Sadržaj

Uvod ........................................................................................................................................... 2
Tradicionalni koncept misticizma .............................................................................................. 2
Misticizam kao iskustvo i interpretacija .................................................................................... 3
Južnoazijske tradicije ............................................................................................................. 3
Taoističke tradicije ................................................................................................................. 4
Šamanizam ............................................................................................................................. 5
Mjesto misticizma u religiji ........................................................................................................ 6
Misticizam i razum ..................................................................................................................... 7
Misticizam i spiritualno ............................................................................................................. 8
Izvanosjetilno iskustvo ........................................................................................................... 8
Razumijevanje duhovnog ....................................................................................................... 8
Nadilaženje duhovnog ............................................................................................................ 9
Misticizam i tajnovitost ............................................................................................................ 10
Iskustvo skrivenog ................................................................................................................ 10
Praksa tajnovitosti ................................................................................................................ 10
Mistična stanja .......................................................................................................................... 11
Trans ...................................................................................................................................... 11
Sanjarenje („Reverie“) ...........................................................................................................12
Tehnike za induciranje mističkih iskustava ..............................................................................13
Cilj misticizma ...........................................................................................................................14
Misticizam by Britannica, 13.5.2018
Uvod
Misticizam, praksa religioznih ekstaza (religiozna iskustva tijekom izmijenjenih stanja
svijesti), zajedno s kojom god ideologijom, etikom, obredima, mitovima, legendima i
magijom koje su povezane s tim iskustvima.
Pojam „mistik“ dolazi od grčke imenice mystes, koja je označavala novog člana, novog
iniciranog u tajni kult ili misterijsku religiju. U klasičnoj Grčkoj ( od 5. – 4. stoljeća pne) i
tijekom Helenizma (323 pne – 330 ne), obredi misterijskih religija bili su većinom ili u
cijelosti tajni. Pojam mystes dolazi od glagola myein („previše blizu“, osobito očima ili
ustima) i označavao je osobu koja je čuvala tajnu. Rano kršćanstvo prisvojilo je tehnički
vokabular helenističkih misterija ali se kasnije odreklo tajnovitosti, što je rezultiralo
promjenom značenja riječi mystes. U kasnijoj kršćanskoj uporabi, mystes ili „mistik“ odnosi
se na praktičare doktrinarno prihvaćenih oblika religiozne ekstaze.

Tradicionalni koncept misticizma

Od kasne antike i kroz srednji vijek, kršćani su koristili molitvu za kontemplaciju Božje
sveprisutnosti u svijetu i Boga u njegovoj biti. Sveti Bernard iz Clairvauxa, najveći mistički
autoritet 12. stoljeća, ekstazu duše ili zanos (eng. rapture) u kontemplaciji Boga nazvao je
„duhovnim brakom“. U 13. stoljeću pojam unio mystica (latinski: mistični savez) koristi se
kao sinonim. Tijekom istog perioda povećao se raspon objekata kontemplacije kako bi se
uključili i Kristova muka, svetačke vizije, viđenja raja i pakla. U 17. i 18. stoljeću zanosi
drhtanja, trešnje i drugih infuzija Duha Svetoga također su se nazivali mističnima.
Tijekom sredine 19. stoljeća, nakon Romantičarskog pokreta koji je prebacio naglasak velikog
dijela religioznog mišljenja s teologije na pojedinačno iskustvo, rastući interes za
ekumenizam doveo je do izuma pojma „misticizam“ i njegova proširenja na usporedive
fenomene u ne-kršćanskim religijama. Natjecanje između perspektiva teologije i znanosti
rezultiralo je kompromisom u kojemu je odbačena većina oblika onog što se tradicionalno
zvalo misticizmom i samo se jedan oblik, koji je ciljao na zajedništvo s Apsolutnim, Vječnim,
ili Bogom – i s njim i percepcija esencijalnog jedinstva – držalo zaista mističnim.
No, povijesni dokazi ne podržavaju tako ograničenu konceptualizaciju misticizma. Čak i u
povijesti kršćanstva postoje mistici – poput Pseudo-Dionizija Areopagita u 5. stoljeću i
anonimnog autora „Oblaka neznanja“ iz 14. stoljeća – za kojeg najpoželjnije mističko iskustvo
ili viđenje nije jedinstvo nego ništavilo. Zbog toga sv. Bonaventura, osim poticanja programa
mistične unije s Kristom u njegovoj smrti i uskrsnuću, također preporučuje odanost potpuno
transcendentnog ništavila Pseudo-Dionizijeve teologije. U 14. stoljeću, Meister Eckhart i
njegovi sljedbenici Heinrich Sus, Johann Tauler i Jan van Ruysbroeck, tražili su iskustva u
kojima njihova duša nestaje, ostavljajući samo um, osjećaj i volju Boga. U 17. stoljeću, sv.
Terezija Avilska, gotovo sigurno ne poznavajući rad svojih prethodnika, smanjila je značaj
zajednice koju je opisao sv. Bernard na status „duhovnih zaruka“ te naglasila da u
„duhovnom braku“ duša prestaje postojati.
Složenost povijesnih zapisa eksponencijalno raste kada se u ispitivanje uključe i druge vjerske
tradicije. I budizam i kabala, ezoterički židovski misticizam s korijenom u 12. stoljeću,
naglašavaju ništavilo umjesto jedinstva, a pojam jedinstva ima mnogo oblika i u kršćanstvu i
hinduizmu. Ove činjenice se ne slažu s tvrdnjom o jednoj zajednici ili jedinstvu koje mistici
posvuda doživljavaju ili percipiraju. Zapravo, podaci podržavaju psihološku interpretaciju da
je tendencija mozga da ujedini svoje sadržaje na različite načine, što dovodi do malo različitih
iskustava u različitim prilikama. Mistici ne doživljavaju niti vide objektivno postojeće
jedinstvo; umjesto toga oni oblikuju svoja vlastita iskustvena jedinstva na različite načine.
Akademska znanost je konačno 1970-ih napustila tradicionalnu koncepciju misticizma. Otad,
neki su znanstvenici odbacivali kategoriju misticizma kao fikciju, dok su je drugi
predimenzionirali kako bi naglasili sve religiozne uporabe izmijenjenih stanja svijesti.

