Mobilne

mreže
Leon Lisjak, 3.B1
Uvod
Razvojem tehnologija, u telekomunikacijskom smislu, pojavljuju se prve mobilne
mreže kao što su NMT (eng. Nordic Mobile Telephone), AMPS (engl. Advanced
Mobile Phone System) i TACS (eng. Total Access Communication System) poznate
kao mreže prve generacije (1G) zasnovane na analognom pristupu frekvencijskom
podjelom (engl. Frequency Division Multiple Access - FDMA) i govornim uslugama,
razvijane su sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a komercijalno su pokrenute
početkom osamdesetih godina. Već kod mobilnih mreža druge generacije (2G),
globalni sustav za mobilnu komunikaciju (engl. Global System for Mobile
Communication – GSM), korištenih za digitalni prijenos govora i podataka
korištenjem višestrukog pristupa s vremenskom podjelom kanala (engl. Time Division
Multiple Access – TDMA) ili višestrukog pristupa s kodnom podjelom kanala (engl.
Code Division Multiple Access – CDMA). Ciklus razvoja se skraćuje te započinje
uvođenje paketskog prijenosa podataka u drugu generaciju mobilnih mreža (isprva
prijenos podataka paketskim modom u GSM mreži (engl. General Packet Radio
Services – GPRS), kasnije i prijenos podataka u GSM mreži većim brzinama (engl.
Enhanced Data Rates for GSM Evolution – EDGE).

Smjena generacija

1
 Potreba za trećom generacijom mobilnih sustava proizašla je iz želje da se
integriraju žični i bežični sustavi, uključujući i satelitske mreže, u univerzalni
multimedijski širokopojasni pokretni sustav. Tako se 2001. godine u Japanu pokreće
prva 3G mobilna mreža, a 2 godine kasnije i u Europi. Uspješna evolucija WCDMA
(engl. Wideband Code Division Multiple Access) sustava omogućuje mreži treće
generacije uvođenje brzog paketskog prijenosa podataka (engl. High Speed Packet
Access – HSPA) kroz kontinuirana unaprjeđenja koja donose nova izdanja 3GPP
(engl. Third-Generation Partnership Project) specifikacija. Upravo je 3GPP
standardizacijsko tijelo odgovorno za razvoj i nastanak dugoročne evolucije – LTE
(engl. Long Term Evolution) kao nove tehnologije, predstavljene javnosti 2009.
godine u Stockholmu, k mobilnim mreŽama četvrte (4G), a kasnije i pete (5G)
generacije, koja se očekuje 2020. godine.

Prva generacija
Značajni tehnološki razvoj koji razlikuje prvu generaciju mobilnih telefona od
prethodnih generacija je upotreba višestrukih ćelija i mogućnost prijenosa poziva iz
jedne ćelije u drugu ako korisnik putuje u području pokrivenom s nekoliko ćelija
tokom razgovora. Prvu komercijalnu automatiziranu mrežu ćelija (1G generacija)
ostvarila je tvrtka NTT (eng. Nippon Telegraph and Telephone Corporation) u Japanu
1979. godine. U početku je mreža pokrivala područje grada Tokya u kojem je živjelo
preko 20 milijuna stanovnika i bila je sačinjena od 23 temeljne stanice. U toku 5
godina NTT mreža se proširila i pokrivala je cijelu populaciju Japana te postala prva
nacionalna 1G mreža.

2
Druga generacija(2G)
Devedesetih godina 20. stoljeća pojavila se druga generacija (2G) mobilnih
telefona koja je koristila GSM standard. 2G telefonski sustavi su se razlikovali od
prethodnih generacija u tome što su koristili digitalni prijenos podataka (umjesto
analognog) te su uveli napredno i brzo telefonprema-mreži (eng. phone-to-network)
signaliziranje. Porast upotrebe mobilnih telefona bio je eksplozivan. U ovom su se
razdoblju počeli koristiti pretplaćeni mobilni telefoni (eng. Prepaid mobile phone).
Pretplaćeni mobilni telefon je mobitel za kojeg se kupuju bonovi koje će korisnik
trošiti svaki puta kada nekome uputi poziv.

