Pavao

Pavličić

HLADNA
FRONTA

Mozaik knjiga

2
 I DIO:

ZIMSKI SOLSTICIJ

3
 1

Nema još ni pola pet, a vani već gori ulična rasvjeta. Dok ležim na kauču u dnevnoj
sobi motreći na stropu sjene golih kestenovih grana, uviđam kako je sve potpuno isto
kao i prošle godine, kad je sve počelo. Ne samo da je isto slinavo zagrebačko
prosinačko vrijeme, ne samo da je isto doba dana, nego i ja ležim onako kako sam
tada ležao, ne paleći svjetlo, pa osluškujem poslijepodnevni promet i graju djece u
parku. I, što više mislim, sve više uviđam da se događaji otprije godinu dana još nisu
u meni posve slegli, te da još ne znam pouzdano što treba da o njima zaključim. I sve
mi se više čini da ću ih morati polako prevrtjeti u glavi, kao da ponavljam lekciju, ili,
još bolje, kao da sve to u čemu sam sudjelovao nekome pripovijedam. Odnosno,
najtočnije, kao da o svemu tome pišem roman. A znam i kako bih taj roman započeo:
otvorio bih ga scenom kako ležim na kauču, gledam na stropu sjene kestenovih grana
i pitam se koje je doba i što se zapravo zbiva.
Jer, bio sam zadrijemao, kao što mi se u posljednje vrijeme događa svako
popodne, pa kad se začulo zvono na vratima, nisam se odmah snašao. Sve mi teže
pada to beznadno jesensko vrijeme, kad su dani kratki, kad gotovo fizički osjećam
kako mi nedostaje svjetla i kad mi izgleda kako sam toliko slab, da bi me i
najbezazleniji virus mogao oboriti s nogu. Otkako sam prebacio šezdesetu, sve jače
osjećam mijene godišnjih doba, sve mi više toga smeta i najradije bih zimu
prespavao kao medvjed. Zato i drijemam popodne, znatno dulje i znatno dublje nego
u drugo doba godine, i zato se - kad se trgnem iz toga popodnevnog sna - osjećam
bunovnim i bezvoljnim, i treba mi dosta da opet dođem k sebi.
Tako onda i nije čudno što onoga poslijepodneva prije godinu dana možda i
nisam bio na visini situacije. Jer, kad sam se prenuo, nisam u prvi mah znao je li noć
ili dan, a zvono je djelovalo nekako zloslutno, kao da po mene dolazi policija, ili kao
da zvoni poštar s kobnim telegramom. Skočio sam na noge i pohitao prema vratima,
a da još nisam ni izbliza zagospodario svim svojim osjetilima, a pogotovo svim
svojim mislima. A na pragu je stajao Natko. I što je još važnije, nije bio sam, nego je

4
s njim bila djevojka.
Tko je Natko, što je on meni i koliko mi znači, ispričat ću dalje, sad samo
moram reći da sam osjetio olakšanje ugledavši ga, ne samo zato što volim toga
balavca, nego i zato što je to bio on, a ne tko zna kakva opasnost koje sam se ja bio
prepao, a da nisam znao ni čega se bojim i zašto. Drago mi je bilo vidjeti i da je s
njim djevojka, jer sam znao da on djevojke inače nema, a drago mi je bilo i to što je
djevojka lijepa. Tako sam se uzvrtio da ih pozovem unutra i da ih ugostim. Postao
sam svjestan da je iza mojih leđa mrak, jer zaspao sam bio po danu, a sad se već
sasvim smračilo, a to je djeci moralo biti čudno, pa sam se najprije požurio da
upalim svjetlo u predsoblju, a onda sam ih uveo u stan. Pritisnuo sam potom i
prekidač u dnevnoj sobi, a onda navukao zastore, jer stan mi se nalazi na prvom katu,
što je ugodno po danu, kad je vani svjetlije nego unutra, ali navečer mi nije drago da
mi netko viri u sobu. Uklonio sam svoj kućni ogrtač kojim sam bio pokriven dok
sam spavao, a onda sam im ponudio da sjednu. Tu sam prvi put vidio da je Natku do
djevojke jako stalo.
Jer, on dolazi k meni razmjerno redovito i ima svoje stalno mjesto u mojoj sobi.
Na sredini se nalazi niski stolić, uza zid je kauč, a na kraćim stranicama stolića stoje
dvije udobne fotelje, od kojih jedna gleda prema prozoru, a druga prema ulaznim
vratima. Natko uvijek sjedi na onoj koja gleda prema parku, možda i zato što je
prozor veći dio godine otvoren, a dečku se sviđa pogled na krošnje. U svakom
slučaju, sad nije odmah sjeo, nego je pričekao da djevojka izabere mjesto. Izabrala je
naslonjač na kojem inače sjedi on, a Natku je to očito bilo drago, jer uočio sam da se
kratko nasmiješio i kimnuo glavom.
Dok su se oni smještali, promotrio sam djevojku. Bila je prilično visoka, što je
bilo dobro, jer Natko ima valjda i stotinu i devedeset centimetara, imala je lijepo lice
uska nosa i jakih jagodica, i to je lice djelovalo nekako aristokratski, pogotovo zato
što je bilo i blijedo. Oči su joj bile krupne i zelene, a kosa crna. Ali, najzanimljiviji
su bili njezini pokreti, u što ubrajam i mimiku njezina lica. Kretnje su joj bile
zaobljene, polagane, nekako oprezne, kao da se neprestano boji da bi mogla štogod
razbiti, dok joj je na licu titrao izraz napete pažnje, kao da nešto osluškuje. I, čovjek
se morao upitati nastoji li ona uhvatiti signale iz okoline, ili možda prati nešto što se
zbiva u njoj samoj. Kako je Natko upecao ovu ljepoticu? Još tamo, na pragu, ona je
rekla svoje ime, ili ga je možda rekao Natko, ali ja to ime - onako nerasanjen - nisam
ni čuo ni zapamtio. Sad, dok sam gledao djevojku, mogao sam zamisliti da ona nosi i
neko sasvim egzotično ime, možda plemenito, kao što je plemenita i sama izgledala.
Gdje ju je samo našao?

5
 A onda se i to pokazalo: našao ju je na fakultetu. Jer, čim su sjeli, Natko je
kazao:
- Striče, mi smo k tebi došli poslom. U pitanju je seminarski rad. Radimo ga
zajedno nas dvoje.
Na trenutak sam osjetio kao nekakvo razočaranje. Jer, znao sam da Natko nema
curu, i znao sam da mu je vrijeme da je stekne, pa me sad ohladila misao da je ova
djevojka njemu samo kolegica i ništa drugo. Ali, odmah sam se umirio: dovoljno je
bilo vidjeti kako su se njih dvoje pogledali kad je Natko objasnio svrhu njihova
dolaska, pa da postane jasno kako se tu nipošto ne radi samo o stručnoj suradnji.
- U redu - rekao sam. - Ali, to neće ići bez kave. Bar ja bez nje ne mogu.
- Ja ne bih smjela - rekla je djevojka. - Ali ću ipak popiti.
Tako sam otišao u kuhinju i stavio vodu na plin. Iz dnevne sobe - koja je u
mome malom stanu posve blizu kuhinje - nije se čuo razgovor. Ili možda šapću, pa ih
ja ne čujem? U svakom slučaju, dok sam ja vadio limenke sa šećerom i kavom,
pored mene se odjednom stvorio Natko. Tiho mi je rekao:
- Striče, nemoj ništa zapitkivati.
- O čemu?
- O onome zbog čega smo došli. A ni inače. Ona je osjetljiva na neke stvari, pa
ne bih htio...
- Znači, još ste u vrlo delikatnoj fazi? Bojiš se da ti ptičica ne odleti?
- Nije to tako jednostavno - rekao je mladić, pa se vratio u sobu.
Ja sam dovršio kavu, pa sam je odnio na onaj stolić i servirao. Dok smo čekali
da se kava malo ohladi, djevojkaje rekla:
- Lijepo vam je ovdje. Ali ja nikad ne bih mogla... Odmah sam shvatio što
govori. Moj stan se nalazi u zgradi na križanju dviju ulica, jedne manje a druge veće,
s tim što po onoj većoj prolazi tramvaj, a manju obrubljuje golemi park u kojem
uvijek ima ljudi. Čovjek je u svakom trenutku svjestan prometa, čak i onda kad on
nije bučan, i svjestan je kretanja i prisutnosti prolaznika.
- Ponekad se osjećam kao da stanujem na ulici - rekao sam.
Mala je imala oko, a imala je i pamet da razumije ono što vidi. Natko je dobro
izabrao ija sam mu želio svaku sreću. No, on kao da je imao na umu nekakav cilj
prema kojem je želio voditi razgovor. Zato je valjda sad rekao:

6
 - Došli smo zbog Nazora.
- Dobro - rekao sam. - Da čujem dalje.
- Radi se o njegovim ranim tekstovima, odnosno, o jednom određenom tekstu,
koji nije mnogo proučavan, a vrlo je zanimljiv, i sad smo mi htjeli... Mislim, ti si
tamo blizu svih tih dokumenata, možda izvučeš nešto što bi nam moglo pomoći...
Kad je Natko rekao da sam ja blizu dokumenata, onda je mislio na moje radno
mjesto. Ja, naime, radim u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i
glazbe, gdje su među ostalim pohranjene i književne ostavštine hrvatskih pisaca, pa i
Nazorova. Odmah sam se sjetio da je sve što je od Nazora ostalo, pa čak i dobar dio
privatne korespondencije, objavljeno u njegovim sabranim djelima koja su izašla još
sedamdesetih godina, te da zato postoji mala vjerojatnost da ja sad u toj ostavštini
nađem nešto što bi njih dvoje mogli upotrijebiti kao adut u svome seminarskom radu.
Ali, nisam im htio već na početku kvariti zadovoljstvo, pa sam samo upitao:
- Koje je to djelo?
- Živana - rekao je Natko.
Djevojka je u tome času - posve sam siguran da sam dobro vidio - poniknula
glavom i vidljivo pocrvenjela. To je bilo toliko upadljivo da sam gotovo poželio
upitati o čemu se radi, ali onda sam se sjetio Natkova zahtjeva da ne zapitkujem, pa
sam prešao preko toga i upitao nešto drugo:
- Kako ste došli baš na to?
- Pa, tako - rekao je Natko neodređeno. - Mi bismo zapravo trebali obraditi
aspekt odnosa čovjeka i prirode u Živani, jer tu se radi o tome kako su ljudi jedno
vrijeme živjeli u skladu s prirodom, a onda su se od nje odvojili... U tom smislu -
načinio je rukom neodređenu gestu.
- Da ti pravo kažem - rekao sam tada - ja se slabo i sjećam te Živane. Znam da
je to više nekakva pregršt pjesama nego pravi spjev, premda ga Nazor uporno zove
eposom. I, znam da je on tu nabacao mnogo različitih tema i da ima mnogo
mistifikacije slavenstva i takvih stvari... Ali, više od toga teško da bih se mogao
sjetiti. Prema tome, prije nego što vam išta kažem, morao bih tekst ponovno
pročitati.
- To je u redu - javila se sad djevojka. - Nije hitno.
- A osim toga - dodao je Natko - nama bi bilo važno ako gore kod tebe postoji o
toj Živani nekakav podatak, nešto što se još do sada nije znalo... Nazor ju je rado

7
spominjao u svojim dnevnicima, ali nismo još stigli sve pregledati...
- Još jednu stvar da vas pitam - nastavljao sam ja dalje. - Je li vam to profesor
zadao, mislim, sam spjev i taj aspekt odnosa čovjek i prirode, ili ste to vi...
- To je Živa - rekao je Natko.
- Molim? - učinilo mi se da nisam dobro čuo.
Ali, tada sam vidio da je djevojka opet pocrvenjela i da se nekako skupila u
onome naslonjaču, a sve je to bilo sasvim neobično. Neobično je bilo najprije to da
se tolika ljepotica drži tako skučeno, a još je čudnije bilo što za takvo držanje nije
imala nikakva povoda. Pogledao sam načas Natka i vidio da se on mršti, ali nisam
znao je li to od zbunjenosti, ili se ljuti na mene što ipak zapitkujem. No, djevojka je
sad počela objašnjvati.
- Ja se zovem Živana - rekla je. - A zovu me Živa.
- Tako je i Nazor skraćivao to ime - rekao sam.
- Da - kimnula je. - Moj tata je profesor hrvatskoga i on mi je izabrao ime, a ni
mama nije imala ništa protiv, jer je imala neku tetu koja se tako zvala... Pa kad je
profesor ponudio tu temu, meni se nekako učinilo da je moja obaveza...
- A budući da svaku temu radi po dvoje studenata - ubacio se sad Natko - javio
sam se i ja, jer i mene to zanima.
“Zanima tebe vrag crni”, tako sam mislio dok sam ga slušao, “znam ja dobro da
tvoj ukus uključuje prije svega prozu, i to po mogućnosti stranu, pa meni nikako ne
možeš prodati tvrdnju kako si se iznenada zaljubio u mladoga Nazora. Zanima tebe
ova vila ovdje, o tome se radi! A to je meni, moram reći, još i draže, jer već sam se
počeo brinuti da ćeš postati pravi knjiški moljac poput mene. Samo se ti pretvaraj da
luduješ za Nazorom, a ja ću te u tome podržati!”
- Dobro - rekao sam. - Vidjet ćemo što se može uraditi. Do toga trenutka bili
smo već popili otprilike polovicu one kave koja je meni toga dana prilično dobro
pošla za rukom. Natko je zapalio i cigaretu, jer je znao da se to kod mene smije, dok
djevojka, čini se, nije pušila. Razgovor je na trenutak zapeo, a ja sam se u toj tišini
pitao treba li da Živi govorim vi ili ti: slabo je poznajem, pa je to vuklo prema vi, ali
s druge strane, ona je tu s Natkom, a Natko je meni kao sin, pa bi to onda značilo...
Nisam dao sebi vremena da dalje o tome mozgam, nego sam rekao:
- Onda si ti Dalmatinka? - Jesam - rekla je. - Iz Zadra.
- Pa, ondje Nazor i napisao Živanu!

8
 - Znam - rekla je. - Utoliko je moja obaveza veća. Očekivao sam da će Živa reći
još nešto, ali ona se naglo prekinula, a onda se naslonila i malko podigla glavu, kao
da još pažljivije osluškuje ono što je osluškivala i do toga trenutka. Vidio sam da ni
Natku nije promaklo to njezino držanje, tek što je on, za razliku od mene, imao i
neku predodžbu o tome što bi to držanje moglo značiti. Nagnuo se naprijed i zavirio
djevojci u lice. Onda je upitao: - Je li ti slabo?
- Mogu li se malo ispružiti? - uzvratila je ona pitanjem. Ja sam skočio s kauča i
oslobodio mjesto, a potom dohvatio jedan od dva ukrasna jastučića, pa ga stavio na
priručje, gdje još do prije pola sata ležala moja glava kad sam se onako naglo prenuo
od zvuka zvona na vratima. Natko je pomogao Živi da ustane iz naslonjača i da
načini ona dva koraka do kauča. Ona je izgledala kao da je doista na kraju snaga i
kao da jedva čeka da legne. Prevalila se najastuk, a ja sam dotle donio iz ormara
deku da je njome pokrijem. Kad sam pogledao u Natka, on je samo kratko slegao
ramenima.
- Hoćeš li čašu vode? - upitao je djevojku.
Ali, ona nije odgovarala. Nagnuo sam se naprijed i zavirio joj u lice: oči su joj
bile sklopljene, a disanje jedva da se čulo, kao što se i prsni koš jedva micao. Bila je
bez svijesti.
- Da zovemo Hitnu? - upitao sam momka.
- Ne treba - rekao je. - Proći će.
- Kako znaš da će proći? - pobunio sam se.
Premda samo razgovarali tiho, Natko je očito mislio da je i to previše, pa me je
uzeo pod ruku i odveo me u kuhinju. Ondje smo gotovo šaptali.
- Striče - rekao je dečko - vjeruj mi. Proći će.
- Znači, ti već imaš neka iskustva...? Je li to šećer?
- Nije šećer.
- Srce?
- Nije ni srce. Ne znam što je, ali znam da će proći. To nju cijeli ovaj mjesec...
- Ovaj mjesec? - sad sam već bio posve odlučan da iz Natka izvučem kakvo-
takvo objašnjenje.
Ali, toga časa se iz dnevne sobe javila Živa. Začuli smo je kako doziva.
- Natko! - zvala je. - Gdje si?

9
 Kad smo zavirili u dnevnu sobu, vidjeli smo da se ona već uspravila i sjela,
zbacila sa sebe deku, poravnala kosu, pa joj se čak i nešto boje vratilo u obraze.
Natko meje nato slavodobitno pogledao, a onda je rekao što je mogao veselije:
- Prošlo?
- Ma, nije to ništa - rekla je djevojka, a onda se okrenula meni: - Ja se
ispričavam, doista, neugodno mi je što ovako...
- Što se imaš ispričavati - rekao sam. - Sa zdravljem se ne treba šaliti.
- Nije tu u pitanju zdravlje, nego više... - rekla je i načinila neodređen pokret
rukom. Onda se okrenula momku: - Natko, mi bismo mogli...
- Kako ti kažeš - rekao je on.
- Samo još da ja... - zbunila se Živa na trenutak, pa se okrenula meni, a ja sam
pomislio da mora u zahod, ali ona je kazala: - Trebala bih telefonirati...
Očito, poziv je bio hitan, a nije ga mogla obaviti pred nama. Zato sam joj
pokazao put u jedinu preostalu sobu, gdje se nalazi moja postelja i pisaći stol. Upalio
sam svjetlo i povukao se, a kroz staklena sam vrata vidio kako djevojka stoji nasred
sobe s mobitelom na uhu. Govorila je sasvim tiho, pa nisam razabrao ni riječ.
A razgovarala je i sasvim kratko, kao da je nekome imala prenijeti sasvim
jednostavnu, ali ipak važnu poruku. Brzo se pojavila na vratima. Natko je već čekao
s njezinom vjetrovkom u ruci, pa ju joj je pridržao da se obuče. Potom se odjenuo i
on. A onda se okrenuo meni:
- Ne moraš se ti ništa žuriti s tim Nazorom. Javit ću ti se ja sutra, pa ćemo
onda...
- Dobro, sinko - rekao sam.
Imao sam dojam kako mi želi reći da će mi tada, kad se javi, objasniti i ono što
se te večeri dogodilo. Potom su otišli, a Živa mi je na rastanku pružila ruku. Ruka je
bila sasvim hladna, toliko hladna da sam imao osjećaj kao da je djevojka došla
izvana sa studeni. Još više, kao da mi je pružila jednu od golih kestenovih grana što
su se vidjele kroz prozor.
Te su grane, onako vlažne od prosinačke magle, blistale pod živinim svjetlom
kao da su posrebrene, i ja sam, stojeći kod prozora, gledao ono dvoje kako se ispod
tih grana udaljuju niz aleju. Slutio da taj prizor zapravo znači početak, a ne
završetak, kao što bi čovjek od takve scene očekivao.

10
 2

Toga jutra odlučio sam popeti se pješice na Gornji grad. Inače redovito idem
uspinjačom, ali sad sam se baš zainatio, nastojeći dokazati sebi kako sam - usprkos
godinama - jači od svega onoga što bi me htjelo usporiti, pa čak i zaustaviti. A pri
tome, bio sam svjestan koliko je smiješno sve to moje junačenje, pa sam se pomalo i
rugao sam sebi dok sam dahtao uz one strme stube i dok sam osjećao kako mi se leđa
znoje, te bi sve to moglo završiti i prehladom. Kad sam se odlučivao za taj potez,
zaključio sam da uspon neće značiti ništa osobito ako se budem koristio najkraćim
putem, kroz Mesničku, ili kroz Tomićevu, te sam zato otišao do Tkalčićeve, a
odande se strmim drvenim stubama stao uspinjati. Nastojao sam držati polagan, ali
postojan ritam. Vjerovao sam kako mi je vrijeme da se trgnem.
Jer, toga sam jutra, kao i obično, upalio televizor, te sam uz doručak prelistavao
stranice teleteksta da vidim što ima novo. Tako sam onda - opet po običaju - otvorio i
one stranice na kojima je riječ o vremenu, te sam iz puke znatiželje stao provjeravati
vrijeme izlaska i zalaska sunca i mjeseca. Konstatirao sam da se razdoblje dnevne
svjetlosti svaki dan skraćuje za otprilike pet minuta, i bilo mi je mučno pomisliti da
će tako biti još puna tri tjedna, dok ne dosegnemo dno i dok se ne počnemo vraćati
prema toplini i svjetlu. A što se tiče mjeseca, ustanovio sam da se on puni sutradan,
negdje oko tri popodne.
I, to mi je dalo nekakvo objašnjenje, a ujedno mi je bilo i poticaj. Jer, shvatio
sam da moja zlovolja posljednjih dana, da pospanost, reuma, loš apetit, depresija, da
sve to dolazi od činjenice što se približava puni mjesec. U posljednje sam vrijeme
sebi priznavao da on djeluje na mene, pa sam i sad samo dobio potvrdu za tu
spoznaju. A opet, nisam se mogao s njom pomiriti. Činilo mi se uvredljivo da čovjek
bude ovisan o kretanju tamo nekakvih nebeskih tijela, pa da ne bude svoj gospodar,
nego da mu i raspoloženje dramatično varira. Jer, ispadalo je da pod utjecajem te
vražje mjesečine ja danas shvaćam i svijet i sebe posve drugačije nego što sam
shvaćao jučer, pa bih mogao učiniti i tko zna kakvu glupost samo zato što se mjesec

11
puni, a mene to čini nervoznim i nemirnim. I, zato sam se odlučio protiv toga boriti:
neću udovoljiti zahtjevima svojega tijela, koje traži da izbjegavam napore, nego ću
ga, naprotiv, prisiliti da se muči i kinji i da tako prevlada i mjesec i sve drugo.
Stigao sam na Gornji grad pušući, sav oznojen, ali ipak zadovoljan. A kad sam
izašao iz uskoga prolaza što od stuba vodi prema ulici, nisam skrenuo lijevo, kao što
sam trebao ako sam želio stići u Zavod, nego sam otišao desno, prema Jurjevskoj.
Kad već radim sve suprotno od onoga što moje tijelo i duša traže, onda ću učiniti i
to, pa neka jutro bude kompletno. Otišao sam otprilike do polovice Jurjevske ulice,
gdje, znao sam, pošto je velika vrata koja su uvijek otvorena i gledaju na golemo
dvorište. Išao sam pogledati prozor.
Što taj prozor jest i što on u mome životu znači, kazat ću možda nešto poslije.
Sad će biti dovoljno ako spomenem da je u toj dvorišnoj zgradi, iza toga prozora,
nekada davno živjela djevojka u koju sam bio zaljubljen i koja je potom naglo
nestala iz mojega života. A kad kažem naglo, onda mislim preko noći: u utorak sam
još tu, na pragu toga kolnog ulaza na kojem i sad stojim, zviždao naš stalni signal, a
Ljiljana mi je domahivala s prozora u znak da dolazi, a već u srijedu ili u četvrtak
objavila mi je da se moramo rastati i da se više nikada nećemo vidjeti. Kad se to
ovako kaže, zvuči patetično, pa čak i nevjerojatno, ali mene nije briga: ja samo znam
da povremeno dođem na to mjesto i gledam u onaj prozor, a nakon toga opet
zapadnem u letargiju.
Kuća je smještena u dvorištu, njezino pročelje obraslo je bršljanom, a taj bršljan
uokviruje i prozor, pa sve izgleda posve isto kao nekad. I prozor je isti, čak je isti i
zastor. Tek što na prozoru sad netko sjedi.
Tako je to svaki put: previše je daleko da bih vidio pojedinosti, ali čini mi se da
je to na prozoru žena i da je prilično stara. Povremeno se pomakne, inače bi čovjek
pomislio da i nije živa: sjedi uvijek tako licem prema dvorištu, premda se u dvorištu
nema što gledati. Ja ne znam tko u tome stanu sada živi, nisam se potrudio da
doznam, premda bi to bilo lako. Jer, žena koju već godinama viđam na prozoru
podsjeća me na Ljiljaninu majku, i ja pomišljam da to možda doista i jest ona. Meni
je, doduše, tada, prije četrdeset godina, rečeno da se cijela obitelj seli u Australiju, i
ja sam to prihvatio kao višu silu. Ali, kad je prošlo otprilike dvadeset godina, ja sam
Ljiljaninu majku nekoliko puta vidio na ulici, pa sam po tome zaključio kako se ona
vratila i kako postoji nada da će se i Ljiljana vratiti. A kad sam jednom prišao toj
ženi i pozdravio je, ona se držala kao da me ne poznaje, i zanijekala je da ima ikakve
veze s Ljiljanom, čak mi je rekla i svoje prezime, koje mi je bilo posve nepoznato.
Znam da je sve to djetinjasto, ali to je tako, i ja tu ne mogu ništa: već sam star

12
čovjek, a još dopuštam da me zanose takve maštarije. Ali, eto, to je taj stan, i na
prozoru već godinama sjedi ta žena, a to mene drži u neizvjesnosti i ja rijetko
dolazim u to dvorište, jer sam poslije toga uvijek nekoliko dana bolestan. A toga sam
jutra odlučio još i to obaviti, baš zato što se osjećam loše, baš zato što bih to trebao
izbjeći, baš zato što je pun mjesec.
Potom sam se okrenuo i otišao u Zavod. Znoj mi se na leđima osušio, košulja
mi je hladila leđa i već sam vidio da ću požaliti to svoje jutrošnje junačenje. Izmislio
sam nekakav izgovor da ne bih morao sjesti i popiti kavu s kolegama, pa sam se
zavukao u knjižnicu u kojoj tada nije bilo nikoga. Skinuo sam s police jedan od žutih
svezaka Nazorovih sabranih djela i u njemu potražio Živanu. Smjestio sam se za
stolić u kutu nasuprot prozoru kroz koji su se vidjeli sivi gornjogradski krovovi i
jedna gola jorgovanova krošnja, pa sam otvorio knjigu.
Kad sam počeo čitati, dogodilo mi se ono što mi se često događa: vratila mi se u
sjećanje situacija kad sam se prvi put susreo s tim tekstom. I, tada sam pomislio kako
sam možda bio naivan kad sam povjerovao da se utjecaj mjeseca - i općenito
nebeskih tijela i viših sila - može prevladati tako jednostavnim potezom kao što je
besmisleno uspinjanje na Gornji grad. A što ako me je upravo mjesec natjerao na taj
čin? Što ako je u zvijezdama bilo zapisano da se baš tako popnem, a onda da odem
pod nekadašnji Ljiljanin prozor? Što ako je nešto u meni već tada znalo ono što ja
znam istom sad, dok sjedim nad knjigom u tihoj biblioteci: da sam ja Živanu prvi put
čitao upravo onda kad sam najviše zviždao pod Ljiljaninim prozorom, i to baš na
njezin nagovor?
Dapače, sad mi se činilo da je ta knjiga bila neka vrsta testa, da sam ja, čitajući
Živanu i govoreći o njoj, pred Ljiljanom polagao nekakav ispit. Jer, ona mi je
jednoga dana donijela Nazorov tekst i zamolila me da ga pomno pročitam, pa da joj
kažem što o njemu mislim. Nekoliko puta me zapitkivala jesam li pročitao, a kad
sam napokon odgovorio da jesam, pažljivo je slušala što joj imam reći. A ja sam svoj
odgovor smandrljao u dvije-tri riječi: rekao sam kako mi se čini da je stvar pomalo
zastarjela, a meni osobno da nije osobito poticajna. I, na tome je ostalo. A da sam bio
manje umišljen, bio bih shvatio kako je neobično već i to što Ljiljana, medicinarka,
navodi mene, studenta književnosti, da čitam neki literarni tekst. Trebao sam tada
razumjeti da je spjev Ljiljani važan, pa i da moram paziti što ću o njemu reći. A ja
sam sve to uzeo olako, ja sam pošao od pretpostavke da sam ja u književnosti neka
vrsta profesionalca, a Ljiljana da je amaterka, te tako nisam imao na pameti ništa
drugo nego samo kako da se pravim važan. Nisam bio ni dovoljno pametan da
uvidim kako je Ljiljana mojim odgovorom zapravo razočarana, čim je naprečac
prekinula razgovor i više se nije vraćala na Nazorovo djelo. A to je djelo njoj

13
osobno, očito, mnogo značilo, pa sam se barem trebao upitati zašto je tako.
No, kad se bolje razmisli, a što sam ja mogao tada u toj knjizi vidjeti? Bio sam
balavac, bio sam opsjednut modernizmom i tko zna kakvim još literarnim
aktualijama, a Nazor mi se činio kao nekakva davna prošlost, premda je Živana u
tom času bila stara tek šezdesetak godina. Sve mi je to izgledalo kao neki drugi,
pradavni svijet, s kojim ja nemam ništa. Ne zato što spjev doista govori o
pretpovijesti, nego zato što zastupa ideje koje ne samo da mi nisu bile bliske, nego
mi se nisu ni činile kao prave ideje, nego više kao nekakvo amatersko domišljanje o
odnosu čovjeka i prirode.
I, dok sam sad listao taj žuti svezak, sve mi se opet vratilo, i shvatio sam da mi
se dosta toga urezalo u pamćenje, ne toliko zbog Nazora, koliko zbog Ljiljane, i da
pamtim osnovne stvari, koliko god da su mi tada bile nezanimljive, pa sam se i
mučio da pročitam spjev do kraja. Čim sam sad stao čitati prvu pjesmu, odmah sam
se prisjetio cjeline, a i ishoda radnje, koju treba rekonstruirati iz tih petnaestak
razasutih pjesama.
Priča se zbiva u staroslavenskom svijetu, a Živana je božica zemlje i plodnosti.
Jedan dio godine ona je supruga Svantevidu, bogu obilja, usjeva i koječega drugoga,
koji je k tome i jedan od tvoraca svijeta. U drugom dijelu godine, Živanu otima Črt,
bog tame, hladnoće, neplodnosti i materije, pa je odvodi u svoje dvore na vrhu
nekakve planine i ondje ona živi kao njegova žena. Potom dolazi proljeće, snage
topline i plodnosti nasrću na Črtovu utvrdu, a Živana se opet vraća među ljude.
Javljaju se u spjevu i drugi likovi i razni sporedni motivi, ali to što se zbiva sa
Živanom nesumnjivo je glavno. A isto je tako važan i kraj, jer tu se tvrdi kako su
Slaveni u jednom času napustili vjeru u svoje stare bogove i prihvatili kršćanstvo, i
toga su časa iz mitskoga svijeta, iz neposrednog dodira prirodom, prešli u povijesni
svijet, u svijet tehnike i znanosti. Iz završne pjesme jasno slijedi da Nazor misli kako
je to za Slavene bio gubitak, ali ujedno i vjeruje da veza nije zasvagda prekinuta i da
se ljudi možda još mogu vratiti prirodi i bogovima koji njome ravnaju.
Sjedio sam ondje i zurio u prozor. Kako se dogodilo da se više nikad nisam
vratio tome tekstu? Jer, kad je Ljiljana otišla - kad je onako naglo i zauvijek nestala
iz moga života - ja sam pokušavao rekonstruirarti štošta od onoga što smo skupa
prošli, nastojao sam sačuvati uspomene, prisjećao sam se mjesta gdje smo bili,
razgovora koje smo vodili, umjetničkih djela koja smo skupa doživjeli. I, naravno,
knjiga koje smo čitali. Kako se dogodilo da se nikad nisam sjetio Živane, premda je
Živana bila jedino djelo koje mi je Ljiljana ikad preporučila? Jesam li možda osjećao
sram što sam se u toj prilici loše pokazao? Ili nisam spoznao važnost toga trenutka?