Misticizam kao iskustvo i interpretacija

Južnoazijske tradicije
Neka iskustva misticizma mogu se opisati kao uspješna zbog iskustva ili viđenja jedinstva s
božanskim. U hinduizmu, primjerice, himne Rigvede koje su na sanskrtu sastavili pripadnici
indoeuropske populacije koja se na sjeverne ravnice Indije spustila iz središnje Azije s
početkom oko 1500. pne. U vedskoj religiji glavni bogovi su bili Indra, kralj svih bogova;
Agni, bog vatre; i Soma, bog koji se povezuje s halucinogenom biljkom soma. (Botanički
identitet some je izgubljen, ali je to vjerojatno bila Amanita muscaria, gljiva muhara.) Važna
praksa vedske religije bio je žrtveni obrok koji je zajednica dijelila s bogovima, ili devama.
Mlijeko, pročišćeni maslac, skuta, žitarice, biljka soma i domaće životinje bili su žrtvovani u
vatri. Osoba koja je popila halucinogeno piće od some smatrala se žrtvom bogovima. Ona bi
usvojila intuitivne, mistične uvide i postala jedno s drevnim praiskonskim Čovjekom, koji je u
vedskom kreacijskom mitu podijeljen na mnogo kozmičkih pojava.
Rigveda sadrži i druge primjere mističkih iskustava. Jedna himna spominje dugokose askete
(kesin) i tihe askete (muni) koji su bili ili goli ili obučeni u crveno. U njihovim ekstazama oni
su bili „opsjednuti bogovima“ i mogli su lebdjeti izvan svojih tijela. Njihove ekstaze bile su
potaknute drogom (siva) koju su konzumirali s bogom Rudrom. U vremenima poslije Veda,
Rudra je postao poznat kao Šiva koji se povezuje s halucinogenom biljkom iz roda Datura.
Dramatična promjena indijskog misticizma naznačena je u sanskrtskim tekstovima
Upanišadama koje su sastavljene između 600. i 300. pne. Maitri Upanišada opisala je praksu
yoge (praktičnog i teorijskog sustava drevne indijske filozofije) koja se sastoji od kontrole
disanja, povlačenja osjeta (voljno potaknut gubitak osjetilne percepcije), meditacije,
koncentracije, rasuđivanja i usredotočenosti. Cilj upanišadske yoge je povezati identitet
osobnog sebstva s kozmičkim sebstvom (atman), i identitet atmana s brahmanom ili
božanskom biti. Božanska bit u svojem najčišćem obliku shvaća se kao vak (sanskrtski za
„zvuk“); to se sekundarno razvilo u svete zvukove, poput „AUM“ i tek nakon toga u
koherentne riječi. Meditirajući nad, i izgovarajući svete slogove smatralo se načinom
izazivanja mističkog jedinstva s božanskom biti. Jednom kad se jedinstvo postigne, sebstvo i
svo postojanje vide se kao božanski. Kao što piše u Brihadaranyka Upanišadi, „Zaista,
gledanjem, slušanjem, razmišljanjem i razumijevanjem Atmana, spoznaje se sve ovo [pojavni
svijet]“.
Yoga-sutre koje je pisao Patanjali nekad između 200. pne i 400 ne. smatraju se
najautoritativnijim formulacijama klasične Yoge, nazivaju se još i Raya („kraljevska“) Yoga.
Patanjalijeva praksa izbrisala je elemente rasuđivanja iz upanišadske Yoge te je dodao tri
pripremne komponente: samo-kontrola ili uzdržljivost (od nasilja, laži, krađi,
nekontroliranosti, gramzljivosti), predanost (čistoći, zadovoljstvu, jednostavnosti,
proučavanju sebe i odanosti Bogu) i tjelesni položaji. Doktrinarno, Patanjali je raskrstio s
vedskim i upanišadskim vjerovanjem da su sve postojeće stvari jedna supstanca koja je Bog;
on je umjesto toga preferirao beskompromisni transcendentalizam. Savjetovao je
praktičarima (jogijima) da meditiraju jednosmjerno o svemu i svačemu. U svakom slučaju,
yogi bi otkrio da je objekt meditacije postalo sve, u sebe je apsorbiralo i sebstvo te postalo
očito kao božansko. S obzirom na to da su različite stvari bile sve, sebstvo i božansko, postalo
je logično nužno da se pretpostavi nemanifestirani izvor ili uzrok Yogijevog iskustva
apsorpcije. Yogija se nakon toga usmjeravalo da meditira nad nemanifestiranim koje je iznad
jedinstva. Kada se nemanifestirano iskusilo kontemplativno, otkriveno je da se radi o duši ili
sebstvu (purusha, doslovno: „duh“) i identificiralo se s personificiranim Bogom (Ishvara;
„Gospodin“).
Dok ide za ovim postignućima, Yogi neizbježno stiče jednu ili više siddha („moći“), poput
znanja o prošlim životima, predznanja o vlastitoj smrti, velike snage, supernormalnih osjeta,
levitacije i sveprisutnosti. Iako siddhe mogu odvlačiti pažnju s cilja mokshe (sanskrtski za
„oslobađanje“) ili oslobađanja od ciklusa smrti i ponovnog rođenja (reinkarnacija), bile su
prepoznate kao pozitivne dobiti.
Bhakti („odanost“), religiozni pokret koji je nastao u Indiji od 7. do 10. stoljeća naglašavao je
ljubav bogova Višnu i Šiva i božanske energije ili božice Šakti. Višnu je konceptualiziran kao
sat (sanskrtski za „biće“), cit („svijest“) i ananda („blaženstvo“). Sljedbenici Višne, poznati
kao višnuisti, mogu prakticirati yogu kako bi iskusili čistu svijest, koja sadrži sve stvari i
identificira se kao sam Višnu. U drugim slučajevima, višnuistički bhakti cilja na ograničenije
manifestacije Višne, poput vizije njegovih stopala, ruku ili nasmijanog lica. Odanost Višni
može se usmjeriti i na njegov avatar (inkarnaciju) Krišna. Meditacije o božanstvu na izvoru
svih stvari, usred plakanja, pjevanja i plesanja, mogu ciljati na samopredanje blaženoj
opsjednutosti Krišnom.
Šiva se slično konceptualizira kao čista svijest, ali tako da integrira bhakti s yogom ili
tantričkim (ezoterijskim) religioznim praksama nekih hinduističkih, budističkih i jainističkih
sekti. Tantrički misticizam mogao je izvorno poteći iz ritualne muške kopulacije sa ženama
koje su bile opsjednute božicama. Dodavanjem yoge, božanski brak se internalizirao kao
događaj unutar yogija. Tantrička yoga može se izvoditi tijekom seksa ili samostalno. U oba
slučaja, Šiva se konceptualizira kao čista svijest koja je sve stvari. Nadalje, smatra se da
yogijevo suptilno tijelo (metafizički aspekt osobe koji je uvijek prisutan i može se vidjeti u
nekim snovima i izmijenjenim stanjima) sadrži tri vertikalna kanala (nadi) koja prolaze kroz
sedam središta (chakra, „kotač“), od područja genitalija do vrha lubanje. Suptilna energija
koja se zove kundalini i koju se u isto vrijeme vidi kao Šakti i kao spermu Šive, podiže se kroz
prakse tantričke yoge do središnjeg kanala kroz chakre. U tom postupku, praktičar se podiže
zajedno s kundalinijem, postiže besmrtnost i stječe magične moći.
U tantričkom misticizmu tijelo božanstva se može vizualizirati kao biće koje se sastoji od
slova abecede ili je u određenoj pozi – držeći staklenku nektara ili knjigu, primjerice.
Mentalna slika služi kao fokus za kontemplaciju čiste svijesti, i iz toga može uslijediti mistička
redukcija iskustva na čistu svijest. Krajnja reducibilnost svega na čistu svijest, vjerovanje koje
dijele višnaizam i šivaizam, može se sagledati kao logički kompromis između upanišadskog
jedinstva svih bića i yogijske potrage za jedinstvenom transcendencijom bića. Hinduistički
misticizam u različitim oblicima identificira sjedinjujuće kao antitetičko materijalnom
svijetu.

