Keltska neustrašivost pred smrću

Vuk Bačanović

Teškoća pisanja bilo kakvoga teksta o keltskoj religiji jeste to da popularna

kultura Keltima i njihovoj religiji pripisuje sve i svašta. J.R.R. Tolkien, kreator
najrasprostranjenije nove književne mitologije “Gospodara prstenova” je 1963.
zapisao da je za većinu, zapravo gotovo sve ljude, osim male grupe stručnjaka,
u prošlosti i sadašnjosti, pridjev “keltsko” poput “magične torbe u koju se sve i
svašta može strpati i gotovo sve i svašta može izvaditi.” “Sve je moguće u
bajkovitom keltskom sumraku”, pisao je Toklien, “koji nije utoliko sumrak
bogova, koliko samoga razuma”.

I zaista, baš kao i u slučaju slovenske mitologije, tržište mitološke ludosti je, a
zbog oskudice izvornog materijala, odnosno sačuvanih predanja, od 19. vijeka
pa do danas preplavljeno svakojakim sadržajima. Razni neopaganizmi, poput
bezbrojnih oblika Wicce, temeljeni na pojednostavljenim kabalističkim ili
slobodnozidarskim ritualima, preuzevši u sebe određene fragmente onoga što je
poznato o keltskoj religiji, uneli su u javnost ogromnu količinu neznanja i
pojednostavljivanja. U čemu su im kasnije asistirali popularna kultura, filmovi
od fantasy do horor žanra, epic-metal bendovi, šaroliki spektar “učitelja
filozofije”, poput teozofa, antropozofa, Nove akropole, od kojih je svako od
onoga što nam je o keltskim vjerovanjima poznato, kalemio na svoju, unaprijed
osmišljenu, konstrukciju.

U stvarnosti, izvori o keltskoj religiji variraju od onoga što o njoj znamo u

sačuvanim rimskim izvorima u kojima dominiraju Cezar i Pomponije Mella,
bilo da se radi o pisanim hronikama u vidu interpretatio romana, ali i
arheološkim ostacima, pa do sačuvanih irskih monaških hronika iz 11. vijeka u
vidu interpretatio christiana, jesu izvori koji nastaju u toku pola milenijuma i u
potpuno različitim društvenim i kulturološkim kontekstima. U tom smislu
potpuno je besmisleno govoriti o integralnoj keltskoj tradiciji, već o više
tradicija koje možemo pratiti i oprezno rekonstruisati na osnovu arheoloških
nalaza i pisanih podataka u rasponu od više od hiljadu godina.
Ili kao što je primijetila Marie-Louise Sjoestedt u svojoj knjizi Božanstva i
heroji Kelta iz 1949.: “Putujući gustom šumom legendi britanskih otoka i
prebirući po pepelu kontinentalnog keltskog svijeta, mi se nismo nadali da ćemo
otrkiti jasan plan velikoga žrtvenika, hram keltskih bogova, djelomično
progutan od strane nemilosrdne divljine, a djelimično uništen od strane
osvajača. Sve indicira da takav žrtvenik nikada nije postojao. Drugi narodi su
svojim bogovima podizali hramove, a same njihove mitologije su hramovi čija
arhitektura reproducira simetriju kosmičnog ili društvenog poretka, koji je u isto
vrijeme kosmički i društveni. Keltsko pleme je svoje bogove susretalo u divljoj
osamljnosti nemetona (svetog mjesta) i svetih šuma, te je i njegov mitski svijet
sveta šuma, besputna i neokovana, naseljena misterioznim moćima… Tražimo
kosmos, a nalazimo haos.”

