Antifašizam, posljednje utočište hulja

Piše: Vuk Bačanović

Početak marta svake godine, dan za metak. I tako kroz cijeli mjesec. U
Višegradu se sakupljaju pristalice Ravnogorskog četničkog pokreta. A kako bi
odali počast vođi Jugoslovenske vojske u otadžbini, generalu i ministru vojnom
Dragoljubu Mihailoviću. Koji je 1946. u Beogradu osuđen na smrt radi
kolaboracije sa okupatorima i ratnih zločina nad civilnim stanovništvom:
muslimanma, Hrvatima i Srbima simpatizerima KPJ.

Poseban užas tog okupljanja jesu istorijske činjenice da je JVuO u Višegradu, u

jednoj od rijetkih bitaka koje je, nakon kapitulacije Italije vodila direktno protiv
Wermachta i Ustaša u Višegradu izmasakrirala između 300 i 400 muslimanskih
civila, a praveći sačekuše izbjegličkim kolonama koje su se povlačile sa
njemačkim snagama, još približno 200. Dokumenti također kažu da su ustaške
milicije iz Višegrada1943. u okolnim srpskim selima ubile 50, a uoči samog
ulaska Mihailovićevih snaga 11 srpskih civila, odjsecajući im glave i vadeći oči.
Procjenjuje se da je, prije ovih događaja, ustaška Crna legija 1942., goneći
srpsko stanovništvo Romanije na više lokaliteta u Podrinju ubila oko 1200
civila, uglavnom staraca, žena i djece koji su, u panici, pokušavali preko Drine
preplivati u Srbiju. U konačnici, četničko pustošenje Višegrada je bilo toliko da
su jedinice NOP-a nakon istjerivanja Mihailovićevih snaga zatekle prazan grad
u kojem su spasili samo jedno preživjelo muslimansko dijete. Radilo se o reprizi
pokolja koji su nad muslimanima Foče Mihailovićeve snage izvršile 1942.
Zločin nad višegradskim muslimanima se, pod četničkim imenom, ponovo
dogodio 1992., kada su paravojne formacije pod kontrolom SDS-a u opštini
Višegrad izmasakrirale 1.600 civila, uključujući 600 žena i 119 djece. U tom
smislu pjesma o tome kako će četnici sići sa planina i kako će opet teći krvava
Drina, na redovnoj godišnjoj seansi zakrabuljenih crnokošuljaša i alkoholičara
doseže vrhunac morbidnosti i užasa. I gdje postaje irelevantno da konkretna
guslarska epika govori o stradanju Srba od ustaša. Jer ljudima koji su
prestravljeni i pamte užase to ne znači ništa.

Nakon ovakvog zastrašujućeg bilansa ljudskih patnji, posebno iz posljednjeg

rata, vrlo je teško teoretisati o političkim pojmovima. Posebno o fašizmu i
antifašizmu. Posebno kada se organizatori opskurnog skupa kunu u svoj
antifašizam i posvećenost trijumfu saveznika, a radi vlastitih zločina bivaju
proglašavani fašistima. Radi se, međutim, o nepoznavanju najosnovnijih
pojmova koji se, konačno, moraju raščistiti. Bez obzira na svoju kolaboraciju sa
nacističkim i fašističkim kolaboratorom JVuO, ma kako to šokantno zvuči
neupućenima, jeste bila antifašistička formacija. U smislu da se nije borila sa
fašističko-jednopartijski, rasno-bjelačko-supermacijski sistem, već za
restauraciju parlamentarne monarhije, u kojoj bi, doduše, Srbi, vodili glavnu
riječ, etnički očistivši teritorije koje su smatrali svojima. Ono što se, pri tome,
ne shvata, jeste da antifašizam, sam po sebi, ne isključuje zločine. Bilo etnički,
bio ideološki motivisane. Staljinov antifašistički SSSR je prije, u toku i nakon
Drugog svjetskog rata, surovo ubijao milione vlastitih građana.

Antifašistička Velika Britanija ne samo da nije marila koliko će civila poubijati

bombardujući njemačke gradove, već se nije libila ni da za potrebe svoje
imperijalne armije rekvirira žito u Banladešu, zbog koga je približno milion
ljudi, nad kojima se Churchill rasistički zgražavao, umrlo od gladi. Poljska
antifašistička desničarska Armia Krajowa, iako nije direktno kolaborirala sa
nacistima, bila je snažno prožeta antisemitskom ideologijom, te je u svoje
redove nevoljko ili nikako primala Jevreje, sumnjičeći ih za prosvojetske i
ljevičarske simpatije, zbog čega su njihove slabo naoružane jedinice, bile daleko
izloženije njemačkoj prijetnji, uključujući i Jevreje generalno osuđene na
sudbinu u gasnim komorama. Antifašistička Amerika, u svojoj hladnoj
političkoj računici, nije mnogo oklijevala da, štedeći vlastite trupe poubija na
desetine hiljada japanskih civila u Hirošimi i Nagasakiju. Na kraju krajeva,
etničko nasilje nije bilo strano ni jugoslovenskim komunističkim vlastima, koje
su, nakon rata, po uzoru na antifašističku Poljsku i antifašističku Češku odlučile
etnički očistiti jugoslovenske teritorije od domaćih Italijana i Nijemaca.