1991. godine osnovana je prva GSM mreža (u Finskoj) pod nazivom Radiolinja.
Frekvencije koje koriste 2G sustavi u Europi su općenito više nego one u Americi. Na
primjer, frekvenciju od 900 MHz su koristile 1G i 2G sustavi u Europi. U Americi su
frekvencije bile niže uz nešto preklapanja s Europskim. 2G sustavi koriste CDMA
(eng. Code Division Multiple Access) i TDMA (eng. Time Division Multiple Access)
metode pristupa komunikacijskim kanalima. CDMA je metoda pristupa kanalima koju
koriste različite tehnologije za komunikaciju preko radio signala. Jedan od osnovnih
koncepata u prijenosu podataka je upotreba nekoliko odašiljača za
slanje podataka. Odašiljači šalju podatke istovremeno preko
jednog komunikacijskog kanala. Na taj način nekoliko korisnika
dijele isti pojas frekvencija (ova metoda naziva se
multipleksiranje). CDMA koristi široki spektar frekvencija i
posebnu shemu kodiranja u kojoj se svakom odašiljaču dodjeljuje
određena oznaka kako bi više korisnika moglo komunicirati
upotrebom istog fizičkog kanala. Dakle, upotrebom tehnike
CDMA više mobilnih uređaja mogu koristiti iste frekvencije te svi
mobilni uređaji mogu biti stalno aktivni jer kapacitet mreže ne
ograničava broj aktivnih uređaja.

3
Treća generacija(3G)
Kako je upotreba 2G telefona postala sve raširenija i ljudi su počeli koristiti
mobilne telefone u svakodnevnom životu, postalo je jasno da će potražnja za
uslugama prijenosa podataka (kao što je Internet) postati sve veća. Također, pojavila
se potreba za sve većim brzinama prijenosa podataka. 2G tehnologije nisu pružale
spomenute mogućnosti u dovoljnoj mjeri te je počeo rad na stvaranju sljedeće
generacije poznate kao 3G (treća generacija).

Glavna tehnološka razlika kojom se 3G tehnologija ističe je upotreba

preusmjeravanja paketa za prijenos podataka. Uz to, standardizacija je usredotočena
više na potrebe nego na tehnologiju (u smislu povećanja brzine i količine prijenosa
podataka), što je neizbježno dovelo do nastanka mnogo konkurentskih standarda. 3G
sustavi koriste inačice CDMA standarda koje su nadograđene kako bi podržavale 3G
tehnologije. CdmaOne ili IS-95 (eng Interim Standard 95) je prvi standard temeljen na
CDMA za digitalnu mobilnu komunikaciju. CdmaOne je 2G standard za slanje
korisničkih podataka, govora te podataka o pozivima (npr. broj mobilnog telefona)
između mobitela i odašiljača Velike brzine spajanja koje pruža 3G tehnologija
omogućile su po prvi puta prijenos toka podataka, odnosno multimedijalnog sadržaja
(kao što su radio i televizija) na mobilne uređaje. Nakon 2000. godine počela je
evolucija 3G tehnologija i pojavio se protokol HSDPA (eng. High-Speed Downlink
Packet Access), poboljšani protokol za komunikaciju iz obitelji HSPA (eng.
High-Speed Packet Access). Spomenuti se protokol još naziva 3.5G, 3G+ ili turbo 3G,
a koriste ga mreže temeljene na sustavu UMTS. UMTS pruža veće brzine prijenosa i
veći kapacitet za prijenos podataka. Trenutni HSDPA protokoli podržavaju prijenos
brzinama 1.8, 3.6, 7.2 i 14 Mbit/s. Veće brzine omogućuje HSPA+, koji pruža brzine
do 42 Mbit/s i 84 Mbit/s. U Japanu i Južnoj Koreji na tržištu više ne postoje mobiteli
koji ne podržavaju 3G tehnologiju.

4
Četvrta generacija(4G)
Do 2009. godine postalo je jasno da će 3G mreže postati preopterećene brojem
korisnika i upotrebom aplikacija kojima je potreban širokopojasni kanal za prijenos
podataka (kao što je na primjer prijenos multimedijskog toka podataka). Počeo je
razvoj tehnologija koje su optimizirane za prijenos podataka i koje trebaju omogućiti
prijenos podataka velikim brzinama (oko 10 puta brže nego 3G). Prve dvije
komercijalne tehnologije bili su standard WiMAX (ponuđen u USA) i standard LTE
(ponuđen u Skandinavskim državama). Ono što razlikuje 4G tehnologije od 3G je
uklanjanje uspostave kruga (ili kanala) između čvorova i terminala prije uspostave
komunikacije među korisnicima. Umjesto toga koristi se IP (eng. Internet Protocol)
mreža.
GSM je najpopularniji standard za sustave mobilne telefonije u svijetu. Njegova
sveprisutnost omogućuje međunarodne roaming ugovore između pružatelja usluga
mobilnih telefona te pruža neprekidnu uslugu upotrebe mobilnog telefona u mnogim
dijelovima svijeta. GSM je ćelijska mreža, što znači da se mobilni telefoni na nju
povezuju traženjem ćelija u neposrednoj blizini uređaja.

