You are on page 1of 15

ANTO BABIC

FRAGMENT IZ KULTURNOG ŽIVOTA SREDNJOVJEKOVNE


BOSNE

Dobro su poznata ona svjedočanstva o izrazaJima kulturnog ra-


zvitka srednjovjekovne Bosne koja su sačuvana u kamenim, ponekad
reljefima ukrašenim, spomenicima, u umjetničkim rukotvorinama doma-
ćeg zanatstva, u preostalim spomenicima pismenosti, u tekstov-ima povelja,
pisama i raznih diplomatskih akata koji i samom formom kompozicije i
vještinom izraza govore o postepenom i konstantnom napretku dobrog
ukusa, znanja i opšte kulture njihovih sastavljača. U ovim spomenicima
ubilježene su trajne crte jedne strane društvenog života onoga vremena
koje duga stoljeća nisu mogla izbrisati. Na njima i jeste zasnovana naša
opšta predstava o kulturnim dostignućima feudalne Bosne i o onim obli-
. cima kulturne djelatnosti koje obično uzimamo kao mjerilo kada hoćemo
da odredimo mjesto jedne zemlje i jedne epohe u opšteisto·rijskom
. razvitku.
Drugi jedan oblik kulturnog izraza i doživljaja, namijenjen nepo-
sredno zabavi i razonodi, pa tako i priman, nije, već po svojoj prirodi,
mogao iza sebe ostaviti ovakvih trajnih tragova koji bi samim postoja-
njem privlačili pažnju i pozivali na istraživanje. R:iječ je o djelatnosti
artista koji su, koliko doznajemo iz oskudnih dubrovačkih vijesti, na
dvorovima velmoža i vladara srednjovjekovne Bosne izvodili svoju vje-
štinu muzičkim sredstvima, pokretima ili mimikom, kao što je bilo uobi-
. čajeno i u ostalom tadašnjem svijetu.
Petnaesto stoljeće, to jest posljednjih šest decenija bosanske dr-
-Žave, doba je mnogostrukog privrednog napretka, akumulacije relativ-
. nog bogatstva i razgranatih veza sa stranim. svijetom. To je i doba kada
se u ovoj zemlji ocrtavaju stalnije konture raznih oblika kulturnog života
koji vidljivo izrastaju iz opšteg privrednog napretka i zadržavaju se,
·prvenstveno, u krugovima glavnih korisnika proizvodnje rada, na dvo-
rovima vladara i velmoža. U tim sredinama s vremenom nastaje potreba
da se mornotonija svakodnevnog života, prekidana gozbama, lovom i meg-
danima, oživi i drugim oblicima zabave i razonode koji bi mogli da za-
dovolje i nešto razvijenije potrebe dokonog feudalnog društva. Nećemo
reći da i u prethodnim vremenima ovakvi zabavljači nisu svraćali na
dvorove vlastele i ovdje budili interes za svoje umijeće; među njima
je, vjerovatno, kao i drugdje, bilo i narodnih pjevača koji su uz pratnju
326 Anto Babić

gusala pjevali o junačkim djelima i događajima iz prošlosti. Ali tek od


XV stoljeća može se govoriti o grupama ili ekipama artista koje su stal-
nije bile vezane uz velikaške dvorove i koje su slušaocima i gledaocima
pružale laganrije i vedrije umijeće nego što je bilo ono narodnih pjevača
-- guslara. 1
Od početka XV stoljeća, u odlukama dubrovačkih vijeća sve češće
se na bosanskim dvorovima spominju izdvođači raznih zabavnih vještina
koji su svojim muzičkim, žonglerskim, mimičkim i sličnim produkcijama
uveseljavali dvorsko društvo. Za njih znamo odatle što su ponekad, naj-
češće u danima svetkovine svetog Vlaha u vrijeme poklada, gostovali
i u Dubrovniku pa im je tom prilikom odlukom vijeća odobravana i
neka sitnija nagrada u novcu, rjeđe u tkaninama ili drugim poklonima.
Među njima navode se frulaši, trubači, lautari, dobošari, zatim lakrdi-
jaši - izvođači svakojakih neobičnih vještina koji se opštim imenom
nazivaju bufoni, histrioni ili žongleri (ioculatores). U Dubrovniku su
obično nastupali u kombinovanom sastavu.

Produkcije ovakvih artista odaV!Ilo su bile poznate u evropskim


zemljama gdje su jednako privlačile interes građana, pučana i plemstva
dok nisu postale opštom potrebom. 2 U Dubrovntku se spominju još u
prvoj polovini XIV stoljeća, a vjerovatno su bile tamo udomaćene i ra-
nije. Privlačile su svijet iz okolnih krajeva od čega je i općina imala
koristi te su stoga dubrovačke vlasti davale razne olakšice svima koji
su željeli da dođu u grad prilikom svetkovine sv. Vlaha, kada su se
takve igre najviše i održavale. Godine 1314, 21. januara bilo je, putem
gradskog glasnika, objavljeno da sva lica, koja to žele, mogu doći u Du-
brovnik na svetkovinu sv. Vlaha, da mogu ostati tri. dana pred svetko-
vinu i tri dana poslije; njima se, za to vrijeme, garantuje svaka sigur-
nost od gonjenja (zbog eventualne počinjene krivice) sa izuzetkom onih
koji su izvršili neko krvoproliće ili počinili neku krađu u crkvama ili
posvećenim mjestima. 3 Ovakve objave ponavljale su se i kasnijih godina,
a 30. januara 1347. date su garancije sigurnosti od gonjenja čak i onim
učesnicima u svetkovini koji su bili dužnici općine ili pojedinih pri-
vatnih lica. 4 Na,ročito su, kako izgleda, bile privlačne kojekakve igre koje
su se izvodile pod maskama (ludi carbonosii) koje su ponekad znale da
pređu granice dozvoljenog. Odlukom Malog vijeća od 22. februara 1347.
bilo je, na primjer, zabranjeno da se ubuduće održavaju ovakve igre/'
ali je već 15. marta iste godine odluka bila povučena i veselje pod ma-
skama dozvoljeno, ali pod strogo preciziranim uslovima. 6 Vidi se da je
dubrovačkim vlastima, kolikogod su pazile da se ne poremeti uobičajeni
red i zabave ne pređu u ekscese, ipak bilo stalo do toga da se građanima
i pučanima ne uskrate omiljene povremene razonode koje su im barem
1
Uporediti: Arnold Hauser, Socialgeschichte der Kunst und Litteratur l,
Miinchen 1953, str. 172 i d.
% Hauser, na istom mjestu.