Prema tome, antifašizam je, sam po sebi, širok pojam. Predstavlja

multiideološku borbu protiv fašističke ideologije i fašističkog poretka u čemu
jeste njegova nesumnjiva i neosporiva civilizacijska vrijednost, ali pri tome ne
znači da, u svojim različitim manifestacijama, ne može imati i sadržaje, kao što
su ideološka ostrašćenost, fanatizam, pa i etničke i religijske animozitete desne i
lijeve proveniencije. I upravo u tome leži ključni problem našega (ne)poimanja
antifašzma kao tekovine. Mi ga, u nedostatku ozbiljne istorijsko-filozofske
literature ne promišljamo, kao i bilo koji period svoje istorije, koji shvatamo tek
kao setove probranih činjenica i poluistina. U tom smislu, JVuO, za razliku od
Ustaša, Ljotićevaca, Nedićevaca i sarajevskih muslimanskih autonomaša kao
otvorenih hitlerovaca, a unatoč svome srpskom nacionalnom šovinizmu i
kolaboracionizmu, jeste bio antifašistički. Ali mi kao zajednica naroda upućenih
jednih na druge, ukoliko želimo postići neophodno izmirenje, od takve vrste
antifašizma niti smo imali niti možemo imati ikakve koristi. Posebno to ne može
biti nikakav, a pogotovo moralni, izgovor za zločine počinjene u Drugom
svjetskom ratu, kao i 1992-1995.

Tako ravnogorsko naglašavanje vlastitog antifašizma nije i ne može biti

shvaćeno nikako drugačije, nego kao ruganje nemalom broju žrtava vlastitog
robusnog etničkog i vjerskog šovinizma. Drugim riječima, kakvo uvažavanje
zaslužuješ, kada svoju navodnu moralnu supremaciju želiš zasnovati jedino na
tome da si “anti” isključivo najgoroj od najgorih mogućih ideologija u istoriji
čovječanstva? To jeste kad nastupaš sa stavom hulje koja se raduje isključivo
zato jer postoji neko još gori od nje. Na kraju krajeva to je i pozicija Radovana
Karadžića, koji 1993. u jednom od svojih zanimljivijih intervjua ističe da je
ponosan na nesrpske građane Republike Srpske koji su referendumski odbili
Vens-Ovenov plan: „Naš Ustav mora da bude građansko-liberalan, utemeljen na
građanima i na osnovama građanske demokratije, prije svega na ljudskim
pravima i slobodama.“ Da li ova, nesumnjivo antifašistička, Karadžićeva
pozicija znači i stajanja ne nešovinističkim pozicijama? Pitanje je apsurdno
samo po sebi. Ali postoji još jedno.

Isto je tako jasno ne možemo imati koristi ni od dogmatskog i djetinjastog

poimanja NOB-a i nekritičkog odnosa prema titoističkom režimu, kojem je
domaća socijaldemokratska tzv. ljevica, u nedostatku bilo kakvog originalnog
ideološkog sadržaja, posebno sklona. Naročito izbjegavajući bilo kakvu
političku odgovornost za potpuni krah svoga gotovo 50-godišnjeg ideološkog
monopola u Jugoslaviji, a time i Bosni i Hercegovini. Umjesto toga nudi nam se
jezivo glupi hibrid bošnjačkog nacionalizma sa memljivim natruhama Titovog
kulta ličnosti i uopštenog antifašizma, kao izgovor za vlastitu ulogu u
potkopavanju i razbijanju ideje Jugoslavije, kao jedine antiimperijalističke i
emancipatorne zajednice u istoriji Južnih Slovena. Ironično, najveći krivci za
urušavanje te najbitnije tekovine NOB-a, nisu bili ravnogorci ili neki njeni drugi
mnogobrojni neprijatelji iz nacionalističkog tabora, već upravo njeni
antifašistički “anđeli čuvari”. Koji su je preko noći zamijenili za privilegije u
novom sistemu, iako su, po raznim sesijama intelektualnih dosadnjakovića
nastavili trabunjati o “antifašizmu”, kao magičnoj riječi za rješavanje svih
problema. Iako im ni do dan danas nije najjasnije šta taj pojam uopšte označava.

Da li to znači da je ponovno uzdizanje fašizma nemoguće? Naravno da ne, o

čemu nam svjedoči i rasističko-neonacistički napad na dvije džamije na Novom
Zelandu i ubistvo 50-oro ljudi, kao i drugi filofašistički ekscesi širom svijeta,
koji su, na sreću, još uvijek samo ekscesi. Ali, da li se politička naprednost
ostvaruje samo pukom osudom ovoga čina? Ako kažemo da nije lijepo ubijati
ljude, čini li nas to atumatski naprednima? Da smo samo jedan od stotina hiljada
glasova unisone osude ovoga napada širom svjeta među kojima su države koje
na razičite načine, iz vjerskih ili ideoloških, istovremeno, posve antifašističkih,
razloga, vrše torture nad vlastitim stanovništvom ili svojim politikama dovode
do tortura širom svijeta?

Upravo zbog toga biti antifašista danas naprosto nije dovoljno. Jer to, najčešće,
ne znači ništa. Osim utočišta za širok spektar ideoloških hulja.