Taoističke tradicije
Za razliku od hinduističkih tradicija, taoistički misticizam u Kini pronalazi sjedinjujuće u
pojmljivom svijetu. Tao (kineski: „put“ ili „cesta“) je i transcedentan i imanentan, i duhovan i
materijalan. Tao nema imena i ne može se opisati, ali je prisutan u svim stvarima i jest sve
stvari. Iako taoisti ne traže nužno mistička iskustva, za inicirane taoističke svećenike cijeli
taoizam je mističan. Na mističnu prirodu taoizma upućuje „žrtvovanje tekstova“ (izv.
„sacrifice of writings“ ) koje se izvodi u hramu ili drugom za to namijenjenom mjestu.
Ritualni prostor mora imati povišeni oltar i predstavlja planinu. Bogovi su raspoređeni
sjeverno, istočno i zapadno od oltara, a štovani mrtvi i manji duhovi zauzimaju južni zid.
Glavni kantor pjeva formule ili invokacije, posvećenje, pročišćenje, uzvišenje i priznanje dok
ritmično udara po drvenoj kladi. Svećenik, kojeg se naziva i Veliki Učitelj/Majstor (izv. „Great
Master“), mrmlja svete formule, izvodi skrivene geste prstima u rukavima svog ogrtača i
ispisuje znakove u zraku dimom tamjana, te diše i izdiše u različitim smjerovima. Dok izvodi
ove radnje, on kultivira mistično iskustvo. On meditira nad riječima koje recitira kantor.
Sazivanjem svih 24 energija svog tijela, on udiše, usmjeravajući svoj dah i energije iz točke
između svojih obrva i donjeg trbuha, koje se nazivaju Viša Palača (izv. „Upper Palace“) i
„Polje rumenice“ (izv. „Cinnabar Field“).
Svećenik zatim podiže kadilicu i pali je dok meditira nad drugim tekstom kojeg recitira
kantor. U određenoj točki teksta, svećenik preusmjerava svoje disanje i energije u Višu Palaču
i zamišlja boje plavo-crnu, žutu i bijelu. Zatim se okreće prema svojoj rodnoj zvijezdi i
kontemplira svakog od 36 bogova kako im se recitiraju imena. Na kraju ovog obreda, on
stavlja pribadaču oblikovanu kao plameni biser u svoju krunu, naznačujući paljenje kadila u
Polju rumenice u svom tijelu.
U svom vizionarskom iskustvu, svećenik transformira svoje energije i tijelo u bogove iz svog
panteona. On izgovara njihova imena i meditira nad njima pojedinačno, slaže ih po njihovom
rangu i stvara procesiju koja se kreće s njim u nutarnjem iskustvu do rajskih vrata. Kada
svećenik dođe u blizinu nebeskih Zlatnih Vrata, on odbacuje glasničke duhove u svojoj viziji i
izvodi fizički ritual. Kada ispruži ruke, asistenti uzimaju njegov mač i zdjelu lustralne vode te
mu dodaju ploču. On zamišlja novorođeno dijete u Polju rumenice i meditira nad svojim
srcem, gdje pronalazi novorođeno dijete koje se zove Istinita Osoba („True Person“) i koja u
pratnji ima dva generala u vojnoj odjeći. Svećenik zatim vizualizira skupinu koja u zoru stoji
na terasi. Drugi generali ih ispraćaju dok se penju kroz kulu od 12 katova koja predstavlja
svećenikov dušnik i predstavljaju se u njegovom grlu, koje je Prolaz Tigra i Leoparda („Pass of
the Tiger and the Leopard“). Nastavljaju kroz njegova usta, nos i oči koje su Vrata Sunca i
Mjeseca („Gates of the Sun and the Moon“). Iz točke između svećenikovih obrva nastavljaju
do vrha njegove glave, gdje ulaze u šupljinu u njegovoj kruni koja predstavlja Zlatna Vrata.
Tamo Istinita Osoba predstavlja spomen Nebeskim Kancelarima i vraća se natrag. Na
povratku se ukazuje kao starac, Veliki Gospodar dugog života, i polako se spušta kako bi se
stopio s Poljem rumenica koje je njegovo mjesto porijekla.
Mnogi drugi taoistički rituali na sličan način su performansi za laike, u kojima kantor i drugi
asistenti pomažu svećeniku da kultivira mistično iskustvo. U skladu s sjedinjujućom
ideologijom u jezgri taoističke misli, svećenikovo iskustvo nije slučaj bezvremenog,
nepromijenjenog jedinstva. Ono je brzo mjenjajuća vizija duhovnog putovanja u nebo koje je
konceptualizirano na sjedinjujući način. Lokacije putovanja su i na nebu i unutar svećenikova
tijela, kao da je svećenik makroantropos – kozmički čovjek koji ima nebesa u svojoj glavi.
Ideologija – iako se ne može točno nazvati ni teologijom ni filozofijom – ujedinjuje kozmos i
tijelo do te mjere da ideologija ulazi u sadržaj vizije pred sam kraj vizije, kada se dijelovi tijela
konceptualno shvaćaju kao nebeske lokacije u koje su se vrlo brzo transformirali. Zbog
temeljne mreže vizionarskog iskustva i ideologije jedinstva u taoizmu, ograničavanje pojma
„mistično“ na sjedinjujuća iskustva nije praktično ako se vizije tretiraju kao odvojena
kategorija. Bilo bi jednako proizvoljno nametnuti takvu podjelu u slučaju šamanizma.

Šamanizam
Široko prakticiran u svjetskim lovačkim kulturama, šamanizam bi lako mogao biti najstarija
mistična tradicija. U središtu religije je šaman, ekstatična figura, muška ili ženska, za koju se
smatra da liječi bolesne i komunicira sa svijetom duhova. Šaman može postaviti pitanje
svojem „duhu pomagaču“ u svojim mislima i zatim iskusiti ideje koje se interpretiraju kao
dušev odgovor na pitanje. Šaman također može pozvati duha u svoje tijelo i duh može
govoriti kroz šamanova usta. U takvim prilikama šaman kontrolira sebe i duha koji ulazi
unutra i manifestira se kroz šamanovo tijelo. U drugim slučajevima šaman upija svog
pomagačkog duha i usvaja njegova svojstva, kapacitete, ili moći.
Šaman koji pripaja neprijateljskog boga ili duha može u nekim trenucima biti u kontroli
situacije i vladati nad pobješnjelim metafizičkim bićem u sebi, a u drugim trenucima može
izgubiti kontrolu i biti opsjednut bićem. U Homerovom epu Odiseja, Menelaj je implicitno u
takvom miješanom stanju nekontroliranog opsjednuća i kontroliranog pripajanja kada se
hrva s Protejem, starcem iz mora, i tjera ga na proricanje.
U dubokom transu, kada šaman nije svjestan fizičke stvarnosti, može poduzeti „duhovno
putovanje“. U živom i kontinuiranom stanju vizije, šaman se osjeti u bestjelesnom obliku, te
leti s mjesta seanse na udaljeno mjesto kako bi posjetio duhove, duše i bogove.
Primjer šamanima i hinduističkom i taoističkog misticizma demonstrira koliko je teško
ustanoviti jedinstvenu definciju misticizma. Definicije misticizma u odnosu na sjedinjujuća
iskustva moraju uključiti i duhovna opsjednuća, ali onda taoizam ne upada u tu kategoriju.
Definicije koje stavljaju naglasak na sjedinjujuće ideologije mogu uključiti taoizam ali
izdvojiti šamanizam, iako su mnoge taoističke vizije varijante šamanskog duhovnog leta.
Kako bi riješili problem definicije, učenjaci komparativnog misticizma odlučili su se za
inkluzivne pristupe koji raspravljaju religijske uporabe izmijenjenih stanja svijesti bez
daljnjih kvalifikacija.

Mjesto misticizma u religiji

Važna varijabla među mističkim praksama je domet do kojeg su mistična iskustva i ideologije
integrirane u religijske tradicije ili šire duhovnosti praktičara. U kršćanstvu, primjerice,
misticizam se može prakticirati od kasne adolescencije nadalje, ali ga sljeduju uglavnom
redovnici i časne sestre koji oblikuju zajednice koje su odvojene od drugih pripadnika njihove
religije. Njihov mistična iskustva traže se u privatnosti.
Kršćanstvo nije usamljeno u razdvajanju misticizma od raširenih religijskih praksi. U
hinduizmu, yogu sljeduju odrasli muškarci iz brahmanske (svećeničke) kaste nakon što
napuste svoje obitelji i umirove se kako bi postali šumski stanovnici. U budizmu, Gautama
Siddhartha ili Buda (između 6. i 4. st. pne) je odbacio upanišadsko vjerovanje da su sve stvari
jedna supstancija koja je Bog i umjesto toga unaprijedio koncept annate (palijski: „ne-ja“).
Njegovo odbacivanje identiteta atmana i brahmana poklopilo se s njegovim opovrgavanjem
sustava kasta i uvođenjem egalitarnog modela zajednice, sanghe. Zbog toga što je sve
nestvarno, nepouzdano i sve je iluzija (maya), kaste i hinduistička božanstvenost sebstva
mogu se odbaciti kao zablude.
Nastupanja šamana i taoističkih svećenika su, međutim, gotovo uvijek izvedena za dobrobit
publike. Šamanske seanse posvećene su liječenju drugih pripadnika religije, ukidanju gladi i
nepovoljnog vremena, pronalasku izgubljenih artikala i ljudi, i tako dalje. Taoistički svećenici
su izvodili vrlo raznolike obrede za druge pripadnike religije. Iako šamani i taoistički
svećenici povremeno iskuse privatne ekstaze, oni su prvenstveno profesionalni ekstatici čiji
misticizam je komponenta grupnih religijskih aktivnosti. Prakse kojima svjedoče laici u
nemističnom stanju, ovi profesionalni ekstatici provode u izmijenjenom stanju svijesti. Iako
potrage za vizijom, u kojima pojedinci žele stupiti u interakciju s duhom voditeljem, ponekad
izvode i laici u religijama koje imaju šamane, laik je s vremenom sve bolji u praksi, i u
konačnici privlači sljedbenike i postaje profesionalac.
Misticizam je utjecao i na druge religijske tradicije. Kabala, škola židovskog misticizma koja
datira u kasno 12. stoljeće, imala je važan utjecaj na naknadni razvoj judaizma. Od 12. do 14.
stoljeća, kabalisti su interpretirali židovske prakse u novom svjetlu i transformirali ih u
mističke obrede i običaje. U Iggeret ha-Kodesh („Sveta poslanica“), primjerice, spolni odnos u
braku se interpretira kao okultna praksa u kojemu su muška i ženska bit (aspekti) božanskog
povezane kroz prikladne meditacije tijekom spolne aktivnosti. S početkom u 15. stoljeću,
kabalisti su osmislili originalne obrede mističkog karaktera, od kojih su neki pronašli svoj put
u uobičajenu židovsku uporabu. Najpoznatije, pjesmu „Lekhah dodi“ („Pođimo u šetnju, moja
ljubavi“) koja pozdravlja dolazak ženske biti, sastavili su mistici u gradu Zefatu u Gornjoj
Galileji. Njena popularnost je dovela do njenog uključivanja u standardne molitvenike
internacionalno među Židovima.
Kao i Kabala, sufizam je bio ugrađen u religiju (islam) koja je prethodno bila ne-ekstatička.
Najraniji sufiji su bili asketi više nego mistici, a najraniji sufijski mistici su bili izolirani
pojedinci. No, kako je pokret rastao, njegova se društvena organizacija razvila u dva smjera.
Neki pojedinci su osnovali i pripadali sufijskim redovima, koji su formalne organizacije koje
podučavaju i izvode određene pristupe islamskom misticizmu. Manje formalne su, međutim,
skupine običnih ljudi – koje se može upoznati, primjerice, kroz lokalnu džamiju – i s njima
provesti sat ili više u zajedničkom učenju, molitvi i meditaciji.