:l Monumenta ragusina. Libri reformationum I, Zagreb 1879, str. 57.


4 Isto, str. 214.
5 Isto, str. 255-6.

n Isto, str. 257.


Fragment Lz kulturnog žiV'Ota srednjovjekovne Bosne 327

.od vremena do vremena ublažavale teškoće svakodnevnog života. Zbog


-toga, ali i zbog drugih razloga, u Dubrovniku su odavno držali i stalne
:svirače i davali im za njihov posao stalnu nagradu. Godine 1345, 21.
maja, spomenut je neki Bernardus trombator, kojem je pored stalne na-
,grade odobren još i dodatak za stanarinu u visini 3% perpera. 7 U julu
1361. g. dubrovačke vlasti gledale su da pronađu i angažuju dva dobra
.svirača (duos honos tubatores) i bile voljne da svakom od njih plate po
25 dukata, da im daju kuću za stanovanje, odjeću i posebnu nagradu
kad budu izvodili svoju vještinu (et lucrum quando facient de ipsorum
arte). 8 Od osamdesetih godina u Dubrovniku se više puta spominju pla-
-ćeni svirači koj~ su svoju vještinu izvodili na različitim instrumentima:
;tubatores, comic1nae, fistulatores, zucholarii. 9 Kao u drugim potrebama,
Dubrovnik je i u ovoj stajao u istom redu sa razvijenijim evropskim
;gradovima onog doba i išao ukorak sa svojim vremenom.
Teško je reći koldko je vještina ovih artista iz Dubrovnika osva-
jala pažnju u susjednim zemljama, pa i u Bosni, a koliko je pak u njima
bila samonikla pa se onda pod uticajem Dubrovnika usavršavala i bo-
_gatila oblicima, ukusom i izražajnim sredstvima. Ako i nemamo nikak-
vih, ni neposrednih ni posrednih podataka o tome, možemo ipak sa sigur-
nošću pretpostaviti da su se i u bosanskoj zemlji od davnih vremena
mogli čuti zvuci svirala, gusala i drugih narodnih muzičkih instrume-
nata i da su najvještiji svirači bili rado slušani i na pučkim skupovima
i u vlasteoskim kućama; a isto tako možemo pretpostaviti i to da su
posjednici bogatstva upoznati, ovim ili onim putem, sa dubrovačkim za-
bavnim produkcijama, osjećali potrebu da slušaju finije izvedbe maj-
.stora svirke i šale. Zna se, na primjer, da je tadašnji gospodar istočnog
Huma i Konavla, knez Vojislav Vojinović, inače često ljut:i neprijatelj
Dubrovčana, tražio da mu se iz Dubrovnika pošalju svirači pa je Malo
vijeće, 3. februara 1363. odobrilo da mu se pošalju ukoliko sami pristanu
da pođu na njegov dvor (tubatores concessi fuerunt comiti Voyslavo, si
ipsi ire voluerint de eorum voluntate). 10 I kasnije su Dubrovčani u ra-
znim prilikama slali svoje svirače na dvorove bosanskih i humskih dina-
:sta. A s vremenom se onda uobičajilo da kraljevi i velmože i sami na
:svojim dvorovima drže ovakve majstore, koje su ponekad, najviše uz
svetkovine sv. Vlaha, slali u Dubrovnik da tamo, sa ostalim ovakvim
grupama, pokažu svoju vještinu. Razmjena artista između Bosne i Du-
brovnika ušla je s vremenom u dobre običaje kao jedan od znakova uza-
jamne naklonosti i prijateljsk·ih susjedskih odnosa.
Koliko je nama poznato, artisti iz Bosne prvi put su spomenuti
15. novembra 1408. g., kada je u dubrovačkom Ml;!lom vijeću riješeno
da se da poklon dvojici žonglera i lakrdijaša bosmiskog kralja (de do-
nando duobus cugulari~s et buffonibus domini regis Bossine).U Ovaj da-
1um njihova spomena ne mora značiti i početak njihovog djelovanja u

1 Isto, str. 201.


8 Mon. rag. III, str. 97.
9
M. Dinić, Odluke veća Dubrovačke republike I (Beograd 1951), str. 90, 98.
196, 370, 371; II (Beograd 1964), str. 139, 146, 186, 330.
10 Mon. rag. III, 248.
11
N. Jorga, Notes et extraits, II (Paris, 1899), str. 116.
328 Anto Babie