I zaista, bilo da se radi o legendama o bogu Lughu, majci Brighid, koja je

možda samo jedno od imena Velike Majke Modron, Teutatesu, Esusu, Taranisu,
Cernunosu ili Tuatha Dé Danann (narodu boginje Dane iz irskih legendi), ili
predanju druida koje nije zapisivano, nego prenošeno s koljena na koljeno, ono
što je osnova keltske religije, bilo kontinentalne ili britansko-ostrvske, svakako
jeste svojevrstan kreativnih haos. Keltske religije su, što se može vidjeti iz
religijskih praksi velikih praznika kao što su Samhain, Imbolc, Bealtaine i
Lughnasadh bile preokupirane haosom koji donosi smrt i kako od tog haosa
istkati svijet, ne toliko ustrojen u strogom poretku, koliko lijep. Upravo zato
druidi, koje su Rimljani držali vrlo opasnim neprijateljima, nisu bili samo
sveštenici, ljekari i vračevi, čuvari tajnih znanja i nauka, već i bardovi. Koliko
god da su keltske religije bile okrutne i svirepe i podrazumijevale žrtvovanje
ljudi, nekada i u ogromnom broju, pa čak, rjeđe i obredni kanibalizam, bilo je to
i zbog snažnog vjerovanja da se ljudsko magično putovanje stalno nastavlja i da
ljepota, ma kako bila podvrgnuta, užasima patnje i krvoprolića, na kraju uvijek
trijumfuje.

Cezar u svome “De Bello Galico” kaže da druidi posebnu važnost daju učenju
da ljudska duša nikada ne nestaje, već nakon smrti prelazi iz jednog tijela u
drugo, kao i da misle da je ovo učenje najbitnije da potakne hrabrost jer uklanja
strah od smrti. Pa ipak, kako također bilježi Cezar, ovakvo vjerovanje nije
potiskivalo i običaj raskošnog pogreba: “Iako Galija nije bogata zemlja, pogrebi
su veličanstveni i skupi. Sve što bi bilo vlasništvo pokojnika biva spaljeno na
lomači, čak i životinje. Do ne tako davno čak su omiljeni gospodarovi robovi i
podložnici bivali sahranjeni sa njim na kraju ceremonije ukopa.”

Da je to tako ne svjedoče samo brojni areološki nalazi, već i činjenica da brojna

keltska božanstva, pored svojih drugih funkcija, imaju značajnu htonsku
(podzemnu) ulogu, to jeste ulogu vodiča duša u zagrobnom životu. Lukan je
primijetio da su Kelti smrt smatrali samo pauzom u istinskom, dugom životu, da
je ona samo most između dva života, ali isto tako da duše, na određen način
kontrolišu svoja tijela čak i nakon smrti, dok Diodor sa Sicilije objašnjava da su
Kelti duše umrlih smatrali besmrtnim, ali da je život u novom tijelu nastupao
tek nakon nekoliko godina. To objašnjava i vjerovanje da na veliki praznik
Samhain koji se proslavljao u noći sa 31. oktobra na 1. novembar, duše
preminulih predaka hode svijetom živih, te im valja pokazati put i ugostiti ih
hranom i pićem. Vjerovatno i zbog toga da bi i živi učestvovali u velikom i
haotičnom krugu smrti i ponovnog oživljenja. Upravo zbog ovoga su Kelti u
svim prostorima koje su nastanjivali uživali u bespoštednom ratovanju i borbi, o
čemu nam svjedoče i arheološki dokazi čestih prikaza ratnika na borbenim
prikolicama, dvoboja, junačkih dijela i savršeno izrađenog oružja.

Bez obzira na surovost i okrutnost takve religiozne filozofije, u keltskim

religijama je bilo očito da su i ljudi i bogovi dio ogromnog kosmičkog procesa
koji je istovremeno i lijep i užasan i neizvjestan u svojoj ljepoti i užasu. Zbog
toga Lukan u I. vijeku nije mogao da svoje divljenje takvoj ludačkoj hrabrosti
Kelta ne ovjekovječi stihovima:

Evo ih kako, besmrtne, lete i kruže da se s novim tijelima u novim svjetovima

združe, i tako život beskrajno iznova teče, a smrt samo kao linija svemir
presiječe; pod sjevernim nebom osjetit će samo sreće dah koji prezire najgori
od svih - od smrti strah; zato se oni za ovo krhko biće ne boje, na oštrici noža
hrabro koračaju, postoje, izazivaju svoju sudbu i ne žale života niti prekinuti