14
Bilo kako bilo, sad mi se činilo - sada, nakon tolikih desetljeća - da razumijem zašto
mi je Ljiljana dala baš taj tekst na čitanje i što je time htjela postići. Ali, nisam
mogao biti siguran, a bilo je i kasno. Znao sam da ću o tome morati još misliti, i
obećao sam sebi da od te teme neću bježati. Vratio sam knjigu na policu.
A tada mi se javilo još jedno pitanje: što će u tom Nazorovu djelu razumjeti
Natko i Živa? Koliko su uopće današnji mladi ljudi zainteresirani za takve teme? Ili
je možda taj interes kod njih izraženiji nego što je bio kod moje generacije? Mi smo
mislili da čovjek vlada prirodom i da je u tome cijela priča, dok današnji mladi ljudi
odlaze u vegetarijance, bave se organskim vrtovima, razmišljaju o pamćenju vode, i
uopće, shvaćaju svoje mjesto u kozmosu posve drugačije nego što smo ga mi
shvaćali. Možda će onda ovo dvoje razumjeti Nazora bolje nego što sam ga ja
razumio kad sam bio u njihovim godinama? I možda će biti kadri da Nazorove ideje
usporede s onim što se o tim temama misli danas?
U tišini knjižnice zvuk mobitela odjeknuo je kao prasak hica. Trgnuo sam se i
pogledao na displej. Kao da je osjetio kako upravo mislim na njega, javio se Natko.
- Ej, striče - rekao je. - Ja sam na Gornjem gradu. Možemo li popiti kavu?
- Za deset minuta?
- Može.
Nismo se dogovarali za mjesto, jer ono je bilo uvijek isto: kad god bi se Natko
našao u blizini, sjeli bismo u lokal tik pod kulom zvjezdarnice, pa bismo odande
motrili Ilirski trg, Radićevu ulicu i obronke Salate u daljini, što je sve osobito
ugodno bilo prijepodne, kad je ondje bilo malo publike. Tako sam javio kolegama da
izlazim i tako sam se spustio do lokala gdje me je Natko već čekao.
Sjeo sam nasuprot njemu za mramorni stolić i naručio kavu. Izvadio sam i
cigare, pa sam jednu ponudio mladiću. Premda nas dvojica nismo trebali nikakav
osobit razlog da se nađemo i razgovaramo, dobro sam znao da ovaj put nije posrijedi
običan susret: on mi je sinoć dao naslutiti da će mi pružiti objašnjenje za ono što se
zbilo, i sad je, čini se, pohitao da to obećanje ispuni. Znao sam da mu je teško načeti
temu, pa sam zato upitao:
- Kako je mala?
- Dobro - rekao je čvrsto. - Kao da ništa nije ni bilo.
- Ono je izgledalo ružno - rekao sam.
- Znam - kimnuo je. - Ali, kad čovjek zna što je posrijedi, onda ipak mnogo

15
mirnije...
- A ti znaš što je posrijedi?
- Znam. Meteoropatija.
Na trenutak sam ostao bez riječi. Stvar je zvučala toliko bizarno, da naprosto
nisam bio kadar povjerovati. A Natko je, čini se, vjerovao. Je li bolja moja sumnja ili
njegovo čisto srce?
- Meteoropatija? - protisnuo sam.
- Da - kimnuo je momak i ispustio dugu prugu plavoga dima. - Živa burno
reagira na vrijeme. Evo, sad je pun mjesec, sutra ili prekosutra slijedi i pad tlaka,
navodno dolaze neke gadne ciklone, a sve to njoj...
- Ona ti je rekla da je u pitanju meteoropatija?
- Ona. Dapače, išla je i kod liječnika. Ima dijagnozu.
- Nisam znao da to može imati takve oblike.
- To sam ti i htio reći - kazao je Natko.
A zapravo, mučilo me je nešto drugo. Opet mi se vratio onaj osjećaj što sam ga
imao nad žutim sveskom Nazorovih djela: kao da se sve oko mene i sa mnom zbiva
po nekom planu, kao da je unaprijed određeno, kao da je negdje zapisano, kao da je,
dapače, zapisano u zvijezdama, pa se i mora baš tako dogoditi. Jer, kako se to zbilo
da mene toga jutra zaokupi pun mjesec, pa onda sjećanje na Ljiljanu, pa onda taj
Nazorov tekst, a sve to nakon što se sinoć u mome stanu jedna mlada djevojka
onesvijestila od toga što dolazi pun mjesec i pad tlaka? Na trenutak sam se osjetio
kao lik u drami, kao da je netko sve to tako napisao, a ja moram odigrati, htio-ne
htio.
- A ti si to već i prije doživio? - upitao sam mladića. - Jesam, dva-tri puta -
kazao je. - Isprva sam se jako prepao, ali onda...
- Koliko ste zapravo vas dvoje skupa?
- Ovisi kako se računa - rekao je Natko sa smiješkom.
- Mali, koga ti valjaš? - namrštio sam se.
- Doista, nije lako - rekao je. - Znam da nije lijepo od mene što ti to tek sad
pričam, ali bilo je suviše komplicirano, a da bi se o tome... Pa i sad je komplicirano...
Mi smo skupa od početka rujna, otkako je počeo ispitni rok. Tada smo se ponovno
susreli i tada je počelo...

16
 - Pa što u tome ima komplicirano? - upitao sam.
- To što to nije prvi put - rekao je Natko sliježući ramenima.
- Nego?
- Nego drugi put. Bili smo počeli još prošloga proljeća, u svibnju, i sve je
izgledalo lijepo, a onda je Živa odjednom nestala i više mi se nije javljala.
- Kako nestala?
- Lijepo, jednostavno je nije bilo. Nisam je mogao dobiti ni na telefon, išao sam
čak i u Zadar, našao kuću, raspitivao se... Ali, nije bilo ni nje, ni njezina oca, ni
maćehe...
- Jesi li je poslije pitao o tome?
- Jesam. Kaže da je bila u inozemstvu radi nekih obiteljskih poslova. I, ne želi
više o tome govoriti. Ja sam pomislio da je možda nekoga našla... Ali, kad se opet
pojavila u rujnu, držala se kao da se ništa nije dogodilo... I tada smo počeli opet...
U tom sam se času požurio s pitanjem, premda možda nisam trebao. Jer, Natko
je želio još nešto priznati - to sam poslije uvidio - a ja sam ga u tome prekinuo.
Zapitao sam:
- I, ona svaki put tako pada u nesvijest kad je promjena vremena?
- Nekad je jače, nekad slabije - rekao je. - Ima to razne manifestacije. Ali uvijek
su u jasnoj vezi s vremenom.
Gledao sam ga kako puši i na trenutak mi je sinula misao: što bih ja bez njega?
Onda sam shvatio što mi je još htio kazati. Upitao sam:
- Ali, ti nisi sasvim odbacio misao da je ona našla nekoga drugog?
Brzo me je pogledao, a onda svratio pogled na drugu stranu, prema starim
zgradama Ilirskoga trga što su se vidjele kroz staklo.
- Nekoliko puta sam je vidio s jednim momkom - rekao je Natko stegnuta grla. -
Rekla mi je da su skupa na tečaju crtanja.
- Ona s tim zdravljem ima vremena za slobodne aktivnosti? - snebivao sam se.
- Ona ne priznaje da je to što ona ima nekakva bolest - rekao je Natko. - U
svakom slučaju, momak je na našem fakultetu i ja sam se malo raspitao o njemu...
Mislio sam da je i on Zadranin, ali nije, nego je iz Gorskog Kotara... Znam neke
njegove prijatelje, i tako sam onda otkrio... Ma, sram me je što ti to pričam -

17
prekinuo se Natko.
- Sad kad si počeo, ne možeš više stati - odbrusio sam mu. - Ali, mislim da
znam. U vrijeme kad je Živa nestala, nestao je i on, je li tako?
Dečko je zurio u mene kao da sam izveo tko zna kakav mađioničarski trik. Eto,
to je razlika u iskustvu.
- Kako si pogodio? - upitao je.
Nisam odgovorio na njegovo pitanje, jer sam vidio da sad ima prečih stvari o
kojima treba raspravljati.
- To ti ništa ne znači - rekao sam odlučno. - Vidim da si ti na tome sagradio tko
zna kakve sumnje... Ali, to ti ne znači baš ništa. Imaš li dojam da te ona voli?
- Imam.
- Drži se toga. Ništa drugo nije važno. Ako pomisliš da jest važno, samo ćeš
zeznuti stvar.
Nemam običaj davati Natku savjete, ali tako je ispalo. Na vrijeme sam se
suzdržao da ne nastavim s tim. A suzdržao sam se možda i zbog onoga što sam vidio
kroz staklo kraj kojeg smo sjedili. Oblaci su se bili na trenutak raskinuli, pa se
ukazala krpica vedrine. Nije bilo sunca, ali se vidio mali komadić plavetnila. U tom
komadiću plovio je mjesec, proziran, nestvaran, kako već inače izgleda po danu, ali
okrugao i gotovo pun.

18
 3

Što se više prisjećam onoga što se dogodilo prije godinu dana, to se više čudim.
Čudim se zbivanjima kojima sam svjedočio, ali se još više čudim samome
prisjećanju. Jer, nevjerojatno mi je kako sam neke od tih događaja zapamtio tako da
su mi u svijesti živi kao da su se odigrali jučer, dok sam druge stvari gotovo posve
zaboravio i čini mi se da pripadaju dalekoj prošlosti. A pri tome, bolje pamtim sitnice
i sporedna zbivanja nego ono što je važno.
Primjer mi je za to ono o čemu sad kanim govoriti. Nikako ne mogu
rekonstruirati koliko je vremena bilo prošlo od one večeri kad me je Natko posjetio
sa svojom djevojkom i koliko je prošlo od onoga razgovora na Ilirskom trgu: možda
tjedan dana, možda deset, a možda čak i više. Znam samo da je prosinac tekao dalje,
da su se dani skraćivali i da se s vremenom događalo ono što se i inače često u
Zagrebu događa: naglo je zatoplilo, temperatura je skočila na nekih petnaest
stupnjeva, izgledalo je da dolazi proljeće, a ja sam se prisjetio Mihalićeve Prognane
balade u kojoj se upravo takva atmosfera opisuje. Prisjetio sam se, naravno i Žive,
ali tih dana Natko mi se nije javljao i tako o njezinoj reakciji na tu meteorološku
situaciju nisam znao ništa. Znao sam samo da me boli glava i da sam mrzovoljan, pa
zato ne mogu nipošto reći da sam bio sretan kad me je nazvala Jelka, Natkova mati, i
zatražila da je posjetim.
Da se razumijemo: kad kažem da nisam bio sretan, onda to ne znači da mi je
Jelka naporna ili da mi nije draga. Znači samo to da su razgovori s njom za mene
uvijek vrlo intenzivan doživljaj, jer svagda donose nagao i pomalo šokantan povratak
u prošlost, a sad nisam za takve stvari bio pripravan. Ali, dobro sam znao da mi
nema druge i da se moram odazvati što prije, koliko god da mi je Jelka na telefonu
rekla da nije hitno i neka je posjetim kad nađem vremena.
Tako sam se tramvajem odvezao do Kolodvora i ondje na drugom kraju
pothodnika potražio autobus za Dugave. Bilo je prijepodne, jer Jelka mi je rekla da je

19
ona toga dana u popodnevnoj smjeni, a ja sam u Zavodu lako mogao dobiti dva-tri
sata da to obavim. Tako sam se uputio u Dugave po sunčanom danu, dok su ljudi oko
mene uzdisali od vrućine u svojim teškim kaputima i iščuđavali se kakvo je to
vrijeme došlo. Ali, namjerno nisam obraćao pažnju ni na suputnike u autobusu ni na
njihovo ponašanje (premda bi me to inače zanimalo), nego sam vodio računa da se
moram pripraviti na susret s Dugavama.
Jer, ja sam onamo odlazio redovito u ono vrijeme kad je još Tomo, Natkov otac
i Jelkin muž, bio živ. Tada, krajem osamdesetih, Dugave su još bile razmjerno novo
naselje, kuće su izgledale dobro (koliko već mogu izgledati kuće za masovno
stanovanje), stabla su bila mlada, a ceste su bile pristojne. Nekako se tada
podrazumijevalo da je taj stan u Dugavama za Tominu obitelj privremeno rješenje i
da će s vremenom naći nešto bolje. Ali, to se nikada nije ostvarilo: Tomo je izgubio
život, ubrzo potom došao je rat pa za selidbu nije bilo prilike, a poslije nije bilo
novaca. Na kraju je Jelka zaključila kako je njoj i njezinu sinu najbolje ovako kako
jest, utoliko više što je dispanzer u kojem ona radi kao pedijatar bio blizu, a bila je
blizu i Natkova škola. Tako su ostali u tome naselju i činilo se da će tako biti do
daljnjega.
A ja sam povremeno odlazio da ih obiđem, premda su se ti posjeti prorijedili
otkako je Natko odrastao i otkako smo se nas dvojica počeli susretati po gradu. S
Jelkom sam najčešće vodio duge telefonske razgovore i to je, čini se, njoj bilo
dovoljno, pogotovo zato što se ticalo najviše savjeta oko Natkova odgoja i sličnih
stvari. Otprilike dvaput godišnje odlazio sam k njima na ručak, posjećivao sam ih na
Badnjak, i to je bilo uglavnom sve.
A kad je autobus stigao u Dugave i kad sam se pomaknuo prema vratima da
siđem na sljedećoj stanici, dogodilo mi se ono što mi se uvijek događalo na tome
mjestu: zagledao sam se u ono stubište na kojem sam posljednji put vidio Tomu i s
njim razgovarao. I tako, umjesto da se pripremim za susret s Jelkom (da se upitam
zašto me ona odjednom tako neodgodivo treba), ja sam se počeo prisjećati Tome i
povijesti svojega poznanstva s njim. Na stubištu ispred njegove zgrade mi smo se
rastali one posljednje večeri nakon partije karata, koja je taj puta bila nešto kraća, jer
je ujutro Tomo kretao na Velebit, s kojega se nikada neće vratiti. Da sam tada mogao
samo i slutiti što se sprema, možda bih ga bio bolje pogledao, možda bih se prisjetio
ponečega iz naše zajedničke prošlosti (tada, dok su sjećanja bila svježija nego
danas), a ne bih dopustio da sve ostane samo niz fragmenata. A ni ti fragmenti nisu
ono najvažnije što smo skupa doživjeli, nego sam popamtio sve same sitnice i
gluposti, pa sad moram iz njih pomalo rekonstruirati naš zajednički život.

20
 Tako sam se i sad prisjetio kako sam Tomu upoznao još kao student treće
godine, kad smo obojica stanovali na istom katu u domu u Šarengradskoj, i kad nas
je spojio jedan incident. Neki je naš kolega ušao u zajedničku kupaonicu noseći u
ruci bocu, i ondje se poskliznuo na sapun, pa razbio bocu i staklom razrezao zapešće.
Došlo je do strašnog krvarenja, čovjekje zapomagao, mi smo se štrcali sa svih strana
i mene je zapalo da stiskam čovjeku žile na ruci kako bih smanjio dotok krvi. Tada
se pojavio Tomo i procijenio da krvarenje nije arterijsko - što je bilo dobro - a potom
je odjurio do telefona da dozove Hitnu, prethodno mene uputivši kako da onome
jadniku pridržavam ruku.
Sve se sretno završilo, a mi smo se počeli pozdravljati i s vremenom se
sprijateljili. Tomo je studirao medicinu, imao je neko svoje društvo, pa me je u njega
uključio i ja sam počeo s njima igrati nogomet, odlaziti na Sljeme, kartati, i na kraju
sam više vremena povodio s tim doktorima, nego s kolegama sa svojega fakulteta ili
sa zemljacima iz zavičajnog kluba. Nekako se već tada vidjelo da će to prijateljstvo
potrajati.
Kao što je i potrajalo, i kao što se i nastavilo i poslije, kad je Tomo stažirao i
kad sam ja bio u vojsci: intenzivno smo se dopisivali, a poslije sam se ja nastavio
viđati s njim i s tim njegovim medicinarima, jer sastajali smo se opet da kartamo, čak
smo ponekad igrali i nogomet. Jedino u što me Tomo nije uspio uvući, bilo je
planinarstvo: bio je upravo opsjednut pentranjem po kojekakvim brdusinama, stalno
je govorio o gojzericama, naprtnjačama, pljoskama i spavanju u planinarskim
domovima.
Mene je to gnjavilo i išlo mi na živce i nisam htio na to pristati. Zato mi je bilo
utoliko draže kad sam vidio da je i Tomo malko ohladio s tim aktivnostima kad se
rodio Natko (a rodio se kad je Tomo već bio prebacio četrdesetu, a Jelka trideset i
petu), pa da više ne divlja okolo po tim krndijama i plješivicama s gitarom i
harmonikom. Ipak, ostao je i dalje vezan za planine, ali je sada - koliko sam razabrao
- odlazio onamo sam samcat, pa provodio u brdima po dva pustinjačka dana. To mu
je, kako je sam tvrdio, obnavljalo snage i krijepilo dušu, te svoj život nije više mogao
bez toga zamisliti. Odlazio je isključivo na Velebit, pa je tako otišao i one subote
nakon koje se više neće vratiti.
I još jedno moram kazati o Tomi: on me je povezao s Ljiljanom. Ona je jedno
vrijeme bila dio te njihove medicinarske klape i ja sam je upoznao kao što sam
upoznao i druge djevojke iz Tomina društva. Zapravo, Ljiljana je godinu dana
provela u inozemstvu i ondje studirala, pa sam ja već bio stari član ekipe kad se ona
uključila. U svakom slučaju, meni nije trebalo dugo pa da se u nju zacopam kao tele,

21
što nije promaklo nikome od onih budućih doktora, a nije, naravno, promaklo ni
Ljiljani samoj, i tako je onda to između nas dvoje u jednom času krenulo. Krenulo je
odmah vrlo intenzivno, i ja sam gotovo fizički osjećao kako se tu kroji moj život i
kako o onome što se zbiva između nas dvoje ovisi sve što će se dogoditi ubuduće.
Imao sam pravo, jer doista je tako bilo, tek što nisam mogao ni slutiti da će ta
sudbonosna zbivanja odlučiti da se s Ljiljanom rastanem i da se zbog toga nikada ni
ne oženim. No, dok je trajalo, bilo je dobro: Ljiljana je uzvraćala moju ljubav i vrlo
brzo su se stvorili neki običaji, neki rituali - kao ono zviždanje pod prozorom - i
izgledalo je da će trajati vječno, pa je zato i bilo tako bolno kad je prestalo.
Tomo je, moram još i to reći, sve to gledao izbliza i bio mi pri ruci kad je
trebalo. Dosta smo vremena provodili skupa i onda kad smo već obojica počeli
raditi, jer ja se nisam oženio uopće, a Tomo se oženio razmjerno kasno, pa smo tako
dobar dio života proveli zajedno i upućeni jedan na drugoga. Zato se i pribojavam
jesam li ovdje portretirao Tomu dovoljno uvjerljivo (premda ništa nije izgubljeno, jer
o njemu će biti još riječi) i jesam li dovoljno jasno kazao koliko mi je on značio i
kako je strašan gubitak bila za mene njegova smrt. Poslije sam čak pomišljao kako bi
mi bilo lakše da je poginuo u ratu, pa makar i na tome istom Velebitu, a ne da izgubi
život ovako, kao planinar, takoreći iz obijesti, okliznuvši se na tko zna kakvu paprat
ili mahovinu i udarivši glavom o kamen. I, uvijek bih osjetio da su takve misli
uzaludne, nepravedne, čak i grešne, pa je tako moje prisjećanje i toga dana završilo.
Stajao sam na trenutak pred onim stubištem gdje sam se rastao s Tomom i
gledao oko sebe. Stabla su bila gola, ali su lijepo narasla, fasade su bile ispucale, ali
su se držale, cesta nije bila u idealnom stanju, ali je bila prohodna. Nije bilo posve
loše. Prozori su bih većinom otvoreni, na nekima se luftala posteljina, a iza nekih je
dopirala glasna glazba. Doista se činilo kao da dolazi proljeće.
Popeo sam se na četvrti kat i pozvonio. Kad mi je Jelka otvorila vrata, iznutra se
osjetio miris netom skuhane kave. Pozdravni smo se na pragu, kao i uvijek, Jelka se
digla na prste da me cmokne u obraz (jer jako je sitna), a onda me još pogladila po
mišici.
- Uđi - rekla je. - Natko nije kod kuće.
- Valjda je u biblioteci - rekao sam tek da nešto kažem.
- Nije važno gdje je, važno je da nije tu - uzvratila je Jelka. - Ne treba da čuje
ovo o čemu sam htjela da razgovaramo.
Tu sam se malo lecnuo. Jelka nije osoba od velikih riječi, u nje nema ni trunke
patetike. Kao da je oduvijek znala da se čovjek u životu mora nadati i lošim

22
stvarima, a da nigdje ne piše kako baš ona mora biti sretna, nedaće je podnosila
prilično dobro. Čak je i Tominu smrt - za koju sam siguran dajoj je odnijela nekoliko
godina života - primila bez vanjskih znakova velike boli, bez duboke crnine i bez
plača pred drugim ljudima. Jelka je sve uvijek okretala na praktičnu stranu, sve je
njoj - pa valjda i sam život - bilo posao koji treba obaviti. I, ona ga je obavljala. Mi
smo oboje znali da sam ja njoj zamjenski muž, a Natku zamjenski otac, ali nikad
nismo o tome govorili, niti smo od toga pravili pitanje. Nikad, uostalom, nismo
vodih nikakav načelni razgovor, nego se sve uvijek svodilo na to kako da se prebrode
životne nedaće. I zato sam ja sad bio začuđen i ponešto uplašen Jelkinim riječima.
A ona je - kad je servirala kavu, kad sam ja zapalio cigaretu, kad smo se rutinski
upitali za zdravlje i posao - odnekud izvadila kutiju. Koliko sam mogao vidjeti, bila
je to kutija za cipele, od onih nekadašnjih, prilično uskih i načinjenih od lošeg
kartona, sirotinjskih. Doista, na užoj strani vidio se natpis “Borovo” i broj 8 i V2.
Bila je obujmljena širokom bijelom gumicom, koja je očito došla naknadno, jer nije
bila trošna kao onaj karton. Jelka je stavila kutiju na stol između nas.
- Zvali su me iz Tominog kluba - rekla je mirno. - Skoro sam pala u nesvijest:
što su se sad mene sjetili nakon toliko godina?
Klub je morao biti planinarski klub u kojemu je Tomo nekada bio član i od
kojega se - ako dobro pamtim - bio poslije donekle udaljio. No, možda je ipak plaćao
članarinu? Bilo kako bilo, doista je čudno što su se oni odjednom sjetili Jelke.
- Zvali su radi te kutije? - upitao sam.
- Dobili su nove prostorije - kazala je Jelka poslovno. - Pedeset godina su bili u
onoj nekoj baraci u Vrbiku i možeš misliti čega se sve tamo nataložilo i kako je to
moglo izgledati. I, sad su se oni latili da prije selidbe sve to pročešljaju i dovedu u
red, i tako su otvorili i taj neki stari sef.
- Što će planinarima sef? - upitao sam.
- To se i ja pitam. U svakom slučaju, više je to onako, neka mala blagajna, ali
imala je one šifre i sve, morali su i bravara zvati da im to otvori, jer nitko se više
time nije služilo, sef je ležao negdje u nekom kutu...
- I tu kutiju su našli u sefu? A kako su znali da je Tomina? - upitao sam Nato je
Jelka zaokrenula kutiju i ja sam na drugoj strani vidio natpis: NE DIRAJ,
VLASNIŠTVO TOME DELAČA. Onda mi je rekla:
- Pogledaj sam.
Privukao sam kutiju na svoju stranu stola (a sjedili smo u kuhinji koja je gledala

23
na jug i sunce je obasjavalo stol i šalice, a dim moje cigarete činilo posve plavim), pa
sam skinuo onu gumicu, a potom i poklopac. Zapravo se i nisam jako iznenadio
onim što sam ondje ugledao.
- Fotografije - uzdahnuo sam.
A Jelka u tom času nije kazala ništa, nego me je pustila da se snađem. Kutija je
bila puna puncata fotografija i znao sam da će mi trebati vremena da ih sve
razgledam. Ali, Jelka kao da u tome nije vidjela problem. Tek sam poslije shvatio da
je to zato što ona već zna što mene u kutiji čeka i uvida da cijela stvar zapravo neće
trajati odviše dugo.
Na prvoj fotografiji, na samom vrhu hrpe, ugledao sam sebe. Smjesta sam
prepoznao svoj lik otprije četrdeset i više godina: kratka kosa, pomalo zbunjen
osmijeh i pogled koji izbjegava objektiv fotoaparata. Pokraj sebe sam ugledao
odmah i Tomu - tada još bez brade - a onda i druge ljude iz onoga medicinarskog
društva. Na drugom krilu skupine bila je Ljiljana - lijepa i na toj fotografiji - pa je to
moralo biti iz doba kad nas dvoje još nismo bili krenuli. Očito, izlet na Sljeme. Ja
sam zaboravio i sliku i da smo se slikali. Tako je bilo i s nizom drugih fotografija:
sve su bile iz davnih vremena, i sve su mi bile posve nepoznate. Zašto ih je Tomo
držao u klubu, i to u sefu? Ili je to bio preostatak od neke veće zbirke, pa je nešto od
toga Tomo čuvao doma, u albumu, a nešto je strpao u ovu kutiju, kao stvar koju je
šteta baciti, ali nema baš ni neku vrijednost? Nadao sam se da će mi na to pitanje
odgovoriti ostale fotografije. I, tako je i bilo.
Jer, tih starih slika bilo je dvadesetak, i sve su bile izletničke ili s nekakvih
tuluma, a njihova je zadaća u onoj kutiji možda bila i u tome da prekriju druge
fotografije i da eventualnog znatiželjnika odvrate od daljega njuškanja. Jer, ostale
fotografije bile su nešto sasvim drugo.
Prvi slojevi - a bilo je tih slojeva mnogo - sastojali su se od crno-bijelih slika, a
dalje, pri dnu, bile su i slike u boji. Najvažnije što o njima moram reći, svakako je to
da na njima nije bilo ni jednoga jedinog čovjeka. Sve su to bile slike nekakvih
krajolika, uglavnom šumskih, stjenovitih i strmih, te se lako razabiralo da je to Tomo
morao snimiti na svojim planinarskim pohodima. U prvi mah sam pomislio da su to
trebale biti umjetničke fotografije - premda Tomo sasvim sigurno nije imao artističku
žicu - jer bilo je ondje vrhova pod snijegom, zalazaka sunca i neobičnih krošanja.
Ali, onda sam zaključio da je svrha tih fotografija ipak dokumentarna, budući da nisu
inzistirale na ljepoti, nego na podatku.
Jer, s vremenom sam razabrao kako se na većini njih vidi isti prostor, tek što je

24
taj prostor bio snimljen iz različitih kutova; zapravo, kao da je snimatelj korak po
korak načinio puni krug oko nekoga zamišljenog središta, a na svakom koraku je
snimio bar po jednu fotografiju. I tako u svako godišnje doba, tako godinama. A
središte toga kruga moralo je biti ono što se na većini fotografija vidjelo posve slabo,
a na nekima se nije vidjelo nikako: bio je to krov i dio fasade neke građevine. Kao da
se snimatelj nije uspio približiti toj građevini, a ona ga je silno zanimala i zato ju je
tako uporno fotografirao.
- Da me ubiješ, ja ne znam što to znači - kazala je Jelka, kad je mislila da sam
dovoljno vidio. - Palo mi je na pamet da ćeš možda ti znati.
- Nemam pojma - rekao sam. - To je valjda snimao onda kad je tumarao po
Velebitu.
- To sam i ja zaključila - rekla je Jelka. - No, kakva je to zgrada? Što je to?
- Ne znam - kazao sam. - Nisam znao ni da snima. - Onda sam dodao: - Mogu li
ja neke od tih slika uzeti sa sobom? Možda nađem nekoga tko bi mogao...
- Uzmi sve - rekla je Jelka. - Da ti pravo kažem, jedva čekam da ih se riješim.
Dobro sam razumio što želi kazati. Te su slike otkrivale da je njezin muž -
kojega nema među živima već više od dvadeset godina - imao neki svoj tajni život o
kojem ona nije imala pojma. Upamtila je Tomu na jedan način, a sad je ispadalo da
ta sjećanja treba korigirati. Naravno da se sve u njoj bunilo protiv toga.
- Dat ćeš mi samo neku plastičnu vrećicu... - rekao sam. Dok je otvarala ladicu
da mi dade što tražim, Jelka je, još okrenuta leđima, kao da joj odgovara što joj ne
vidim lice, iznenada rekla:
- Je li ti Natko pokazao curu?
- Jest - rekao sam. - Nisi ga valjda ti na to nagovorila?
- Nisam - zavrtjela je glavom. - Ali sam čekala kad će. Što ti se čini?
Pri tome me je pogledala vrlo pažljivo, kao da sluti kako bih mogao izbjeći
iskren i izravan odgovor.
- Lijepa je - rekao sam. - To svakako. A čini mi se da je i pametna. A on mi
izgleda zaljubljen.
- Toga se i bojim - kazala je Jelka. - Više bih voljela da je to flert, ako se to
danas još uvijek tako zove.
- Zašto?