Bosni, ali ipak mislim da je njihova pojav-a u samom početku XV sto-


ljeća bila još nova i ne toliko ukorijenjena i raširena kao u kasnijem
vremenu. Jer u prva dva decenija o"\log· stOljeca bosanski artisti, i t<>'
samo kraljevi, spominju se u Dubrovniku u većim vremenskim razma-
cima, u manjem broju i jednostavnijem sastavu nego u kasnijim go-
dinama.
Godine 1422, 29. januara:,- dubrovačko Veliko vijeće odobrilo je
kraljevim artistima (histrionibus: s-eu pulsat'oTious regis Bossine) izuzetno•
velik poklon u odjeći i živežu u "\7rijednostr od 120 perpera. n.! U istoj od-
luci Velikog vijeća kaže se za o-ve· kraljeve~ m-ajstore da su doš1i u Du-
brovnik da iskažu čast gradu i kraljevof zemlji (qui venerunt honoratum:
urbem et seu [suum?] dominium)Y' Otada se prisustvo bosanskih artista
na dubrovačkim svečanostima češće· spominje: Dolazili su, upućeni o<f
svojih gospodara, sa kraljevog dvora i sa dvorova značajnijih velmoža,.
obično u vrijeme svetkovine sv. Vlaha, koja se spajala sa pokladnim
veseljem, ali i u drugim prilikama. Otada i sastav nj,ihovih grupa postaje-
raznovrsniji i brojniji, po tome i repertoar bogatiji. U dubrovačkim izvo--
rilna- jedinim izvorima o ovoj vrsti umijeća kod nas- bosanski artisti
imenovani su latinskim nazivima prema instrumentima i vrsti igre i mi
ne znamo kako su ih tada nazivali u Bosni.
Od velmoža koji su svoje artiste slalf u Dubrovnik spominju se·
kuće Kosača, Pavlovića i, samo jednom, Zlatonosovića, dakle one vla-
stele koj a su i inače mnogim poslovima, i političkim i trgovačkim, bila
vezana sa Dubrovnikom. Nismo, u ovoj vezi, naišli na spomen velikog·
vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića niti njegovog baštinika Jurja Voj-
salića; njihovi matični posjedi sa njihovim dvorovima nalazili su se da-
leko od Dubrovnika, na Vrbasu i Sani, pa su ih i komunikacije i interesi
više upućivali na Split i druge gradove srednje Dalmacije nego na Du-
brovnik.
Koliko su česta bila gostovanja u Dubrovniku raznih artista iz
Bosne i Huma, koliko su bile brojne njihove ekipe na dvorovima vel--
moža .i vladara i koliko je raznovrstan bio njihov sastav - vidjeće se,
barem približno, iz ovog sumarnog pregleda odluka dubrovačkih vijeća:
o odobravanju poklona u vremenskom razmaku od nekih 50 godina. Tu·
Sl,l, u tom vremenu, spomenuti ovi artisti:*

a) Sa dvora Kotromanića:

15. novembra 1408.: cugularii et buffones, 14


19. aprila 1417.: ioculator/ 5
29. januara 1422.: Hystriones seu pulsatores/ 6
8. jula 1432.: pifari, 17

12
Isto, 158.
13 Isto, 207, n. l.
* Navodimo ih uvijek u nominativnom obliku i sa latfnskiin nazivom:--
14 V. nap. ll.
15 Jorga, 158.
16 Isto, 207, n. l.
17 Isto, 308, n. 4.
Fragment iz kulturnog života srednjovjekovne Bosne

februara 1440.: quattuor ystriones et piffarii/ 8


4.
februara 1441.: ioculatores et piferi/ 9
4.
februara 1442.: ioculatores et piferi, 20
7.
februara 1447.: pifferi, 21
4.
februara 1450.: lautarius, 22
4.
februara 1452.: piffari, 23
4.
jula 1453.: gnacharii et piffarii, 24
2.
februara 1456.: gnacharini et piffarii, 25
4.
februara 1459.: quattuor gnacharini et piffarii; 26
5.
b) Sa dvora Kosača (Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića);
6. februara 1430.: piferi, 27
4. februara 1434.: ioculatores et piferi,'28
4. februara 1441.: ystriones, ioculatores et piferi, 29
5. februara 1442.: (ioculatores et) piferi, 30
4. februara 1445.: ioculatores et piferi, 31
4. februara 1446.: ioculatores, 3'2
4. februara 1449.: piferi, 33
4. februara 1450.: tubetae et piferi, 34
4. februara 1454.: gniacharini, 35
l. maja 1454.: pifari et gniacharini,~ 6
8. oktobra 1455.: buffonus, 37
4. februara 1456.: gnacharini, piffari et lautares, 38
3. februara 1457.: sex pifari et gnacharini, 39
5. februara 1459.: quinque chergotae, pifari et gnacharini;
sex picti pifari et gnacharini olim voyvode Sandalis, 40
3. februara 1460.: piffari, gnacharini et tubetae, 41
4. februara 1461.: gnacharini et tubicinae; 42
18 Isto, 268, n. 3.
19
Isto, 376, n. 2.
20 Isto, 387.
21
Isto, 423, n. 3.
22
Isto, 437, n. 2.
23 Isto, 461, n. 2.
24 Isto, 496, n. 2.
25
Dubr. drž. arhiv (dalje DAD), Libri reformationum, Consilium rogatoru:n
XIV (1456), fol. 254.
26 Isto, Cons. rog. XVI (1459), fol. 14.
27
Jorga, n. d. 281, n. 3.
28
Isto, 319.
29 Isto, 376, n. 2.
30 Isto, 391.
31
Isto, 409, n. l.
2
" Isto, 417, n. 5.
33 Isto, 434, n. l.
34
Isto, 437, n. 2.
a.; DAD, Cons, rog. XIV (1454), fol. 16.
36 Isto, fol. 53vo ·
37
Isto, Cons. rog. XIV {1455), fol. 216.
38
Isto, XIV (1456), fol. 254.
39 Isto, Cons. rog. XV (1457), fol. 92vo