5
Postoji pet različitih veličina GSM mreža:
 Makro ćelije – ćelije u kojima se nalazi antena temeljne postaje, obično je
postavljena na vrh visoke zgrade ako se nalazi na području grada
 Mikro ćelije – antena se nalazi ispod prosječne visine krovova, obično se
nalazi u urbanim područjima
 Piko ćelije – pokrivaju nekoliko desetaka metara, koriste se u zgradama
 Femto ćelije – koriste se u poslovnom okruženju i povezuju mrežu
pružatelja usluga na Internet
 Ćelije kišobran – koriste se za pokrivanje rupa između ćelija

6
Uvod u 5G
Masovna uporaba pametnih telefona promjenila je korisničke navike i povećala
udio podatkovnog prometa. Za sada nam četvrta generacija (4G) mobilnih uređaja
pruža vrlo dobru vezu prema Internetu, ali neće još dugo ostati tako. Već za nekoliko
godina očekuju se masovna pojava Interneta stvari, što će za samo pet godina dovesti
do povećanja internetskog prometa, prema procjeni Ericssonovih stručnjaka, za
najmanje tri reda veličine. Udovoljavanje tim zahtjevima neće bit moguće provesti
kroz još nekoliko „izdanja“ postojeće LTE mreže. Zahvat je toliko velik da opravdava
uvođenje nove, pete po redu (5G), generacije mobilnih telekomunikacija. Uvođenje
5G očekuje se u prvim godinama sljedećeg desetljeća.

Princip rada
Pojava velikog broja malih ćelija bit će značajka po kojoj ćemo odmah prepoznati
5G mrežu. Veliki broj malih ćelija omogućit će pristup većem broju korisnika, uz
istovremeno puno veću prostornu pokrivenost. Istovremeno, to povlači i niz novih
tehničkih problemaS postojećim makroćelijama nije moguće podržati očekivani rast
prometa i porast broja korisnika. Zbog toga će se prostorne protežnosti ćelija smajniti,
a broj ćelija bitno povećati. Male ćelije doći će u pet protežnosti, od kojih su femto i
piko ćelije, uz postojeći WiFi, primjenjene uporabi u zatvorenom prostoru. Ubuduće
ćemo kao normalnu stvar prihvatiti da ćemo u privatnim i radnim prostorima imati po
nekoliko bežičnih mreža. Smanjenje broja ćelija već se koristi kao rasterećenje
bežičnih mreža na aerodromima, gdje velik broj ljudi krati vrijeme čekanja koristeći
bežične uređaje. Upravljanje ovako kompleksim mrežama neće biti moguće bez novih
tehnologija temeljenim na višim frekvencijama, ali i manjim snagama odašiljanja.
Jedna od ključnih tehnologija je kognitivni radio koji prilagođava parametre prema
radnom okruženju. U mreži kognitivnog radija razlikujemo dvije vrste korisnika;
primarne korisnike koji imaju prioritet na pristup frekvencijama, i sekundarne
korisnike koji mogu oportunistički pristupiti raspoloživim kanalima.

7
Evolucija postojećih tehnologija pristupa preko
radioveze
S obzirom na vrlo visoki stupanj razvoja tehnologija radiopristupa (RAT-Radio
Access Technologies) i zauzetosti elektromagnetskog spektra, predlaže se niz
tehničkih rješenja za bolju iskoristivost spektra (SE; Spectrum Efficiency), skraćenje
latencije (kašnjenja) i podrške pristupa bežičnim mrežama različitih pružatelja usluga.
Prelazak na više frekvencije omogućit će formiranje snopa odašiljača prema korisniku,
što će pridonijeti smanjenju štetnih interferencija u budućim malim ćelijama.
Napredna 256 QAM modulacija i višekorisnička ulazno-izlazna tehnika (MIMO,
Multiple Input – Multiple Output) omogućit će istovremenu transmisiju i višestruko
povećan protok podataka.