25
 - Eh, zašto - rekla je Jelka. - Nemam neki određeni razlog. Više slutnju. Natko
ju je doveo ovamo prekjučer, baš kad je onako naglo zatoplilo, i njoj je, vjeruj ti
meni, ovdje pozlilo.
- Pozlilo joj je? - pazio sam da se ne osjeti kako mi je ta tema poznata. - Kako
pozlilo?
- Mučnina, znojenje, čak omaglica... Pad tlaka, lupanje srca, biraj što hoćeš.
Čuj, ja sam liječnica, pa znam: kako god da okreneš, to ne može biti dobro.
- A što Natko kaže?
- Kaže da to nije ništa. Balavac. Možda bi ti mogao nekako na njega utjecati...
- Pokušat ću - rekao sam.
Nisam priznao da već utječem i da sam upoznat s problemom. Ali, palo mi je
tada na um da me Jelka možda i nije zvala zbog onih fotografija, nego zbog Žive.

26
 4

Kažu da klice velikih epidemija godinama i desetljećima znaju negdje skrivene

čekati svoj trenutak: kao da slute da će se jednom sklopiti sve potrebne okolnosti, pa
da će one tada moći izaći u svijet i poživjeti novim, punim životom, sijući smrt.
Mora biti da je nekako slično i sa sjećanjima: i ona dugo negdje drijemaju, kao da je
njihov sadržaj nešto davno prošlo, završeno i mrtvo, a onda se odjednom dogodi da
ih nešto raspiri kao staru žeravicu. Tada ta sjećanja stanu djelovati u sadašnjosti, da
bi promijenila sve oko sebe, utječući ne samo na tu sadašnjost, nego i na ono davno
vrijeme iz kojega su i sama došla. I, kao što se ne zna što budi one klice, tako se
obično ne zna ni što budi sjećanja.
Ipak, ja sam ovaj put znao. Bilo mi je posve jasno što je odigralo ulogu princa
koji će poljubiti Trnoružicu, jer taj je princ - u obliku kutije za cipele s natpisom
“Borovo” - ležao preda mnom na stolu. Ta je kutija probudila sjećanja i ja sam
odmah znao da to neće proći bez posljedica, nego da će, dapače, krojiti moju dalju
sudbinu. Barem u tom smislu što će me natjerati da vlastitu prošlost zamislim i
shvatim posve drugačije nego što sam do toga časa činio.
Jer, kad sam se vratio iz Dugava, svratio sam najprije kući, da ostavim tu kutiju,
kako bih se tek potom uputio na Gornji grad, na svoje radno mjesto. Namjera mi je
bila da kutiju samo spustim na stolić u dnevnoj sobi, te da se onda okrenem i odem.
No, nisam izdržao, nego sam, barem na trenutak, otklopio kutiju i probarkao prstom
po gornjem sloju fotografija. A one su opet stajale onako kao i prije: na vrhu privatne
slike iz davnih vremena, a dolje Tomine snimke s Velebita. I, tadaje moja ruka - bez
pretjerivanja bih mogao reći: kao da je vodi neka nevidljiva sila - posegnula za
fotografijom koja je bila malo veća od ostalih, a da nisam znao zašto želim pogledati
baš nju. Kažiprstom i srednjim prstom uhvatio sam je kao škarama i iznio na danje
svjetlo. Kad sam vidio što je na njoj, morao sam sjesti.
Jer, na slici sam ugledao sebe i Ljiljanu. A odmah sam bio svjestan da sliku

27
nikad do tada nisam vidio. Nisam je, dakle, nekada poznavao pa zaboravio, nego mi
je bila potpuno nova. To pak znači da ju je netko (Tomo?) snimio bez našega znanja,
a poslije, kad ju je izradio, niti nam ju je pokazao, niti nas o njoj obavijestio.
Na slici smo Ljiljana i ja sjedili na stubištu ispred Filozofskog fakulteta. Mjesto
sam odmah prepoznao, ali u prvi mah nisam mogao pogoditi vrijeme. Zaključio sam
da smo u tom trenutku zacijelo oboje već bili diplomirali i da smo se ondje našli zato
što sam ja išao na fakultet radi svojega magisterija, a Ljiljana da je išla sa mnom. U
svakom slučaju, sjedili smo ondje, bilo je sunčano i mi smo malo škiljili, a u prvom
planu dominirale su dvije knjige.
Prva od njih bila je nešto većega formata, a valjda i teška, i nju je Ljiljana
pridržavala rasklopljenu na koljenima i nešto mi prstom pokazivala među njezinim
koricama. Ja sam pak virio u taj svezak, a u isto sam vrijeme rukom pridržavao
drugu knjigu, koja je - valjda slučajno - bila okrenuta licem prema kameri, tako da se
vidjela slika na naslovnici. Ono iz čega je Ljiljana čitala i meni pokazivala bila je
monografija o Velebitu, to se jasno vidjelo po krupnom svijetlom natpisu. Ono što
sam ja držao u ruci bila je knjiga ítala Calvina Le cosmicomiche, u izdanju Einaudija,
koju sam valjda tada čitao: poznao sam je odmah, kao da sam je još jučer listao.
Dok sam gledao tu fotografiju - kad me je minulo prvo čuđenje što ona uopće
postoji - stao sam sebi postavljati dva pitanja. Prvo je bilo ovo: kakva to mutna
simbolika proizlazi iz činjenice da Ljiljana drži u rukama baš monografiju o
Velebitu, a na Velebitu će Tomo - koji je tu fotografiju i snimio - petnaest godina
poslije izgubiti glavu. A drugo, odjednom mi je postalo jasno da je ta slika morala
biti snimljena nedugo prije nego što je Ljiljana zauvijek nestala iz mog života. Otišla
je ona u kasno proljeće 1974., a ovo na fotografiji morao je - sudeći po našoj odjeći i
po sjenama - biti ožujak ili travanj, doba kad se i inače najviše sjedi na onim
stubama. Toga časa, dakle, mi nismo slutili - ili bar ja nisam slutio - što se sprema, a
sve se to već tada valjalo prema nama, da bi se ubrzo potom pretvorilo u malu
osobnu vječnost.
Sjedeći u svojoj dnevnoj sobi s fotografijom među prstima, ja sam sigurno znao
da moram otići na Filozofski fakultet i potražiti i u biblioteci onu Calvinovu knjigu.
Nekako mi se činilo da bih uz njezinu pomoć mogao rekonstruirati to vrijeme, pa i
da bih mogao shvatiti kako se i zašto sve dogodilo baš onako kako se dogodilo.
Odjednom sam pomislio da bih se možda, s tom knjigom u ruci, mogao osjetiti
onako kako sam se tada osjećao i da bih mogao bolje razumjeti i Ljiljanu, a i sebe
kakav sam tada bio.
I baš toga časa zazvonio mi je mobitel. Malo sam se trgnuo, i osvrnuo se po

28
sobi tražeći što to zvrči. Kad to ne bi bilo smiješno, rekao bih da sam se iznenadio i
samome postojanju mobitela, kao da sam se odjedom prenio u ono doba kad još
nitko nije slutio da će ti uređaji ikada postojati. Bio je to Natko.
- E, striče - rekao je. - Htio sam te samo podsjetiti na naš dogovor. Rekli smo
danas sredinom dana. Sad samo još da utvrdimo gdje. Da dođemo mi na Gornji
grad?
Upotrijebio je množinu, što je vjerojatno značilo da je Živa s njim. Ja sam na
dogovor zapravo bio i zaboravio, premda nisam bio zaboravio ono čega se dogovor
ticao: trebalo je da Natku predam materijal što sam ga prikupio o Nazoru i njegovoj
Živani. Našao sam, naime, jedno Nazorovo pismo Branku Vodniku, koji je u doba
Prvoga svjetskog rata bio postao Nazorov izdavač i kojem je pjesnik nudio i Živanu,
a ona je tada već bila stara petnaestak godina.
- Nisam na Gornjem gradu - rekao sam momku. - Možete li doći na Filozofski
fakultet? Imam ondje nekoga posla.
- Pa, mi smo na fakultetu! - uzviknuo je Natko. - Baš dobro. Onda, oko jedan?
- Može.
Pogledao sam na sat i vidio da mi ostaje još prilično vremena. Zato sam po onoj
hrpi potražio ima li još koja fotografija na kojoj bi se vidjela Ljiljana ili na kojoj
bismo se vidjeli nas dvoje skupa. Ali, nisam ništa našao. A to je onda onu jedinu
sliku učinilo još važnijom, a moju zadaću da slijedim trag koji mi se sam od sebe
ukazao još neodgodivijom. Sjeo sam na kauč, namjestio se tako da mi svjetlo s
prozora pada na fotografiju i zagledao sam se u nju. Tada sam shvatio da se
ponečega mogu prisjetiti i bez Calvina i bez drugih mnemotehničkih pomagala.
Sjetio sam se, na primjer, da Ljiljanin odlazak i nije došao tako iznenada kao što
sam obično mislio. A mislio sam tako najvjerojatnije zato da sam sebe opravdam:
ako je njezin odlazak bio iznenadan, onda ga ja nisam mogao ni na koji način
spriječiti, pa, dakle, nisam ništa kriv. A sad sam, sjedeći ondje s fotografijom među
prstima, pomalo stao priznavati sebi da baš i nije bilo sasvim tako.
Jer, da sam znao gledati - da sam bio manje zaokupljen svojim literarnim
tlapnjama, a više zainteresiran za ljude oko sebe - mogao sam pogoditi da se nešto
događa. Ljiljana i ja u to smo doba već hodali oko godinu i pol dana i poznavali smo
se prilično dobro. Ili je barem ona poznavala mene, pa je mogla dokučiti i kad lažem,
i kad sam u strahu, i kad sam zlovoljan, a i kad sve to želim skriti. Ja sam nju čitao
mnogo slabije, a nisam se mnogo oko toga ni trudio, jer mi se nekako činilo da je
Ljiljana uvijek iskrena i da se i ne moram brinuti. Jer, briga se tada svodila na to

29
zanima li se ona za kojega drugog muškarca, pa budući da sam bio siguran kako se
ne zanima, na ostalo nisam obraćao pozornost.
A trebalo je. Jer, bilo je znakova da se s njom nešto događa, samo što ja te
znakove nisam znao tumačiti. Recimo, razgovori na engleskom.
Ljiljana je u to doba bila stažistica, ali se već znalo da će se baviti epidemiology
om, pa mi se čak pohvalila da su je u Americi uključili i u nekakve projekte iz toga
područja, premda nije zalazila u pojedinosti. Tako se onda pokazalo da nju nazivaju
iz Amerike. Njezini roditelji odlazili su tada često u Opatiju, pa bi onaj stan u
Jurjevskoj (iza onoga istog prozora u koji sam nedavno zurio) na dan-dva ostajao
samo nama. I, tada se događalo, obično kasno navečer, da netko nazove i da Ljiljana
s njim kratko razgovara na engleskom. Ja tada engleskoga nisam znao ni riječi, ali
sam po njezinu tonu zaključio da se radi o nečemu poslovnom i nisam mnogo ni
zapitkivao. Treba li da ponovim kako sam bio mlad i umišljen?
Nisam se zamislio čak ni onda kad sam osobno digao slušalicu jer je Ljiljana
toga časa bila u kupaonici i kad sam začuo kako netko na drugoj strani govori ruski.
Počeo sam se, kao prava budala, derati halo, halo, i to je alarmiralo Ljiljanu, pa je
dojurila i uzela mi slušalicu, a onda počela s onim Rusom opet govoriti engleski. Ni
to me nije previše uzbudilo, nego sam samo zapitao Ljiljanu je li to onaj što i inače
zove, a ona je rekla da nije, nego da je to jedan drugi, iz Lenjingrada.
I, na tome je ostalo. Ja sam i dalje vjerovao Ljiljani i zato me je zateklo ono što
je došlo. Pazite, ne tvrdim ja ni sad da sam pogriješio što sam joj vjerovao, i ne
mislim da je Ljiljana bila nepoštena prema meni. Obratno, želim reći kako je ona u
svemu tome bila žrtva, pa i žrtva moje lakomislenosti: njoj je sve to vrijeme prijetila
opasnost, a ja tu opasnost nisam osjetio. Zato je nisam mogao zaštititi, ili se barem
pobrinuti da se kontakt među nama ne prekine tako naglo i zauvijek. Svoje
izbjegavanje da zapitkujem i njuškam smatrao sam tada osobitim dokazom vlastite
liberalnosti i modernosti, te sam tako ispadao još i gluplji nego što mi je inače običaj.
Jer, nije me zabrinulo ni kad je Ljiljana stala povremeno izbivati na dva-tri
dana, osobito sredinom tjedna. Opravdavala je to obiteljskim obavezama, posjetima
nekim starim tetama u Gospiću i Otočcu, pa majčinom i očevom bolešću, pa
potrebom da posjeti neku prijateljicu u Budimpešti. U svakom slučaju, tih izbivanja
bilo je sve više, a ja nisam poduzeo ništa. Dapače, bio sam dovoljno blesav da poslije
- kad mi je Ljiljana priopćila da se s cijelom obitelji seli u Australiju - pretpostavim
kako je ona sva ta izbivanja koristila da nabavi putovnice, vize, radne dozvole i
ostale papire. A sve to usprkos činjenici da mi je Ljiljana tvrdila kako je odluka o
selidbi pala naglo, kako se iznenada ukazala prilika i kako sve do prije koji tjedan ni

30
ona nije o cijeloj stvari imala pojma.
Toliko sam vjerovao da sve znam i da sve razumijem, da sam se držao toga
svog priručnog objašnjenja i godinama poslije, premda je ono - sad to vidim - bilo
skroz šupljikavo. Ustrajavao sam na svojim traljavim i neuvjerljuvim
konstrukcijama, premda se tu radilo o mome životu, ništa manje. Jer, nakon Ljiljane,
za mene više nije bilo ljubavi.
Tako sam razmišljao sjedeći na kauču u svojoj dnevnoj sobi iznad velikoga
parka. A kad sam pogledao na sat, vidio sam da je već dvanaest i dvadeset i da
moram krenuti, jer sam bio nakanio na fakultet otići pješice, za što mi je trebalo
četrdesetak minuta. Tako sam se onda otputio najprije do Botaničkog vrta, a odande -
različitim prečacima i malim ulicama ispod pruge i oko nje - došao do Vukovarske i
uputio se prema Filozofskom fakultetu.
A ondje me je čekalo iznenađenje koje je učinilo da se opet osjetim kao lik u
nekakvoj drami koja je davno napisana, a ja se moram ponašati onako kako u tekstu
stoji i ni na koji način ne mogu utjecati na tok radnje. Jer, Natka i Živu našao sam na
onim istim stubama na kojima smo Ljiljana i ja bili snimljeni prije toliko godina; čak
mi se činilo da sjede i na posve istom mjestu, na lijevom rubu stuba kad se gleda od
zgrade fakulteta, dakle na njihovoj južnoj strani. Naravo, to nije bilo ništa neobično,
jer dan je bio iznimno topao i ondje se sunčalo još barem dvadesetak studenata. Ali,
mene je osupnulo to što Natko i Živa drže u rukama svatko svoju knjigu, s tim što je
njezina bila otvorena, a njegova zatvorena. Baš kao i mi nekada. Ali, naslove ni
jedne ni druge knjige nisam vidio. Nisam sklon nikakvim prebrzim zaključcima, ali
ovakve me podudarnosti uvijek plaše. Prišao sam im.
U prvi mah nisu ustali, nego su me pozvali da im se pridružim, jer da je iznimno
ugodno tako sjediti. Nevoljko sam se spustio na stube pokraj njih, jer mi se činilo da
takvo sjedenje ne priliči mojim godinama. Onda san stao iz unutrašnjeg džepa vaditi
fotokopiju Nazorova pisma Vodniku. Vjerovao sam da će njih dvoje to osobito
cijeniti, jer pismo nije bilo objavljeno, pa će, dakle, kod profesora vrijediti kao
njihov vlastiti pronalazak.
- Hvala ti, striče - rekao je Natko.
- Kako napreduje radnja? - upitao sam. - Ima li kakvih velikih otkrića,
zaključaka, takvih stvari?
Tadaje progovorila Živa, koja one večeri u mome stanu jedva da je izustila koju
riječ, a od tada je nisam ni vidio. Na danjem svjetlu izgledala je još ljepše nego onda,
pa sam u sebi čestitao Natku, a imala je i nešto boje u obrazima, te mi je izgledala

31
posve zdrava i čila. Rekla je:
- Malo se razilazimo u mišljenjima.
- Oko čega? - upitao sam.
- Pa, oko značenja tog Nazorova spjeva, Živane - rekla je. - Natko misli da je to
vrlo dubok poetski uvid u pitanje odnosa čovjeka i prirode, a meni se čini...
- Njoj se čini da smo Nazor i ja teške naivčine - napravio je Natko grimasu.
- Ma, vidim ja i poeziju i sve - počela je sad djevojka objašnjavati. - Stvar je
samo u tome što meni sve to izgleda donekle pojednostavljeno. Ja mislim da se to s
odnosom čovjeka i prirode ne da svesti samo na shemu iskonsko-povijesno, naivno i
sentimentalno, nekad i sad... Shvaćate, u smislu da su ljudi u davna vremena bili
povezani s prirodom, a sad više da nisu... Čini mi se da je odnos čovjeka i prirode
relevantan i danas, samo što treba do njega doprijeti, treba ga razumjeti...
- Ne možemo mi to riješiti u okviru jedne seminarske radnje - kazao je Natko i
brzo me pogledao kao da se nečega boji.
Tada sam shvatio: njega je strah da Živa ne otkrije kako mi je govorio o
njezinoj bolesti, ili slabosti, ili kako već da to čovjek nazove. I doista, sad sam se
pitao: govori li Živa to što govori kao studentica književnosti ili kao meteoropat?
Drži li ona da je Nazorovo stajalište neuvjerljivo zato što je izrečeno prije sto godina,
ili možda zato što Nazor nije imao s prirodom onakva iskustva kakva ona sama ima?
Koliko ozbiljno Živa shvaća vlastito stanje, i koliko ozbiljno shvaća analogiju
između toga stanja i onoga što Nazor pjeva? U svakom slučaju, ja sam rekao
neodređeno:
- Nije loše da se mišljenja razilaze, iz toga će svakako nešto ispasti. - Onda sam
dodao: - Hoćemo li na kavu?
Doista, malo dalje bio je kafić i ondje su studenti sjedili i razgovarali, terasa je
bila puna, čak su i suncobrani bili otvoreni. Natko i Živa počeli su ustajati sa stuba,
jer sam ja već bio ustao, čim sam izustio svoj poziv.
I, tada me je dočekalo novo iznenađenje. Kad se Živa počela dizati - kad su joj
koljena još bila savijena i kad se nije bila posve uspravila - odjednom je prinijela
lijevu ruku čelu. Onda se ponovo spustila u sjedeći položaj, i to prilično naglo, a
desna ruka koju je bila ispružila iza sebe jedva da je imalo ublažila ono što je više
ličilo na pad nego na išta drugo.
- Je li ti loše? - upitao je Natko.

32
 - Malo mi se zavrtjelo - rekla je Živa, sad već sasvim blijeda. - Samo da malo...
- Da ti dodam malo vode? - upitao je on.
- Može - rekla je. - Možda i šećera, ako nađeš.
Natko se požurio do kafića, i tako smo djevojka i ja ostali sami. Gledao sam je
gdje duboko diše i pokušava se pretvarati da je sve u redu, ali sam jasno vidio kako
joj bilo na vratu ubrzano tuče, pa sam zaključio da je puls zacijelo preko stotine.
- Imaš li kakav lijek u torbici? - upitao sam je.
- Nemam - zavrtjela je glavom. - Zašto bih imala? Pa, zdrava sam.
- Ne bih rekao - uzvratio sam. - Jesi li pregledala štitnjaču?
- Jesam - kazala je. - Bila sam nedavno na sistematskom. Sve je u redu.
Uto je stigao i Natko. On je čuo njezine posljednje riječi, pa mi je uputio brz
upitni pogled, a ja sam mu mimikom dao znak da može biti miran.
Dok je djevojka istresala u grlo šećer iz papirnate vrećice i pila vodu, Natko mi
je prišapnuo:
- Nije čudo, vidiš kako je toplo, to nije prirodno. Vjerojatno se opet sprema
nekakav pad tlaka i promjena vremena.
A ja mu nisam ništa odgovorio, premda sam želio. Toga jutra opet sam bio
pogledao prognozu na teletekstu, i ondje su inzistirali na tome da je anticiklona vrlo
jaka i da će ovo lijepo vrijeme potrajati barem još tjedan dana.

33
 5

Sljedećih osam ili deset dana donijelo je važne događaje, premda se to u prvi mah
nije opažalo. Jer, gledajući izvana, činilo se kao da je sve teče mirno i uobičajeno, pa
da je mene tada tkogod upitao što se zbiva, ja bih mu rekao da je vrijeme i dalje
lijepo, a da Živa i dalje boluje.
Doista, bilo je sunčano i puhao je nekakav topli vjetar što je nosio pločnicima
posljednje žuto lišće, a između toga lišća jurila su djeca na rolama i na biciklima, u
kratkim hlačama i majicama kratkih rukava, zureći nekamo ravno pred sebe, kao da
očekuju da će se iza horizonta - gdje je nebo bilo blijedoplavo kao ljeti - pojaviti
nešto veliko i važno što će sve promijeniti. I, to je trajalo danima.
A isto je tako i Živa danima bolovala. Nakon onoga incidenta pred Filozofskim
fakultetom, Natko ju je odveo kući (stanovala je kod tete u Kukuljevićevoj), ondje je
djevojka legla, i nije više ustajala svih tih dana o kojima govorim. Nije imala
vrućicu, ali joj je srce povremeno silno lupalo, znojila se, pa joj je potom bilo
hladno, mnogo je spavala i budila se još umornija nego što je zaspala. Natko joj je
pravio društvo što je mogao više, čitao joj je iz knjiga, govorio o planovima za onu
radnju o Nazoru, a ona ga je uvjeravala da će se uskoro, za dan-dva, svakako pridići i
da će sve opet biti u redu. I, nije htjela ni čuti za liječnika, jer da je sve to već više
puta prošla i da je riječ o sitnici.
A budući da je i to s vremenom i to sa Živinim zdravljem trajalo dugo, postupno
se počelo činiti kao nekakvo trajno stanje. Ponavljam, ja nisam ni slutio da se ispod
površine zbiva nešto presudno i da ću - kad prođe to kratko razdoblje - o svemu
misliti posve drugačije. Ukratko, nisam tada razlikovao važno od nevažnoga, pa ću
zato i ovdje - prisjećajući se toga tako davnog i tako nedavnog vremena - izvijestiti
najprije o manje važnim stvarima, a onda ću prijeći na važnije. Govorit ću prvo o
svojim slutnjama, sjećanjima i dvojbama, a onda ću iznijeti činjenice.
A priču o slutnjama započet ću od one knjige ítala Calvina zbog koje sam išao

34
na Filozofski fakultet. Nisam je tada našao, jer je bila posuđena, ali to me u tome
trenutku nije osobito pogodilo. Jer, osjećaj da će mi upravo ta knjiga mnogo kazati o
Ljiljani, o meni i o našoj zajedničkoj prošlosti, bio me već napustio. A napustio me u
dobroj mjeri i zato što se dogodilo ono sa Živom kad joj je pozlilo na onim stubama.
To što se zbivalo s Natkovom djevojkom bilo je stvarno, životno i opasno, a u
usporedbi s tim moje su memoarske sličice izgledale poput paučine, a donekle i
poput nekakve sentimentalne pripovijesti, nevažne i smiješne.
No zato me utoliko više zaokupila knjiga što ju je Ljiljana na onoj fotografiji
držala u ruci. Pitao sam se da li bih barem nju mogao naći - u nekoj biblioteci,
antikvarijatu, možda čak i u našem Zavodu - i da li bih iz nje mogao razabrati zašto
je Ljiljani bila važna. Je li se onoga dana u njezinim rukama našla slučajno, ili kao
znak nekoga trajnijeg i dubljeg interesa.
Tako sam se počeo prisjećati kako je sve to bilo, i opet sam se morao čuditi
kako sam u ono doba bio nemaran, kako sam malo toga zapažao, kako sam bio
zaokupljen svojim fantazijama, dok su pokraj mene promicale važne stvari koje su se
događale živim ljudima, pa i takvima do kojih mi je bilo stalo. Sjetio sam se, na
primjer, da su svi oni medicinari - cijelo to društvo u koje me je uvukao Tomo - bili
fanatično zaokupljeni planinarstvom. Svi su bili članovi istoga kluba i nije bilo
vikenda a da oni ne bi otišli na Oštre, na Klek, na Velebit, ili u Bosnu, ili u Sloveniju,
a znam pouzdano da su stigli i do makedonskih planina. Ja sam ih imao volje slijediti
dotle dok se radilo o Sljemenu, ili u najboljem slučaju o Okiću, a ostalo me nije
zanimalo: pentranje me je gnjavilo, njihove zabave (pjevanje uz gitaru oko logorske
vatre i glasno puštanje vjetrova u muškoj spavaonici u planinarskom domu) bile su
mi dosadne, a osim toga sam upravo tada shvatio da mene privlači voda, a ne brdo. I
tako su me onda pustili na miru.
Ali ja sam bio samo pridruženi član društva, dok je Ljiljana bila uključena jače i
obaveznije, tako da ona nije izostajala, nego je skupa s kolegama odlazila na te
planine, i ja sam se ubrzo morao pomiriti s tim da vikende provodim sam. A ako se
uzme u obzir da je često bila zauzeta i preko tjedna, ispada - danas mi se tako čini -
da smo zapravo vrlo malo vremena provodili skupa. I, to kao da je bilo priprema za
ono što će se ubrzo dogoditi, to jest za konačni rastanak. U svakom slučaju, Ljiljana
je odlazila na te planine, valjda i na Velebit (maglovito mi se pričinjava da mi je o
tome ponekad pripovijedala, i to s oduševljenjem), te se tako ona knjiga u njezinoj
ruci mogla time opravdati. Premda, u drugu ruku, za Ljiljanu ni Velebit ni
planinarstvo sasvim sigurno nisu bili ono što su bili za Tomu, to jest neka vrsta
opsesije i način da se nade smisao vlastitog života.