•o Isto, Cons. rog. XVI (1459), fol. 14 i 14vo


41
Isto, Cons. rog. XVI (1460), fol. 104vo, Iosvo
42
Isto, Cons. rog. XVI (1461), fol. 219.
33() Anto Babić

e) Sa dvora Pavlovića:
5. februara 1428.: pifari/3
4. februara 1434.: ioculatores et piferi, 44
30. juna 1439.: pifferi et ystriones, 45
4. februara 1445.: ioculatores et pifari, 46
4. februara 1450.: pifari et gnachari, 47
6. jula 1450.: pifari/ 8
4. februara 1451.: pifari, gniacharini et tubetae,4 9
4. februara 1454.: gniacharini, 50
l. jula 1455.: gnacharini, 111
4. februara 1456.: gnacharini, 00
3. februara 1457.: quattuor pifari et gnacharini, 53
5. februara 1459.: quinque piffari, gnacharini, tubicen, 5 ~
3. februara 1460.: piffari, gnacharini et tubetae; 55
d) Sa dvora Zlatonosovića:
14. maja 1423.: piferi sive sonatores. 56
Neće biti bez interesa da na kraju kažemo i to da su i turske voj-
vode - krajišllli.ci i prije konačnog osvojenja Bosne ponekad slali svoje
svirače u Dubrovnik povodom svečanih zgoda, pa i prilikom proslave
sv. Vlaha. 19. septembra 1452. g., ne 2lllamo kojim povodom, odobren je
poklon »ioculatori teucro«, 57 a 3. februara 1457. riješeno je u Vijeću urno-
ljenih da se dade nagrada »pifaris et gnacharinis quattuor voivode
Issabech ... qui venerunt honoratum festum sancti Blasii ... «58 Istim
povodom nagrađeni su Isak-begovi »gnacharini« i 4. februara 1461. 59
Naveli smo dosta primjera o učešću bosanskih artista na sveča­
nostima u Dubrovniku- toliko primjera koliko je dovoljno da se pokaže
u kojim je razmjerima ova vrsta zabavnog života bila odomaćena na
dvorovima feudalne gospode posljednjih nekoliko decenija bosanske
države i do koje se mjere bila razgranala u izražajnim sredstvima i obli-
cima i u množini izvođača. Sama činjenica da je g. 1457. na svečano-

43 Jorga, n. d. 243, n. 2.
44 Isto, 327, n. 3.
u Isto, 363, n. 2.
46 Isto, 409, n. l.
47 Isto, 437, n. 2.
•s Isto, 438.
49 Cons. rog. XII (1451), fol. 10.
50 DAD, Cons. rog. XIV (1454), fol. 16.
51 Isto, Cons. rog. XIV (1455), fol. 177vo
52 Isto, Cons. rog. XIV (1456), fol. 254.
53 Isto, Cons. rog. XV (1457), fol. 92vo
54 Isto, Cons. rog. XVI (1459), fol. 14vo
55 Isto, Cons. rog. XVI (1460), fol. 104vo
56
Jorga, n. d. 214. Ovo je, koliko smo našli, jedini slučaj da se navode svi-
rači ove vlasteoske porodice iz srednjeg Podrinja koja se od g. 1430. u izvorima
više i ne spominje. Vidi: M. Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji
i Bosni I (Beograd 1955), str. 40-41.
57 Isto, 461, n. l.
58 DAD, Cons. rog. XV (1457), fol. 92vo

M Isto, Cons. rog. XVI (1461), fol. 219.


Fragment iz kulturnog Ž'iV'ota srednJovjekoVIIle Bosne 331

stima u danima sv. Vlaha u Dubrovniku učestvovala 14, a g. 1459. 16


artista iz Bosne i Huma, pokazuje koliko je i u ovim zemljama bio
ovladao interes za njihovo umijeće i koliko su feudalni dvorovi bili po-
stali pogodnom sredinom za njihovo djelovanje.
Iako su bosanski kraljevi i velmože držali na svojim dvorovima
vlastite ekipe zabavljača ipak su, u naročitim zgodama, znali da od Du-
brovčana zatraže i njihove majstore da i oni svojim umijećem obogate
užitak slušaoca i gledaoca; a ponekad je i dubrovačka vlada iz vlastite
pobude slala na bosanske dvorove gradske svirače (kao što je, u sluča­
jevima potrebe znala da šalje i ljekare) da bi tako pridobila ili učvrstila
.dobru volju i prijateljsku naklonost kralja i uticajnih velmoža koji su
uvijek mogli da budu od koristi (ili od štete) za neki dobar posao repu-
blike ili njenih građana. Spomenuli smo slučaj kada je, g. 1363, u Du-
brovniku odobreno da se pošalju svirači knezu Vojislavu Vojinoviću.
Kasnije, gostovanja dubrovačkih svirača kod bosanskih i humskih dina-
_sta postaju češća i vezana su redovno za neku naročitu zgodu. Na svad-
bene svečanosti u kućama Kotromanića, Kosača i Pavlovića Dubrovčani,
pored svečanih poslanstava, obično šalju i svoje veće ili manje ekipe
_svirača. Kao i raznovrsni pokloni, tako su i ovi zabavljači imali da svo-
jom vješHnom razmekšaju raspoloženje nosioca vlasti i olakšaju posao
diplomatskim predstavnicima republike. Prilikom svadbe kralja Tvrtka
II (1428) Dubrovčani su, pored bogatih darova, poslali na bosanski dvor
i dva svoja frulaša (duos piphetaros nostros) da i oni doprinesu svad-
benom veselju, 60 i, istim povodom, pisali su svojim poslanicima na kra-
ljevom dvoru da gledaju uhvatiti pogodan momenat kad kralj bude pot-
puno obuzet zabavom i veselim raspoloženjem (matto de piacer e d'al
legrarsi), pa da tada od njega zatraže da ukine naredbu o bolanju srebra
koja je bila nepovoljna za dubrovačke trgovce. 61 I na svadbu kralja
Stjepana Tomaša (1446) iz Dubrovnika su, zajedno sa svečanim poslan-
stvom, bili upućeni i svirači. & 2
U isto vrijeme, 23. jula 1428, kada je odobrilo da se pošalju svi-
rači na svadbu kralja Tvrtka II, Vijeće umoljenih riješilo je da se obadva
gradska »grčka« svirača (tubicinas nostros graios ambos) upute vojvodi
Sandalju, 63 koji je, možda, imao namjeru da ih povede na kraljev dvor
i da se osobitim umijećem ovih »grčkih« majstora i sam istakne među
uvaženim zvanicama na svadbenoj svečanosti. Kasnije se često spominju
dubrovački svirači mi dvoru Kosača, većinom majstori na različitim
vrstama frula (pipheri, tubicines, tubatae). 6 ·l U jednom slučaju iz 1452. g.
izgleda da se radilo o stalnijem angažovanju jedne grupe dubrovačkih
svirača na dvoru Vladislava Kosače, sina hercegova. Te godine, 9. aprila,
Vijeće umoljenih riješilo je da Vladislavu ustupi četiri gradska svirača
i jedan par dobošara (duos pifaros et duos tubetas nostros et unum par
de nacharis), koje može zadržati »da budu na čast njegovu gospodstvu«
00 Jorga, n. d. 243. n. 2.
61 Isto, 242.
62 I sto, 418.