Misticizam i razum
Iako religiozne ideje koje su opskurne ili kriptične mogu biti zvane „mističnima“ u javnom
govoru, za misticizam se često pogrešno mislilo da je u osnovi iracionalan. Iako velik dio
misticizma, kao i velik dio religije, uistinu jest iracionalan, druge mističke tradicije su
ponosne na svoje prianjanje razumu.
Na Zapadu, Diogen Apolonjanin, grčki filozof iz 5. st. pne, prvi je unio mističke ideje u grčku
filozofiju. Diogen je smatrao da su „sve postojeće stvari stvorene izmjenom iste stvari, i sve
stvari su ista stvar“. Ova jedna konačna supstancija/tvar prema Diogenu ima nous („um“ ili
„intelekt“ i „zove se Zrak“. Svi ljudi i životinje udišu Zrak koji je „za njih i Duša (Život) i
Inteligencija“. U Nikomahovoj etici Aristotel je zapisao da se kontemplativni život sastoji od
participacije duše u vječnosti kroz jedinstvo duševnog racionalnog svojstva i nousa koji pruža
razumljivost kozmosa.
Više od dvije tisuće godina, zapadni racionalni mistici kontemplirali su nad prirodom –
njenim oblicima, strukturama i količinama – kao način sudjelovanja u božanskom intelektu.
Dok su neki racionalni mistici smatrali prirodu kao kontemplativnu svrhu samoj sebi, za
druge je kontemplacija prirode bila izvor uvida o njenom stvoritelju. Najpoznatiji moderni
predstavnik ove tradicije racionalnog misticizma je njemački fizičar Albert Einstein, koji je
napisao:
„Najljepša i najdublja emocija koju možemo iskusiti je osjećaj mističnog. Ona je začetnik
svake istinske umjetnosti i znanosti. Onaj kojemu je ova emocija stranac… kao da je mrtav.
Znati da ono što nam je nedokučivo zaista postoji, da se manifestira kao najviša mudrost i
kao najblistavija ljepota, koje naše dosadne sposobnosti mogu spoznati samo u
najprimitivnijim oblicima – ovo znanje, ovaj osjećaj, je u središtu istinske religioznosti.“
Sporazum misticizma s razumom je drevna tradicija i u Kini. U Analektima, filozof i birokrat
Konfucije (551 – 479 pne) zagovara etički integritet kao kodeks ponašanja za gospodu kineske
vladajuće klase. On je tvrdio da je etika prirodna osnova vlade, kao što je to pragmatično
dokazano učinkovitošću etične vladavine. Etični život je prirodan put (Tao) prema
sociopolitičkoj učinkovitosti. Konfucijski program samopoboljšanja eksplicitno uključuje i
meditativnu praksu filozofa Xunzi (r. 300 pne) koji je napisao:
„Ako onaj koji traži da se pridržava Puta ima prazninu, onda on može ući u nju; ako onaj koji
traži da služi Putu ima jedinstvo, onda ga on može savladati; ako onaj koji traži da meditira
na Putu ima mirnoću, onda je on može spoznati. On koji razumije Put i vidi njegovu prirodu,
on koji razumije Put i prolazi njime, može se reći da utjelovljuje Put.“
Tijekom dinastija Song (960-1279) i Ming (1368-1644), kada je neokonfucijanizam bio
službena filozofija vladinih administratora u Carskoj Kini, meditacijska praksa poznata kao
„tiho sjedenje“ često je bila združena s učenjem o promociji samo-kultivacije. Tiho sjedenje
sačinjavalo se od suspendiranja misli kako bi se objekti prestali predstavljati u umu.
Preostala svijest interpretirala se kao originalna tvar (benti) ili princip (li) uma; ali zato što
„nema razlike između unutarnjeg i vanjskog“, bila je ujedno i temelj svih stvari.
Neokonfucijski misticizam nazvao se „etičkim misticizmom“, ali je ujedno i racionalni
misticizam zato što etiku vidi kao prirodnu osnovu učinkovite sociopolitičke organizacije.

Misticizam i spiritualno
Izvanosjetilno iskustvo
Mistici vjeruju da njihova iskustva objelodanjuju postojanje izvanosjetilnih dimenzija
stvarnosti: fenomeni čije postojanje se ne može uočiti osjetilnom percepcijom nego postaju
očiti tijekom mističnog iskustva. Mistici se radikalno razlikuju, međutim, u svojim tvrdnjama
o izvanosjetilnim stvarnostima. Drevni i helenistički filozofi nudili su tri primjera stvarnosti
izvanosjetilnog: Pitagorini brojevi i matematičke formule; Platonovi oblici (ili „ideje“) i
Aristotelove univerzalije (temeljni i slučajni oblici); i stoički koncept lektona ili značenja.
Slijedom toga, broj ili matematička formula postoji ili je istinita objektivno, neovisno o tome
zna li ju ijedna osoba. Broj ili jednadžba su razumljiva ili misliva stvarnost, iako nisu dio
osjetilne ili perceptivne stvarnosti. Aristotelski koncept univerzalija slično gradi iz osjetilnog
dokaza stvari do koncepata o tim stvarima do koncepta o konceptualnim stvarima. Crvene,
žute i plave stvari se mogu vidjeti kroz operacije osjetila; ideje crvene, žute i plave mogu se
konceptualizirati kroz apstrakciju. Daljnja apstrakcija – koncept boje – više se ne odnosi ni
na što osjetilno nego se bavi izvanosjetilnim fenomenom, bojom općenito, ili apstrakcijom
boje. Smisao ili značenje vokalnog zvuka (riječi ili rečenice) slično je izvanosjetilno, ali opet u
potpunosti stvarno.
Svi zakoni prirode opisuju interakcije ili odnose između perceptivnih stvari. Odnosi su
razumljivi ili se mogu promišljati; nisu sami po sebi osjetilni ili perceptivni. Kada, primjerice,
Newtonov treći zakon kretanja (koji kaže da tijela u interakciji jedno na drugog primjenjuju
sile koje su jednake u intenzitetu i suprotne u smjeru) ilustriran je kroz sudar dva objekta u
pokretu, osjetilna percepcija svjedoči približavanju objekata, njihovom kontaktu i
udaljavanju. Um ili intelekt je taj koji konceptualizira proces akcije i reakcije, jednakosti i
oprečnosti, i možda privlačnosti i odbijanja. Jednako izvanosjetilne su stvarnosti koje su na
djelu u emocionalnim odnosima. Psihološki fenomeni poput časti i osvete percipiraju se u
umu, a ne osjetilima, kroz apstrakciju iz visoko kompleksnih i potencijalno varijabilnih
fizičkih interakcija. Kada mistici govore o izvanosjetilnim dimenzijama stvarnosti, oni govore
isto što i fizički znanstvenici kada citiraju zakone fizike ili psiholozi kada postavljaju
emocionalne komplekse koji upravljaju zdravim i bolesnim odgovorima na događaje. Oni ne
govore o magičnom, mitološkom ili onosvjetskom; oni pokušavaju govoriti, koliko god
ispravo ili netočno, o aspektima svijeta osjetilne percepcije koji nije perceptivan za osjetila.
Tijekom mističnih iskustava, kaže se da su izvanosjetilni fenomeni izravno percipirani, bilo
dušom, umom, maštom ili nekom drugom sposobnošću. Fenomeni s kojima se susreću
mistici mogu biti neosobni – primjerice, princip ujedinjenja, struktura, proces, zakon ili sila
– ili osobni – primjerice, duhovi, duše, anđeli, demoni, bogovi ili objave koje su izvedene iz
takvih osobnih bića. Uključivanje neosobnih i osobnih fenomena u izvanosjetilno odražava se
u značenju njemačke riječi Geist („intelekt“ ili „duh“).