35
 Kad već spominjem Tomu, moram još reći da mi se nametnulo i pitanje je li
možda Tomo zainteresirao Ljiljanu za Velebit, je li joj on dao i onu knjigu, i je li ona
tu knjigu tako pažljivo proučavala baš zato što joj ju je on dao. Jer, bio sam zapazio
od prvoga časa da je Tomo zapravo zaljubljen u Ljiljanu (Jelke tada još nije bilo u
njegovu životu, ona će se pojaviti istom koju godinu poslije), a isto je bilo i s
većinom mladića u toj klapi. Svi su oni oblijetali” oko Ljiljane kao leptiri oko
svjetiljke, i nekako se činilo logično da će jedan od njih na kraju trijumfirati. To je i
razlog što su mene oni primali raširenih ruku, jer im se valjda činilo da im ja nisam
kod Ljiljane nikakva konkurencija. A kad je ona izabrala mene - a izabrala me je
možda upravo zato što nisam bio medicinar - jasno sam osjetio kako postajem sve
manje popularan, pa možda baš zato nisam odlazio s njima na izlete: na planine bih
se možda i naučio, ali na njihova kisela lica nisam mogao. Naravno, kad me je
Ljiljana nakon nekog vremena ostavila, medicinari su me ponovo prihvatili i
pokazali prema meni sućut, pa sam opet bio dobar s mnogima od njih, dok mi je
Tomo ostao prijatelj za cijeli život.
Ali, dok je to trajalo, ja sam jasno osjećao kako su ti vikendi kad Ljiljana odlazi
u planine zapravo kušnja za našu vezu. Jer, nisam ni sumnjao da se oni doktori
kidaju na komadiće ne bi li joj se svidjeli i narasli u njezinim očima. Čak sam
pomišljao da bi se Ljiljana doista mogla za kojega od njih zainteresirati, jer bilo ih je
i naočitih, i duhovitih, a i takvih za koje sam se mogao zakleti da su sasvim dobri
ljudi. Zbog toga sam držao da bih morao Ljiljani ponuditi nešto što oni ne mogu, i da
bih pri tome morao biti domišljat i originalan. Dok sam se sad svega toga prisjećao -
svih tih briga koje su onda izgledale bezazleno, a poslije se pokazalo da su bile
sudbonosne - odjednom mi je sinulo zašto na onoj slici držim u ruci Calvinovu
knjigu, što mi je ona značila i zašto sam je nosao naokolo. I, nisam mogao a da ne
pomislim kako sve ovo što mi se sada događa i nema drugu svrhu nego da me
navede da shvatim vlastitu prošlost i da se upitam zašto je sve moralo biti baš onako
kako je bilo.
Jedno je sigurno: ja sam toga Calvina čitao i svima pokazivao upravo radi
Ljiljane. Jer, kad sam joj udvarao, ja sam nju pridobio drskošću, peckanjem i
nadmudrivanjem, tobožnjim načelnim sporovima koje sam izazivao između nas
dvoje. A njoj se to sviđalo. Počelo je tako što me je ona upitala što je to uopće
komparativna književnost, što se tu komparira i kakva je to znanost, da li mi na faksu
zajednički čitamo Malu voćku poslije kiše i Albatrosa i kolektivno nad njima
uzdišemo. A ja sam onda uzvratio dokazujući kako medicina zapravo nije znanost,
nego zanat, kako su taj posao praktički do jučer obavljali brijači i kako doktori o
većini bolesti nemaju ni pojma, nego se samo drže mudro i autoritativno. A pri tome

36
sam citirao što o liječnicima kaže Moliere. Ljiljani se to svidjelo. Premda je bila do
kraja odana svojoj struci, voljela je čuti kako drugi ljudi tu struku vide i voljela je u
svoju apsolutnu ljubav za medicinu dodati malo relativnosti.
A ja sam je pokušavao uvjeriti da književnost mnogo bolje razumije bolesti
nego medicina. Jer, medicina samo liječi boljetice, dok ih književnost objašnjava i
određuje im mjesto u ljudskome svijetu. I, tu sam raspalio teškom artiljerijom.
Ustvrdio sam najprije kako književnost dobro definira same liječnike, jer
otkriva da njih zapravo i ne zanima pacijent i njegov život, nego jedino bolest, koju
oni shvaćaju kao protivnika u šahovskoj partiji. Pa sam joj onda dao na čitanje jednu
Matoševu slabije poznatu novelu koja se zove U čudnim gostima. Ondje mladić,
bježeći s anarhističkog sastanka na koji je upala policija, skoči kroz otvoren prozor u
neku kuću, i tamo mu gospodar pruži utočište, da bi se poslije pokazalo kako ga taj
gospodar zapravo želi upotrijebiti za medicinske eksperimente.
Potom sam - sjećam se sad prilično dobro - prešao na pitanje što je zapravo
bolest i koliko je ona isključivo zlo, a koliko u sebi sadrži i ponešto što je i te kako
vrijedno. Pa sam govorio Ljiljani o Mannovu Doktoru Faustusu, gdje glavni junak
postaje uistinu genijalan istom onda kad se zarazi sifilisom: da nije bilo bolesti, ne bi
bilo ni njegove veličanstvene glazbe. Ljiljana mi je na to uzvratila kako je to zapravo
priča o umjetnosti, a ne o bolesti, jer ako Mann išta dokazuje, onda dokazuje samo to
da su svi umjetnici zapravo bolesnici. A ja sam na to poantirao kako taj princip ne
vrijedi samo za umjetnike, nego i za znanstvenike, pa i za same medicinare, jer i
njihova se genijalnost često zasniva na nekom poremećaju, na činjenici da nisu
posve normalni.
A na kraju - nakon nekoliko mjeseci takvih razgovora i nakon desetak vikenda
kad je Ljiljana odlazila u planine s onim svojim društvom - ja sam odnekud izvukao
Calvina i njegovu priču Krv, more. Tada sam slavodobitno ustvrdio kako ta novela
otkriva nešto o čemu suvremena medicina i ne sanja, a što zapravo sjajno određuje i
čovjeka i njegov položaj u svijetu. Pripovijest počinje od konstatacije - koja je
napisana ispod naslova, kao nekakav moto - kako je kemijski sastav ljudske krvi
posve nalik na kemijski sastav morske vode. Zato ispada da su oni prvi organizmi -
oni najdalji naši preci - zapravo plivali u vlastitoj krvi, jer prave krvi nisu ni imali,
nego je tu funkciju za njih obavljalo more. A poslije je evolucija tu krv - koja je
najprije bila nešto vanjsko - zatvorila unutar tijela, i tako se odnos između jedinke i
svijeta promijenio. A sastav krvi ostao je isti, pa se može reći da se more sad nalazi
unutar našega tijela. I, naravno, postoji stalna privlačnost između unutrašnjeg i
vanjskog mora, unutrašnje i vanjske krvi, između onoga što je čovjeku unutrašnje i

37
onoga što je vanjsko, što je svijet. A najbolje je od svega to što kod Calvina sve to
pripovijeda u prvom licu netko tko se vozi u autu i tko na kraju doživi nesreću i
odleti preko litice, pa mu krv istječe iz tijela i miješa se s morem.
Ta je priča Ljiljanu doista impresionirala, i ona me je o njoj mnogo zapitkivala.
Zainteresirala se do te mjere da sam morao posebno za nju prevesti tekst i dati joj ga
u trajno vlasništvo. Često mi je poslije tu priču spominjala i često se na nju vraćala,
premda su naša međusobna peckanja o književnosti i medicini ubrzo potom prestala.
Možda su prestala zbog Calvinove priče - što je manje vjerojatno - a možda su
prestala i iz praktičnih razloga: zato što je Ljiljana znala da će uskoro otići i nije mi
željela nanositi bol. Sve mi je to, nakon toliko godina, odjednom izgledalo jasnije,
dok sam sjedio na klupi u velikom parku što se pruža ispod mojega prozora i uživao
u darovanome suncu i toplini, sada, oko dvadesetoga prosinca, kad je takvo vrijeme
ravno zgoditku na lutriji.
Sad vidim da sam o slutnjama i nagađanjima razvezao nadugačko, a da o
činjenicama još nisam rekao ni riječi. To dolazi odatle što činjenice nisu ugodne, a
onda i odatle što ih i nema baš mnogo. Druga je stvar s njihovim značenjem: to
značenje postoji, ali da se do njega stigne, opet su potrebne slutnje i nagađanja. Zato
ja i neću nastojati da utvrdim što činjenice znače - jer dosta sam dosad nagađao i
cijepao dlaku načetvero - nego ću samo pobrojiti ono što se zbilo.
Prvo ću ponoviti da je Živa taj put bolovala cijeli tjedan, a možda i malo više.
Tih dana, ja sam možda dvaput čuo Natka, a vidio sam ga samo jedanput. Kad bismo
se čuli, on bi me kratko izvijestio da nema promjena u Živinu stanju, a onda bi još
dodao kako me njegova majka pozdravlja i kako je inače sve u redu. Kad smo se
jedini put vidjeli - kad je on svratio k meni, premda sasvim na kratko - rekao mi je
ponešto o najdelikatnijoj strani Živina stanja, i učinio je to snebivajući se, ali očito
vjerujući da ga mogu posavjetovati.
A radilo se o tome da je on jedno vrijeme bio zabrinut da je Živa trudna, pa je
pomišljao kako njezina dugotrajna slabost dolazi odatle, jer dosad bi cijela stvar
obično trajala dan-dva i potom završila. Tako sam razabrao da njih dvoje spavaju
skupa, pa sam zaključio (možda donekle brzopleto i staromodno) da je veza ozbiljna
i da oboje misle dugoročno. Sad je pak Živa dobila mjesečnicu, te je otpala
mogućnost da uzrok slabosti leži na toj strani. A što je još važnije, kao jedini mogući
generator sadašnjeg djevojčina stanja ostalo je vrijeme. I, utoliko je onda veća bila i
moja obaveza da o tom stanju razmišljam ozbiljno i trijezno, da se djeci nađem pri
ruci. A ne da se po cijele dane prisjećam vlastite mladosti i njome se ovako jalovo
bavim.

38
 A ipak, ni od te zaokupljenosti prošlošću nisam mogao odustati, pa sam jednoga
od tih sunčanih dana svratio u Državni hidrometeorološki zavod. Nadao sam se da ću
ondje zateći Antu Prizmića, koji je otprilike mojih godina i s kojim se poznajem još
od studentskih dana, pa zato i sad katkada zasjednemo u neki od gornjogradskih
kafića. Ante je odnedavna u mirovini, ali redovito svraća u svoju bivšu firmu na
kavu i razgovor s kolegama, pa sam se tako i ja nadao da ću ga možda ondje zateći,
jer bio je utorak, dan kad on redovito dolazi. Želio sam s njime porazgovarati o
meteoropatiji: bio sam siguran da on ponešto o tome zna, a i da je dovoljno diskretan
da ne pita zašto mene sve to zanima. Ali, nisam ga našao: rekli su mi da ga je
uhvatila reuma i da se ne može micati, te da će vjerojatno doći koji od idućih dana. I
još su u šali dodali kako je Prizmić uz pomoć te reume oduvijek prognozirao
vrijeme, jer je ona bila pouzdanija od svakoga instrumenta. A mene je to onda
zainteresiralo, pa sam upitao meteorologe zar Prizmićevo sadašnje stanje znači da će
se vrijeme promijeniti, da će završiti ova prosinačka idila. Tražio sam da mi kažu što
će doći nakon nje.
I, tu sam dobio informaciju u koju mi je bilo teško povjerovati: rekli su mi da će
za manje od četrdeset i osam sati nastupiti silna promjena vremena. Temperatura će
pasti za petnaestak stupnjeva, bit će mnogo oborina (za koje se još ne zna hoće li biti
kiša ili snijeg), a vjetar će okrenuti na sjeverni smjer i puhat će tako da će po gradu
obarati lonce sa cvijećem, razbijati stakla i rušiti natrula stabla. Nisam želio
vjerovati, a oni Prizmićevi meteorolozi samo su mi se smješkali, kao da uživaju u
tome što donose tako ružne vijesti i kao da nisu već toliko puta pogriješili.
Ali, bili su ovaj put u pravu. To je bio utorak, a u noći od srijede na četvrtak
mene je probudio vjetar koji je drmusao roletama i kiša koja je u gustim mlazovima
tukla o te rolete. A ja sam ih još u podne toga dana bio spustio da se zaštitim od
kosog sunca! Zviždalo je ispod vrata, na balkonu se nešto prevrnulo, čulo se kako
susjedov pas zavija i kroz prozor se vidjelo kako se svjetiljka na visokom kandelabru
trese od jakoga vjetra. I, bilo je hladno, odmah je bilo hladno. Neću dalje opisivati te
događaje, reći ću samo da je ovoga puta prognoza bila posve točna. To je jedna
činjenica.
Druga je činjenica ono što mi je Natko javio još toga jutra: nije bilo još ni devet
sati kad mi je zazvonio mobitel i kad je Natko progovorio neobično zvonkim i
veselim glasom. Ja sam upravo pio kavu i na teletekstu čitao o posljedicama
noćašnjega nevremena, koje se sad pretvorilo u gustu i upornu kišu s povremenim
udarima vjetra.
- Striče - rekao je dečko - javljam ti da je sve u redu.

39
 - U kom smislu?
- Pa, sa Živom - rekao je on. - Sad je već sasvim dobro. Jutros je ustala i ide na
fakultet, sad mi se javila.
- Zar nije to malo prerano?
- Znam ja kako to kod nje ide. Kad se oporavi, onda se oporavi sasvim.
- I, je li ti možda rekla kad je osjetila da joj je bolje?
- Noćas - rekao je Natko, kao da sluti zašto ga to pitam. - Negdje oko ponoći.
Oko ponoći je bilo započelo ono nevrijeme, toga sam se točno sjećao. A to je
moglo značiti smo jedno: Živino stanje bilo je posljedica napetosti pred promjenu;
kad je nevrijeme došlo, njoj je odmah bilo lakše. To mi nije zvučalo ni čudno ni
nepoznato.
Ali, čudno mi je bilo ono što sam tada morao zaključiti, a do čega, čini se,
Natko još nije bio stigao u svome razmišljanju. Ako je Živina slabost trajala
posljednjih sedam ili osam dana - i ni u jednom času nije joj bilo nimalo bolje - onda
to može značiti samo jedno: da je ona osjećala dolazak ove promjene vremena - ove
ciklone - još onda kad je ona bila daleko nad Atlantikom. Još više, kad je njoj počelo
biti slabo, ciklona se možda još nije bila ni formirala.

40
 6

Došao je sada trenutak da priznam nešto što već dugo prešućujem, a o čemu sam
možda trebao govoriti još na samome početku. Nisam to do sada spominjao zato što
je stvar odviše intimna i zato što je se donekle stidim, pa je ne bih ni sad potezao, da
se nije ukazala potreba da opravdam svoje ponašanje u daljem razvoju zbivanja. Jer,
to ponašanje nije bilo ni očekivano, a ni odviše razumno. Moram, dakle, objasniti -
prije svega sebi - zašto sam pristao na Natkov djetinjasti prijedlog i zašto sam njegov
ne baš mudri plan dopunio i vlastitim, ništa manje nepametnim dodacima. A iz toga
je onda proizašao cijeli niz daljih događaja.
Doista, sve ono što sam do toga trenutka činio bilo je prilično logično i ne traži
dodatna objašnjenja. Ali, ovo što sam počeo činiti nakon neobičnog sastanka iza
zgrade Državnog arhiva, traži argumente i čvrstu logiku. Našli smo se ondje na
Natkov zahtjev. Jako je živnuo kad je na telefonu čuo kako toga jutra imam nekakva
posla u Kazalištu (morao sam nešto zaviriti u njihovu dokumentaciju), pa je brzo
rekao kako i on dolazi u taj kvart. Točnije, dolazi u onu staru zgradu pozelenjela
bakrenog krova na kojemu sove mudrosti nose na glavama globuse, a koju moja
generacija i dalje zove Sveučilišna knjižnica. Tako smo se onda šetali uz južni rub te
građevine - gdje stoji kip don Frane Bulića - noseći svaki svoj kišobran i bacajući
poglede na gole grane drveća u Botaničkom vrtu. Ondje mi je Natko iznio svoj
prijedlog i ondje sam ja taj prijedlog prihvatio.
A sad mi se čini kako i nisam mogao a da ga ne prihvatim. Jer, bilo je to prvi
put što se od mene traži da nešto konkretno poduzmem, pa sam osjetio da se moram
odazvati, kad mi već cijela ta stvar sa Živom toliko znači i kad sam je toliko primio k
srcu. Kad sam, dapače, priču o meteoropatiji još od one prve večeri doživio kao
nekakav znak s neba, kao način na koji mi sudbina napokon želi otkriti kako je sve to
bilo sa mnom i s mojim životom. Znam da to zvuči pretjerano i patetično, ali isto
tako znam da nema drugih riječi kojima bi se to moglo izreći. Jer, mene je od onoga
kasnog poslijepodneva kad su Natko i Živa pozvonili na moja vrata progonila slutnja

41
da će se sad nešto veliko promijeniti i da su mi se više sile odlučile objaviti onda kad
sam se tome najmanje nadao.
Ukratko, ja sam se za meteoropatiju zanimao i prije toga, zanimao sam se
intenzivno i dugo. To je važno. A sad mi je meteoropatija odjednom sama došla u
susret, i to povezana s mladićem kojega volim kao sina. Stvar je samo u tome što je
moje zanimanje za tu pojavu prije bilo uglavnom potajno i što jedva da sam ikada s
ikim o njemu razgovarao. A osim toga, bilo mi je sve to i bolno, jer bilo je skopčano
s nečim što sam smatrao jednim od većih svojih životnih poraza.
Svjestan sam da govorim nejasno, pa ću zato sad nastaviti jednostavno i po
redu. Za sve je zapravo kriv Tomo, Natkov otac, čovjek koji mi je i inače mnogo
značio u životu i koji mi i danas nedostaje kao što mi nikad nitko drugi nije
nedostajao. On je jednoga dana potkraj osamdesetih - kad smo već bili zašli u
četrdesete i kad se počelo nazirati kako će se naš život dalje razvijati - poveo
razgovor o meteoropatiji. I, poslije se pokazalo da je to jedan od najvažnijih
razgovora što sam ih ikad vodio.
A u prvi mah nije tako izgledalo. Jer, Tomo je počeo izokola. Upitao me je
najprije jesam li ja dobro proučio opus Ive Hergešića, legendarnoga profesora kojega
sam i ja imao čast slušati. Začudio sam se što Tomo uopće znade za Hergešića, a
onda sam uzvratio kako vjerujem da profesorovo djelo poznajem prilično dobro.
Nato me Tomo upitao znam li da je Hergešić pisao i o medicini, odnosno o
medicinarima. Rekao sam kako znam da je stari studirao i medicinu i kako je i
doktorsku radnju napisao o bolestima kod Maupassanta. Tomo mi je nato rekao kako
je moj profesor surađivao i u nekim medicinskim časopisima, osobito u onima koji
su posvećivali pažnju povijesti medicine i biografijama istaknutih liječnika.
Omiljena profesorova tema, tvrdio je Tomo, bio je Milivoj Dežman, glavni urednik
“Obzora”, i sam liječnik i Hergešićev prijatelj i mentor.
I, tu je Tomo izvadio i pred mene stavio nekakav sveščić (razgovor se vodio u
njihovoj kuhinji u Dugavama, u onoj istoj kuhinji u kojoj sam prije koji dan od Jelke
dobio kutiju za cipele prepunu fotografija). Sveščić je bio siv i na njemu se jasno
vidjelo da je separat iz nekoga časopisa. To je, uostalom, na njemu i pisalo: časopis
se zvao se “Naša medicina”, a budući da je do toga časa izlazio već osamdeset
godina, vjerojatno je nekada prije imao naziv “Hrvatska medicina”. Sadržavao je
Hergešićev članak o Dežmanovoj rukopisnoj ostavštini i o onome što se u njoj našlo
o medicinskim temama. Tomo mi je posavjetovao da taj članak pročitam, pa da ćemo
onda o tome razgovarati.
Živo se sjećam da sam poslušao taj savjet i da sam navalio čitati još u autobusu

42
kojim sam se iz Dugava vozio kući, a poslije sam nastavio u tramvaju, i dok sam
stigao u svoj stan iznad parka, već sam bio i gotov. I, bio sam ne samo spreman,
nego i željan da o tome napisu razmijenim mišljenje s nekim tko zna više od mene.
Hergešić je pisao o tome kako je u jednom razdoblju Dežmanova života
njegova opsesija bila jedna stara zagrebačka obitelj koja se sastojala od samih
meteoropata. Prezime im je bilo Kišpatić i stanovali su u Streljačkoj ulici. Slučajno
se dogodilo da se čovjek koji je bio osjetljiv na vremenske mijene oženio djevojkom
koja je i sama imala tu osobinu, a onda im je, dakako, od toga patilo i mnogobrojno
potomstvo (imali su osmero djece, od kojih su neka u času kad Hergešić piše svoj
članak, još bila živa). U svakom slučaju, svi su oni vrlo dramatično proživljavali pad
i rast tlaka, mjesečeve mijene, mijene vlažnosti zraka, pa čak, čini se, i neke druge
varijable, poput nebeskih konstelacija. U svakom slučaju, njihove tegobe nisu mogle
ostati tajna, pa se o njima u Zagrebu - koji je tada bio mali grad - mnogo govorilo.
Bilo je onih koji su Kišpatiće žalili i nastojali im pomoći u trenucima kad bi ovi
ležali okolo po kući bilo u nesvijesti, ili u vrtoglavici, ili u reumi, ili u nekoj drugoj
manifestaciji toga njihova stanja. Bilo je drugih koji su se nastojali tim stanjem
okoristiti, jer su uvidjeli da Kišpatići dosta unaprijed pogađaju vremenske mijene
(kao što je nedavno pogodila Živa), pa su to pokušavali kapitalizirati. Bilo je,
napokon, i onih koji su Kišpatiće proglašavali vještima, pa su tvrdili kako su zapravo
oni krivi za vremenske nepogode: ako je njima teško dok se oluja sprema, a lakše
kad oluja dođe, onda je jasno da su sami tu oluju i prizvali i odredili joj intenzitet. A
Dežman se s Kišpatićima sprijateljio, te je uz njihov pristanak uzimao i bilježio
podatke o njihovu stanju, te nastojao cijeli slučaj znanstveno opisati. Ali, istraživanje
nije završio, jer ga je u tome spriječila smrt.
Hergešić nije u svome članku rekao ništa o tome gdje se čuvaju podati što ih je
Dežman prikupio, ali meni to tada i nije bilo važno. Bilo mi je važno samo to što se
obitelj Kišpatić doimala kao sjajan materijal za roman.
Jer, mislio sam, bilo bi zanimljivo ispričati njihovu povijest kroz nekoliko
generacija, a uz pomoć njihove sudbine prikazati i povijest Hrvatske, ili barem
Zagreba. U prvom planu opisivale bi se manifestacije meteoropatije kod tih
Kišpatića, dok bi se u pozadini vidio položaj liječnika i bolesnika, prikazale bi se
bolnice i javno zdravstvo, a preko njih i cijelo društvo. Tako bi povijest toga društva
zapravo bila povijest pokušaja da se izliječi meteoropatija. Jer, ako se uzme u obzir
da su nekada ljudi od meteoropatije zazirali, a danas imaju za nju znanstveno
objašnjenje, onda bi ta tema mogla poslužiti kao slika razvoja zajednice kao cjeline.
I, zato sam ja bio taj koji je požurivao da se Tomo i ja što prije sastanemo i o
Hergešićevu članku porazgovaramo.

43
 Ali, dogodilo se drugačije nego što sam se nadao, i to više nego u jednome
smislu te riječi. Jer, ja sam u svojoj umišljenosti bio uvjeren kako je Tomo meni taj
članak dao upravo zato što je u njemu vidio sjajnu građu za roman i pomislio kako
bih ja mogao taj roman napisati. Zato sam odmah na početku razgovora stao govoriti
o svojim literarnim planovima, i koliko god da sam bio nadahnut, mislim da sam
prilično gnjavio. Ali, ubrzo sam uvidio da me Tomo sluša tek s pola pažnje, i da je
njemu na umu nešto posve drugo. Zato sam zašutio i pustio njega da govori. Tada se
pokazalo kako je njegov interes za Hergešića, Dežmana i Kišpatiće mnogo ozbiljniji
od moga.
Tomo je, naime, već u to vrijeme bio specijalizirao epidemiologiju, a zanimao
se i za socijalnu medicinu, pa je valjda po toj liniji i došao do Hergešićeva članka. I,
njega je taj članak i zanimao u strogo profesionalnom smislu. Želio je znati koliko su
slučajevi meteoropatije istraženi, postoje li doista obitelji poput tih Kišpatića,
poduzima li se nešto u njihovu liječenju, a ako se poduzima, onda što. Meni je toga
časa palo na pamet da Tomu ta tema možda privlači i zato što se sve to zbiva malo
nakon Černobila, pa su u njegovoj struci takve stvari došle u modu. Ali, on me je i tu
iznenadio. Jer, rekao je da želi moje mišljenje zato što sam ja čovjek od književnosti
i kulture.
Upitao me je što se meni čini - onako načelno - je li meteropatija za onoga tko
od nje pati sreća ili nesreća? I dalje, je li za društvo bolje što takvi ljudi postoje ili bi
bilo bolje da ih nema?
Bio sam malo začuđen tim pitanjima, ali budući da volim filozofirati - kako se i
iz ovih prisjećanja vidi - onda sam odgovorio na njih.
Na prvo pitanje rekao sam kako tu nema jednoznačnog odgovora: od bolesti se
pati, ali ona daje čovjeku i neke sposobnosti, neke spoznaje, pa čak i neke užitke za
koje inače ne bi bio sposoban; spomenuo sam opet Mannova Doktora Faustusa kao
najuvjerljiviji primjer. Na drugo pitanje rekao sam da je s društvom isto kao i s
pojedincem: meteoropati jesu to što jesu u ime društva, na njegovu korist i na
njegovu štetu, pa kao što pojedinac dobiva od meteoropatije i sreću i nesreću, tako
dobiva i društvo. A u društvu, završio sam, mora biti i sreće i nesreće, i dobra i zla.
Zato onda i meteoropati moraju postojati, da bi uopće bilo društva i njegova života.
Tako se taj razgovor zbog moga brzopletog zaključivanja završio prije nego što
se uspio razviti. Sjećam se da sam iz njega ponio dva dojma, oba podjednako
tjeskobna. Prvi je bio da Tomo ima na umu nešto mnogo veće i šire, a da je sa mnom
razgovarao samo o jednom vrlo malom odsječku toga svog interesa, u čiju me cjelinu
ne kani posvetiti. Drugi dojam bio je da je moja fantazija o romanu na temu tih

44
Kišpatića možda ipak bila preuranjena: zar ne bi vrlo brzo postalo dosadno opisivati
njihove reakcije na vrijeme, i zar slika društva koja bi se tako dobila ne bi bila
iskrivljena i proizvoljna? A onda, kako bi se sve to moglo završiti?
Nisam znao. Ali, to me nije priječilo da se na tu ideju poslije vraćam godinama
i godinama (osobito onda kad je došao rat i kad mi se opet počelo činiti da bi takva
priča mogla imati smisla), i da uvijek zapadam u iste konstrukcijske poteškoće, u iste
načelne dileme i u istu sumnju u vlastite književne sposobnosti. Tako bih svaki put
odložio onaj separat natrag u ladicu. A pri tome sam znao da me on ondje čeka kao
stari dug, kao grijeh zbog kojega ću jednom ispaštati.
E, toga separata - njegovih sivih korica, njegova sitno ispisanog naslova,
njegovih požutjelih stranica i pomalo izblijedjelih slova - ja sam se sjetio sad, kad
sam se s Natkom našao iza Državnog arhiva, i kad smo se stali onuda šetati kao dva
luđaka.
Zapravo, ne odmah tada, nego istom poslije, kad je razgovor trajao možda već i
petnaestak minuta, i kad se Natko odvažio da mi iznese svoj prijedlog. A možda se
ne bi ni tada bio odvažio, da ga nisu okolnosti na to potakle.
Ovako je bilo. Kad smo se susreli i rukovali, kao što uvijek činimo, on mi je
rekao kako zapravo tu čeka Živu. Ona je toga jutra išla u Arhiv, da bi potražila neki
podatak o Nazoru iz onoga doba kad je u Zadru pisao Živanu, po mogućnosti nešto o
pjesnikovu građanskom statusu (poslu, prihodima, stanovanju i sl.). To im, doduše,
nije neposredno trebalo za tumačenje teksta, ali nekako su držali da će intepretacija
biti uvjerljivija ako je oslone na činjenice iz autorova života. U svakom slučaju, Živa
se sad osjeća dobro i sama se ponudila da obavi taj posao, a on, Natko, požalio je već
onoga časa kad je na to pristao, jer nije džentlmenski da njoj prepušta takve stvari.
Zato ju je odlučio iznenaditi, doći pred nju u zgradu Arhiva, a potom je odvesti
nekamo na ručak, kad joj se već nakon bolesti i apetit popravio.
Ali, ta njegova priča meni je zvučala nekako odviše lijepo i okruglo, odviše je
bila puna slikovitih pojedinosti, a da bi mogla biti istinita. Nešto se tu krilo, a ja sam
dovoljno dobro poznavao Natka da shvatim kako njegov dolazak u Arhiv nije bio
izazvan kavalirštinom, nego nečim što on želi od mene zatajiti. Zato sam ga upitao:
- Ti njoj ne vjeruješ sasvim, je li tako?
Natko se na to lecnuo, brzo me pogledao, a ja sam znao da mi on nikad ne laže,
pa ili će sada reći što mu je na srcu, ili će cijelu stvar prešutjeti. Ono što mi je do tada
bajao o kavalirštini, to nije bilo laganje meni, nego je to on lagao sebi samome. Sad
je rekao:

45
 - Pa, ne znam... Ma, reći ću ti sasvim otvoreno: ona i sad povremeno nestaje.
- Kako nestaje? - izbečio sam se na njega gotovo svadljivo.
- Ne znam kamo ide niti što radi - govorio je Natko turobno. - Znam samo da
nije ni u stanu, ni na fakultetu, i ni na jednome od mjesta kamo inače zalazi. Kao da
ima neko društvo u koje ja nemam pristupa...
Kao što je Ljiljana često bila s onim svojim planinarima, a ja s njima nisam bio.
Ja sam doduše, sam izabrao takav položaj, a Natku, izgleda, Živa brani da se uključi.
Ipak, malo je odviše bilo tih sličnosti i ja sam osjećao kako mi se kosa za na zatiljku
pomalo kostriješi od jeze.
- Čega se bojiš? - upitao sam otvoreno.
- Bojim se da se ne ponovi... - uzvratio je Natko kao da je samo to čekao. - Kao
što znaš, već je jednom nestala, i nisam uspio utvrditi gdje je bila, neće o tome ni
govoriti...
- Pa dobro - rekao sam - mogu biti razni razlozi. Nemoj previše inzistirati da ti
to kaže...
- Odavno sam već digao ruke - rekao je dečko. - Nego se ja bojim da će, ako sad
nestane, nestati zauvijek.
- Zašto to misliš?
- Ne znam zašto - slegao je ramenima. - To je, onako, slutnja. Čak mi se
povremeno čini da to ima neke veze s tim astronomskim datumima, ili
meteorološkim...
- Ne razumijem te - prekinuo sam ga.
- Pa, eto - rekao je - malo me je sram to govoriti, ali ispada... Prošli put je
nestala oko 20. lipnja, dakle u doba ljetnog solsticija... Sad se bliži zimski solsticij,
pa ja pomišljam...
Nije vrijedilo da ga pokušavam razuvjeriti. Tako je to u ljubavi, a tako je valjda
i inače: ništa ne pomaže zdravorazumski stav i ozbiljna analiza. Jer, sve se zasniva
na slutnjama, na primislima, na intuiciji i osjećaju, a nigdje ne piše da je sve to
slabije, i manje važno, i manje upotrebljivo kao životno oruđe od logike, analize i
pameti.
- Ima li kakvih znakova? - upitao sam.
Tu je Natko zastao i okrenuo se prema meni te smo sad stajali licem u lice,

46
svaki pod svojim kišobranom, dok su kapljice šuškale po crnom platnu i trusile se s
golih grana.
- Pa, o tome se i radi - rekao je Natko. - Vidim da je sve nemirnija, kao da nešto
očekuje. Ne uspijevam razabrati da li se tome što očekuje raduje ili se toga boji. I
zato mislim...
Iznenada se prekinuo. Ja sam ga pogledao i vidio da zuri pred sebe, u nekakvu
točku koja je od nas bila udaljena možda desetak metara.
- Što je? - upitao sam.
Onda sam slijedio njegov pogled i vidio u što bulji. Ondje, na jugoistočnom
uglu zgrade, na bijelom tucaniku, stajalo je četvero mladih ljudi, tri mladića i jedna
djevojka. Nisu imali kišobrana, i držali su se kao da kiša i ne postoji. Dva mladića i
djevojka bih su okupljeni oko trećega mladića, koji je bio najviši od svih i nešto im
je govorio, ne odviše glasno, tako da se riječi nisu razabirale, ali je bilo jasno da
momak govori nekako pjevuckajući i da taj govor očarava one koji ga slušaju.
- To je on - rekao je Natko. - Tko?
- Njega se bojim - uzvratio je. - Za njega se Živa zanima.
- Pa, eto, pogledaj - rekao sam. - Zanimaju se i drugi.
I, to je bilo točno. Smjesta se vidjelo da je momak rođeni vođa i da ono troje
piju njegove riječi kao žedne ptice, izvivši vratove i digavši pogled prema njemu, jer
bio je dosta viši. Nekako se i s te daljine vidjelo kako bi oni mladi ljudi bili sad
pripravni krenuti za govornikom kamo god da ih povede. A Natko nije mogao skinuti
pogled s toga momka, nego je zurio staklasto, kao opčinjen. A ja sam jasno razabrao
da on u tome čovjeku vidi mnogo više nego što vidim ja, a možda i više nego što
vide oni koji su oko momka okupljeni.
- Črt - promrmljao je Natko. - Ništa drugo nego Črt.
E, to je već zvučalo i pomalo sumanuto. Natko je, dakle, u Živi vidio Nazorovu
Živanu, a u ovom momku vidio je boga zime koji će mladu ženu odvesti nekamo
daleko, možda da se nikada više ne vrati. Tu sam osjetio da Natka treba spašavati, jer
će inače zapasti u tko zna kakve manije i opsesije. I, moždaje taj osjećaj bio
presudan kad sam odlučivao hoću li pristati na njegov prijedlog.
Uzeo sam ga ispod ruke pa ga poveo na drugu stranu. Okrenuli smo se leđima
prema onoj skupini i zaputili se prema zapadu, tako da nam je kip Frane Bulića ostao
na desnoj strani.