sa Isto, 244, n. 2.
84 Isto, str. 371, n. l; str. 389.
332 Anto Babić

(possendo eos habere pro honorando ipsum dominium). 6 ~ U Vijeću urno-·


ljenih je 9. maja 1455. donesena odluka da se povodom pripremane tro-
struke svadbe u hercegovoj porodici, na njegov dvor pošalje pet dubro-
vačkih svirača (de mittendo ad nuptias Cherzegh et filiorum tres _piffa--
ros nostros et duos tubetas). 66 Svečanost nije ispala sasvim onako kako
je bila zamišljena. Svadba hercegovog starijeg sina Vladislava obavljena
je kasnije, tek u jesen, pa je i tom prilikom, 6. septembra 1455, Vijeće­
umoljenih riješilo da na svečanost pošalje dubrovačke frulaše i frulašice·
(de mittendo ad nuptias comitis Vladissaui ... duos tubicines et tres
tubic1nas). 67
Dubrovački svirači spominju se; iako rjeđe, i na dvoru Pavlovića
u gradu Borču. Na svadbi vojvode Ivaniša Pavlovića g. 1449. 68 i, kasnije,
njegovog brata, vojvode Petra g. 1455. 69 bili su prisutni dubrovački
gradski svirači.
Naveli smo veći broj zabilježenih uzajamnih gostovanja bosanskih
i dubrovačkih artista da bismo, u nedostatku ma kakvog opisnog podatka,
iz samog spominjanja njihovog prisustva na jednoj i na drugoj strani
mogli dobiti neku pretstavu o mogućnosti uzajamnog uticaja koji je u
ovoj oblasti kulturnog života onog davnog vremena mogao vršiti Du-
brovnik na Bosnu, ali i Bosna na Dubrovnik. Kada imamo u vidu da
su srednjovjekovni artisti uopšte bili čeljad bez društvenog korijena,
elemenat deklasiran i neopterećen tradicijom, promjenljivih uslova egzi-
stencije i stoga sklon promjenama i novinama, neće nam biti teško ra-
zumjeti da su jedni od drugih lako primali svaku novinu koja je njihovo
umijeće mogla da učini privlačnijim, i koja je nalazila odjeka u njiho-
vom vlastitom osjećanju ukusa, izražaja i manira. A i njihovi kruho-
davci nisu bili ravnodušni prema tim novinama koje su njihovi zabav-
ljači unosili u repertoar, u sredstva izražavanja, u tehniku izvođenja;
jer čitava ova ekshibicija vještine i opreme dvorskih artista bila je na-
mijenjena ne samo neposrednom užitku i zabavi nego je, razumije se,
imala i tu svrhu i smisao da na svoj način istakne društveni prestiž
posjednika moći i bogatstva. Velmože su stoga sigurno gledale da ekipe
njihovih zabavljača budu i zanimljive i gizdave pa da im i svojom poja-
vom i svojim produkcijama sačuvaju što širi i što trajniji spomen.
U Dubrovniku, koji je imao prostrane veze po čitavom Medite-
ranu i bio otvoren svakojakim uticajima, mogli su bosanski artisti pri-
likom svojih gostovanja o svetkovini sv. Vlaha da vide i čuju po neku
novinu i da je usvoje; a i bosanskim velmožama mogao je da zapne za
oko poneki detalj u opremi dubrovačkih majstora svirke i podstakne·
želju za imitiranjem. Jedan podatak kao da i kazuje nešto o tome: G.
1448, 9. oktobra, vojvoda Ivaniš Pavlović poručio je kod jednog dubro-
vačkog majstora dvije zastavice za dvije trube (pro duabus tubis); tražio
je da zastavice budu ukrašene zlatnim vezom, dobro i lijepo izrađene·
(deauratas et laboratas bene et pulchre), po uzoru na one koje su bile u

•• Isto. 476, n. 2.
66
DAD, Cons. rog. XIV (1455), fol. 160vo
67
Isto, Cons. rog. XIV (1455), fol. 203.
68 Jorga, 434, n. l.
69
DAD, Cons. rog. XIV (1455), fol. 168.
Fragment iz kulturnog života sredTJ.jovjekovne B::Jsne 333