Razumijevanje duhovnog
Za mistike duhovno nije nešto o čemu samo razmišljaju nego i nešto sa čime su se susreli.
Može se reći da je netko iskusio duhovne fenomene kada o njima misli na takav način da im
dodjeljuje i dubinu osjećaja. Kada je iskustvo duhovnog iskreno, duhovno se smatra
misterioznim, genijalnim, hitnim i fascinantnim – što je njemački teolog i povjesničar religije
Rudolf Otto nazvao „nadahnjujućim“.
Proniknuti u ono što je istinski duhovno od onog što je lažno ili samo prividno duhovno je
zadatak o kojem govore mistici posvuda, iako se razlikuju u pristupima problemu. Šamani i
drugi mistici prigrlili su panteone koji definiraju djelokrug duhovnog, dijelom dedukcijom od
perceptivnog svijeta i dijelom kroz mitologiju. Antički filozofi u platonskoj tradiciji
podvrgavali su duhovno filozofskom istraživanju. Dok su provjeravali kontemplaciju
razumljivog (izvanosjetilnih objekata ili fenomena), podijelili su vizije u metaforičke izraze
razumljivog na jednoj strani i nepouzdanih fantazija na drugoj. U oba slučaja, vizije su se
smatrale maštovitim kombinacijama sjećanja na osjetilne percepcije. U narednoj aristotelskoj
tradiciji racionalnog misticizma, duhovno je otkriveno kroz meditaciju nad prirodom.
Slijedom teologa iz 4. stoljeća Evagrija Pontskog i svetog Ivana Kasijana, kršćanski mistici
dopustili su si puno oskudniji program. Kontemplirali su Božju shvatljivu moć u svijetu i
samog Boga, ali su izbjegavali vizije jer su smatrali da demoni mogu previše lako uspješno
krivotvoriti pouzdane vizije. Vizije su rehabilitirane u islamu tijekom 10. stoljeća i u
kršćanstvu i judaizmu u 12. stoljeću. U svim slučajevima kontemplacija shvatljivog se
smatrala pouzdanijom i poželjnijom od iskustava vizija.
Problem razlučivanja istinski duhovnog spominjao se i u azijskim religijama. U taoizmu,
vizije su omiljene zato što ljudski mikrokozmos sadrži iste sastavne komponente kao i sam
kozmos, i kontemplacija kozmosa ima pouzdane implikacije o Tau kao cjelini. Hinduizam i
budizam umjesto toga dijele luk skepticizma koji odbacuje i materijalnost i gotovo svu
duhovnost kao mayu („iluziju“). Za hinduiste, jedina iznimka od maye je duh u svom
najapstraktnijem obliku. Kao što je gore navedeno, hinduistički mistici pronalaze istinu iznad
iluzije ili dualistički, u čistoj purushi („duh“) – u suprotnosti s iluzijom prakriti („tvari“) – ili
nedualistički, kao monistička tvar sat-cit-ananda („biće-svijest-blaženstvo“). Budistički
mistici odbacuju čak i ove afirmacije. Njihove meditacije klasično se odnose na osam jhana
(pali: „meditacije“). Prve četiri imaju oblik koji se može zamisliti ili predočiti, a posljednje
četiri su bezoblične i kulminiraju „ni u percepciji ni u ne-percepciji“. Iz toga, iz komparativne
perspektive, može se zaključiti da, zato što mistici svijeta imaju kontradiktorne tvrdnje o
duhovnom, komponenta fantazije vjerojatno komplicira percepciju izvanosjetilnog.

Nadilaženje duhovnog
Težnja budističke meditacije da se nadiđe cjelina duhovnog predstavlja opciju koju su
preuzele mnoge mističke škole. Percepcija Boga u zapadnom misticizmu kao potpunog
nadilaženja i materijalne i duhovne kreacije dovela je do opisa Boga kao Neizrecivog,
Beskonačnog, Boga izvan bića, Boga izvan bića i ne-bića i kao Boga čija se bit nikad ne može
spoznati. Mistici tih tradicija tvrde da je njihovo iskustvo ograničeno na duhovno; međutim,
ova iskustva uvjeravaju ih da je duhovno stvorio Bog i da ga je on nadišao.
Druge mističke tradicije uzimaju u obzir slične ideje samo da bi im se suprotstavile.
Daodejing, izvrsno djelo kineske filozofije sastavljeno oko 300. pne, započinje s tvrdnjom da
je Tao koji se ne može izreći jednak Tau koji može biti. Neimenovani, neizrecivi Otac je
potpuno transcendentan, a izreciva Majka se manifestira svugdje. Iako su Otac i Majka
radikalno suprotni, oboje su jedno. Kršćanski mistici generalno proširuju doktrinu
Utjelovljenja Boga u čovjeku Isusu kako bi izrazili širu interes za sveprisutnost Riječi u svemu
stvorenom. Transcendentni Otac može se spoznati samo kroz Sina (sveprisutne Riječi); no,
zajedno sa Svetim Duhom, oni tvore jednog Boga koji je imanentan svugdje. Paradoks jednak
tome prigrlili su mahayana budisti koji govore o pojavnoj stvarnosti kao shunyata (sanskrt:
„praznina“). U njihovom gledištu, imanentno je prazno zato što također nadilazi samo sebe.
Bez obzira na to gleda li mistik na radikalnu transcendenciju kao neosobnu ili kao na svojstvo
Boga, mistička iskustva su uvijek ograničena na duhovno i nikad ne uključuju kontakt s
transcendentnim. Tijekom mističnih iskustava, duhovni fenomeni se mogu činiti krajnjima,
samopostojećima i božanskima ili se mogu iskusiti kao zavisni/kontingentni fenomeni.
Duhovni fenomeni se ne smatraju postojećima sami po sebi nego umjesto toga dokazuju
nadređenu ulogu stvoritelja koji ih nadilazi. Zatim se razlikuje između duhovnog i božanskog,
a mistici se zadovoljavaju zaključivanjem o božanskome iz iskustava duhovnog.

