postaju okamenjeni ljudi u

položajima u kojima su se zatekli pri erupciji Vezuva. Mišići
odgovorni za moje pokrete, ovako okamenjeni, nisu u stanju
obavljati svoju djelatnost. Moram pokušati spriječiti daljnje
odumiranje pokreta. Pokrećem zdjelicu i križni dio kralježnice.
Osjećaj užarenosti prelazi u osjećaj zabadanja noža. Bol je
konačno dobila svoje mjesto u mojoj spoznaji. Pokret zdjelice je
izazvao taj osjećaj, ali mene ne boli pokret nego mišići. Zašto
me oni bole pri pokretu? Ponavljam pokret i ubod nožem se
ponavlja. Odjednom osjetim da je moje disanje neravnomjerno.
Zaboravila sam, vjerovatno zbog boli, dovoljno izdahnuti. Zbog
toga su moji udisaji kratki. Tek sada osjećam napetost u cijelom
tijelu. Moj prsni koš se uopće ne pokreće, glava pritišće ukočeni
vrat i podignuta ramena. Moram izdahnuti dugo i duboko da bih
ponovo mogla pravilno udahnuti. Počinjem svjesno disati i
istovremeno tražim izgubljeni ritam i dinamiku pokreta zdjelice i
prsnog koša. Osjećaj uboda prelazi u bockanje. Toplina koju sam
osjećala u tijelu se probija i u križa i zamjenjuje osjećaj
užarenosti. Krater u mojoj glavi se polako hladi, okamenjeni ljudi
se počinju pokretati i kao da se bude iz dugog sna počinju
rastezati svoje udove. To moji mišići probuđeni mojim ritmom
pokreću zdjelicu i kralješke. Ne zaustavljam pokrete iako
osjećam bolove u njima. Polako pokretom prelazim prag boli i
osjećam da se on kod svakog sljedećeg pokreta udaljuje.
Konačno sam pronašla izvor boli i sada mogu pokretom na
njemu raditi.To je spoznaja samoodgovornost, te odgovornosti
prema životu koji traži i očekuje kvalitetno i pravilno
funkcioniranje kompletne osobe.
Naš utjelovljeni um, misaono i emocionalno " ja", prvo licu
jednine, je nadležan za spoznavanje dimenzije
samoodgovornosti, a time i samoozdravljenja. Neodgovorno
skraćivanje puta, prostora i vremena pokretu, blokira centre
motoričkog učenja, pamćenja, i sjećanja u mozgu. Mozak i tijelo
misle i djeluju zajedno.
Senzomotorna amnezija, gubitak pamćenja pravilnog toka
pokreta, ima velike posljedice na daljni tok i kvalitetu aktivnog
života. Da nebi postali invalidi svog neznanja počnimo si
postavljati pitanja.Što nedostaje u obimu moga pokreta? Šta je
krivo u mom držanju?Zašto nisam nikad razmišljala o načinu
mog sjedenja, stajanja, hodanja?
U dijalogu sa kineziterapeutom možemo pronaći i odgovore na
ta pitanja. Terapija nesmije biti jednosmjerna ulica u kojoj
informacije teku samo u jednom smjeru. Bez naših povratnih
informacija terapeutu su mogućnosti tretmana i instrukcija
skučene. Terapiju moramo shvatiti kao učionicu ili kao prostor u
kojem ćemo pronaći puteve ka ostvarenju snova o prestanku
bolova.
Bez učinkovite kineziterapije sjedanje, ustajanje, koračanje,
svakodnevni pokreti na poslu i u domaćinstvu postaju
rezultatom naših obrambenih reakcija protiv boli. Neko vrijeme
nam izgleda kao da smo pronašli pravi put u borbi protiv
bolova.Tijelo postaje instrument nesvijesnih akcija
neuromuskularnog sustava, pa s vremenom one postaju dio
funkcionalnih uzoraka središnjeg živčanog sustava. Tada ih
možemo nazvati navikama, a navika se teško riješiti. Jedno je
sigurno, bol time nije pobjeđena, nego ostaje začahurena u
slijepim točkama svjesti i spoznaje, onog zaboravljenog dijela
pokreta i prostora, koji zbog neupotrebe, s vremenom, polako
nestaje. To se najbolje osjeća u zglobovima, čiji trodimenzionalni
prostor gubi volumen, a kosti, krivo opterećivane, gube
strukturu, mišići elastičnost, duljinu i snagu.