upotrebi u Dubrovniku; na njima treba da bude izrađena slika sveto.~


Vlaha ali tako da svetitelj ne drži u ruci izvezeni model grada Dubrov-
nika, nego onaj grada Borča, starog dvora porodice Pavlovića (ad mon-
strum illarum Communis excepto quod Sanctus Blasius debet tenere in
manu Bora<;). 70 Radilo se, vjerovatno, o signalnim trubama koje su se
1..~potrebljavale u raznim zgodama, pa i u dvorskim svečanostima; i možda
ih je vojvoda Ivaniš i poručio da budu gotove za njegovu svadbu koja
je obavljena u proljeće 1449. god.' 1 Ne možemo propustiti a da ovdje ne
spomenemo i ovaj, inače dobro poznat, podatak: Među mnogim vrijed-
nijim stvarima koje se g. 1446. navode u testamentu hercega Stjepana
kao njegova zaostavština, spomenut je i »jedan organić s cjevmi od
srebra«, 72 sigurno male ručne orgulje (portativ), vrlo omiljen instru-
menat i na evropskim feudalnim dvorovima. 73 Kako i odakle je ova mt'-
zička sprava došla na hercegov dvor, da li je od nekog poklonjena kao
cijenjen prijateljski dar, ili je poručena i nabavljena pošto je bila zapa-
žena kod dubrovačkih ili možda kod nekih drugih stranih svirača - o
svemu tome ne može se, osim nagađanja, kazati ništa. Svakako je ovaj
složeni instrumenat predstavljao veliku novinu koja je pružala nove
mogućnosti obogaćenja izražaja i muzičkog ukusa.
Da li su se u Dubrovniku osjećali ovakvi uticaji iz Bosne - o
tome, u nedostatku podataka, možemo samo pretpostavljati. Pod opštim
nazivima »pifari«, »tubicines«, >>tubetae«, »pulsatores« itd. mogu se pod-
razumijevati različite srodne kategorije svirača i njihovih instrumenat:l
među kojima je moglo biti i domaćih jednostavnih, s vremenom i usa-
vršavanih, muzičkih sprava kao što su razne svirale, dvojnice, gajde ili
gusle, ili instrumenata koje su Turci, i prije okupacije, sa istoka unosili
u Bosnu. Srednjovjekovni majstori svirke nisu bili ograničeni nikakvim
etničkim, državnim ili staleškim granicama; njihovo umijeće bilo je sva-
kom razumljivo pa se stoga lako prelijevalo preko svih granica i lako
udomaćivala u svakoj sredini. No uzaludno bi bilo tražiti i određivati
uticaje koji nisu ostavili baš nikakvog vidljivog traga. Zadržaćemo se
stoga na onome što je o ovoj djelatnosti na bosanskim dvorovima moguće
izvaditi iz podataka koje smo naveli o gostovanjima bosanskih artista u
Dubrovniku.
Prema navedenim podacima, artisti koji su djelovali na srednjo-
vjekovnim bosanskim dvorovima, mogu se podijeliti u dvije skupine
među kojima nije bilo strogih granica.

U prvu skupinu spadaju oni artisti koji su mimikom ili raznim


lakrdijaškim pokretima zabavljali gledaoce. To su bufoni (buffones) spo-
menuti u našim podacima samo dva puta (1408. i 1445); zatim histrioni
(ystriones) spomenuti četiri puta (1422, 1439, 1440, 1441); i žongleri (iocu-
latores) spomenuti devet puta (između 1417. i 1452). Ovi artisti, dobro
poznati u čitavom srednjovjekovnom svijetu, kako na istoku tako i na
zapadu, razlikovali su se među sobom više po nazivima nego po formi

7o Jorga, n. d. 426, n. l.
71 Isto, 434, n. l.
72
Miklošić,Monumenta serbica (Viennae 1858), str. 498.
3
' V. J. Andreis, Historija muzike I (Zagreb 1951), str. 135.
334 Anto Babić

i sadržaju njihovih predstava. Oni su, isključivo, bili laki zabavljači i


uveseljavali su gledaoce više ili manje ustaljenim, ne osobito bogatim,
repertoarom, ali i slobodnim improvizacijama iz kojih je znala da bljesne
i poneka satirična oštrica. 74 Svoje izvedbe ponekad su pratili vlastitom
svirkom i time davali ritam i akcenat svojim pokretima; srednjovjekovni
žongleri često su u savremenim crtežima predstavljeni sa lautom čijim
su tonovima pojačavali govorni ili mimički izraz. U jednom slučaju, go-
dine 1422. Dubrovčani nazivlju artiste bosanskog kralja »histriones seu
pulsatores«, 75 što bi značilo da im je jednako pristajao jedan i drugi
naziv jer je u jednoj osobi nastupao i lakrdijaš i svirač na nekom uda-
račkom instrumentu sa žicama, vjerovatno na lauti ili na sličnoj spravi;
izlazilo bi iz toga da se bosanski artisti ove skupine nisu razlikovali od
svojih evropskih sudrugova osim, možda po kvalitetu izvedbe. Iz odluke
Vijeća umoljenih od 8. oktobra 1455. g. saznajemo i ime jednog od njih:
tada je, naime, bilo riješeno da se nabavi odjeća u vrijednosti od 50 per-
pera za nekog hercegovog lakrdijaša koji se zvao Mrvac (de vestiendo
Meruaz ... buffonum cherzeghi) 76 - nosio je, dakle, nesumnjivo domaće,
slovensko ime. Visoka cijena njegove odjeće (oko 18 dukata) govorila bi
zato da su barem neki od ovih lakrdijaša nosili gizdavu opremu kakva
je odgovarala njihovoj igri.
Druga skupina bosanskih artista obuhvata majstore svirke na ra-
zličitim instrumentima; ona je u izvorima češće spomenuta i brojnije je
zastupana. U dubrovačkim odlukama spominju se ovi svirači pod mno-
gim nazivima od kojih neki sjedinjuju različite ali ipak srodne vrste
pretežmo duvačkih instrumenata. Najčešće su spomenuti svirači na ra-
znim vrstama svirala ili frula čiji nam pravi oblik nije poznat. U našim
izvorima obično su navedeni pod imenom »pifari«, a uz ove spominju se
još i »tubetae«, »tubicines«, »sonatores«. Svaki od ovih naziva može da
obuhvata više artista sa različitim, ali srodnim instrumentima kao što
je i više naziva moglo da označuje istu vrstu artista i instrumenata.
Od artista sa udaračkim instrumentima najčešće se navode bub-
njari ili dobošari (gnachari, gnacharini) i to, gotovo redovno, zajedno
sa frulašima (piferi) pa izgleda da su zajedno i nastupali - jedni
da frulom izvode melodiju, drugi da udaranjem u doboš daju takt i akce-
nat i tako pojačavaju efekat. Vjerovatno su i ovi artisti pored doboša
upotrebljavali i druge, dobošu slične instrumente različitih tonskih visina.
Možda je i u izrazima »gnachari« i »gnacharini« sadržano neko razliko-
vanje u instrumentima kojim su se služili jedni i drugi. Vrijedi da se
istakne da se dobošari kao članovi bosanskih ekipa u Dubrovniku spo-
minju tek od g. 1450, dok su druge vrste svirača poznate iz mnogo ranijih
godina. Do sredine XV stoljeća bosanski feudalci bili su se već prilično
navikli na prisustvo Turaka i turskih vojvoda u bosanskoj zemlji pa je
lako moguće da se odavde i ovaj instrumenat udomaćio na bosanskim
dvorovima kao sastavni dio malih kapela. Cinjenica da se bosanski do-
bošari od pomenute godine gotovo redovno spominju zajedno sa frula-