47
 - Gledaj - rekao sam polako. - Ako želiš proučavati književnost, onda je prva i
najvažnija stvar da je razlikuješ od života...
Time sam htio razbiti onu njegovu zamisao o analogiji između njegova slučaja i
onoga što se opisuje u Nazorovu spjevu. Ali, on me je prekinuo.
- Striče - rekao je - nešto sam te htio zamoliti.
- Reci - uzvratio sam.
- Malo je neobično, i razumjet ću ako odbiješ... Ali, meni je to važno i moram te
pitati, pa ti odluči...
- Slušam.
- Bi li ti htio pratiti Živu?
Zastao sam i zagledao se u njega: utihnuo je šum tucanika pod našim nogama,
pa se sad opet čula kiša. Natko nije izbjegavao moj pogled. Po tome sam znao da je
dobro razmislio ovome o čemu mi sada govori.
- Da je pratim? - zgranuo sam se. - Kako to misliš?
- Možda sam se krivo izrazio - požurio se on. - To bi trebalo biti kratko, i
jednokratno, i ne bi bilo ništa osobito... Ona danas popodne opet nekamo ide, a ja ne
smijem znati... Trebalo bi samo da utvrdiš kamo ide, eto. To je doista sve. Samo dio
grada, po mogućnosti zgradu... Ostalo ću ja...
- Ali, ja to nikada nisam radio - pokušao sam. - Osim toga, ona me poznaje!
- Ma, stavit ćeš neki šešir - kazao je on brzo. - A tu je i kišobran. Trebaš je samo
dočekati u Kukuljevićevoj, a onda...
Nisam htio ulaziti u pojedinosti. Nisam htio pitati što ako Živu netko dočeka,
što ako po nju dođe auto, što ako me prepozna i priđe mi. Nisam htio pitati ni za
cijeli niz drugih stvari koje su mi pale na pamet. Kažem, imao sam dojam da Natka
treba spašavati, a ako je ta komedija s praćenjem jedina cijena za to, ja ću je rado
platiti.
A uza sve to, odjednom sam shvatio da me na pristanak obavezuje onaj separat
što i sad leži u ladici mojega pisaćeg stola, da je sve to nekako povezano i s Tomom,
i s Kišpatićima, i s mojim literarnim pokušajima, i s ljiljanom, a na kraju krajeva i s
cijelim mojim životom. Slegao sam ramenima i rekao:
- Dobro.

48
 7

Osjećao sam se čudno stojeći pod brezama u Kukuljevićevoj, u pola četiri popodne,
dok je oko mene tekao slabi promet, a kiša igličasto padala po lokvicama na kolniku.
Malo niže od toga mjesta ulice se račvaju, a po sredini između njih nalazi se uski i
izduženi park, sa stablima, klupama i stazama popločanim kamenom. Ja sam bio
okrenut prema zapadnoj strani, gdje se nalazi trokatnica u kojoj je Živa stanovala sa
svojom tetom: ondje se iza balkona na drugom katu vidjelo svjetlo. Bio sam donekle
zaklonjen granjem, na glavi sam imao staru beretku koju sam izvukao s dna ormara,
dok mi je u ruci bio kišobran, crn i prilično velika promjera, tako da sam se njime
mogao zakloniti od znatiželjnih pogleda. Stajao sam ondje u uvjerenju da neću čekati
dugo, jer me je Natko obavijestio da Živa izlazi svako popodne nešto prije četiri, a
vraća se oko šest ili i malo prije. Zadaća nije bila teška, ali ja sam se ipak osjećao
čudno.
U jednu ruku, osjećao sam se blesavo dok sam ondje kisnuo kao kakav špijun iz
starih filmova, i gotovo da sam korio sam sebe što sam dopustio da me Natko uvuče
u svoje ljubomorne kombinacije. Jer, ako me Živa kojim slučajem ugleda i prepozna,
može to rezultirati tko zna kakvim posljedicama, prije svega za samog Natka. A u
drugu ruku, sve mi je to ipak postajalo sve zanimljivije, i sve sam veću obavezu
osjećao da sudjelujem, da pomognem, da rasvijetlim. Pokazalo se, naime - kao što
sam već i spomenuo - da se u cijeloj toj priči o Živinoj meteoropatiji krije nešto što
bih ja morao razabrati, nešto što se tiče i mene i mojega života. A stalno su
pridolazili novi znakovi koji su me učvršćivali u uvjerenju da ne smijem odustati,
nego da moram nastaviti, pa makar moje kretanje nalikovalo na srljanje kroz tamu u
kojoj je vjerojatnost da slomim vrat mnogo veća od svake druge mogućnosti.
Nisam dugo čekao. Kad je bilo dvadeset do četiri, haustor se otvorio - a bila su
to relativno jednostavnajednokrilna vrata s ukrasnim staklima i sjajnom mjedenom
kvakom - i vidio sam Živu kako izlazi. Nije moglo biti sumnje da je to ona, premda
je svjetlo bilo slabo (počeo se hvatati prosinački mračak), a ja sam bio udaljen kojih

49
tridesetak metara. Prepoznao sam njezinu vitku priliku, nemirno krilo vrane kose,
oprezne i meke pokrete, te krupan, gotovo neženski korak. Pogledala je u nebo,
otvorila kišobran (prilično velik i crven, pa će mi biti lako da ga slijedim), a onda se
otputila niz ulicu. Na moju stranu nije se ni osvrnula.
Kretala se prema Britanskom trgu, a ja sam se držao na nekih pedesetak metara
iza nje, naginjući kišobran naprijed, tako da mi ona, ako se slučajno osvrne, ne
mogne vidjeti lice. Što ako na Britancu sjedne u taksi? Što ako skoči u tramvaj?
Natko mi je, doduše, tvrdio kako ništa slično ne dolazi u obzir, ali ja sam ipak uviđao
mogućnost da mi djevojka izmakne i nisam znao trebam li taj ishod priželjkivati ili
ga se bojati. Jer, želio sam doznati kamo Živa ide, ali sam isto toliko želio i da je
izgubim, te da tako budem oslobođen svake dalje obaveze.
Ipak, nije sjela u taksi niti je uhvatila tramvaj. Prošla je po zapadnoj strani trga,
skrenula u Ilicu, a onda prešla kolnik i uputila se Kačićevom ulicom prema jugu. Ja
sam išao za njom, i sad gotovo da me više i nije bilo strah da ću biti otkriven, jer
Živa se nikako nije osvrtala, kao da joj je najviše od svega stalo da stigne onamo
kamo je krenula. A ja sam osjećao kako moje uzbuđenje raste, pa mi se cijela stvar
sad činila mnogo manje besmislenom nego prije: prožeo me jak osjećaj da je sve
povezano jedno s drugim, a da je moja zadaća zaključiti ono što se može zaključiti.
A što je osobito čudno, taj moj osjećaj obaveze nije dolazio odatle što bi mi
nešto u cijeloj toj priči - kako ovoj sadašnjoj, sa Živom i Natkom, tako i onoj
nekadašnjoj, s Ljiljanom i sa mnom - postalo jasnije. Sasvim obratno: stvari su se sve
više komplicirale, pojavljivale su se sve nove i nove zagonetne pojedinosti, sve je
postajalo još tajanstvenije. A to je meni - ne znam zapravo zašto - stvorilo dojam da
me zbivanja nekamo vode i da ih samo moram slijediti. Ali kamo se krećem, to
nisam ni slutio.
Jer, toga istog dana - a sve se to zbivalo u istom danu, i onaj moj razgovor s
Natkom kod Sveučilišne knjižnice i ovo praćenje - ja sam doživio još jedan bljesak
spoznaje, za koji osobno nisam bio nimalo zaslužan, nego mi ga je donio slučaj.
Možda sam zato i reagirao onako kako sam reagirao: uzlupalo mi se srce, ruke su mi
se stale tresti, uhvatila me omaglica, a onda sam napokon osjetio i da mi se niz lice
slijevaju suze. Nisam prepoznavao to stanje, nisam prepoznavao sam sebe u tome
stanju, i mogao sam samo biti sretan što mi se sve to događa kod kuće, u mojoj
dnevnoj sobi, i što nema nikoga da svjedoči mojoj slabosti.
Kad sam se vratio kući - još pod dojmom razgovora s Natkom i ćuteći već teret
obaveze koju sam preuzeo - zaželio sam još jednom pogledati onu kutiju što sam je
bio dobio od Jelke. Jer, palo mi je na pamet da se ja tu zapravo upuštam u nekakve

50
čudne pothvate, pa usmjeravam događaje i djelujem na tuđe sudbine, a da nisam
dobro proučio ni ono malo činjenica koje mi je sudbina dodijelila. Tako ni onu kutiju
nisam više dirao otkako sam je donio iz Dugava: činilo mi se nekako da su sve slike
u njoj iste - da su iste barem po tome što im ja ne razumijem smisao niti značenje - i
da nije moguće ništa zaključiti dok se ne ustanovi zašto ih je Tomo uopće snimio. A
sad mi je palo na pamet da bi ih ipak trebalo propustiti kroz šake jednu po jednu:
možda među njima ima još onih starih, privatnih fotografija, ili je red kojim su
složene po nečemu važan? Tako sam ih počeo polako i oprezno vaditi i slagati na
stol otprilike u onaj isti poredak u kojem su bile i u kutiji, i tako sam prvi put stigao i
do samoga dna.
A tu me je čekalo iznenađenje. Prvo što sam pomislio, bilo je da ni Jelka, očito,
nije bila dospjela do dna, jer inače bi našla to što ja sada nalazim i bila bi me na to
upozorila. Premda možda ne bi ni znala što znači to što je našla. Kao što ni ja u prvi
mah nisam shvatio, pogotovo zato što je to što se nalazilo na dnu po boji bilo posve
podudarno s tim dnom, tako da je trebalo vremena da se shvati kako tu ima još
nečega osim sivoga kartona od kojeg je kutija bila načinjena.
Na dnu kutije bio je sveščić sivih, izblijedjelih korica. A ja sam, još prije nego
što sam ga uzeo u ruke - a bio je okrenut licem prema dolje - točno znao što je to: bio
je to separat Hergešićeva članka o Dežmanu i o obitelji Kišpatić. Isti onakav separate
kakav je meni Tomo jednom darovao prije nego što je - samo malo nakon toga -
nestao na Velebitu.
Tomo je, dakle, posjedovao dva separata (ili možda i više?), pa je jedan dao
meni, a drugi spremio u kutiju zajedno s fotografijama. A to što ga je odložio baš
onamo, naprosto je moralo značiti da separat i fotografije imaju nekakve međusobne
veze. Znao sam Tomu i znao sam kako on razmišlja. Što bi, dakle, taj spoj mogao
značiti?
Tek sam se sad, prvi put, sjetio da pogledam i datum na sivome sveščiću.
Možete li zamisliti da ja, koji se cijeli život bavim bibliografijom - dakle godinama
izdanja tekstova i publikacijama u kojima su ti tekstovi izašli - nisam došao na to da
ustanovim kad je Hergešićev članak objavljen? Ne znam, zapravo, ni zašto mi je to
upravo sad palo na pamet, osim ako i to nije bila intervencija sudbine. Jer, samo
nekoliko minuta nakon toga pokazat će mi se vrlo jasno da je datum izlaska toga
teksta silno važan.
A on je nosio godinu 1970. Bio je to broj 1 - 2, što je možda značilo da je
članak izašao tek ujesen te godine, jer takve publikacije obično kasne, najmanje po
šest mjeseci. U svakom slučaju, u času kad je Tomo mene upozorio na taj Hergešićev

51
napis, napis je već postojao u javnosti više od petnaest godina i nije bio nikakva
tajna. Je li se i Tomo istom tada s njim susreo, ili je separat imao i otprije, a tek je
udrugoj polovici osamdesetih pomislio da bih ga i ja trebao poznavati? Nisam znao
odgovor na ta pitanja. Odsutno sam stao listati onaj sveščić, sjedeći na kauču i
njuškajući prašinu što se s papira dizala, kao da njušim vrijeme iz kojega je sve to
dolazilo. I, tada se javio onaj bljesak.
Jer, najprije sam utvrdio da primjerak nije posve isti kao onaj koji sam ja
posjedovao: na ovome su se vidjele neke oznake na margini, a neki su retci bili
podcrtani. To je moralo značiti da je netko pažljivo čitao tekst. Ali, tko je bio taj
netko? Odmah sam znao da to nije bio Tomo, jer on nikad nije podcrtavao i dapače
se užasavao šaranja po knjigama. Dakle, netko drugi. Ali tko? Možda netko s kim je
Tomo o Hergešićevu članku razgovarao kao i sa mnom? Možda neki njegov kolega,
koji se bavi imunologijom ili socijalnom medicinom?
Onda sam, na četvrtoj ili petoj stranici, ugledao i jednu riječ ispisanu na
margini. Bila je to riječ VAŽNO, i to s uskličnikom, koji je umjesto točke imao mali
kružić. To mi se učinilo nekako poznato, ali još nisam znao odakle. Zato sam hstao
dalje.
Što je tekst više odmicao, to je više bilo tih marginalija: sad su to bile po dvije-
tri riječi, ili čak i polurečenice. Komentirale su sadržaj ili ga dopunjavale, ili su
bilježile neku misao koja se zagonetnom čitatelju javila dok je tekst pratio. Slova su
bila nagnuta ulijevo umjesto udesno, ali bila su lijepa i nekako kitnjasta. Izgledala su
mi poznato, i mora biti da sam već tada naslutio o čemu se radi.
Brzo sam prolistao sveščić, u potrazi za bilješkama. I, našao sam ono što sam
tražio: na samom kraju, gdje je ostalo nešto bjeline jer tekst nije ispunjavao cijelu
stranicu, bila su tri retka ispisana u kontinuitetu, a činila su jednu jedinu rečenicu. Ta
rečenica je glasila: Od onoga vremena meteoropatija je postala mnogo češća, a ljudi
se prema njoj odnose razumnije, pa bi morala postati predmetom zasebnoga
znanstvenog istraživanja.
Osjetio sam kako mi ruke drhte, kako mi se grlo steže, kako mi se koža ježi.
Ali, ne zbog sadržaja tih redaka, daleko od toga, jer ja taj sadržaj jedva da sam i
razumio. Nego zbog rukopisa.
Nije moglo biti nikakve sumnje: to je bio Ljiljanin rukopis. Dobro sam ga
poznavo i nisam ga mogao pobrkati ni s jednim drugim rukopisom na svijetu. Postao
sam svjestan njegove neobičnosti još onda kad mi je Ljiljana pisala ona malobrojna
pisma što sam ih od nje dobio, i kad mi je pisala završnu poruku kojom se od mene

52
oprostila. Uostalom, imao sam sve to i sad pri ruci, pa sam otvorio ladicu i izvadio
jedno od pisama, a onda usporedio. Nije bilo nikakve sumnje: ono na onom separatu
bio je Ljiljanin rukopis.
Osjetio sam tada kako mi se po glavi kovitlaju proturječna pitanja. Bilo ih je
mnogo i ticala su se raznih stvari, posebnih i načelnih, ali sve se svodilo na jedno:
kako je to moguće? Kako je sve to uopće moguće?
Jer, činjenice su bile neumoljive: Ljiljana je iz Zagreba nestala 1974. godine, a
Tomo je mene s Hergešićevim napisom upoznao 1987. To je trinaest godina. Na
ovome primjerku što ga sad držim u ruci nalazi se Ljiljanin rukopis, što znači da je
ona čitala taj separat prije svibnja 1974., kad je otišla iz Zagreba i iz moga života.
Tomo je sve te godine čuvao ovaj primjerak, što znači da mu je bio važan. A meni je
tek mnogo kasnije otkrio da taj članak uopće postoji, a i tada mi ga je pokazao u
pročišćenoj verziji, bez ikakvih bilježaka. Što iz toga slijedi?
Jedan zaključak mogao sam smjesta izvesti: Tomo i Ljiljana imali su nekakav
zajednički interes o kojemu ja nisam imao pojma, a koji je - sudeći po svemu -
datirao još iz studentskih dana.
Skupa su studirali i oboje su se zanimali za meteoropatiju, što znači da su o njoj
i razgovarali na onim svojim planinarskim pohodima, a valjda i inače. Kako je dalje
bilo s tim interesom kod Ljiljane, ne zna se, ali kod Tome je on ostao trajan, čim je
on i nakon trinaest godina zaželio o meteoropatiji razgovarati sa mnom. Nisam se
sada pitao je li između njih dvoje nečega bilo i jesu li ostali u kontaktu i onda kad je
Ljiljana prekinula sa mnom (a navodno i sa Zagrebom i s Hrvatskom), nego sam
pokušavao shvatiti zašto ih je zanimala baš meteoropatija. Što su očekivali od
bavljenja tom temom? Kako je sve završilo? A pogotovo i ponajviše: zašto se sve to
sad odjednom vraća meni u glavu i što ja trebam raditi?
Svakako nije trebalo da sjedim i čekam što će se dogoditi, čak i usprkos svojoj
prilično nepoduzetnoj naravi i svome uglavnom pasivnom dotadašnjem životu.
Uviđao sam, naravno, kako postoji i mogućnost da ja cijelu stvar krivo procjenjujem
i da je posrijedi niz najobičnijih slučajnosti. Ali, svejedno mi se činilo da je čekanje i
oklijevanje najgori mogući izbor. Tako mi je i Natkov luckasti prijedlog da uhodim
njegovu djevojku sad zapravo dobro dolazio, jer to je bila nekakva aktivnost, to je
značilo djelovati, a ne čekati. I, tako sam sad pratio Živu niz kišne zagrebačke
pločnike, dok su u svim dućanima svjetla već bila upaljena, isto kao i po kućama kraj
kojih smo prolazili.
Po činjenici da hoda pješice, zaključio sam da djevojka ne ide daleko. I, ta se

53
procjena pokazala točnom. Jer, ona se Kačićevom ulicom spustila do Prilaza, a onda
je skrenula desno, pa produžila sjevernom stranom ulice, ispod golih kestenovih
grana. Vidio sam je pedesetak metara pred sobom kako odlučno gazi prema zapadu.
Onda je odjednom nestala. Dok sam ja na trenutak bio spustio glavu da bih
preskočio lokvu na pločniku, ona je nekamo zamakla i odjednom je više nije bilo
preda mnom. Požurio sam se naprijed, pomišljajući da je skrenula u neki haustor. No
je li taj haustor zaključan, kako se otvara, što se iza njega nalazi, sve je to bilo posve
neizvjesno.
Ali, pokazalo se da i u tome imam sreće. Jer, bila su tu jedna širom otvorena
kolna vrata, iza kojih je bio razmjerno širok prolaz što se postupno spuštao do razine
dvorišta. Odmah iza haustora ulazilo se na lijevu i desnu stranu u stubišta, i ja sam na
trenutak oklijevao. Jer, Živa je mogla ući u bilo koje od tih stubišta i sad se možda
penje, pa tko zna gdje će završiti. Onda sam učinio još dva-tri koraka, i vidio da je
dvorište prostrano, a da se u njemu također nalazi ovelika dvokatnica, očito
stambena, jer bila su ondje zvona s imenima stanara. Spustio sam se do ulaza. I, tu
sam našao ono što sam tražio: kraj vrata je stajala jedva zamjetljiva mjedena pločica
na kojoj je pisalo: DISPANZER ZA BIOMETEOROLOŠKU MEDICINU. DR.
KRSTO ROZJAN.
Gotovo da sam se glasno nasmijao od olakšanja: eto kamo to Živa odlazi! Nije
posrijedi nikakva nevjera, nikakva mračna tajna, nego je u pitanju opet zdravlje.
Postoji, eto, privatna ustanova za liječenje tegoba od kakvih Živa pati, i djevojka
ovamo dolazi svaki dan, valjda na terapiju. A inače svoju boljeticu krije, pa se time
onda može objasniti zašto ne želi Natka u blizini. Sve je jasno. Dečko će biti
zadovoljan. Moja misija uspješno je obavljena.
A onda je opet proradila ista manija koja me je cijeli taj dan progonila: stao sam
u naoko beznačajnim sitnicama nalaziti dublji smisao, pa čak i nekakvu poruku koja
je izravno meni upućena. Jer, pažnju su mi privukle dvije stvari.
Ponajprije, odmah ispod pločice doktora Rozjana, stajala je druga, jednako
malena i neupadljiva, a na njoj je pisalo LIKOVNA SEKCIJA NASTA ROJC.
Odmah sam se sjetio kako odnekud znam da je Živa susrela onoga čudnog mladića
od kojega Natko zazire na tečaju crtanja. Da nije to taj tečaj, da nije Živa i sad došla
na nastavu?
Ali, nisam se dugo bavio tom mišlju, jer došlo je nešto drugo, važnije. Vratio
sam se na pločicu biometeorološkog dispanzera, pa sam učinio ono što i inače često
činim, obično posve nesvjesno: pročitao liječnikovo prezime zdesna nalijevo. I,

54
umalo da mi je kišobran ispao iz ruke. Čitano naopako, to je prezime glasilo
NAJZOR. Još malo pa NAZOR.
Može li to biti slučajno? Da nije doktor Rozjan najprije uočio sličnost svoga i
pjesnikova prezimena, onda čitao Nazora, i napokon se zainteresirao za Živanu i
preko nje za biometeorologiju? Ili je možda tu riječ o nekakvu pseudonimu, kojije
načinjen tako da u sebi skrije ime autora koji je s toliko strasti govorio o vezi čovjeka
i prirode? Ili je posrijedi nešto treće, što ja još ne mogu ni naslutiti? Jedno je bilo
jasno: nema toga slučaja koji bi sve to mogao tako urediti. Ukratko, ispadalo je da
moja misija nije završena. Moram ući i doznati više.
Ordinacija je bila u prizemlju. Nalazila se u adaptiranom velikom stanu, kao što
je to i inače u Zagrebu običaj. Na vratima je bila ista onakva diskretna pločica, samo
još manja, a na njoj je pisalo da doktor Rozjan ordinira prema dogovoru. Stajao sam
i zurio u ta vrata. Trebalo je da pozvonim, a sad mi je palo na pamet da ću, kad mi
otvore, morati nekako opravdati svoj dolazak. Što ako me Živa vidi?
Onda sam opazio da vrata nisu do kraja zatvorena. Živa ih nije dobro zalupila
kad je ušla i bilo je dovoljno da ih samo malo gurnem pa da se raskrile. Našao sam
se u maloj čekaonici, gdje je stajao sestrin stol s kompjutorom i telefonom, tek što za
stolom sada nije bilo nikoga. Iz čekaonice su vodila dvoja vrata na dvije strane, ali ni
na jednima nije bilo nikakva natpisa. Stajao sam ondje i oklijevao.
Onda su se desna vrata otvorila i izašla je sestra u plavoj uškrobljenoj uniformi.
Izgledala je jako začuđena što me vidi, kao da nije nikoga očekivala i kao da sam joj
pomalo sumnjiv. Upitala me je što želim. A ja sam se uzmucao.
- Slučajno sam se našao u ovom dvorištu - rekao sam. - Pa sam vidio natpis. Ja
sam alergičan na ambroziju, i svakoga ljeta...
- Gospodine, mi nismo alergološki dispanzer, krivo ste razumjeli.
- Nego?
Nisam znao što trebam kazati ili učiniti, i to zato što sam bio jako zbunjen. Ali,
nije me zbunio strogi sestrin pogled, nego ono što sam vidio kroz otvorena vrata kad
je ona izlazila. Jer, to što se nalazilo iza tih vrata nije ličilo na ordinaciju, nego na
učionicu. Bilo je ondje pet ili šest klupa, za njima su sjedili ljudi - odreda mladi - i
nešto bilježili, dok im je netko - koga nisam uspio nazrijeti ali sam mu čuo duboki
glas - očito držao predavanje. U jednoj od tih klupa sjedila je i Živa i marljivo pisala,
a do nje je bilo još jedno poznato lice: onaj mladić kojega se Natko boji, onaj što ga i
ja sad već u sebi zovem Črt.

55
 - Žao mi je - rekla je sestra. - Ne možemo vam pomoći.
I pri tome je pogledavala ulazna vrata, dajući mi tako na znanje kamo se trebam
uputiti. A meni nije ostalo ništa drugo nego da je poslušam, pa sam zakoraknuo
prema izlazu. Ali, nisam odmah izašao.
Jer, toga časa vrata one učionice opet su se otvorila i ostala otvorena. U
čekaonicu je nahrupio sijed muškarac otprilike mojih godina, pa je rekao sestri:
- Dajte mi instrumente!
Zatim je otvorio jedan od staklenih ormara i stao vaditi nekakve lijekove. A ja
sam kroz otvorena vrata vidio da na jednoj od klupa leži Živa, smrtno blijeda i očito
bez svijesti, dok se ostali slušači vrte po prostoriji, a onaj Črt pridržava djevojci
glavu.
Sad me je i doktor ošinuo pogledom i ja sam brzo izašao. Domogao sam se
dvorišta, pa haustora, pa ulice. I stalno mi se isto kovitlalo po glavi: Živi je zlo, a ne
bi joj smjelo biti. Jer, vrijeme je, doduše, bilo ružno, ali stabilno: meteorolozi su
predviđali da će tako ostati još barem tjedan dana. Neće se, dakle, ni popravljati ni
kvariti, a kad se promijeni, bit će to postupno, a ne naglo. A Živi je loše. Je li
moguće da ta njezina stanja uopće ne izaziva vrijeme, nego nešto drugo?