8
Razvoj mikrovalnih tehnologija radiopristupa
Elektromagnetski spektar danas je jako zauzet na frekvencijama ispod 3GHz. Na
višim frekvencijama javlja se jako gušenje zbog atmosferskih plinova, tako da se ne
mogu ostvariti veliki dometi. Također, mikrovalovi su osjetljivi na kišu (diplone
molekule vode), vegetaciju, blokiranje, a slabiija je i penetracija u zatvorene prostore
u odnosu na frekvencije od 1 do 3 GHz. Zbog toga mikrovalno područje nije jako
zauzeto i postoje još uvijek slobodni pojasevi. Visoke frekvencije znače i male
protežnosti antena (bit će mogiće pakirati desetke antena na površinu od samo 1 cm2 ).
Kontrola odašiljanja velikog broja antena omogućit će kontrolu formiranja snopa,
uvijek prema korisniku, za razliku od omnidirecijskih ili sektorskih antena kakve se
koriste danas.

Dijeljenje spektra
Ova aktivnost izdvojena je iz potrebe za alociranjem spektra, koja je u pravilu
dugotrajna administrativna procedura. Kako bi se barem privremeno dodijelio
potrebni spektralni pojas, praksa je posegnuti za alociranim, neiskorištenim djelovima
spektra. često se traži od vojske ustupanje frekvencije za radare, koje se u današnjim
uvjetima ne koriste. Qualcom je proveo istraživanja koja su pokazala kako ćelije ne
ometaju rad radara na istim frekvencijama.

9
Hiperguste male ćelije
Povećanje kapaciteta bežične mreže za tri reda veličine neće biti moguće bez
smanjenja prostornih protežnosti samih ćelija. Preklapanje malih ćelija (mikro, piko i
femto ćelija) stvara heterogenu mrežu (HetNet) u kojoj je iskoristivost spektra znatno
bolja. No, zbog toga se javljaju problemi s interferencijama koji zahtjevaju razvoj
tehnika upravljanja signala , poput onih već razvijenih za LTE R-12. Pored bolje
iskoristivosti spektra, male ćelije s kontroliranim snopovima bit će i energetski
učinkovitije. Istraživanja koja je prvela tvrtka Qualcomm pokazala su kako se
kapacitet mreže linearno povećava s povećanjem broja malih ćelija.

Samoorganizirajuće mreže
Veliki udio prometa u bežičnim mrežama (oko 80%) odvija se izvan kontrole
operatora, među korisnicima koji dijele zajednički zatvoreni prostor. Male ćelije u
zatvorenom prostoru morat će se moći inteligentno konfigurirati i adaptirati. Pod time
se ne misli samo na dinamičnu promjenu konfiguracije mreže i prilagođavanje
specifčnim zahtjevima pojedinim korisnicima, već i na minimizaciju interferncije sa
susjednim malim ćelijama (u prostorijama će se u pravilu nalaziti nekoliko malih
ćelija).

10
Komunikacije među uređajima
MTC (Machine Type Communication) jedan je od glavnih pokretača 5G
revolucije. Uskoro će sve veći broj uređaja i strojeva biti priključeno na Internet preko
kojeg će međusobno razmjenjivati podatke, u velikoj mjeri bez upliva čovjeka. Zbog
toga će enormno narasti broj korisnika, prema procjeni Ericssonova istraživačkog
centra, čak na 50 milijardi. Naki od njih imat će posebne zahtjeve za malom
latencijom (vozla i kontrola rada u realnom vremenu). Poželjna je latencija od samo 1
ms, što je 20 puta niže od onog što može ponuditi LTE.

Energetska učinkovitost
Povećanje kapacitivnosti bežičnih mreža zahtijevat će i veću potrošnju energije.
Danas informacijsko-komunikacijske tehnologije konzumiraju oko 5% prizvedene
struje, udio emisije stakleničkih plinova u njenoj proizvodnji iznosi oko 2% (izgleda
malo, ali toliko štete napravi cjelokupni zračni promet). Kako se te brojke ne bi
povećavale uvođenjem 5G tehnologije, morat će se smanjiti iznos „džula po bitu“,
kako inženjeri u šali nazivaju potrošnju energije u telekomunikacijama. Smanjenje
potrošnje s oduševljenjem će dočekati korisnici mobilnih uređaja kod kojih najveće
nezadovoljstvo izaziva kratko trajanje batreija.