74 V. Hauser, n. d. str. 173.


75 V. str. 5, nap. 13.
78 DAD, Cons. rog. XIV, fol. 216.
Fragment dz kulturnog života srednjovjekovne Bosne 335

srma navodi nas na pomisao o efektnoj kombinaciji zurle i defa, ovih


izrazito orijentalnih instrumenata.
Majstori udaračkih instrumenata sa žicama spomenuti su jednom
(1422) pOd opštim imenom »pulsatores« i dva puta pod posebnim nazi-
vom »lautarii« (1450) i »lautares« (1456). Sto se lautari posebno spominju
tek od 1450, i to svega dva puta, ne mora nikako značiti da njihov instru-
menat, lauta, inače često upotrebljavan u evropskom svijetu, i ranije nije
bio poznat u Bosni. Lautom ili lauti sličnim muzičkim instrumentom pra-
tili su izvođenje svojih igara žongleri i histrioni koji se mnogo ranije
pojavljuju; moguće je da su se ranije više služili nekim domaćim instru-
mentom sa žicama dok ga pri sredini XV stoljeća nije poti'Sllula prava
l auta.
U dubrovačkim odlukama bosanski artisti uvijek se navode sa
imenom feudalnog gospodara čijem su dvoru pripadali, kao ljudi bosan-
skog kralja, Kosača, Pavlovića ili Zlatonosovića pa nam po tome izgleda
da se radilo o tako reći profesionalnim artistima čija je djelatnost uglav-
nom bila vezana uz feudalne dvorove. Tu su djelovali kao više ili manje
stalne, uigrane ekipe ili družine pa ih jednom u Dubrovni:ku i nazivaju
tako: 7. februara 1442. Vijeće umoljenih odobrilo je poklon sviračima
Stjepana Vukčića Kosače i tom prilikom u odluci su spomenute dvije
družine frulaša (societates pifferorum), i to jedna »que est de curia
voyvOde Stipani« i druga »illi de Chergote«. 77 Ima jedan primjer da je
ovakva družina i poslije smrti svog feudalnog poslodavca nastupala pod
njegovim imenom. Istom, naime, odlukom V1ijeća umoljenih od 5. febru-
ara 1459. o nagrađivanju svirača hercega Stjepana odobren je i poklon
»sex pictis pifaris et gnacharinis olim voyvode Sandalis«. 18 Moguće je
da su ovi svirači poslije Sandaljeve smrti (1435) napustili dvor njegova
nasljednika Stjepana i onda nastupali' kao samostalna družina. Ovo bi
se moglo naslućivati iz činjenice da su istom odlukom nagrađeni odvo-
jeno od Stjepanovih svirača kao posebna ekipa. Svakako je značajno da
je ova družina nastupala pod Sandaljevim imenom još i 24 godine poslije
njegove smrti.
U našim podacima nema spomena da je u bosanskim artističkim
ekipama bilo i ženskih članova. A samo jednom, 6. septembra 1455, za-
bilježeno je da su se u jednoj dubrovačkoj trupi, upućenoj na svadbu
Vladislava Kosače, pored dva frulaša nalazile i tri frulašice·. 1 9'
Zbog potpunog odsustva izvornih podataka nije nam moguće da
imalo zavirimo u pitanje koliko je umijeća bosanskih artista ulazilo u
širu publiku, u kojim oblicima i u kojim priliikama, pa nam ne ostaje
77
Jorga, n. d. 387. Još jednom je zapisan ovaj izraz >>chergote«: 5. februara
1459. u Vijeću umoljenih odobren je poklon »quinque chergotis, pifaris et gnacha-
rinis cherzechi« (Cons. rogat. XV [1459], fol. 14). Nikako nisam mogao izmići šta
zapravo znači ovaj izraz. U prvom slučaju (1442) kao da označuje' neku osobu pod
čijim je imenom nastupala družina frulaša; u drugom (1459~ jednu od kategorija
svirača pored drugih.
78
DAD, Cons. rog. XV (1459), fol. J4vo. Riječ koj"u sam po smislu pročita<J
kao »pictis« nejasno je napisana u zapisniku Vijeća; ako je moje čitanje ispravno,
radilo bi se o artistima koji su nastupali ili našminkani i1f u šarenim odjećama ili
su se služili jednim i drugim sredstvima da bi pojačali efekat svoje iz.vedbe
78 V. nap. 67.
336 Anto Babić

