Jebo vas rat i sjećanja

Vuk Bačanović

U svim zemljama Bosne i Hercegovine dolaskom proljeća, uobičajeno se rađa

posebna radost. Radost najave rata. Ne samo najave već i priželjkivanja istoga
događaja. Zabrinuti analitičari upozoravaju, alarmiraju, emotivno ucjenjuju i
brutalno zastrašuju narodne mase evocirajući slike ratnih stradanja. Cjelokupna
argumentacija se svodi na to da ogroman broj ljudi 1992. nije mogao vjerovati
da će biti rata, pa ga je ipak bilo. I na, manje-više, istoj retorici političara u
Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Onoj koju, iz godine u godinu, slušamo već
25 godina. Glavni okidači su ovaj put najave o kreiranju, najprije rezervnog
sastava MUP-a RS, a potom i rezervi o okviru kantonalnih policija. I da, o tome
kako su stotine hiljada patriota, četnika, lovačkih društava, ovijeh, onijeh u
svakom trenutku, kao zapeta puška, spremni da ratuju za željeni ishod, bio on
otcjepljenje ili unitarna, tobože građanska, država. Ne krivim lakovjerne i
ustrašne ljude jer se boje. Uostalom i sam autor ovih redova je, donedavno, bio
umnim podanikom zablude da u regionalnoj politici eks jugoslovenskih
državica ima barem nekoliko promila ozbiljnosti i dugoročnog promišljanja o
nacionalnom interesu, kao i mogućnosti stvarne realizacije tih interesa. Utoliko
da bi i potencijalno razdvajanje moglo postepeno dovesti do sazrijevanja
istorijskih graničarskih i konfesionalnih mentaliteta u zrele nacionalne, koji bi
onda, kao sazrela i zdrava društva mogla sarađivati i na novim osnovama se
ponovo ujediniti. Bez kompleksa i repova zamjeranja i po babu i po stričevima.

Ali to je bila iluzija. Ponešto promišljenija od mejnstrim iluzija. Ali ipak, samo
iluzija. Ne samo jer smo mali, nerazvijeni i podkapacitirani da to samostalno
učinimo. Nego i zbog toga što proizvođačima naših političkih narativa i u
slučaju najmirnije i najcivilzovanije, sa strane diktirane, disolucije ne bi
preostalo ništa drugo nego da balkanski dramsko-belajsuzki mentalitet i dalje
ekspoloatiše na način kreiranja privida da trenutak konačnog obračuna i
ispravljanja svih nepravdi samo što nije nastupio. Zašto bi ih u nastavku
kreiranja takvih masovnih graničarskih psihoza manje sprječavale potencijalne
državne od postojećih entitetskih granica? Američki novinar Chris Hedges je u
žurnalističkoj, ali svejedno jako dobroj knjizi “Rat, sila koja nam daje smisao”,
napisao riječi koje su aktuelne i za ogromno društvo, poput američkog koje u
sebe usisava sve mozgove svijeta: “Iskušani smo da život svedemo na puku
potragu za srećom. Sreća, međutim, nestaje ukoliko nema smisla. Drugo
iskušenje je zanemarivanje potrage za srećom kako bismo bili vjerni onome što
nam omogućuje smisao. Ali živjeti samo za smisao - indiferentan za svu sreću -
čini nas fanatičnim, hladnim, nabjeđenim pravednicima. Razdjeljuje nas od
vlastite humanosti i humanosti drugih.”

Sasvim je dovoljno da zaključimo kakav bi bio dominantni “smisao” postojanja

razdijeljenih, posebno onih koji i dalje žive najizmješaniji, a to su Srbi i
Bošnjaci. Bila bi to društva drastično otrovnija od postojećih koja su bazirana na
uljepšavanju koncentrata nagomilanog ideologijskog smeća i otrova. Bila bi to
društva još radikalnijih huškačkih tigrova od papira i zabrinutih tobožnjih
pravednika, katastrofičara i samomrzaca, “alternativaca” i “kritičara” koji žive
postojećeg stanja dajući cjelokupnoj situaciji ozbiljnost koju nema. I
eksploatišuću ljubav za epiku i dramu svojih konzumenata na isti način kao i
političke strukture koje ih drže u stanju kontrolisanog mentalnog haosa. No
možemo biti utješeni, jer realizacija takve pojačane distopije još nije ni na
obzoru. Srbija i Republika Srpska se ne mogu ujediniti. Ne samo zato što o
tome ne postoji, niti će postojati konsenzus velikih sila, nego i zbog toga što ni
jedna ni druga tim velikim silama, ili samo jednoj od njih, nemaju šta ponuditi
zauzvrat, niti kime ili čime zaprijetiti da bi se to ostvarilo. Jednako važi za
deluzije o unitarnoj i građanskoj državi, a pogotovo oživljenje Herceg-Bosne,
izuzev kao kluba društvenih igara. Ukoliko se proljetne vizije zlehudih proroka
o ratovima ipak jednom i ostvare, to neće biti samostalna oduka ni jednog
beznačajnog balkanskog aktera. Bez tog preduslova, realnost će mimo političko-
analitičarskog spinovanja, proticati daleko dosadnije, više kao kulturna
integracija na dosadašnjim osnovama distance, zavađenosti i tenzija.

U to ime uvijek se sjetim početka rata, davnog šestog aprila 1992. Sjećam se
prizora koji sam vidio sa bakona, svjetlećih metaka koji su proletjeli iznad
minareta džamije na brdu Grdonj. Pokojna baka mi je, sa zebnjom, objasnila
kako će se “Srbi i Muslimani pobiti”. Kada bolje razmislim, čitav moj život je
prošao u znaku te rečenice, odnosno te “bitke”. Odrastao sam s jednima i
proživio značajne trenutke života i ključnih spoznaja sa drugima. Što je
najbitnije, naučio sam ih i voljeti i mrziti, baš kao što oni, to jest mi, vole i mrze
jedni druge. Ako i zbog čega drugoga, a zbog drame antagonizma koja nam se,
od jednom, učini kao jedino “uzmi ili ostavi”, vječno hranilište ega
žrtvoslovnim epikama, koje nemaju veze sa istinskom žrtvom. Kada se samo
sjetim sa koliko pametnih i obrazovanih ljudi sam znao provesti besane noći
razgovora, a koji su svjesno ili nesvjesno zalutali u lavirintu graničarskog smisla
i njegovih epika i hićaja. Koliko patnje i bola me je samog koštalo prihvatanje
mogućnosti da je lutanje takvim bespućem jedino što preostaje. Koliko energije
i koliko smo potencijala izgubili na zaglibljenost u košmare i pokušaje da im
damo veliki smisao. Prezirem vulgarne pojednostavljače stvarnosti poput
Vedrane Rudan. Ali iz suza koje mi naviru na oči zbog onoga što nam, uz
vlastiti pristanak, čini huškački splet nerazmišljanja o prošlosti i naricanja
kvazintelektualaca, ne može a da mi se iz duše ne otme: Srbi, Bošnjaci,
Hrvati… jebem vam vaš rat! I one koji vas na njega podsjećaju.