Misticizam i tajnovitost
Iskustvo skrivenog
Zato što mistici imaju iskustvo duhovnih fenomena koji su skriveni od osjetila, fizički svijet
koji dostavlja osjetilna percepcija ne iscrpljuje stvarnost na način na koji ju razumiju mistici.
Neki mistici vide duhovno kao prisutno, imanentno u svijetu obične osjetilne percepcije, ali
drugi odbacuju perceptivni svijet kao iluziju i pripisuju stvarnost samoj duhovnosti. Koji god
da su precizni detalji odnosa izvanosjetilnog i osjetilnog, skrovitost duhovnost je važna
karakteristika misticizma.
Mnogi mistici tvrde da se njihova iskustva ne mogu opisati ljudskim jezikom. Jezik se može
referirati na iskustva, kao neka vrsta notacijskog stenograma koji ljudima koji su imali slična
iskustva omogućuje da približno shvate što se misli, ali nikad ne može prenijeti cijeli sadržaj
iskustva.
Mistici ne samo da misle da su iskusili skrivenu dimenziju stvarnosti, oni se uglavnom
nastoje njoj prilagoditi. Za konfucijaniste, prilagođavanje s nous preuzelo je oblik filozofskog
znanja i, u nekim slučajevima, njegove tehnološke implementacije, kao u medicini ili
alkemiji. Za većinu svjetskih mistika, međutim, prilagođavanje skrivenoj dimenziji stvarnosti
postiže se oponašanjem. Brojni hinduistički yogiji, budistički meditatori i kršćanski mistici
pokušali su, koliko god je moguće, biti ekskluzivno duhovni, suzdržavajući se od materijalnih
posjedovanja i zadovoljenja tjelesnih potreba te povlačeći se iz ljudskog društva i čitavog
svijeta fizičkog postojanja. Drugi pristupi su, međutim, manje ekstremni.
Tvrdnje o neopisivosti razlikuju se od tvrdnji o neobjašnjivom paradoksu. Ujedinjujuća
iskustva (izv. „unitive experiences“) često su inspirirala mistike da izjavljuju paradoks, poput
tvrdnji da je sve jedno, da je postojanje ništavilo, ili da su muškost i ženstvenost ista stvar.
Analitički psiholog Carl Jung predložio je pojam mysterium coniunctionis (latinski: „otajstvo
povezanosti“) kao oznaku mističkih paradoksa. Mistici koji konceptualiziraju mysterium
coniunctionis – a ne rade to svi mistici – teško izražavaju taj paradoks u riječima, i u svojim
mislima i u interpersonalnoj komunikaciji. Riječi dozvoljaju da se dođe do paradoksa.
Primjerice, izjava „A i B su jedno“ koristi ne-paradoksalne koncepte „A“, „B“ i „jedno“. Svaki
od ne-paradoksalnih koncepata može se zasebno objasniti. No, koncepti su suprotstavljeni na
takav način da rečenica kao cjelina stiže do pojma „jedno“ koji nije njezin uobičajeni smisao, i
može biti iznimno teško pronaći riječi koje podalje izražavaju paradoks artikuliranjem
nijansi, implikacija, korelacija i slično.

Praksa tajnovitosti
Zato što su mistici iskusili duhovna iskustva koja su skrivena od osjetila, često se suočavaju s
tajnovitosti duhovnog tako što su i sami tajnoviti. Neki mistici povuku se u tišinu. Drugi
čuvaju tajnovitost svojih ekstatičnih iskustava ali govore otvoreno o svojim mističkim
idejama i vjerovanjima. Drugi su još manje tajnoviti, držeći u tajnosti samo, primjerice,
određenu tehniku kojom postižu izmijenjena stanja svijesti, poput doktrine, pjesme ili
duhovnog imena. U brojnim narodnim američkim kulturama, od ljudi se očekivalo da traže
vizije kako bi se susreli s duhovnim vodičem koji bi im darovao pjesmu ili ime kojim bi se
mogao pribaviti manji duh kao pomagač. Pjesma ili ime su držani u tajnosti tako da nitko
drugi nema pristup toj moći, i u većini slučajeva sadržaji vizije su povjereni samo osobi koja
je podučavala vizionara. Na isti način, skrivenost duhovnog oponašali su vizionari i njihove
zajednice. U nekoliko tradicionalnih afričkih kultura, dječaci koji su se približili pubertetu
odveli bi se iz sela u šumu gdje su živjeli u dječačkom selu tijekom dvije ili tri godine. Dječake
se podučavalo tajnom znanju te su prolazili kroz obredno uvođenje u mističko iskustvo
davanjem psihoaktivne droge. Nakon inicijacije, mladići su se vraćali u komunalna sela i
nastavili dalje kao da ne postoje nikakve tajne.
U brojnim drugim kulturama ljudi su prolazili kroz inicijacije u tajna društva preko mističkih
praksi. U drugim slučajevima, inicijacija u mističku praksu definirala je društvenu klasu.
Primjerice, uspješna potraga za vizijom bila je uvjet muške kvalificiranosti za pridruživanje
lovcima u brojnim narodnim američkim kulturama. Drugdje, inicijacije su bile ključ za
sudjelovanje u vojničkim grupama i narodnim vojskama i u povremenim zanatima, poput
kovanja željeza. U klasičnoj Grčkoj i u helenističkom svijetu, obredi inicijacije su se prolazili
kako bi se imalo mistično iskustvo i kako bi se došlo do znanja o tajnama. Tajna društva,
često s političkom agendom, bila su važna odlika taoizma gotovo dvije tisuće godina i bile su
karakteristične za zapadni ezoterizam još od renesanse.
Mistici u brojnim kulturnim tradicijama čuvaju tajne govoreći i pišući u kodiranim jezicima
koje ne razumiju laici tradicije. Šamani prenose skriveno značenje jedni drugima koristeći se
rječnicima koji se sastoje od arhaičnih riječi i metafora. Taoizam slično koristi kodirani jezik,
činjenica koja velike dijelove taoističkih tekstova čini nerazumljivima za ne-inicirane.
„Namjerni jezik“ (izv. „intentional language“) hinduističkih i budističkih tantričkih tekstova
uključuje rječnike u imenima uobičajenih predmeta koji se namjerno koriste u tajnim
načinima govora o vizionarskim i mističkim iskustvima. U „Sedmom pismu“, Platon je izjavio
da njegova pisma sadrže aluzije na tajna učenja; a babilonski Talmud, kompilacija židovskih
učenja i komentara, poučava da se židovski misticizam mora podučavati samo po „naslovima
poglavlja“. Symbolae, „simboli“ Pitagorejanaca, šifre zapadnjačkih alkemičara, ta'wil
(alegorijske interpretacije) sufijskih mistika, i kabalistička egzegetska tehnika sod („tajne“)
su daljnji razvoji prakse kodiranih jezika među zapadnim misticima.
Tajnovitost bi mogla imati i etičke posljedice. U hinduizmu, budizmu i rano-kršćanskom
gnostičkom pokretu, mistička tajnovitost podrazumijevala je devalvaciju fenomenološke
stvarnosti kao „nestvarne“. Božansko je viđeno kao čuvar tajni, koji obmanjuje i ruga se s
čovječanstvom, osuđujući ih na patnju kroz neznanje. U drugim mističkim sustavima,
perceptivna stvarnost se shvaća ne kao obmana nego kao kod koji može naučiti mistični
čovjek. Sirijski kršćanski misticizam fizičke fenomene smatra simbolima viših duhovnih
stvarnosti. Neoplatonska tradicija, koja je temelj sufizma, Kabale i zapadnog ezoterizma,
fizičke fenomene promatra kao niže manifestacije stvarnosti koje su duhovne na višim
razinama postojanja. U 16. stoljeću nizozemski mistik Jakob Böhme pisao je o „potpisu svih
stvari“. Korespondencija kozmosa s ljudskim tijelom u taoizmu i tantričkom misticizmu
dopušta da se oba reda stvarnosti kodiraju u terminima bogova, krajolika, elemenata,
različitih mineralnih i biljnih tvari, i tako dalje.