56
 8

Sad tek vidim da su se događaji o kojima pripovijedam redali na vrlo čudan način:
nekoliko dana - ili čak tjedana - ne bi se zbivalo ništa, a onda bi se u jednom danu
zbilo mnogo toga, da bi potom opet nastupilo zatišje i da bi sve počelo izgledati
obično i svakodnevno. To bi onda trajalo, a ja bih počeo sumnjati je li ono za što mi
se prije činilo da je važno i prevratno doista nešto krupno, ili je tek riječ o mojoj
krivoj procjeni. Tako je bilo i sad: bilo je mnogo čekanja i mnogo oklijevanja, a onda
se odjednom u dvadeset i četiri sata izdogađalo svašta, a sve je teklo brzo, jedno
preko drugoga, i ja sam se jedva uspijevao snaći.
A u mome životu - i toga sam postao svjestan u posljednjih godinu dana - nikad
se ništa važno nije zbivalo zimi. Ne samo da sam rođen ljeti, nego su mi se i svi
presudni događaji (ljubavi, putovanja, diplome, zaposlenja, prijateljstva) odigravali u
proljeće ili ljeti, ili u najgorem slučaju u ranu jesen. A sad je bila zima, doba kad sam
ja bio navikao začahuriti se poput kukca i trajati u nekome polusnu sve do prvih
znakova proljeća, i baš me je tada zahvatio vrtlog zbivanja i ja sam morao reagirati.
Morao sam donijeti neke odluke za koje sam znao da su važne, a nisam bio siguran
da sam im dorastao. Ne samo da ni inače nisam bio navikao na velike poteze, nego
sam te poteze sad morao vući u vrijeme kad sam na njih najmanje spreman, kad sam
slab, bezvoljan i nikakav. Zato sam valjda i nastojao da djelujem što je manje
moguće, a da što više puštam neka se stvari same odvijaju, koliko god da sam bio
svjestan kako je u ovoj situaciji i nedjelovanje zapravo djelovanje, te da, dakle, i
njime utječem na svoj i tuđi život.
Govorim to zbog toga da bih objasnio svoje ponašanje te večeri i narednoga
jutra. Jer, moram se opravdati zbog svoga izbjegavanja da nešto poduzmem, koliko
god da se poslije pokazalo da je nečinjenje mnogo bolje od svega što sam eventualno
mogao uraditi. Ukratko - da više ne okolišam - te me je večeri nazvao Natko da bi
upitao kako je prošla moja detektivska misija, i ja sam se našao u dilemi što da mu
kažem. A mogao sam izabrati različite odgovore.

57
 Jer, ja sam prethodnoga predvečerja ostao u zasjedi. Kad sam onako u žurbi
napustio dispanzer - kad su me, praktički, odande izbacili - nisam se uputio kući
(premda mi je to sad bilo blizu), nego sam prešao na drugu stranu ulice i sklonio se
pod tendu neke prodavaonice kompjutorske opreme koja je u tome trenutku bila
zatvorena i nerasvijetljena. Ondje sam bio zaštićen od kiše, nalazio sam se u prilično
dubokoj sjeni (mrak je već bio naveliko pao), a imao sam dobar pogled na veliki
haustor prekoputa, pa čak i na dvorišnu zgradu u dnu. Morao sam pričekati da vidim
što će se dogoditi.
Nisam dugo čekao. Prošlo je možda dvadesetak minuta, a tada sam ondje
ugledao nekakvo kretanje. Ubrzo sam razabrao i pojedinosti: iz dvorišta su dolazile
tri osobe, pa su one dvije sa strane pridržavale onu u sredini, jer ona je, čini se, bila
donekle nesigurna na nogama. Brzo sam shvatio da je ono u sredini Živa, a ono sa
strane da su dva mladića iz njezine grupe. Do toga sam trenutka već bio donio i
nekakav zaključak o toj grupi: mora biti da su sve to mladi meteoropati i da ondje
imaju nekakvu grupnu terapiju ili nešto slično. U svakom slučaju, jedan od dvojice
mladića bio je onaj kojega je Natko nazvao Črt, dok mi je drugi bio posve nepoznat.
No, zbog nečega mi se činilo kako je dobro što su ondje dva mladića, a ne jedan: ne
postoji, dakle, opasnost da se taj Črt previše približi Živi. To me je nekako umirilo.
No, ubrzo sam imao priliku i da se razočaram, pa i zabrinem. Jer, dok su oni
stigli do pločnika, dotle se na kolniku zaustavio taksi, a ono troje mu je odlučno
prišlo, pa je bilo jasno da su ga oni i pozvali. Ukrcali su se tako što je onaj nepoznati
mladić sjeo otraga zajedno sa Živom (nju su prvu ukrcali), dok je Črt sjeo sprijeda,
pokraj vozača. Potom su se odvezli.
A ja sam stajao ondje pitajući se kamo zapravo idu, i shvaćajući kako nemam
načina da to ustanovim. Možda vode Živu u bolnicu? Možda u neki drugi dispanzer?
Možda oni imaju i neki razrađeni protokol za takve prilike, jer nije valjda Živa jedina
kojoj dolazi slabo? Doduše, i onaj liječnik kojega sam na trenutak vidio (onaj Krsto
Rozjan) izgledao mi je zabrinut, kao da mu se takve stvari ne događaju često. I što
sad? Što sve to znači? Kad su poziciona svjetla taksija nestala u drvoredu, meni nije
ostalo drugo nego da slegnem ramenima i otputim se kući.
Ali, znao sam i tada što me čeka, premda nisam bio kadar da se za to što me
čeka i pripremim. Nagađao sam, naime, da će Natko nazvati, a ja sam morao odlučiti
koliko od onoga što sam vidio treba da mu otkrijem, što da mu kažem i što da mu
prešutim. Kod kuće sam se sjetio da sam zaboravio ručati, pa sam nabrzinu nešto
prezalogajio, a onda sam se izvalio na kauč, kao i obično, ali mi san nije dolazio na
oči. Ne mogu reći da sam intenzivno razmišljao o nedavnim događajima, puštao sam

58
da mi misli lutaju, no ipak nisam mogao zaspati. Usprkos tome, kad je telefon
zazvonio, ja sam poskočio i posegnuo za slušalicom drhtavom rukom poput krivca.
- E, striče - rekao je Natko na drugoj strani. - Kako je bilo?
Tada sam shvatio da je odluka već donijeta: reći ću Natku samo pola istine, dat
ću mu onu bolju polovicu, a onu ružniju jednostavno ću mu prešutjeti. Znao sam da
je to kukavički, ali sam se sam pred sobom opravdavao time što ja zapravo i ne znam
mnogo više od onoga što ću reći. A pogotovo ne znam kako je sve to s onim Živinim
napadom završilo, je li se pogoršalo ili popravilo i što je uopće značilo.
Odlučio sam, ukratko, da dečku uopće ne spominjem taj incident. Ispričao sam
mu kako sam Živu dočekao ispred kuće, kako sam je potom pratio, i opisao sam mu
gdje se nalazi onaj dispanzer u Prilazu (znao sam čak i kućni broj). Rekao sam Natku
da je taj dispanzer specijaliziran za meteoropatiju i da mi se čini kako se ondje grupa
mladih pacijenata redovito sastaje pod vodstvom doktora Rozjana. Završio sam
tvrdnjom kako dalje nisam mogao njuškati a da ne ispadne sumnjivo, pa da sam
odustao onoga časa kad sam utvrdio kamo to Živa odlazi. A doista je tako moglo i
biti, i možda sam i trebao tako postupiti.
Natko kao da je bio zadovoljan onim što je čuo. Zahvalio mi se nadugo i
naširoko i stao obećavati kako više neće od mene tražiti slične usluge. Ali ja sam ga
prekinuo riječima da se to nikad ne zna. I još mi je momak rekao da će sad nazvati
Živu kući. Tu sam se malo lecnuo, jer sam pomislio kako mu se može dogoditi da je
ne nade. Ali nisam rekao ništa. Postojala je mogućnost da su oni momci odveli Živu
u tetin stan, a ne u bolnicu, i da joj se stanje još iste večeri popravilo. No, nisam
mogao biti siguran.
Na kraju razgovora Natko je još spomenuo kako ćemo se vidjeti sutradan, i ja
sam mu to potvrdio. Jer, sutradan je bio osamnaesti prosinca, Tomin rođendan: da je
živ, imao bi šezdeset i šest. Toga smo dana svake godine nas troje odlazili na groblje,
pa će tako biti i ovaj put.
S tom mišlju ja sam se narednoga jutra i probudio. Trebalo je da odem u Zavod
i ondje obavim neke poslove, a odande sam se mislio uputiti na Krematorij, negdje
oko pola tri, jer će Jelka i Natko doći oko dva. I to je bilo dio rituala: najprije bi se
oni sami neko vrijeme zadržali na Tominu grobu, a onda bih im se pridružio i ja, te
se time nekako potvrđivao moj status pridruženoga člana obitelji. Toga jutra Natko
me nije nazvao, pa sam po tome zaključio da je prethodne večeri čuo Živu, da je ona
doista dobro i da se dalje ne moram brinuti. Ali, i dalje je ostajalo na snazi pitanje
hoću li momku reći punu istinu o jučerašnjim događajima, i kada. No, odluka o tome

59
- pa čak i svaka misao o tome - mogla se zasada odgoditi na neko vrijeme. Tako sam
se predao svojoj svakodnevnoj rutini.
Pio sam, dale, svoju kavu bez šećera i jeo jučerašnje pecivo, a pri tome sam
upalio televizor i pritisnuo gumb za teletekst. Mislio sam pogledati vremensku
prognozu, koju sam i inače pratio, a koja mi je u posljednje vrijeme - iz razumljivih
razloga - postala osobito važna. Ali, kad mi se otvorila prva stranica teleteksta, gdje
su bile najave, odjednom sam vidio da na samom vrhu vrište dva crvena naslova.
Prvi je glasio OSTAVKE U VLADI, a drugi IZVANREDNA SJEDNICA SABORA.
Dakako, istogaje časa vremenska prognoza pala u drugi plan, pa sam otvorio te
crvene stranice da vidim o čemu se radi.
Pokazalo se da je Državno odvjetništvo izašlo s podacima o dvojici ministara
koji su bih upleteni u nekakve korupcijske radnje, i to velikoga stila: radilo se o
zemljišnim poslovima, o javnoj nabavi i o financiranju nekakvih državnih agencija.
U svakom slučaju, ministri su najranije jutros predali svoje ostavke premijeru, a ovaj
je te ostavke prihvatio. Po tome se već moglo vidjeti i zašto se saziva izvanredna
sjednica Sabora: zato da se onoj dvojici skine imunitet, a onda i zato da bi se
razgovaralo o rekonstrukciji Vlade. A sve to u božićno doba, kad nikome nije drago
sastančiti i kad su se narodni zastupnici već razbježali kao rakova djeca. Bilo je tu
još i nekakvih reakcija dežurnih komentatora i analitičara, a svi su se slagali oko toga
da je riječ o ozbiljnom potresu i da država ulazi u neku vrstu krize.
Slegao sam na to ramenima. Ne samo zato što me politika inače ne zanima,
nego još više zato što sam, vidjevši one crvene najave - moram iskreno priznati -
očekivao nešto još krupnije i sočnije. Pa, ovakvih smo se stvari barem nagledali! Jer,
mnogo se već ministara kod nas izredalo pred sudačkim zelenim suknom, što bi
rekao Krleža. Zaključio sam da me za sve to nije briga, pa sam zato još pogledao
vremensku prognozu i doznao kako se očekuje još prilično dugo razdoblje istoga
ovakvog, kišnog i prohladnog vremena.
Onda sam otišao na svoje radno mjesto i ondje se nije dogodilo ništa važno.
Nisam išao pješice, nego sam se vozio uspinjačom, i nisam išao u Jurjevsku da vidim
onaj prozor. Niti sam imao volje da stavljam svoje tijelo na kušnju, niti sam osobito
želio baviti se prošlošću: imao sam osjećaj da me ona i sama sustiže, pa nema
potrebe da je ja još i prizivam. Čekao sam da dođe dva sata, pa da krenem na
krematorij.
Ispalo je da sam onamo stigao nešto ranije, jer mi je autobus odmah naišao, pa
sam zato kupio cvijeće, a onda se stao polako spuštati u udolinu u kojoj se nalazi
Tomin grob. Trebalo je da nekako potrošim desetak minuta, te sam zato išao posve

60
polagano, pušeći usput cigaretu i gledajući smećkaste obronke Sljemena i sive,
kišovite daljine što su se nazirale između drveća. Pitao sam se kad sam posljednji put
bio na Tominu grobu i zaključio da je to bilo negdje prošloga ljeta. I, pitao sam se
kako ću se sad osjećati na tome mjestu, nakon svega onoga što sam u novije vrijeme
doznao. Nakon što se Tomo poslije toliko vremena opet vratio u moj život, nakon što
sam se stao njime baviti i o njemu se pitati.
Jer, sad sam bio siguran u nešto o čemu uopće nisam mnogo mislio posljednjih
dana, ali mi se zaključak sam nametnuo: Tomo je mnoge stvari krio od mene. Mi
smo inače razgovarali o svemu i svačemu i ja pred njim nisam imao tajni, a mislio
sam da ni on nema preda mnom. A sad se odjednom pokazalo da se on bavio nečim o
čemu ja nisam imao pojma, da je zbog toga nečega čitao stručnu literaturu i snimao
po Velebitu tajanstvene fotografije, a nije mi o tome rekao ni riječi. Možda mi je
kanio jednom otkriti svoju tajnu, možda je onaj Hergešićev separat bio uvod u to
otkrivanje, ali to se sad više ne može znati.
A najviše mi je tuklo po glavi to što su svi ti Tomini interesi imali neke veze s
Ljiljanom, a ja nisam znao što da o tome mislim. Je li se Ljiljana, nakon što je
navodno otišla u Australiju s cijelom obitelji, ikome ovdje javljala? Je li se javljala
možda upravo Tomi? I je li Tomo i o njoj znao više nego što sam znao ja? Je li me
možda želio poštedjeti nekih neugodnih spoznaja, ili mi je nešto namjerno zatajio? Je
li možda znao zašto se sve to s Ljiljaninom obitelji dogodilo tako kako se dogodilo?
Jer, oni su svi - Ljiljana, njezin otac i majka - nestali iz Zagreba 1974. Onda je
prošlo mnogo godina, i meni se počelo činiti da na ulici viđam Ljiljaninu majku, o
čemu sam ovdje već govorio. Ona je, doduše, porekla da je Ljiljanina majka i
ustvrdila kako me ne poznaje, ali stanovala je u onom istom stanu u Jurjevskoj, a ja
sam je viđao kako sjedi kraj prozora u stolici za ljuljanje, i još je uvijek viđam.
Možda je došao trenutak da se i to raspetlja i da napokon doznam što je i kako je
bilo? Možda i ovaj odlazak na Tomin grob pridonosi tome cilju?
Kad sam stigao dolje - a Tomin grob nalazi se na samom dnu doline, nekoliko
mjesta od groba Jure Kaštelana - Jelka i Natko već su bili obavili komemorativni dio
posjeta. Jelka mi je mahnula, a potom sam vidio kako s plastičnom bocom u ruci
odlazi do pumpe da uzme vode. Nakanila je oprati grobnu ploču i urediti prostor oko
nje, jer tko zna kad će moći opet doći. Tako smo Natko i ja ostali sami. Rukovali
smo se, a ja sam se pitao kako bih mogao iz mladića izvući neki podatak o Živinu
trenutačnom zdravstvenom stanju. Ali, on mi ga je rekao i sam:
- Hvala ti još jednom za ono jučer - nasmiješio mi se. - Izgleda da Živi taj
dispanzer pomaže. Jer, sad je sasvim dobro.

61
 - Čuo si je?
- Jesam, i sinoć i maloprije. Vidjet ćemo se poslijepodne. Nema nikakvih
posljedica od onoga posljednji put.
Prešutio sam da je i nakon toga posljednjeg puta bio još jedan incident, i to
jučer, u Prilazu. Nije bilo nužno da mladić to sad dozna, a ako jednom zagusti, reći
ću mu. Stajali smo ondje, pušili i gledali kako Jelka odlazi do druge, još dalje
pumpe, jer na onoj prvoj nije bilo vode. Da je nisu sasvim isključili, u strahu da im
se ne smrznu cijevi?
- Dobar dan - začulo se tada iza naših leđa. - Nisam znala da ste i vi ovdje!
Kad smo se okrenuli, pred nama je stajala žena za koju sam isti čas osjetio da
me zanima. Ne događa se to često u životu, a meni možda nije više ni vrijeme za to,
ali tako je to bilo i tako ja o tome ovdje govorim. Čim sam je vidio, znao sam da bih
je želio opet vidjeti, eto, ne znam kako bih inače to izrazio.
Bila je srednjega rasta, tamne kose i očiju, duga vrata i skladne figure. Imala je
na sebi vjetrovku i hlače: možda je bila malo jača, osobito u grudima i bedrima, ali to
ništa nije smetalo, ako se uzme u obzir da je morala biti u kasnim četrdesetima ili
ranim pedesetima. Široko se smiješila i vidjelo se da su joj usta lijepa, premda
povelika.
- O, dobar dan - malo se zbunio Natko, a onda je uhvatio ravnotežu. Rekao je
ženi: - Ovo je Stric, spominjao sam vam ga. - A meni je rekao: - Ovo je gospođa
Mina, Živina teta.
Rukovali smo se, i tada sam bio još sigurniji da tu ženu želim ponovo vidjeti.
- Meni je pokojni muž tu, malo niže - rekla je, a onda se obratila meni s
neposrednošću kakva se rijetko viđa: - Vi radite u Zavodu za književnost? Mislim,
tako mi Natko kaže.
- Radim.
- A imate li ondje nešto o Nikoli Andriću? On meni dođe kao neki dalji rođak,
znate, po ženskoj liniji...
- Pa, sigurno bi se nešto našlo - kazao sam. - Ako mi date telefonski broj,
možemo...
Ukratko, ispalo je da će mi se barem jedna želja ispuniti, to jest da ću ponovno
vidjeti tu tetu Minu. A ona je smjesta shvatila kako stoje stvari i što treba da radi:
bilo joj je jasno da će se stvari zakomplicirati ako ona tu dočeka još i Jelku, pa se

62
bude morala i s njom upoznavati. Zato se brzo oprostila ovlastivši prethodno Natka
da mi dade njezin telefonski broj, a ja sam obećao da ću joj se svakako javiti. Potom
se počela uspinjati stubama, a ja sam imao priliku da je dobro promotrim i otraga, i
mogu reći da sam bio vrlo zadovoljan onim što sam vidio.
Ali, dok sam gledao ženu kako se udaljava (je li Mina skraćeno od Hermina?),
odjednom mi je u glavi sinulo nešto sasvim deseto. Ni to nije bilo ničim
pripremljeno, niti je došlo kao rezultat logičkog izvoda i trezvena razmišljanja, nego
mi je naprosto šunulo. Sad sam bio posve siguran - toliko siguran da bih se bio
spreman kladiti u vlastiti život - kako ono što se jučer dogodilo sa Živom - ona
slabost u dispanzeru za biometeorološka istraživanja - ima sasvim logično
objašnjenje. Vrijeme je, doduše, stabilno i ne mijenja se, ali se zato događaju
društveni potresi. Živa je jučer osjetila ono što će se danas dogoditi s onim
ministrima, ona je na to reagirala kao na pad tlaka ili na nagli porast vlage.

63
 9

Lijepu tetu susreo sam točno četiri dana poslije, samo što sad više nisam gledao na
njezinu ljepotu, nego sam slušao što govori i nastojao dobro razumjeti njezine riječi.
Jer, okolnosti u kojima smo se ponovno sastali bile su takve da sam morao zatomiti
ono što sam osjećao prema toj ženi (a osjećao sam neku mješavinu silne privlačnosti
i djetinjaste znatiželje), pa se usredotočiti na praktične stvari. Nije bilo vrijeme za
ljubav, ni za simpatiju, ni za običan interes, jer postalo je posve ozbiljno.
A u prvi mah nije izgledalo da će tako biti. Jer, stvari su ušle u kolotečinu i
njome su se kretale već i onoga poslijepodneva kad smo mi bih na krematoriju.
Činilo se da sad opet slijedi razdoblje - kraće ili duže - u kojem nikakvih važnih
zbivanja neće biti i u kojem ćemo se moći barem na trenutak vratiti svome
nekadašnjem životu.
Doduše, u državi je i dalje bio cirkus oko one dvojice ministara, oko optužnog
prijedloga što je protiv njih podnijet, oko izvanrednog zasjedanja Sabora, oko
stranačkih natezanja i kadrovskih križaljki. Sve su novine vrištale o tome i sve su
televizijske i radij ske stanice svakih nekoliko minuta izvještavale što se novo
dogodilo, pri čemu je to novo uvijek bilo ružnije i skandaloznije od onoga starog.
Ali, većina nas to je doživljavala kao redovno stanje, a za sebe mogu i odlučno
tvrditi da sam ta zbivanja uzimao kao dokaz povratka u normalu: u Hrvatskoj je to
tako već desetljećima, stalno su gužve i skandali i uzbune, na to smo se navikli, pa bi
nam bilo jako čudno da nije tako. Procjenjivao sam da će se i ovo sad već za koji
tjedan zaboraviti, kao što je zaboravljeno i sve ono što se zbivalo posljednjih godina.
Jer, doći će nešto novo što će davati materijala medijima, a nama nuditi zabavu i
hraniti znatiželju, skrećući nam pažnju s pravih problema.
Jedino što me je u tom uvjerenju moglo pokolebati, bio je upravo onaj zaključak
do kojega sam došao na groblju: da je Živa predosjetila ta politička zbivanja kao što
inače predosjeća pad tlaka. Jer, ako je to točno, onda bi iz toga možda slijedilo da ta

64
zbivanja i nisu posve prolazna i nevažna, nego da će donijeti i neke dugoročnije
promjene. No, u drugu ruku, zar je pad tlaka (ili porast vlage ili vrući vjetar) nešto
što je važno i što donosi veliku promjenu? Jasno da nije, a svejedno meteorotropni
ljudi (naučio sam da se to tako kaže) tada reagiraju tako kao da će svijet propasti.
Što, dakle?
Nije mi ostalo ništa drugo nego pomišljati da sam se možda prevario. Pa sam
gruntao: možda Živa sinoć nije reagirala na političke potrese, nego je njezinu slabost
opet izazvalo vrijeme, samo što je djevojka sad sposobna osjetiti promjenu još više
unaprijed nego prije? Možda će nevrijeme doći tek za petnaest ili dvadeset dana? Ili
ona ne osjeća samo vremenske promjene koje se zbivaju ovdje, kod nas, nego i
promjene koje se zbivaju drugdje u Europi i u svijetu? Možda je ovih dana došlo do
pada tlaka ili do promjene smjera vjetra u Skandinaviji, ili na Grenlandu, u Tunisu ili
u Palestini? Zar nije ta meteoropatija i inače zagonetna (pa enciklopedije tvrde kako
joj pravi uzroci nisu poznati), pa zašto onda da ne pretpostavimo kako je zagonetno i
samo njezino prostiranje, odnosno doseg?
Bilo kako bilo, Živa je sad bila dobro, to mi je Natko potvrdio. Činilo se i da je
malo popustila mladićeva sumnjičavost, a pogotovo se više nije javljala luda misao
da će Živa naprosto nestati, da će je onaj Črt nekamo odvesti. Ukratko, i Natko je
povjerovao da su se stvari vratile u normalu, pa je zato odlučio poraditi na
učvršćenju vlastite pozicije. Odlučio je, naime, pozvati Živu da skupa s nama
provede Badnjak, tako mi je rekao na telefonu. Pokazalo se da njezina teta te večeri
neće biti kod kuće, jer pjeva u crkvenom zboru, a zbor će upravo za polnoćku negdje
gostovati (negdje u Novom Zagrebu, možda čak i u Dugavama), te će tako Živa biti
sama. Upitao je majku, konzultirao se sa mnom, a onda je uputio Živi službeni poziv
za tu večeru.
Moram sada reći da je upravo Badnjak jedan od razloga što sam ja sebe uvijek
smatrao čovjekom koji ima obitelj, koliko god da sam neoženjen i koliko god da mi
roditelji više nisu živi, a braće i sestara nemam. Jer, za Badnjak ja sam obavezno
odlazio u Dugave i ondje slavio skupa s Jelkom i Natkom. Taj običaj uspostavio
sejoš davno, dok je Natko bio dijete, pa sam ja dolazio s darovima, tvrdeći kako mi
ih je dao Mali Isus, ili Kriskindl, ili Djed Božičnjak, ili već kako bi Natku
odgovaralo, ovisno o tome čime su mu punili uši u vrtiću i u školi. Bili bismo ondje
samo nas troje, večerali bismo juhu od rajčice, ribu i rezance s orasima, a onda bismo
gledali televiziju ili razgovarali. Znalo se da ja zamjenjujem Tomu, ali se to nikad
nije spominjalo. Kad je Natko bio posve mali, Jelka bi ga stavila spavati, a onda
bismo nas dvoje otišli do crkve na ponoćku, ali se ne sjećam da smo ikad uspjeli ući,
jer bila je redovito prevelika gužva, pa bismo odslušali misu preko razglasa, stojeći

65
vani. Kad je Natko malo narastao, pridružio nam se i on u tim odlascima na
polnoćku, a poslije bih ja otpratio njih dvoje kući i potom otišao. Legao bih negdje
oko tri i zato sam se na Božić uvijek budio kasno.
I, sad je Natko odlučio da i Živu uvede u taj naš krug. Ne znam je li planirao da
ona ode s nama i do crkve, ali znam da je inzistrao da jelovnik bude isti kao i uvijek:
juha od paradajza, šaran na podvarku, rezanci s orasima. Jelka mu je obećala da će
tako i biti. I ona je osjetila - kao što sam osjetio i ja - da je to za dvoje mladih ljudi
veliki korak i da se mi stariji moramo pri tome držati diskretno i biti na visini
situacije.
I, moram reći da sam s radošću čekao taj blagdan. Nekako mi se činilo da će
istom on dovesti stvari u normalno stanje, da ćemo se okupiti oko bora i da će nam
ono što jedni drugima značimo biti najvažnije na svijetu. Radovao sam se tome još
više nego prijašnjih godina i za mene je Božić počeo već negdje oko dvadesetoga
prosinca, kad sam ga počeo iščekivati i kad sam bio siguran da ću ga u miru
dočekati.
A mora biti da je taj spokoj u kojem sam tih dana živio najzaslužniji za
činjenicu da sam se u jednom času trgao iza sna s idejom za roman. Davno mi se
ništa slično nije dogodilo - zapravo, još od mladosti - pa sam bio i donekle uplašen
tom pojavom. A u svakom slučaju nisam znao koliko joj smijem vjerovati i na nju se
osloniti. Jer, izgledalo je sve to odviše dobro da bi moglo biti istinito, a k tome, pitao
sam se hoću li ja u izvedbi biti na visini te ideje koju mi je sudbina iznenada, upravo
toga prosinca, odlučila baciti u krilo.
A da je posrijedi upravo sudbina, jedva da sam i sumnjao. Jer, sve je o tome
svjedočilo: i okolnosti, a i ono što su te okolnosti donijele. Bio sam opet prilegao
popodne, baš kao i onoga prvog dana: još se nije bilo smrklo kad sam zalegao na
kauč u dnevnoj sobi i pokrio se kućnim ogrtačem, pa se prepustio laganom šumu
prometa što je dolazio izvana i laganom šumu krvi što je dolazio iznutra. Ne znam
koliko sam dugo tako spavao, ali znam da sam se iznenada trgnuo i sjeo, kao da je
netko zazvonio na vratima, premda sam bio siguran da me nije probudio nikakav
zvuk. Probudila me misao koja mi se iznenada javila u glavi: bujica sna jednostavno
ju je izbacila na žalo, pred moje noge, i ja sam se od toga prenuo.
Misao se ticala obitelji Kišpatić, o kojoj je pisao najprije Milivoj Dežman, pa
onda Ivo Hergešić. Nikada nisam ni započeo roman o njima, premda sam to silno
želio, i to zato što jednostavno nisam znao kako priču razviti i završiti. U redu, oni su
meteoropati, pratimo ih kroz godine i desetljeća, gledamo njihove tegobe i užitke,
uspjehe i neuspjehe. I što onda? Smjenjuju se vremenske situacije, okej, ljudi

66
različito reagiraju na njihovu bolest, štima, Kišpatići se pokušavaju liječiti i ne
uspijevaju, jasno, i tako dalje i tako dalje. Ali, što potom? U kojem smjeru bi to
trebalo ići i što bi novo trebalo kazati o odnosu čovjeka i prirode? To nisam znao.
A sad mi se odjednom učinilo da znam. Sad sam pojerovao da je odgovor očit i
da se sam po sebi nudi. Ja, doduše, na njega nikad ne bih došao sam, nego su mi ga
donijele okolosti u koje sam slučajno bio uvučen, ali da je baš to pravi odgovor,
nimalo nisam sumnjao. Jer, evo kako se stvar mogla riješiti: dovoljno bi bilo u priču
uvesti onu ideju koja mi se javila na krematoriju u vezi sa Živinom bolešću. Da,
dakle, meteoropat ne reagira samo na nadolazeće vremenske promjene, nego i na
nadolazeće društvene promjene. Javljajući se uvijek prije samoga događaja,
manifestacije bolesti zapravo su neka vrsta proročanstva, pogotovo ako nailaze
onako kao kod Žive, po više dana prije nego što do promjene dođe. Tako bi onda
članovi obitelji Kišpatić bili kadri najaviti društvene promjene, pa i konkretne
političke događaje. A to znači da bi postali moćni, a i da bi drugi željeli ovladati
njihovom sposobnošću proricanja i iskoristiti je za sebe. A ako se uzme u obzir
kakva je bila naša moderna povijest, koliko je tu bilo potresa, koliko naglih zaokreta,
koliko zbivanja začudnih i nevjerojatnih, jasno je da bi priča o obitelji Kišpatić
mogla biti i te kako zanimljiva. Dapače, moglo bi se urediti tako da jedna vrsta
simptoma najavljuje jedan tip političkih događaja, a druga vrsta drugi tip, a isto tako
i da jedni članovi obitelji jače reagiraju na ono što se zbiva (ili će se zbivati) na
ljevici, a drugi na ono što se zbiva (ili će se zbivati) na desnici. Moglo bi se u tom
smjeru još svašta smisliti, i ja sam osjećao kako mi u glavi samo skaču nove ideje
kao kokice u tavi i kako bih sve to morao nekako zabilježiti.
A to sam i učinio. Izvadio sam - prvi put nakon ne znam koliko godina - iz
ladice fascikl na kojem je pisalo VRIJEME, pa sam ga otvorio. Ondje su bile moje
stare bilješke za roman o obitelji Kišpatić, ali sad ih nisam prelistao kao inače, nego
sam im odmah pridružio dva lista sitno ispisana mojim rukopisom. Sve sam to
nadrljao od trenutka kad sam se onako naglo probudio i upalio svjetlo, do trenutka
kad sam ispunio ta dva lista i donekle zaokružio glavnu ideju. Imao sam jasan i
nesumnjiv osjećaj da je ovo sad nešto novo, da je to neki pomak, da sam nešto
upecao i da ne smijem pustiti da mi pobjegne.
I, baš u tome času zazvonio mi je telefon. I to sam protumačio kao dobar znak,
jer da je zazvonio prije, prekinuo bi mi nit razmišljanja i tko zna da li bih je poslije
opet uspio uhvatiti. A ovako sam se mogao posvetiti razgovoru. Dapače, imao sam i
volje razgovarati, kao da sam obavio kakav važan posao, pa sad želim sam sebe za
taj uspjeh nagraditi, ili se njime pred nekim pohvaliti. Bio je Natko.