11
Virtualne mreže
Kontinuirana evolucija mrežnih tehnologija potaknuta je pojavama novih
upravljačkih mehanizama i strategija. 5G ne znači samo povećanu brzinu prijenosa
podataka i povećani broj korisnika mreže, već i mogućnost dinamičke rekonfiguracije
mreže (SDN, Software Defined Networking) i funkcije mreže virtualizacije (NFV,
Network Function Virtualization). SDN će omogućiti logičko odvajanje staza za
podatke i upravljanje mrežom, a NFV će operatorima mreže omogućiti korištenje već
postojeće infrastrukture virtualno, umjesto da moraju razvijati novu i vlastitu
infrastrukturu. SDN pristup podrazumijeva centralizirani kontroler koji upravlja
protokom podataka preko aplikacijskog programskog sučelja (API, Application
Programming Interface) za upravljanje usmjerivačima i preklopnicima. Na taj način
softverski ostvarujemo odvajanje kontrole protoka mrežom od samog protoka.
Dijeleći mrežne usluge među operatorima (NaaS, Network as a Service) kako bi se
maksimalno i na zajedničku korist iskoristili procesni, spremišni i razni potporni
kapaciteti računalnih mreža. Mrežnim funkcijama upravljat će se virtualno kako bi se
premostile razlike u hardveru. Istraživanja i razvoj u ovom smjeru koordinira ETSI
(European Telecommunications Standards Institute) preko NFV (Industry
Specification Group) čije su glavne zadaće studije slučajeva, okviri arhitektura mreža,
nazivlje, konkretni zahtjevi za virtualizacijom i potvrda predloženih koncepata.

12
Sigurnost 5G

Tema sigurnosti 5G vrlo je opširna i zasad ćemo je ostaviti samo na razini

osnovnih pojmova. Ukratko ćemo proći osnovne pojmove sigurnosti; korisničkih
uređaja, pristupnih mreža, jezgrene mreže operatora i vanjskih IP mreža. Najslabija
karika bit će korisnički uređaji pomoću kojih će se moći organizirati napadi i na
infrastrukturu 5G mreže. Korisnički uređaji primamljivi su cilj za napadače, ponajviše
zbog činjenice da je ta komponenta mreže najslabije branjena. Među mnogim
korisnicima sigurnosna kultura nije na visokoj razini i do sada su bili cilj zloćudnih
programa. 5G će napadaču omogućiti uspostavu mreže kompromitiranih uređaja
(botnet) koristeći sve raspoložive opcije konekcije na mrežu i potrebu za stalnom
internetskom vezom. Neočekuje se izravni napad, već postupna gradnja mreže u kojoj
napadač (Boot–master), preko središnjeg servera gradi mrežu Boot–proxy servera
preko kojih skriveno pristupa napadnutim UE. Kao i u dosadašnjoj praksi, za
očekivati je da će se napadi izvoditi zbog ubacivanja reklamnog i uznemiravajućeg
sadržaja, pristupa do privatnih podataka, traženja otkupnine za podatke koji su
učinjeni nedostupnima, organizacije DDoS napada na treća računala, distibucija

13
spama i malicioznog softvera pa sve do rudarenja za bitcoinima bez znanja korisnika
UE. Na razini pristupnih mreža može se pratiti UE ukoliko napadač dođe do
privremenog identifikatora korisnika u ćeliji i do brojeva sekvencijskih paketa. Dalje,
napadač može krasti propusni pojas (bandwidth) lažnim buffer statusom ili dovesti do
zabune, slične DoS napadu, da postoji velika potreba za pojasom. Napadač može
insertirati promet za vrijeme perioda diskontinuirane recepcije (DRX, Discontiuous
Reception) koji UE prakticira radi čuvanja kapaciteta baterije. Napad na jezgrenu
mrežu operatora već je krupniji pothvat jer napadač mora savladati stručnjake
operatora mreže. Najvjerojatniji način naoada bit će DDoS i zasićenje HSS-a (Home
Subscriber Server) preopterećenjem HLR-a (Home Location Register). Napadač će
koristiti botnet koji će generirati lažni IP promet, a ne lažne telefonske pozive.

14