Mistična stanja
Trans
Mistična iskustva mogu se kategorizirati ne samo prema svojim sadržajima nego i prema
izmijenjenim stanjima svijesti tijekom kojih se događaju. Primjerice, sv. Terezija Avilska
razlikovala je četiri stupnja mistične molitve. U „molitvi jednostavnosti“, molitva koja je
otprilike jedna rečenica u dužini, kontinuirano se ponavlja sve dok druge misli ne prestanu
slijediti u urednom slijedu. Dok se misao postupno zaustavlja, molitva doseže točku koja se
naziva „ligatura“ ili „suspenzija“, kada vanjska stvarnost znatno manje ometa. Drugi stupanj
molitve, „molitva tihog“ koja počinje na početku ligature. Tijekom ove faze, repetitivna
molitva i dalje zahtijeva svjesni trud, ali postupno prestaje biti voljna meditacija i umjesto
toga postaje nehotični pasivno doživljeni objekt kontemplacije. Kada sve veći zaborav na
vanjsku stvarnost i preokupacija kontemplacijom dosegnu takav domet da se distrakcije u
potpunosti prestanu nametati svijesti, molitva tihog je završila i kaže se da je započela
„molitva punog mističnog jedinstva“. Nastojanja da se izbjegnu distrakcije i održi
kontemplacija sada su nepotrebna. Osjetila percepcija je napola suspendirana; osjetilo sluha
je posljednje inhibirano osjetilo. Istovremeno povećanje ligature i kontemplacije je ponovno
progresivno te povećanjem stiže do završnog stupnja rimokatoličkog mističkog iskustva, koje
je sv. Tereza opisala u tri kategorije. „Ekstaza“ se pojavljuje postupno ili tiho. „Zanos“ je
iskustvo istog sadržaja ali dolazak mu je nagao i iznenadan. Posljednje, „let duše“ je zanos
specifičnog sadržaja izvantjelesnog iskustva.
Četiri stupnja mistične molitve mogu se psihološki opisati kao četiri postupno dublje faze
transa, psihičkog stanja u kojemu razmišljanje o nečemu postiže ono za što je obično
potrebno izvršiti napor volje. Kako se trans produbljuje, obične funkcije svijesti se gube jedna
po jedna, uz postupno povećanje intenziteta ili opsega. Zato što su funkcije obične svijesti
inhibirane, sadržaji iskustva transa primaju se bez konflikta, neovisno o tome bi li bili
uznemirujući tijekom normalne budne trijeznosti. Slično, u transu nije ništa više moguće
raspoznavati fantazije kao fantazije nego što je to u snovima prirodnog sna. Kakvi god da su
njihovi sadržaji, mistični transi se mogu iskusiti kao stvarni i istiniti. Ideje postaju deluzije,
sanjarenja postaju halucinacije. Transovi posljedično promoviraju oblike religioznosti koji su
barem djelomično nekonzistentni sa znanstvenim razumijevanjem perceptivnog svijeta.

Sanjarenje („Reverie“)
Nemaju svi misticizmi osnovu u stanjima transa. Rudolf Otto je istaknuo ovu činjenicu kad je
predložio dualističku klasifikaciju „nadahnjujućih“ iskustava. U iskustvu mysterium
tremendum („tajna koja nadahnjuje divljenje“), nadahnjujuće se doživljava kao tajnovito,
odlično i hitno. Otto je identificirao drugu klasu iskustava, u kojima je nadahnjujuće
fascinans („fascinantno“), s „dionizijskim elementom“ kako ga je definirao njemački filozof
Friedrich Nietzsche. Ova aluzija na kaotični, kreativni, spontani i nezadrživ element
nesvjesnog upućuje da je mysterium tremendum apolonijski element – uredan,
kontrolirajuć, racionalan i svjestan.
U stanjima snatrenja, nadahnjujuća iskustva se događaju bez inhibicije svijesti, i vizije su više
iskustva otkrivanja nego percepcije izvanjski postojećih stvarnosti. Sadržaji vizija često su
simbolički ili alegorijski i zahtijevaju ispravnu interpretaciju kako bi ih se razumjelo.
Sjedinjujuća iskustva se također smatraju metaforama a ne doslovnim istinama.
Brojni sadržaji mističkih iskustava mogu se dogoditi tijekom transa ili sanjarenja i mogu se
razlikovati u malo više od reifikacije/opredmećivanja, postvarivanja i preternaturalizma
(nadprirodnosti?) koje donosi trans. Iskustvo da je sve jedno, primjerice, može u transu
dovesti do poricanja stvarnosti fizičke mnogostrukosti, dok u sanjarenju može voditi do
divljenja nečemu poput periodične tablice atomskih elemenata, koja potvrđuje jedinstvo koje
leži ispod fizičke stvarnosti. U transu, sve-je-jedno se reificira, tako da
pluralnost/mnogostrukost ne može biti stvarna; u sanjarenju, sve-je-jedno je očito metafora i
govori o izvanosjetilnoj dimenziji fizičkog. Ideja umiranja može se manifestirati tijekom
sanjarenja kao iskustvo „mistične smrti“, rijetke pojave kada sanjarenje ima kvalitetu
mysterium tremenduma. Žive halucinacijske fantazije o skoroj smrti, u procesu umiranja ili
sama smrt može uzrokovati ekstremnu paniku, koja završava s realizacijom da se život
nastavlja. Tijekom transa, ideja umiranja može preuzeti vizionarski oblik kao izvantjelesno
iskustvo u kojemu vizionar preživljava tijelo napuštajući ga. Sanjarenje i trans sadrže i druge
uznemirujuće materijale na slične načine, s iskustvom ometanja u sanjanju i inhibirano ili
poželjeno da ode u transu. Mistici mogu interpretirati sanjarska stanja kao da su stanja
transa, što rezultira stavom prema vizijama koje je francuski povjesničar religija Henry
Corbin nazvao „imaginacijskim“. Mistici također mogu interpretirati stanja transa kao da su
sanjarenja.