67
 - Striče - rekao je bez ikakva uvoda. - Ipak se dogodilo.
- Što se dogodilo?
- Živa je nestala.
Tome sam se najmanje nadao, i sad gotovo da sam bio uvrijeđen dečkovim
odlučnim tonom. Bio sam sebe uvjerio da je nastupilo mirno razdoblje, a ovo mi se
nikako nije uklapalo. Dapače, osjetio sam tu vijest i kao smetnju svome radu na
romanu, i odmah sam se posramio zbog toga. Usprotivio sam se:
- Kako nestala? - upitao sam. - Kako može nestati?
- Nestala je, striče, kad ti kažem, dogodilo se, kao što sam se i bojao - brzao je
Natko na drugoj strani. - Ne javlja se na mobitel, nema je kod kuće, nitko ne zna gdje
je...
- Otkad je nema?
- Od sinoć. Sinoć smo se čuli, i od tada... Mobitel joj je isključen, a ja sam
obišao sva mjesta gdje bi...
- Jesi li razgovarao s tetom? - upitao sam.
- Jesam, ali kratko. I ona ju je zadnji put vidjela sinoć.
- Znaš šta - rekao sam - hajdemo onda najprije onamo.
Tako smo i učinili. Dogovorili smo se da se nađemo na Malom placu, sipila je
sitna kišica i sve je bilo isto kao i prethodnih dana, kao onoga poslijepodneva kad
sam ja pratio Živu. Tu mi je Natko iznio još neke pojedinosti o svojoj potrazi za
djevojkom. Vidio sam na njemu da čvrsto vjeruje kako je djevojka doista nekamo
otišla, i kako je to zauvijek. Ja mu nikada nisam pripovijedao o Ljiljani i o njezinu
nestanku, no možda Jelka jest. Ali, što će njemu moja priča? Njega vodi srce i njemu
se čini da je izgubio Živu, da ju je izgubio možda potpuno i da će njegov život odsad
biti drugačiji.
Otišli smo do one kuće u Kukuljevićevoj pred kojom sam nedavno stajao i
pozvonili na haustoru. Natko nas je, izgleda, najavio, jer odmah se začulo zujanje i
mi smo gurnuli vrata. Uspeli smo se stubištem, koje je bilo prilično usko, ali
načinjeno od dobra kamena, s lijepom balustradom, sa širokim i starinskim vratima
stanova, s velikim svjetlarnikom i s dosta cvijeća na svakome koraku. Kad smo stigli
na drugi kat, ondje su vrata stana već bila otvorena i Živina teta Mina stajala je na
pragu.

68
 - E, hvala vam što ste došli - rekla je i pružila nam obojici ruku.
Stisak joj je bio čvrst i suh, kao što sam već prvi put opazio. Na sebi je imala
trenirku, koja je možda bila previše mladenačka za njezine godine, ali joj je dobro
stajala i imalo se što vidjeti. Uvela nas je u dnevnu sobu, u koju se stizalo kroz
maleno predsoblje: na sredini sobe stajao je veliki ovalni stol, a sa strane dva
staklena ormara prepuna porculana, dok je uza zid bio otoman prekriven nekom
vezenom prostirkom. Ova Mina živjela je u muzeju, jer sve je to bilo staro, pa je
stvari ili naslijedila, ili za skupe novce kupila. Posjedali smo oko stola, a onda je ona
izjavila da je kava upravo gotova, pa ju je potom i servirala.
Kad smo stali piti kavu, ja sam pomislio kako se od mene, kao najstarijega,
očekuje da nekako usmjerim taj razgovor. Zato sam rekao:
- Mislim da bi bilo najbolje da vas dvoje usporedite podatke. Natko je sinoć čuo
Živu. Oko devet, je li tako, mali?
- Oko devet - potvrdio je momak.
- A ja sam je vidjela malo kasnije - rekla je Mina prekriživši ruke na prsima. -
Oko deset. Gledale smo nešto na televiziji, i onda je ona rekla kako želi ranije leći,
jer da ujutro ima nekakva posla. Otišla je u svoju sobu, i od tada...
- A ujutro? - upitao sam.
- Ujutro... - oklijevala je Mina. - Ujutro sam ja mislila da je ona već otišla za
poslom, a da je ja nisam čula... I bila sam uvjerena da je u biblioteci, sve negdje do
jedanaest, kad je nazvao Natko, da pita....
- Imali smo dogovor, a Živa se nije pojavila - rekao je dečko. - Pomislio sam da
se možda ne osjeća dobro...
Mina je pred sebe stavila cigarete i veliku pepeljaru, pa smo tako i mi zapalili.
Sviđali su mi se njezini pokreti, bili su zaobljeni, kao i u Žive, ali nekako brži i
odlučniji. Po svemu se vidjelo da ta žena nosi u sebi neizmjernu količinu snage.
Osjetio sam kako mi uz nju ništa ne bi bilo teško. Ali, sad nije bilo vrijeme za to.
Samo ću još reći da mi se učinilo - kad sam joj pripaljivao cigaretu i kad je plamen
upaljača dobro obasjao njezino lice - da su joj oči zapravo zelene.
- Kad je Natko nazvao, ja sam ušla u Živinu sobu - rekla je Mina. - Odmah sam
vidjela da nema njezina toaletnog pribora Što stoji najednoj komodi... Onda sam
pogledala ostalo: rublje, odjeću... Na kraju i kofere...
- I sve je nestalo? - potakao sam je da nastavi.

69
 - Nestalo - kimnula je Mina. - A nigdje nije bilo nikakve poruke, nikakvoga
znaka da odlazi, ni zašto odlazi...
- Eto, vidiš - okrenuo se Natko meni, kao da je to sad najvažnije. - Govorio sam
ti.
- Ja sam, naravno, prvo zvala njezin mobitel - govorila je Mina. - Pa nakon
nekog vremena opet, a onda sam nazvala i Zadar, da čujem nije li možda...
- Koga ona ima u Zadru? - upitao sam.
- Samo oca. Majka joj je davno u Njemačkoj. Moja sestra. A otac nema za Živu
odviše vremena, sad je u drugom braku, njegova žena ima nekakvoga
problematičnog sina... Jedva me je saslušao kad sam ga pitala za Živu, kaže da nema
pojma... Netko drugi bi se uspaničio, ali on je jedva dočekao da ga pustim na miru...
Šalje joj novac i misli da time...
Neko vrijeme smo pušili u tišini. Koga bi čovjek još mogao pitati? Ima li Živa
kakvih prijateljica, je li povezana s nekim na fakultetu? Ili se ona druži samo s onim
svojim meteoropatima? Je li moguće da se oko tako lijepe djevojke ne vrti barem
pet--šest momaka koji joj nude brda i doline, a prije svega brojeve svojih mobitela?
Načeo sam stvar s druge strane obrativši se Mini:
- Recite, Natko mi je svojedobno pričao kako je Živa već jednom tako nestala...
- Mislite na ono prošloga ljeta? - spremno je Mina dočekala moje pitanje. - Ma,
to je Natko krivo razumio... Živa ima majku u Njemačkoj, davno je ostavila njezina
oca i odselila se... A otac ne voli da se Živa vida s majkom, i samo čeka priliku da
napravi nekakav kraval, jer nikad nije oprostio mojoj sestri... U svakom slučaju, Živa
je otišla gore, u Mannheim, a da se nikome nije javila, baš nikome, samo sam ja
znala...
- A da nije i sad isto? - upitao sam.
- Ne vjerujem - kazala je Mina. - Nije ostavila ovdje ništa svoje. Ni jednu jedinu
sitnicu.
U jednom mi je času prošlo kroz glavu da Živa doista ima nekoga drugog
muškarca (možda baš onoga Črta), i da se iznenada odlučila za toga drugog udati, pa
je zato pokupila svoje stvari. Ali, onda sam odbacio od sebe tu misao. Gledao sam
Minin dugi vrat i fini zglob na ruci, i želio da taj razgovor što dulje potraje, premda
sam znao da neće. Onda sam joj rekao:
- Moglo bi se uzeti kao da su prošla dvadeset i četiri sata. Trebalo bi prijaviti

70
policiji... A to možete samo vi, jer vi ste joj rod, dok Natko...
- Ja bih radije da se još malo pričeka - rekao je Natko.
- Imaš pravo - potvrdila je i Mina. - Znam za jedan slučaj, tu, u kvartu... Prije
sutra ili prekosutra policija neće htjeti ni primiti prijavu.
- A kad se ipak odluče, onda tome neće biti kraja - složio sam se. - Morat ćete
mnogo toga u zapisnik... Ako trebate da netko bude s vama...
- Ne znam - rekla je. - Ako bude trebalo, imam broj, pa ću se javiti.
Tako smo se nas dvojica pokupili. Rastali smo se na Malom placu, bez mnogo
riječi, jer riječi tu više nisu pomagale, a nekako se podrazumijevalo kako svaki od
nas treba nasamo da se suoči s novonastalim stanjem. Rukovali smo se, kao obično,
a ja sam osjetio želju i da poljubim Natka, za utjehu, kao što sam ga ljubio kad je bio
dijete, kad bi pao i udario se. Ali to sad nije dolazilo u obzir.
Uputio sam se niz Medulićevu, jer mi je iznenada došla na um jedna misao.
Bilo je negdje oko sedam sati i procjenjivao sam da nije previše kasno. Brzim
koracima domogao sam se Prilaza, a ondje sam skrenuo desno i hodao još oko
stotinjak metara. Sve dok nisam stigao do onoga haustora.
I sad je bio otvoren, pa sam se spustio niz onu blagu nizbrdicu i stigao do
dvorišne zgrade. Ondje su vanjska vrata bila otvorena i ja sam u tri koraka svladao
onih pet-šest stuba što su vodile do dispanzera za meteorobiologiju. Ako tko znade
kamo je Živa otišla, ovi će znati. Samo, hoće li biti spremni da mi to kažu?
Neće, naravno da neće. Na vratima je bio ovelik komad papira, a na njemu
slova ispisana na računalnom pisaču, krupna, debela i uredna. Pisalo je:
DISPANZER DO DALJNJEGA NE RADI.
Stajao sam neko vrijeme i zurio u ta slova, kao da bi se pomnim čitanjem
mogao nekako promijeniti njihov smisao. Kroz gornji, zastakljeni dio vrata vidjelo
se da je unutra tama, i nisu se čuli nikakvi glasovi. Tu očito nije bilo nikoga. Kao da
su i doktor Rozjan i ona rospija od njegove sestre skupih svoje kofere i otišli.
Okrenuo sam se i izašao u dvorište, a iz njega na ulicu. Ondje sam opazio da se
nešto mijenja: među kapljice kiše povremeno bi se umiješala po koja bijela pahulja.
Tih je pahulja bilo sve više, i pomalo je to ličilo na susnježicu. Skrenuo sam desno i
uputio se kući. Dok sam stigao onamo, već je padao gusti snijeg. Ako ništa drugo,
bar ćemo imati bijeli Božić.

71
 II DIO:

PROLJETNI EKVINOCIJ

72
 1

Vrijeme je prolazilo. To želim reći i to želim naglasiti, jer nemam načina da

prelaženje vremena prikazem i dočaram. Kako se može opisati njegovo protjecanje?
Kako se može izraziti učinak svih onih sekundi, minuta, sati, dana i tjedana, sve ono
naše micanje i komešanje u vremenu, naš doživljaj toga vremena i sebe i u njemu,
kako se može dočarati dojam da je nešto prolazilo i prošlo i da je potom potonulo u
nepovrat? Na filmu to rješavaju jednostavno: uslikaju nekakav krajolik - stablo i
kuću pokraj njega - a onda učine da unutar te nepomične slike pada lišće, pa sipi
snijeg, onda snijega nestaje, na stablu se pojavljuju zeleni listovi, pa plodovi, i tako
koliko god puta treba. A ja takvih pomagala nemam. Ja više i ne vjerujem da se
protok vremena može predočiti prikazujući meteorološka zbivanja. Jer, kako da ja
govorim o snijegu i kiši, o zaleđenim granama, o mrazu na stvrdnutoj zemlji, o inju
što visi s električnih žica, kad sam svjestan da su mnogo važniji učinci što ih vrijeme
na nas proizvodi! A ti su učinci opet toliko tajanstveni da zbunjuju i samu znanost,
pa ni u mojoj priči ne mogu biti tek ilustracija, nego teže da postanu glavna tema. Što
mi, dakle, ostaje ako ipak želim prikazati protjecanje vremena? Ništa nego ovo: da
uzmem u obzir kako se to protjecanje ne mjeri samo događajima u prirodi, nego i
događajima u ljudskom društvu, jer i oni su u vremenu raspoređeni, pa će valjda i
njihov prikaz dostatno posvjedočiti da je vrijeme teklo. Dodat ću još samo da je taj
tok u nama izazivao tjeskobu, koja je bivala to veća što su manji bih izgledi da se
ikada razriješi.
Počet ću od onoga što je najpraktičnije i ujedno najočitije. Trećega dana Živin
nestanak prijavljen je policiji. Učinila je to djevojčina teta Mina skupa s Natkom, i
sve skupa bilo je prilično mučno. Jer, bližio se Božić i u policiji su već bili pomalo
nervozni što moraju raditi dok svi drugi praznuju, a svakako su znali i da će za
blagdan biti više posla. U svakom slučaju, Mina i Natko morali su ondje dugo čekati,
a samo uzimanje podataka trajalo je bez kraja i konca. Uza sve to, činilo se kao da
policajci pomalo sumnjiče Minu, jer su joj postavili bezbrojna pitanja koja nisu bila

73
usmjerena na prikupljanje podataka o Živi, nego na to da se ustanovi nije li Mina
malo ćaknuta i nema li nekakve skrivene i podle razloge da tvrdi kako joj je
nećakinja nestala. Nešto slično radili su i s Natkom, tek što su tu bili malo blaži,
možda zato što je on mlad, a možda i zato što je muško. Na rastanku su ih policajci
vatreno uvjeravali da su takvi slučajevi česti, da po pravilu sretno završavaju i da se
obično razriješe sami od sebe. Ukratko, nije se imao dojam da će se ti ljudi živi
pokidati da nađu nestalu djevojku.
O svemu tome pripovijedao mi je Natko. Ja sam se, dakako, bio ponudio da i
sam pođem na policiju, ali je Mina to odbila, možda zato što ja držala kako se tu radi
o odviše osobnim, obiteljskim stvarima, u koje ne treba da zaviruje potpuni neznanac
poput mene. Opazio sam u toj prilici da se Mina prema meni drži nešto hladnije nego
prije, kao dajoj se čini da sam upravo ja nekako kriv za Živin nestanak: sve je bilo u
redu dok mene nije bilo na vidiku, a čim sam se pojavio u njezinu životu - čim smo
se susreli na groblju - odmah je sve krenulo naopako.
Natko je, dakako, bio zdvojan nakon razgovora s policajcima i nije se mogao
načuditi njihovoj uštogljenosti i šablonskom razmišljanju. Jer, odmah su pitali da li
Živa pije, da li uzima droge, ima li kakva drugog dečka, je li posvađena s nekim u
obitelji, je li ikad pokazala znakove mentalne bolesti. A zacijelo su to isto pitali i
Minu, jer vodili su s njima odvojene razgovore. Ja sam nastojao dečka umiriti tvrdeći
kako policija ima svoje ustaljene procedure od kojih ne može odstupiti, kako tu
ničega osobnog nema i kako to zapitkivanje ništa ne govori o djelotvornosti istrage.
Ali, kao za vraga, upravo je tih dana u novinama izašao veliki članak o nestalim
osobama, pa se navodilo koliko njih nikada ne bude pronađeno, a to je bio vrlo velik
postotak. Natko se od toga posve smračio. A meni nije preostalo ništa drugo nego da
ga tješim polemizirajući s onim člankom: tvrdio sam da Živa zacijelo nije nestala iz
uobičajenih razloga (a uobičajeni razlog bilo je silovanje ili odvođenje u bijelo
roblje), nego zbog nečega što ima neke veze s njezinom meteoropatijom i s društvom
u kojem se kretala. I, dokazivao sam da je to bolje i manje opasno. Posumnjao sam u
te svoje riječi još dok sam ih izgovarao, ali one su, na moje čuđenje, bar na neko
vrijeme umirile Natka, da bi mu potom donijele još veću tjeskobu.
Najgore je bilo to što dečko nije mogao sjediti na miru, nego je stalno imao
potrebu da nešto poduzima, a bilo je tako malo toga što se moglo poduzeti. Zato sam
imao muke da ga odgovorim od toga da krene u Zadar i da pokuša ondje ući Živi u
trag. Mina je u nekoliko navrata telefonski razgovarala sa Živinim ocem, a i s nekom
drugom tamošnjom rodbinom, čak i sa Živinim školskim kolegicama. Zato se moglo
smatrati da je došla do vrlo pouzdanih informacija, jer Zadar je malen grad, ljudi se
poznaju i često viđaju, pa da se Živa ondje pojavila - ili da je stupila s nekim u

74
kontakt - to bi se svakako već vrlo brzo doznalo. Ali, takvih znakova nije bilo.
Tako je onda došao i Badnjak, ali nije nimalo nalikovao na blagdane prethodnih
godina. Okupili smo se, doduše, i sad u Dugavama, Jelka je napravila standardnu
večeru sa šaranom i rezancima, bio je ondje i bor, bio je pod borom i dar za svakoga
od nas, ali sve drugo bilo je drugačije. Jer, nismo ni jednom zapjevali, nismo se salih,
Jelka i ja nismo pili vino, a Natko je već negdje poslije deset rekao da će leći, jer da
je umoran. Jelka je zabrinuto gledala za njim kad je otišao u sobu, a onda mi rekla
kako joj se čini da će se on razboljeti, ali da, naravno, ne može utvrditi ništa
pouzdano, jer je divljak ne pušta ni blizu, ni kao liječnicu, ni kao majku. Tvrdila je k
tome da u Natka imunitet uvijek silno popusti kad je žalostan ili živčan, te da nakon
Živina nestanka mora biti praktički na nuli. Tako sam razabrao da je Jelka toliko
zabrinuta da joj nije do polnoćke, a kad sam je o tome upitao, priznala je da bi rado i
sama legla. Ja sam se smjesta pokupio, a kad sam izašao van, sipio je snijeg, i bio se
već lijepo uhvatio po pločnicima kojima je malo tko gazio. I tako sam prtio stazu
motreći kako se pahuljice kovitlaju oko svjetiljaka, i hodao sam sve do Bundeka, da
bih tek ondje uhvatio autobus, kad su mi noge već bile sasvim mokre i kad me je u
prsima počelo štipati, a to je svakako bilo upozorenje da takve stvari više nisu za
mene.
Između Božića i Nove godine odlučili smo Natko i ja provjeriti još neke
indicije. Zapravo, sve su to bile njegove ideje, a da je ovisilo o meni, ja bih se bio
odavno pomirio s mišlju da Živa nije za sobom ostavila nikakva traga, i to zato što se
osobito potrudila da traga ne ostavi. Tih sam dana, naime, stvorio uvjerenje da Živu
nije nitko oteo, da je nitko nije prisilio da nekamo pođe - pa čak ni onaj Črt - nego da
je ona otišla svojom voljom. Možda u nečijem društvu, možda na nečiji nagovor,
možda čak i uz nečiju ucjenu, ali uz punu vlastitu suradnju. A ta se suradnja sastojala
upravo u tome da se ne ostave tragovi, kao što ih Živa i nije ostavila. No, Natko,
kažem, nije tako mislio. A mogu ga i razumjeti. Jer, da je pristao na pomisao kako je
Živa otišla vlastitom voljom, onda bi morao dopustiti mogućnost da je vlastitom
voljom napustila i njega. A njemu je trebalo da vjeruje kako on njoj odviše znači, i
da ga ona ne bi nikad ostavila da je na to nije prisilila kakva velika nevolja, ili, još
prije, kakvi zli ljudi. I zato je te ljude nastojao identificirati, otkriti, a možda i
poduzeti nešto protiv njih.
A za to je trebao moju pomoć, jer ja sam ipak stariji i imam više iskustva. Što to
moje iskustvo znači, pokazalo se odmah na prvom koraku, kad mi je Natko došao s
mišlju da bismo morali započeti potragu od onoga dispanzera u Prilazu i od doktora
koji je taj dispanzer vodio. Ako je ondje bila skupina ljudi, onda je nekoga od njih
valjda moguće naći, a oni će svakako znati nešto više o Živinu zdravstvenom stanju,

75
pa onda i o tome kamo je mogla nestati. Ja sam, doduše, pokušao podsjetiti kako je
dispanzer zatvoren i više ne radi (što se meni činilo osobito zlokobnim), ali je
momak brzo zaključio kako je to zacijelo zbog božičnih blagdana. A onda je brzo
dodao kako o tome dispanzeru mora postojati negdje nekakav trag, kao i o njegovu
voditelju. S tim sam se morao složiti, a Natko me je onda upitao što da se radi. A ja
sam mu rekao da stvar prepusti meni.
Tu je iskustvo bilo presudno. Jer, nazvao sam osobu koje se Natko nikada ne bi
sjetio kao izvora informacija, to jest njegovu rođenu mater Jelku. Ona je liječnica,
ona zna ponešto i o tim privatnim ambulantama, a svakako zna gdje se dobivaju
dopuštenja za otvaranje dispanzera, koliko to traje, kakvi su uvjeti i slično. I doista,
ona je znala, i uputila me je na odgovarajuću državnu instituciju. U međuvremenu,
Natko me je obavijestio kako na internetu nema o toj Rozjanovoj ustanovi ništa, te
da i o samoj meteoropatiji ima razmjerno malo, a i to samo općenitih stvari. A kad
sam se obratio državnoj ustanovi, ondje su mi rekli da dispanzer za meteorobiologiju
ne postoji u Zagrebu i da nikada nije ni postojao. Naveo sam im adresu i rekao što
piše na pločici, ali to nije pomoglo. Na kraju su postali sumnjičavi i stali zapitkivati
zašto mi sve to treba i što zapravo hoću, pa sam se zato zahvalio i otišao. Strahovao
sam da ne dignu uzbunu i ne pokrenu istragu, jer tko zna u čijim je Živa rukama i
kakve bi posljedice mogle nastupiti ako se umiješa država.
Zato se ni o doktoru Krsti Rozjanu nisam raspitivao izravno, nego posredno.
Natko mi je odmah rekao da takva čovjeka nema u telefonskom imeniku, a ni u
registru Hrvatskoga liječničkog zbora, koji je također bio dostupan na internetu. Još
više, kad smo ukucali liječnikovo ime, tražilica nam nije vratila ništa, jer ispadalo je
da čovjek toga imena uopće ne postoji na svijetu: Rozjana je bilo koliko hoćeš, ali
Krste Rozjana nije bilo ni jednoga.
Bilo je jasno da su sve to vrlo loše vijesti. Jer, ona pločica u onom dvorištu
očito je služila samo tome da zavara susjede, a i da bude putokaz onim
meteoropatima - ili što su već - koji u ambulantu dolaze prvi put. A inače je ustanova
bila lažna. A ako je dipanzer bio lažan, ako je lažan bio njegov voditelj, onda što je
mogla značiti ona skupina mladih ljudi što je onako pažljivo zapisivala što im
Rozjan govori? Čemu je onda služio taj dispanzer, kakva se djelatnost iza njega krila,
i u kakvoj je vezi bila Živa s tom djelatnošću?
Nekako se činilo da istraživanje ne donosi nikakve odgovore, nego izbacuje na
površinu nova pitanja i baca nas u sve veću tjeskobu. Zato sam pokušao natuknuti
Natku da bismo možda trebali stati i pričekati da policija obavi svoje. Ali, on je na to
samo odmahnuo rukom. A ja sam shvatio kako je bolje da budem uz njega, nego da

76
ga pustim da sam srlja u tko zna kakve nove ludosti. Zato sam ga podržavao i u
svemu što je došlo poslije, koliko god da mi se štošta od toga nije sviđalo.
Ali, prije nego što je počelo to što je poslije došlo, bila je Nova godina. Kao i
svaku, ja sam i ovu čekao s nestrpljenjem, premda nikad nisam išao na dočeke, niti
vanjskim znakovima pokazivao koliko mi je stalo. Jer, uvijek mi se činilo da je
nakon Nove godine sve drugačije: dani postaju dulji, čovjek se može polako početi
nadati proljeću, godina nosi novi broj, sve kao da počinje ispočetka, od nule, pa
dokle tko stigne. Gotovo da bih rekao kako je u meni oduvijek postojalo uvjerenje -
koje nikada nisam ni samome sebi priznao - da se s Novom godinom i sam iznova
rađam, kao da mi se život obnavlja poput života biljaka, i kao da mi upravo to
omogućuje da nastavim dalje. A ovoga prosinca u sve se to umiješala još i spoznaja
da će nova godina donijeti i nekakav razvoj događaja. Da će se upravo u toj godini
razriješiti sve to sa Živom, i s Natkom, a na kraju krajeva i sa mnom, sa svima nama
zapravo. I, zato mi se činilo da je prvi siječnja početak nekoga putovanja koje će se
završiti drugačije nego svih prethodnih godina. Već ovdje ću reći: u tome nisam imao
krivo.
Ali, Novu godinu nisam ni ovaj put posebno obilježio. Sjedio sam kod kuće,
sam, kao i obično. A slično je, čini se, ovaj put bilo i s Natkom i Jelkom, jer, koliko
znam, ostali su kod kuće i gledali kroz prozor kako prši snijeg. Moram sad još
priznati da te noći nisam odviše mislio na njih dvoje - premda, naravno, jesam i na
njih, jer na njih mislim svaki dan i mnogo - nego mi je u glavi bila Mina. Pitao sam
se gdje je lijepa teta, je li možda sama, gleda li televiziju, prati li ovaj isti program
koji ja pratim i što o njemu misli. Kako se osjeća? Je li koji put pomislila na mene, je
li uvidjela kako nisam ništa kriv? U tim me je mislima zatekla i ponoć i tako sam u
novu godinu - u tu godinu koja će, znao sam, biti važna - ušao misleći na Minu.
A odmah u prvim danima siječnja Natko je došao s novom inicijativom. Nije se,
naime, razbolio, kao što je Jelka predviđala, premda jest bio mršaviji (a mršav je i
inače), a prsti su mu bili treperavi. Rekao mi je kako kani doznati tko je zapravo onaj
mladić kojega je često viđao u Živinu društvu, onaj s onim izražajnim očima, kojega
smo između sebe zvali Črt. Kad sam upitao Natka kako to misli doznati, uzvratio mi
je da je već pohvatao veze s nekim ljudima s odsjeka gdje taj dečko studira (a
studirao je etnologiju) i da će uskoro dobiti i nekakav odgovor. A ja sam se u sebi
nadao da će se to pokazati kao slijepa ulica i da će Natko od toga traga dići ruke.
A dogodilo se obratno. Jer, najprije se pokazalo da nadimak Črt nije sasvim
promašen, jer momak se zvao Tvrtko, a to je, baš kao i Črt, ime u kojem postoji
vokalno r koje djeluje pomalo zlokobno. Ali, važnije je ovo: taj Tvrtko bio je iz

77
bogate obitelji, a njegov je otac imao vikendicu na Bitoraju, i on je ponekad pozivao
društvo s fakulteta k sebi, a znalo se dogoditi i da ih ondje zamete snijeg i da ostanu
na planini po nekoliko dana, dok se ceste ne očiste. Ja sam sugerirao pomisao da je
možda i sad posrijedi nešto slično, ali Natko je odlučno odbacio i samu mogućnost
da bi Živa otišla u tu vikendicu svojom voljom, a da njega ne bi pozvala sa sobom,
ili barem obavijestila. Ali, što je još gore, on se zakvačio za taj podatak o kući na
vrhu brda, jer to ga je vratilo onoj njegovoj staroj fiksideji kako Živa ponavlja
sudbinu božice Živane. Jer, i u epu je Črt odvodio Živanu na vrh brda gdje je snijeg,
da ondje - barem samo zimi - bude njegova nevjesta. Nije vrijedilo da išta kažem
protiv toga, mogao sam se samo nadati da Natko neće iz čista mira krenuti u Gorski
kotar, nego da će to raspoloženje samo od sebe proći ili se pretvoriti u nešto drugo.
Kao što se i dogodilo. I, sad dolazi delikatan dio priče, jer moram ustvrditi da
smo i Natko i ja na cijelu tu situaciju reagirali i fizički, a ne samo emocionalno. Sve
što se događalo počelo je utjecati na naše zdravlje. A pri tome, za mene je to bilo i
logično, jer ja sam star čovjek i nešto slično moglo se prije ili poslije i očekivati, dok
je ono s Natkom bilo mnogo ozbiljnije.
Najprije da ukratko kažem što je bilo sa mnom. Opazio sam nešto što mi prije
nije bilo svojstveno: počeo sam reagirati na promjene vremena. Imam na trbuhu dva
ožiljka od operacija, i ti su me ožiljci sad počeli trgati i peći svaki put kad bi se
približila jugovina, a uskoro sam utvrdio da se nešto slično događa i kad je pun
mjesec. Isto sam tako zapazio i da mi se javila reuma, koja bi neumoljivo počela
stvarati poteškoće svaki put kad bi porasla vlaga u zraku. Točno sam znao kako to
ide: ako je vlaga preko šezdeset posto, mene bole koljena i ramena. Provjeravao sam
to više puta, i vidio sam da nepogrešivo štima svaki put. A to je bilo novo, to mi se
javilo prvi put upravo te jeseni i kulminiralo oko Božića. Kao da je Živa sa svojom
meteoropatijom ušla u moj život samo zato da bi me upozorila kako starim i kako se
to mora odraziti i na način na koji podnosim promjene vremena.
A s Natkom je bilo još gore. Jer, jednoga dana - nekako oko desetoga siječnja -
nazvala me je Jelka da bi se sa mnom posavjetovala. Rekla mi je kako se Natku
vratilo ono njegovo. Meni je trebalo nekoliko trenutaka da razaberem o čemu se radi,
ali sam se onda ipak sjetio. Natko je kao dijete znao mjesečariti, i to je izgledalo kao
ozbiljan problem. Tomo je tada čak bio prestao odlaziti u planine, jer je morao
prisluškivati što mu sin noću radi i paziti da se nekako ne unesreći. To je tako
potrajalo nekoliko godina. Potrajalo je, zapravo sve do puberteta, a onda je prestalo
bez vidljiva uzroka, kao što je bez vidljiva uzorka bilo i počelo. I, sad Jelka tvrdi da
se vratilo.