Tako dolazi do dijagnoze" kronični bolovi lokomotornog aparata"

ili jednostavno paušalno rečeno reumatizam. Tablete protiv
bolova, koje nepomažu baš puno, se gomilaju u ladici pored
kreveta, jer noć bez sna postaje sve dulja, a ustajanje ujutro
postaje prava mora. Svaki pokret pa i ona najmanji prava
tortura. Bol i dalje traje, a svi su upalni i po život opasni procesi
isključeni, tablete pomažu sve manje i manje, a sama pomisao
na pokret već boli tada treba potražiti pomoć kod
kinezioterapeuta da bi, stručno vođeni kroz bol, naučili svijesno
spoznati problem unutar sistema za pokretanje, da bi bol
akceptirali u samokritičnosti svog neznanja i dugogodišnjeg
nemara. Upozoreni na greške koje činimo pri pokretu moramo
početi postavljati pitanja i prihvaćati odgovore, razmišljati o
njima. Kako mogu donjeti odluku o promjeni ako mi nije jasno
šta trebam promjeniti, a da bi mi to postalo jasno, moram nešto
novo naučiti ili obnoviti staro znanje. Pri tome je potrebno voditi
dijalog sa sobom samim, potrebno je i sebi samom postavljati
pitanja.

Da li je moguće da je moje tijelo, za mene, velika nepoznanica?

Da li je moguće da neznam pravilno opteretiti zglob?
Da li sam ikad razmišljala o pravilnom držanju tijela?
To je pravi put da bi naučili donositi odluke o promjenama, te
svjesno preuzeli odgovornost pri izvođenju pokreta u
svakodnevnim aktivnostima. Pomoć terapeuta je samo putokaz
za svjest o samospoznaji i samoodgovornosti, a konačna odluka,
u koju možemo biti sigurni tek sticanjem novog motoričkog
znanja, leži u nama samima.
i na kraju djelić poetiziranja a sjećanja osjećaja BOLI... divno je
 osjećanje osjećaja boli pretočeno u poeziju suza... divno je
sjećanje na opjevanu Zdenkovu pjesm Poezija Kiše i glas Ibrice
Jusića... vječno nadahnuće u ovom našem svevremenu... u
kojem živimo trenutak kao da sljedeći neće doći... mi isti, a
uvijek drugačiji... osjetila sam tu istinu na promociji knjige
Umijeće svakodnevnog pokreta... sjetih se zbirke pjesama
Odakle dolazi ljepota... davna 1987 je ztitrala u sjećanju... evo
je...

Obećanja darovana njima knjigom sam pretočila u

bezvremenost traganja za izvorom ljepote.

Iz maglovitih uspomena izranja slika duševne boli. Picassova
Guernika... Dora Maar svijećom ucrtava. Osjećam u lednici
zaleđenu misao, a bolestan strah uranja u tkivo. Ležim u pijesku,
pružam ruke ka Suncu, čujem poeziju suza, ne činim ništa, a
činim sve.

Prostor vrijeme, dimenzija vječnosti i jedna mala praznina u

vrednovanju. Nema me pod svodovljem ljepote. Nestajem u
strahovima. Kao Babilon su moja sjećanja. Velika bijela ptica
kruži nad pepelom. Noćas je vjetar odsvirao requiem svevremenu
ljepote.

Nedjeljivost, Demokritova istina o atomima se rasprušuje u

djeljivost postojanja.

Ugasnuo je dan, jedan od onih u kojim gnječim sjećanja, trčim uz

rijeku i palim oči neba. Ova tišina nije opasnost, nije ubilačka
šutnja, to je tišina koja se da dotaknuti...

Ostajem tu, i nadam izronu u novo svitanje i osjećanju osjećaja

mene u meni... ja ne bolja, nego drugačija, a opet ista.

IZVOR: poglavlje iz knjige Dijana Jelčić "Umijeće svakodnevnog

pokreta"Kapitol, Zagreb 2006.
Linkovi :
http://ja-i-pokret.blogspot.com/
http://pokret-kao-lijek.blogspot.com/
http://pokretom-od-budenja-do-spavanja.blogspot.com/
http://svijest-o-tijelu.blogspot.com/
http://zlatni-rez.blogspot.com/
Einges tellt von Dijana Jelcic um 02:30 Keine Kommentare:

Startseite

Abonnieren Posts (Atom)