Tehnike za induciranje mističkih iskustava

Prema ispitivanjima, oko jedna trećina populacije u Sjedinjenim Državama i Velikoj Britaniji
imala je jedno ili više spontanih mističkih iskustava; skoro sva su sanjarenja. Mali dio
populacije imao je mistička iskustva izazvana psihopatologijom; ova iskustva su uvijek
reificirana.
Mistička iskustva se mogu voljno izazvati. Do stanja transa mogu dovesti brojni oblici
koncentracijske meditacije koja monotono upravlja pozornosti, poput mantri, budističkih
samadhija („potpuna samo-zbrojenost“), sufijskog dhikr (arapski: „podsjećajući samog
sebe“), istočnjačke ortodoksne isusovačke molitve (mentalna invokacija imena Isusa Krista) i
gledanja u kristal, gorući plamen ili kap ulja. Mistička uporaba ponekad sadrži transove koje
proizvode psihoaktivne droge, poput onih koje su sadržane u gljivi muharki (Amanita
muscaria), afričkom grmu Tabernathe iboga i u napitcima koji se rade od biljaka
mandragore, bunike, beladone (velebilja) i kužnjaka (dature).
Sanjarenja se također mogu voljno potaknuti. Tijekom budne svijesti, vizualiziranje i
emocionalna usredotočenost na mentalnu sliku može potaknuti sanjarenje u kojem se može
pojaviti vizija. Mistička uporaba također se izvordi kroz hipnagogijska stanja koja neposredno
prethode spavanju. Senzorna deprivacija također se kultivirala u dubinama špilja i također u
jamama, kolibama, sobama bez prozora u hramovima, i drugim konstrukcijama koje
reduciraju senzorne podražaje. U Kabali i Ars magni („Velika Umjetnost“) katalonskog
mistika i pjesnika Ramona Llulla, abecedna slova su kombinirana u parovima po abecednom
redu. Inuitski šamani trljali su mali kamen u krug na većem kamenu. Oba postupka smatrala
su se magičnima, ali su oba pouzdano proizvodila stanja sanjarenja.
Budistička meditacijska praksa satipatthana („mindfulness“, pomnost, svjesnost) ili
vipassana („uvid“), koja cilja na to da zarobi proces misli, izaziva stanje sanjarenja takvog
mističkog intenziteta da ga budisti smatraju pseudo-nirvanom. Kršćanska mistička tehnika,
koju je John Wesley, osnivač metodizma, zvao „gledanje“, uključuje promatranje sadržaja
svijesti kako bi se praktičar emocionalno odcijepio od grešnih ideja. Wesley je ovu tehniku
uparivao s drugom, koja se zove „praksa/vježba Božje prisutnosti“ koja također izaziva stanje
sanjarenja. Meditacija hitbonenut (hebrejski: „samo-refleksija“) Mojsija Majmonida također
je izazivala stanje sanjarenja.
Mistička iskustva u stanjima sanjarenja ponekad su postignuta uporabom halucinogenih ili
psihodeličnih tvari ili droga, kao što su ražena glavica (izv. „ergot“), LSD, pejotl, San Pedro
kaktus, psilocibinske gljive i marihuana. Pejotl se koristi sakramentalno u Crkvi američkih
Indijanaca i drugim legalno autoriziranim institucijama. San Pedro kaktus sakramentalno se
koristi u nekim južnoameričkim šamanističkim tradicijama. Neki istraživači su promišljali da
su Eleuzinske misterije također sakramentalno uključivale raženu glavicu; drugi su tvrdili da
je mana, magični biblijski kruh, opisana kao psihoaktivna u biblijskom tekstu i brojni su ju
komentatori kao takvu potajno shvaćali kroz stoljeća. Iako psihodelične droge same po sebi
ne proizvode mistička iskustva, one stvaraju izmijenjena stanja svijesti koja mogu voditi do
mističkih iskustava kroz molitvu, meditaciju, vizualizaciju ili drugu religioznu aktivnost.
„Misa na Veliki Petak“, eksperiment u kojemu je Walter Pahnke, istraživač sa Sveučilišta u
Harvardu, dao psilocibin u dvostruko slijepoj studiji 1962, godine, ustanovio je da, kad su i
mentalni „set“ (sveukupni sadržaji uma) i fizičke „postavke“ uređeni kako bi se ohrabrila
pojava mističkog iskustva, ono se pojavljuje s vjerojatnošću od 90 posto. (Pahnke je koncept
mističkog iskustva učinio operativnim tako što ga je definirao kroz karakteristične iskustvene
značajke, kako su izvijestili proslavljeni mistici iz svih svjetskih religija.) Tvrdnje da se
psihodelični misticizam razlikuje od tradicionalnog misticizma neizbježno upućuju na faktore
po kojima se stanja sanjarenja razlikuju od stanja transa, a ne na karakteristike koje razlikuju
psihodelični misticizam od misticizima sanjarenja.
Set i postavke utječu na sadržaje svih mističkih tehnika. Zahtijevanje od onih koji žele biti
mistici da prakticiraju isposništvo i meditiraju nekoliko godina prije nego što dosegnu
mističko iskustvo, motivira ih da imaju visoko disciplinirana, doktrinarno ortodoksna
iskustva. Pružanje jednostavnog pristupa mističnim iskustvima zahtijeva veću doktrinarnu
toleranciju različitih iskustava. Američki psiholog i filozof William James predstavio je izraz
„prekovjerovanja“1 kako bi objasnio sadržaje mističkih iskustava koji reflektiraju doktrinarna
očekivanja radije nego neposredna ili spontana obilježja samih iskustava. Mnoge pomoćne
prakse služe kao prekovjerovanja: etičko ponašanje, doktrinarna priprema, asketizam,
gimnastika, izolacija, prehrana, bubnjanje, plesanje i rituali. Druga kategorija
prekovjerovanja je mistikova emocionalna vezanost za njegovog učitelja.

Cilj misticizma
Ono što mistici žele postići razlikuje se od kulture do kulture. Šamani, okultisti, taoisti,
kabalisti, zapadni ezoterici, i mnogi drugi prvenstveno su zainteresirani za mistička iskustva
kao sredstvo izvođenja magije. Gnostici kasne antike, hinduistički mistici i budisti tražili su
oslobođenje od neznanja kroz shvaćanje istine, a kršćanski i sufijski mistici traže utjehu u
Bogu.
Mistici se najvećim dijelom bave stjecanjem seta vještina koji će im omogućiti da imaju vizije,
iskustva jedinstva2, stanja opsjednuća, i tako dalje. U nekoliko slučajeva, međutim, svrha
mistične prakse je proizvesti osobnu transformaciju. Konfucijanizam, primjerice, usmjeren je
na kultivaciju mudrosti. Rimokatoličke meditacije o Muci Kristovoj iz 14. stoljeća koje su
izazivale iskustva smrti-i-uskrsnuća za koja se smatralo da su mistične unije s Isusom, bile su
svjesno usmjerene na postizanje stanja „posvećivanja“, u kojima grijeh prestaje biti
primamljiv a vrlina se osjeća bez napora. Tibetanski budizam je usmjeren prema
proizvođenju prosvjetljenih pojedinaca, koji se zovu bodhisattve i koji neizbježno stječu
suosjećanje kao nuspojavu njihovog napretka prema istinskom razumijevanju.
Moderna psihološka istraživanja ustanovila su da i budistička meditacija vipassana
(analitička meditacija, meditacija uvida) i isusovačka duhovnost koja je osnovana na
učenjima sv. Ignacije Lojole, potiču zdravi rast osobnosti. Drugi istraživači, međutim, tvrdili
su da se mističke prakse mogu koristiti kao oblik pranja mozga koji potiče ponašanje kakvo
definira kult. Pranje mozga obično uključuje mješavinu privlačenja i prisile koja podriva
čovjekov osjećaj integriteta i utiskuje novi set vrijednosti. Pozitivne tehnike poput podrške iz
grupe podudaraju se s negativnim tehnikama poput posramljivanja, stvaranja krivnje,
fizičkog zlostavljanja i izolacije od prijatelja, obitelji i drugih autsajdera. U takvom kontekstu,
euforija mističkog iskustva može pojačati privlačnost kulta. Međutim, nisu pozitivne tehnike,
nego samo one negativne koje dosižu traumatizirajući intenzitet, ostvarujući prisilu, a ne
uvjeravanje. Sve u svemu, misticizam se može smatrati emocionalno intenzivnim iskustvom,
u kojemu je osobnost neobično plastična. Promjena na dobro i na loše moguća je u većoj
mjeri nego inače.

1
Izv. overbeliefs
2
Unitive experiences
David Bakan jedan od utemeljitelja humanističke psihologije, 1966. godine izjavio je da
Freudova praksa psihoanalize – i, u produžetku, sve psihoterapije koje su nastale iz nje –
sadrži moderno oživljavanje racionalnog misticizma. Bakan je tvrdio da je slobodna
asocijacija oblik meditacije koji je namijenjen izazivanju trenutaka inspiracije koje
psihoanalitičari zovu „uvid“. Psihoanalitički uvidu pružaju intuitivni pristup istinama koje
nisu očigledne3, ali i otkrivaju jedinstvo koje se nalazi ispod prividne nepovezanosti ili ne-
integriranosti manifestne misli. Dok su antički i srednjovjekovni aristotelijanski mistici
meditirali nad prirodom izvan sebe samih, frojdijanski klijenti meditiraju nad vlastitim
prirodama, te dolaze do rezultata koji nisu ništa manje mistični. Sukladno Bakanovoj
intuiciji, nekoliko inicijativa pokušalo je uskladiti tradicionalni religijski misticizam sa
suvremenom psihoterapijom. Primjerice, transpersonalna psihologija koja se 1970-ih razvila
iz humanističke psihologije, proizlazi iz pretpostavke da, zato što su neki mistici očito i
nepobitno uživali superlativno mentalno zdravlje, odabrane uporabe klasičnih mističkih
tehnika mogu olakšati put do terapijskog cilja samo-aktualizacije. Zapadnjaci koji
prakticiraju budističke oblike meditacije često su ih pokušali koristiti kao neku vrstu
samoterapije, vodeći meditatore koji su kvalificirani psihoterapeuti da postave meditacijske
programe na profesionalno odgovornoj osnovi. Unutar frojdijanske psihoanalize, jako mali
broj praktičara prepoznao je i slobodnu asocijaciju i analitičarevu praksu „analitičkog
slušanja“ kao tipove meditacije te pokušao dalje artikulirati mistički karakter psihoanalize. U
isto vrijeme, brojne svjetske religije postaju masovno psihologizirane. Religiozno savjetovanje
i pastoralni rad posvuda postaju sve sofisticiraniji i u psihoterapeutskoj sposobnosti i u
psihološkom razumijevanju. Ako je duboka psihoterapija uistinu racionalni oblik misticizma,
tada bi nova era misticizma u svijetu mogla biti pri ruci.
Autor: Dan Merkur
https://www.britannica.com/topic/mysticism

3
Manifested, prethodno: manifestirane