drugo nego da, na osnovu opštih predstava o opšteljudskoj prijemlji-


vosti za spektakle ove vrste, pretpostavimo da igre bosanskih srednjo-
vjekovnih artista nisu bile ograničene samo na vlasteoske dvorove i du-
brovačka pokladna veselja. Zongleri i histrioni, svirači i dobošari bili su
i ovdje, kao i svuda u svijetu, sigurno traženi i rado viđani i slušani u
različitim zgodama, na različitim skupovima, gdje bi se našlo veće mno-
štvo svijeta. Tu su u svojim izvedbama mogli da uzmu više slobode nego
njihovi sudrugovi na dvorovima, mogli su da se više približe narodnim
shvatanjima i raspoloženjima pa i da, možda, svojim slobodnim impro-
vizacijama izraze ponešto što se ne bi rado slušalo u krugu vlastele.
O ličnostima srednjovjekovnih bosanskih artista ne znamo ništa.
Imenom je naveden samo onaj bufon hercega Stjepana koga smo spo-
menuli, ali ni to golo ime ne kazuje mnogo. Ništa ne možemo reći ni
o tome koliko su njihove družine bile sastavljene od domaćih ljudi, na-
darenih samouka, možda i kmetova, vlastitih ili odbjeglih od nekog dru-
gog gospodara; a koliko su se pak popunjavale putujućim zabavljačima
iz bijelog svijeta, ljudima bez domovine i domicila, koji su se zadržavali
tamo gdje su mogli naći dobru prođu za svoje umijeće. Kao i u osta-
lom tadanjem svijetu i u Bosni je njihovo djelovanje ostalo anonimno,
a onda i zaboravljeno. A ovi ljudi nepoznatog imena, porijekla i životne
sudbine, izrasli iz donjih društvenih slojeva, unosili su u surovi život
vlasteoskih dvorova barem nešto od smisla za finije ljudske potrebe i
približavali ih višim oblicima kulturnog života makar u ovoj jednoj nje-
govoj grani. Istorijski uslovi nisu dozvolili da se iz umijeća bosanskih
srednjovjekovnih artista na vlasteoskim dvorovima zametne i razvije
klica neke vrste scenskih igara. Korak koji je u evropskom svijetu bio
odavno učinjen, u Bosni je bio zakočen na duže vrijeme. Ovo malo po-
dataka o bosanskim srednjovjekovnim artistima što je preostalo kazuje
nam samo da je i Bosna onoga doba u kulturnom životu disala dahom
·svoga vremena.

«<>PAfMEHT 113 KYJibTYPHOPI 1KH3HH BOCHIIH B C~~,!J;HHE BEKA

PE310ME

B 3'ro<M O'IePKe aBTOp 113yqaeT O.!\H'Y Wl cPOPM Ky JihTyl)Holi JKH3HM cpe,n:HeBe-


·KoBoi1 BOC'H'IUt HfYMa, BblpaJKaBruyiOCH B ,D;eHTeJihHOC'N! pa<3JIH'I!HhiX alp'I'l1'CTI:l'ecKJ1X:
rpynn, cyll(ecTBOBaBumx orrpil1: ,11aope 100po.rrell. a t:Peo;n,anOB. Or HaqaJia 15 CTOJieTUll
;n,o paGopeHHH 60'CIDritCKoro rocy.z(apcTBa ncKYQCTRo 9THx rpynu 33~ pa3BKJ1'0Ch,
O "!eM CBM,'leTeJibCTBYIOT CJie;!);yJOIIt'He cPaKTbl: yBeJIH'IMIDfCL .aprlfCTH'IeclGI:e l"'PYDDU,
yJ.::yqwnnHch cpe,!ICTBa BhipaJKe~mH 11: pa!3H08H;n,HocTH nrp. B Qo.'lbWeli Mepe 6biJII1
rrpe,::(CTaBJienbl paJIH'IHble KaTeroPJ.IH My3hiKaHTOU3, B MeHhwell. - ~pyrMe a,PTMCTLl,
BbtpaJKBIBWHe CBOe y.MeHJ1e ,D;'Bl1JKeHHSIMH l1 Ml1Ml1KOli. Ha racTipiO,a!IX B ,IJ;y6pOBHJUr:e
OID! scer,z~;.a BbiCTYIIaJIH no;n, HMeHeM C'Boero X·03HKHa, Ha OOHOBaHH!Io!H qero MOJKIHO
,c;~eJiarrh BhiBQA, 'ITO OHlf, B aeK'Oropofi Mepe, fibiJJM IIOCTo:HHlHhlMM J1 OOY'leHHbiMH
rpynaM'YI upu ;n,sope, KOTopbiX B HeKOTopbiX A8HHLIX n3 )J;y6,poBHHKn Ha3biBaJOT oome-
·cruaMM (SOCieta!tes). Il<pi>HBJieHHe aKTJoi:UHOCTH 9THX 31P'I'l1C'l1l1~lfX rpym1 IlOIK8-
3l>lEaeT, '1'1'0 BOCl!Ji111 'B~Cpt'~Koe BeKa B ~j{ Q:liopMe KYJibTypHofi JI01:'3HJH npOOJm:JKa.TI!lCi>
K HpaBaM CBoeJIO apeMeHH.
FILOZOFSKI FAKULTET U SARAJEVU

RADOVI
KNJIGA II

1964.

S A R A J E V O l 9 6 4.
FACULTE DES LETTRES ET DES SCIENCES HUMAINES DE SARAJEVO

TRAV AUX

TOME II

1964.

SARAJ EVO l 9 6 4.
Clanovi redakcije

NEDIM FILIPOVIC
HAMDIJA KAPID.21C
SVETOZAR MARKOVIC
ESAD PASALIC
MIDHAT SAMIC

Glavni i odgovorni urednik

NEDIM FILIPOVIC

Sekretar redakcije

MUHSIN RIZVIC

Stampano u NP :.Oslobođenje« Sarajevo, za štampariju P,ero Grinfelder

You might also like