78
 - Što radi? - upitao sam je na telefonu.
- Nećeš vjerovati - rekla je. - Vrti po internetu.
- Objasni mi bolje - rekao sam. - Kako uopće znaš da to radi u snu, a ne na
budan?
- Neke noći sam se probudila i vidjela svjetlo u njegovoj sobi, i to je bilo svjetlo
ekrana na kompjutoru - rekla je Jelka. - A bilo je četiri ujutro. Nije njegov običaj da
u to doba noći... I tako sam otišla... Pregledavao je neki sajt o gmazovima, možeš li
zamisliti? Znaš kao i ja da on gmazove ne voli, nego ih se, naprotiv, užasava... A kad
sam ušla u sobu, vidjela sam da uopće nije svjestan moje prisutnosti i da su mu oči
staklaste... Tako sam izašla, i ostala sam čekati što će biti dalje.
- I, kako je završilo?
- Nakon deset minuta je sve pogasio i vratio se u krevet. Ujutro, naravno, nije
imao pojma što je radio, a ja mu nisam ništa govorila.
- Nemoj mu ni govoriti - savjetovao sam joj. - Možda je jednokratno.
Ali, nije bilo. Ponovilo se još nekoliko puta. Dapače, postalo je redovito. I
trajalo je sve dotle dok cijela priča nije ušla u završnicu. A do toga trenutka trebalo je
pričekati još dosta. Srećom, vrijeme je teklo.

79
 2

Nekako mi se počelo činiti da sve pomalo blijedi. Jer, došla je i veljača, snijeg se
otopio, a potom je pao novi, onda se i on otopio, zapuhao je topao vjetar, i kad bih se
osvrnuo za sobom, događaji što su se odigrali u prosincu izgledali su mi daleki,
neodređeni, neki čak i pomalo nestvarni. Jasno sam osjećao kako vrijeme čini svoje i
kako se i moj interes za cijelu stvar pomalo topi i nestaje kao taj pretproljetni snijeg,
te da ću uskoro povjerovati da se ništa nije dogodilo onako kako se meni čini da se
dogodilo. I, pitao sam se kako sve to djeluje na Natka. Jer, on je bio mlad, a u
mladosti čovjeku vrijeme teče sporije nego poslije: dobro se sjećam kako su meni
četiri godine studija izgledale dulje nego što mi sad izgleda cijelo desetljeće. I, nadao
sam se da Natko osjeća ova gotovo dva mjeseca kao prilično dugo razdoblje, te da će
ga to ohladiti, smiriti i osloboditi nervoze, i tako osposobiti da misli treznije i jasnije.
Ali, tu sam se prevario. Jer, dogodilo se posve suprotno: umjesto da Natku
prosinačka zbivanja postanu bljeđa, kao što su postajala meni, ona su se njemu stalno
vraćala i stalno ih je iznova proživljavao. Nije se micao od prosinca i uporno je
pokušavao razabrati što se tada uistinu dogodilo. Jer, ne moram ni spominjati, od
policije nije bilo ni glasa, a kad bi ih se što upitalo, rekli bi da je istraga u toku i time
bi sve završilo. Jelka je imala svojega posla, Mina je otputovala u toplice, i tako je
onda ispadalo da sam Natku ostao samo ja i da samo sa mnom može razgovarati o
onome što ga muči. A bilo je u tome i nekakve pravde, jer ja sam bio od početka u
sve to upetljan. Najmanje što sam sad mogao, bilo je da budem dečku na
raspolaganju i da skupa s njim svagda iznova sve to rekonstruiram, koliko god da mi
je teško padalo.
Ne spominjem slučajno riječ rekonstrukcija, jer o tome se najviše radilo. Natko
se nastojao prisjetiti svega što je sa Živom proživio i svega o čemu je s njom
razgovarao, jer se valjda nadao da će u tome - u njezinim riječima i postupcima -
naći odgovor na pitanje zašto je nestala i zašto ga je ostavila u takvoj neizvjesnosti.
Naravno, meni je govorio samo o onome za što je smatrao da mi može reći, ali i toga

80
je bilo mnogo. Jer, pripovijedao mi je o tome kako su njih dvoje išli u kino i u
kazalište, kako su se šetali po Cmroku i po Strossmayerovu šetalištu, kako su jeli
ćevapčiće na kiosku na Trešnjevačkom placu i kako su se vozili bicikhma po
Savskom nasipu. Sve su to bile obične stvari i ja sam se s vremenom navikao da
slušam Natkovo izlaganje samo s pola uha, jer sam računao da njemu pomaže tako
govoriti, a da meni od toga ne može biti neke velike štete.
No, onda je - u drugoj polovici veljače - došao trenutak kad je Natko načeo
nešto na što sam ja naćulio uši, jer me je doista zainteresiralo. Zainteresiralo me je
do te mjere da sam stao postavljati potpitanja i čačkati po toj stvari, ali opet
diskretno, da dečko ne opazi koliko mi je ona važna. Točno se sjećam kako je bilo:
sjedili smo u mojoj dnevnoj sobi, bilo je predvečerje i već se jasno osjećalo kako se
dan produljio, pušili smo obojica, a Natko mi je razvezao priču o temama o kojima je
sa Živom osobito rado razgovarao. To je bilo razmjerno novo: i prije mi je on
prepričavao njihove razgovore, ali sad je očito svoje uspomene usustavio, pa ih je
mogao i nekako klasificirati po sadržaju. I, tako je u jednom času rekao kako je Živa
osobito voljela da joj Natko priča o svome ocu.
Tu sam se lecnuo. Tomo je izgubio život još dok je Natko bio dijete, živio je u
jednom drugom vremenu i imao drugačije interese, pa zašto bi onda takav čovjek
zanimao Živu? Zar samo zato što je bio Natkov otac? Koja se još cura - pogotovo u
ranoj fazi veze - zanima za dečkova oca? O tome sam morao doznati više.
- Što je željela čuti? - upitao sam. - Valjda ju je zanimalo planinarstvo i Tomina
zagonetna smrt?
- I to - zamišljeno je odgovorio Natko. - Ali, još više njegov posao.
- Kako misliš njegov posao?
- Pa tako - uzvratio je Natko donekle zbunjeno. - Što je radio, čime se osobito
bavio....
- Bavio se imunologijom, to mu je bila struka, što tu ima zanimljivo? - upitao
sam svadljivo.
- A, ne znam - rekao je Natko. - Nju je zanimalo to s tim epidemijama, kako
nastaju i kako se preveniraju, pa onda o imunitetu, o alergijama... Sve te stvari.
- Dobro - rekao sam. - Ali, Živa studira književnost kao i ti. Zašto bi nju
zanimalo...
- Sad kad me pitaš - zamislio se Natko - prisjećam se da me je dosta pitala i o
svome problemu... U smislu, je li se stari bavio sličnim stvarima i koliko...

81
 - O meteoropatiji?
- Tako je - rekao je momak. - A to nije ni čudno, ako uzmeš kako dramatične
oblike sve to ima kod nje... Njoj se valjda sve vezuje uz tu temu...
To je bilo točno, ali svejedno nije bilo jasno zašto je Živa tu temu vezala uz
Tomu. I tada sam - još u tome času, dok je Natko nastavljao pripovijedati o svojim
razgovorima sa Živom - osjetio želju da samome sebi udarim pljusku. Jer, shvatio
sam da to Živino zanimanje za Tomu upozorava i mene što mi je dužnost.
Sudbina mi je jasno rekla što od mene očekuje, još prije više od dva mjeseca,
kad mi je bacila u krilo onu kutiju s fotografijama što ih je Tomo snimio na Velebitu.
A što sam ja učinio s njima? Ništa, savršeno ništa, čak sam ih prestao i razgledati,
nisam se više pitao kako su i zašto nastale, niti sam nastojao razabrati što zapravo
prikazuju. A što je najgore, nisam ništa naučio ni iz načina na koji je ta kutija do
mene došla: nađena je u planinarskom društvu, a onamo sigurno nije dospjela
slučajno. Zašto ju je Tomo odnio u onaj sef? Očito zato da ne bude kod kuće, u stanu
u Dugavama. Da je ondje netko ne vidi. Da je ne vide Jelka ili Natko, da je ne vidim
ja, koji sam dolazio u goste, ali možda i da je ne vidi tkogod treći.
Prema tome, ako postoji ta kutija - a zbog njezine pojave i Jelka i ja pali smo na
glavu od iznenađenja - onda je lako moguće da negdje postoji još nešto. Da je Tomo
možda skrio i kakav drugi dokument, iz kojega bi se moglo vidjeti čime se zapravo
bavio, pa i zašto je snimio one fotografije.
Tako sam onda nazvao Jelku, i to s unaprijed pripremljenim scenarijem: iskitio
sam joj cijelu priču o tome zašto ću je pitati ono što ću je pitati. Rekao sam otprilike
kako će nju svakako zanimati ponešto o onim fotografijama iz kutije s natpisom
“Borovo”, jer da ja upravo nastojim utvrditi o čemu se točno radi. A da bih to
mogao, potreban mi je još jedan podatak: tko je Tomi izrađivao one fotografije. Jer,
zacijelo ih nije davao profesionalcima, a u kući, to znam pouzdano, nije imao tamnu
komoru. Jelka je na to pripravno uzvratila:
- Izrađivao mu ih je Prizmić.
Pa naravno! Opet sam osjetio u isto vrijeme i sram i gnjev prema samome sebi.
Prizmić, tko drugi! Meteorolog koji se tada naveliko bavio fotografijom, pa čak
sudjelovao i na nekim kolektivnim izložbama. Čovjek kojega sam se ja sjetio još u
prosincu i poželio s njim razgovarati, ali kad ga nisam odmah našao, odustao sam
kao zadnji šmokljan. Prizmić, dakako!
- Možda i on onda ima još koju sliku? - rekao sam Jelki.

82
 - Trebalo bi provjeriti - složila se.
Tako sam nazvao Prizmića i tako smo ugovorili sastanak. Došao je opet jedan
utorak, jedan od onih dana kad je on odlazio u Hidrometeorološki zavod da popije
kavu sa svojim nekadašnjim kolegama. Ja sam ionako bio na Gornjem gradu i tako
smo uglavih da se nađemo u lokalu koji se u naše vrijeme zvao “Taverna”, a sad je
dobio neko drugo ime. Kad smo na telefonu dogovarali taj sastanak, Prizmić mi je
rekao da je već dugo čekao takav moj poziv.
Nisam znao što bi ta tvrdnja mogla značiti i to mi je kljucalo po glavi sve do
toga utorka kad smo se našli. Dan je bio oblačan i puhala je jugovina, tako da sam se
morao raskopčati, dah mi se skratio i zahvaljivao sam Bogu što ne patim od
glavobolje. Na nju mi se žalilo nekoliko kolega u mome Zavodu, a i na prolaznicima
se jasno vidjelo da su im glave teške i da im svaki pokret očiju samo povećava bol.
Prizmić je, međutim, izgledao svjež i poletan, a ja sam se nečemu sličnom i
nadao. Prizmić je, dakako, Dalmatinac, ali dugo živi u Zagrebu i zato je u pogledu
klime proglasio neku vrstu eksteritorijalnosti: na njega zagrebačka klima ne djeluje,
ali i dalje djeluje dalmatinska. Kad, dakle, boravi u svome Šibeniku, onda je
nervozan ako je jugo i veseo ako je bura, onda ga muči reuma kad je vlaga i žiga ga
u križima kad se mijenja vrijeme. U Zagrebu ga se, međutim, sve to ne tiče. Zato su
njegovi kolege svojoj teoriji da on prognozira na temelju reume i glavobolje uvijek
dodavali i jednu fusnotu: da Prizmića muči reuma onda kad je u Dalmaciji vlažno, a
ne onda kad je vlažno u Zagrebu, i da ga boli glava kad je ondje jugo, a ne kad je
jugo ovdje.
U svakom slučaju, dočekao me je za stolom široko se smijući, pred njim je bila
dupla kava i konjak, a kraj njegova desnog lakta ugledao sam i zeleni fascikl.
Srdačno smo se rukovali, i nije bilo potrebe da se prave nekakvi dugi uvodi, jer ja
sam njemu još na telefonu bio rekao da ga želim pitati o Tomi i o njegovim
fotografijama. Čim sam sjeo i čim smo se upitali za zdravlje, čim je stiglo moje piće
(a naručio sam isto što i Prizmić, računajući kako on valjda najbolje zna što je dobro
za ovakvo vrijeme), on je kazao:
- Znači, slike su stigle i do tebe.
- Jest - rekao sam. - Nakon toliko godina. Možeš li to zamisliti? Imam dojam da
ih je Tomo zapravo krio u planinarskom društvu.
- Dojam ti je dobar - rekao je Prizmić. - Ja sam u to i potpuno uvjeren. Ali, ako
očekuješ da ću ti sad reći razlog, morat ću te razočarati.
- Ne smiješ reći, ili ne želiš? - upitao sam.

83
 - Ni jedno ni drugo - uzvratio je. - Nego naprosto ne znam. Napravio sam
grimasu. Prizmićje bio naša generacija, moja i Tomina, i poznavali smo se još od
vremena studija: tada su liječnici igrali nogometne utakmice protiv veterinara, a
Prizmić i ja smo upadali kad je na nekoj od dvije strane falilo igrača. S ljudima koje
tako dugo poznaje čovjek se ponaša mnogo slobodnije nego inače, čak i pomalo
neozbiljno, kao u ono doba kad je došlo do prvog susreta. Zato i nisam vjerovao da
bi Tomo bio izdržao da baš ništa o svojim fotografijama ne otkrije čovjeku koji mu
je blizak i još k tome mu čini i uslugu razvijajući slike.
- Ma, baš ništa? - upitao sam sa smiješkom.
- Znam da je teško vjerovati - kazao je Prizmić. - Ali, upravo je tako bilo. Tomo
se jako tajanstveno držao u vezi s tim fotografijama. Molio me da ga ništa ne pitam, i
ja ga nisam ništa pitao. Pravio sam slike i on ih je odnosio. Tako je to išlo.
- Dobro, pa valjda ti je rekao nešto općenito, zašto to radi i zašto mu sve to
treba?
- Nešto je rekao - složi se Prizmić. - I, nekako mi se čini da se on nije obratio
meni samo zato što znam razvijati slike, nego i zbog moje struke.
- Zbog struke? Meteorologije?
- Tako je - potvrdio je Prizmić. - Mnogo smo nas dvojica razgovarali o
vremenu. Točnije, on je zapitkivao, a ja sam odgovarao koliko sam znao.
- Što ga je zanimalo?
- Pa, zanimalo ga je najprije kako se prognozira, kolika je vjerojatnost da se
prognoza obistini. Onda sam mu morao tumačiti mehanizme svih tih ciklona i
anticiklona, pa zračne vrtloge i smjer njihove vrtnje, pa što su fronte, što je na
prednjoj strani fronte, što na stražnjoj strani, kako se to reflektira na tlak,
temperaturu i vlagu, koliko su ti procesi ponovljivi, koliko su predvidljivi...
- I zašto ga je sve to zanimalo?
- Zato - izustio je tada Prizmić ključnu rečenicu - što je želio istražiti utjecaj
vremena na zdravlje. Smatrao je to svojom životnom temom.
Naslonio sam se na stolcu i zagledao se u čašu sa smeđom kružnicom konjaka.
Sad je jasno. Ili je jasno samo djelomično? Tomo se zanimao za odnos između
vremena i zdravlja, a utjecaj vremena na zdravlje i mene zaokuplja u posljednje
vrijeme. Dapače, slučaj je htio da to postane ključna tema i za Tomina sina, i s tom
se temom sad taj sin bori, a još se ne zna kako će sve skupa završiti.

84
 Ali, nešto drugo je mene mučilo. Tomo se bavio odnosom vremena i zdravlja, a
meni nikada o tome nije kazao ni riječi. Prizmiću je, međutim, o tome govorio.
Osjetio sam žalac ljubomore. Zar je Prizmić bio Tomi bolji prijatelj nego ja? Onda
sam se trgnuo i zaključio da je moralo biti posve obratno. Meni on nije ništa rekao
zato što sam mu bio odviše blizak, a Prizmić mu je bio više znanac nego prijatelj, pa
mu se mogao povjeriti bez opasnosti da se Prizmić pretjerano zainteresira za cijelu
stvar. Tomo je računao na Prizmićevu diskreciju što se tiče fotografija, ali i na
njegovu diskreciju što se tiče svega ostaloga. Tada sam upitao:
- Dobro, ali kakve veze s tim imaju fotografije? Prizmić je slegao ramenima, pa
sam na trenutak imao dojam kako mu se ne čini da je to pitanje uopće važno.
- Neke veze valjda imaju - rekao je. - Premda mi to Tomo nikada nije potvrdio.
A uostalom, nisam ga pravo ni pitao. Ali, ako želiš čuti moje mišljenje... Koliko ja
razabirem, na tim su slikama manje-više stalno iste stvari, to je jedan isti krajolik
snimljen iz tisuću kutova, iz čega ja zaključujem da su slike nastale u različito doba
dana, u različito doba godine i u različitim meteorološkim situacijama. To mu je
valjda bila nekakva dokumentacija, ili nešto slično. Da ti pravo kažem, kad sam
vidio da se cijela stvar toliko ponavlja, digao sam ruke i nisam više ni pitao, ni
Tomu, a ni sam sebe. Dapače, Tomo mi se, iskreno govoreći, u jednom času učinio
kao neka vrsta manijaka, pa zato radije nisam čačkao, jer nisam mogao znati kako će
to završiti.
To je bilo razumljivo, i nisam mogao Prizmiću ništa zamjeriti. Dapače, morao
sam mu biti i zahvalan za delikatnost i prijateljsku solidarnost. Zato mi se sad činilo
da o pitanju tih fotografija više i nemamo što reći. Tako sam prešao na ono zbog
čega sam i prije želio s Prizmićem razgovarati. A razgovor o Tomi poslužio mi je kao
dobar uvod. Upitao sam:
- Što ti, kao profesionalac, misliš o odnosu vremena i zdravlja?
Prizmić se na to široko nasmiješio. Činilo mi se u tome času kako on silno uživa
što se osjeća dobro dok su svi drugi oko njega izbezumljeni od jugovine, i da mu to
daje dojam kako je jak i mlad. Ali, on se smiješio zbog nečega drugog.
- Ti znaš - rekao je - da su u Zavodu o meni uvijek pravili viceve da
prognoziram po reumi, a ne po sinoptičkim karatama?
- Kako ne bih znao? Ti si mi o tome više puta pričao - uzvratio sam.
- E, pa vidiš, to je istina.
- Kako misliš da je istina?

85
 - Samo što to ne vrijedi isključivo za mene - preo je Prizmić - nego i za one koji
su taj štos o meni izmislili.
Gledao me je vedro i smijao se, i očito je očekivao da mu postavim pitanje.
Požurio sam se da to i učinim.
- Objasni mi - rekao sam.
- Jednostavno je - kazao je Prizmić kuckajući žličicom po tanjuriću. - Ja sam
meteoropat! Ali, ja to priznajem, za razliku od njih.
- A oni su isto meteoropati?
- Naravno. Svi su ljudi meteoropati! Svi do jednoga! Samo što to neki osjećaju
jače, a neki slabije. Ako mene pitaš, većina onoga što se s ljudima događa zapravo je
posljedica vremenskoga utjecaja. Dobro i loše raspoloženje, depresija i euforija,
zaljubljenost, kolebljivost, mržnja, ambicija, polet i klonulost, što god možeš
zamisliti, sve to dolazi od vremena.
- Nije li to malo pretjerano? - upitao sam.
- Tomo je mislio da nije - uzvratio je Prizmić odmah najjačom kartom. -
Doduše, mi smo o tome razgovarali samo općenito, nije on mene posvetio u bit
svojega istraživanja... Ali, složili smo se da je utjecaj vremena daleko jači nego što
se obično misli. Tako i meteorolozi: bolje prognozira onaj tko je veći meteoropat.
Jer, ako se loše osjeća, on će proreci loše vrijeme, ako se dobro osjeća, proreći će
dobro. A pri tome će misliti kako je sve to zaključio iz sinoptičkih karata, a zapravo
je odlučio po intuiciji, jer kompjutor ti ionako izbaci tri varijante mogućeg razvoja
vremena, a ti onda moraš izabrati. Stvar je samo u tome što neki ljudi to prihvaćaju,
a neki ne prihvaćaju.
- Onda ispada - pokušao sam okrenuti na šalu - da ti imaš o svemu tome i neku
filozofiju?
- Nije to filozofija - rekao je Prizmić - To je iskustvo. Filozofiji je bio sklon
Tomo, a ne ja.
Zabuljio sam se u njega u čudu. Što je sad to? Zar nije rekao da mu je Tomo na
kapaljku davao informacije o onome čime se bavi? Kako je onda moguće da ga je
uputio u svoju filozofiju? I, upravo mi je u tome trenutku palo na pamet ono što mi je
Prizmić bio rekao na telefonu, a što mi je već tada zazvučalo čudno: da je očekivao
moj poziv.
- Kako to? - upitao sam.

86
 - E, to ćeš vidjeti sam - rekao je Prizmić, opet se široko smijući. - Ovdje je sve.
Ili bar većina.
Pri tome je rukom potapšao zeleni fascikl koji je i dalje ležao na plohi stola
pokraj njegova desnog lakta. Fascikl nije bio odviše debeo, ali je zato izgledao
istrošen, i to manje od upotrebe, a više od vremena. Morao je biti prilično star.
- Što je to? - upitao sam.
- To je Tomo ostavio za tebe - rekao je Prizmić.
Nisam znao što bih. Da nije ovaj meteorolog u posljednje vrijeme malko sišao s
uma? Da mu nije došla staračka demencija ili najobičnija paranoja? Jer, u ovo mi je
malo vremena napričao toliko neobičnih stvari, da sam imao sve razloge da u sve
posumnjam. Upitao sam:
- Ostavio? Za mene? Tomo?
- Pa dobro - rekao je Prizmić. - Možda ne baš za tebe, ali za nekoga.
- Ništa ne razumijem.
- Jednostavno je - kazao je Prizmić. - Otprilike godinu dana prije svoje smrti, on
mi je dao na čuvanje ovaj fascikl. I, rekao je da će jednom možda netko doći po
njega.
- Kako je mogao znati da će... - zamuckivao sam.
- To sam se i ja pitao - Prizmić se sada posve uozbiljio. - Točno se sjećam, rekao
je: “Ako se meni nešto dogodi...”. Ja sam ga, dakako, razuvjeravao, a on je inzistirao
da fascikl ostane kod mene. I rekao je da će ga jednom možda netko potražiti, a da
ću ja već pravodobno razabrati tko je to.
- I, ti misliš da sam to ja? - čudio sam se. - Pa, ja nisam ni znao da postoji taj
fascikl.
- Dovoljno je što si pitao za fotografije - rekao je Prizmić. - Po tome vidim što
te zanima. Neću ti postavljati nikakva pitanja. Evo ti ga tu, uzmi ga. Ako može
ikome pomoći, onda može tebi.
- Ti si čitao ono što u njemu piše? - upitao sam.
- Čitao, naravno. Ali, nisam mnogo razumio. Da ti budem iskren, zato ga i
dajem tebi: možda ćeš ti razumjeti, i možda ćeš onda i meni reći o čemu se zapravo
radi.
I pri tome se Prizmić opet nasmijao, kao da se veseli toj perspektivi. Ili kao da

87
je naprosto zadovoljan što se osjeća dobro, dok svima oko njega pucaju sljepoočnice
od glavobolje?

88
 3

Fascikl nisam odmah proučio, nisam ga čak prvih nekoliko dana ni otvorio. Razlog
nije bio u tome što ne bih bio dovoljno znatiželjan, a ni u tome što bih bio odviše
zaposlen. Razlog je bilo to što sam znao kako onome što ću naći u tome svežnju
papira moram pristupiti ozbiljno i odgovorno, a za to se u tome času nisam osjećao
dovoljno pripravnim.
Jer, baš je tih dana izašao jedan od posljednjih velikih članaka o Živi. A kad god
bi se nešto slično dogodilo, ja bih neko vrijeme bio nesposoban da se koncentriram, a
uz to sam morao biti na usluzi Natku i Jelki, jer oni su cijeli taj cirkus primali još i
mnogo teže nego ja.
Živa je, naime, neko vrijeme bila velika novinska tema, radio se na nju
povremeno vraćao, a televizije su pravile i cijele reportaže o njezinu zagonetnom
nestanku. Pa, koliko god da se čovjek u prvi mah iščudavao nad tim
senzacionalizmom i gnjevio se zbog izmišljotina, na kraju bi shvatio da je sve to
zapravo neizbježno. Jer, Živu je u medije gurnula policija, u nadi da će joj javnost
pomoći u potrazi: objavili su Živine fotografije i ukratko izvijestili o njezinu stasu i
izgledu, o tome koju je odjeću nosila kad je nestala i o tome kad je posljednji put
viđena. To je, naravno, bio uobičajeni postupak i u tome nije bilo ničega neobičnog.
Ali, Živa je bila lijepa, a to kao da je medijima bio dovoljan razlog da joj posvete
osobitu pažnju. Posljednjih godina povremeno su nestajale djevojke, neke su
pronađene, neke nisu, a za neke se ustanovilo da su silovane i ubijene. Lijepo se
vidjelo kako mediji čeznu za nekim serijskim ubojicom kojega bi mogli pratiti iz
dana u dan i tako se riješiti stalne brige o novom materijalu. Zato su se valjda tako
uhvatili Žive i zato su priču o njezinu nestanku stali razvlačiti uzduž i poprijeko.
A u tome, kao što se moglo i očekivati, nisu imali mjere. Ispitali su sve Živine
prijateljice i znanice, istraživali su njezin život u Zadru i u Zagrebu, domogli se
podataka o njezinom kretanju u studiju (ispiti, ocjene i te stvari), nagađali o

89
udvaračima i tajnim obožavateljima. Donosili su slike iz Živina djetinjstva,
fotografije iz gimnazije, preslike dokumenta i sto drugih čuda. Tvrdih su kako nju
zapravo nitko nije poznavao, jer se držala jako rezervirano, pitali su se je li njezina
veza s Natkom bila ljubavna ili samo prijateljska.
Jer, dakako, dohvatili su se i Natka, što je bilo i logično, kad su se njih dvoje
stalno pokazivali skupa na fakultetu i kad su Natku mnogi dečki zavidjeli na njegovu
postignuću. Tako su onda novinari stali raspredati o Natku, pitati se kakav je čovjek i
koliko može znati o djevojčinu nestanku, nije li ona možda pobjegla od njega.
Napokon je netko od njih - a i to je, čini se, moralo prije ili poslije doći - negdje
iskopao podatak o Natkovu ocu i o tome kako je ovaj u tajanstvenim okolnostima
izgubio život na Velebitu. I, tu se onda stala ispredati priča o nekakvu obiteljskom
fatumu i jedno je vrijeme Natko bio glavni junak tih napisa, jer ispadalo je da oni
koji su njemu važni zagonetno nestaju.
Ukratko, sve je to bilo uznemirujuće, zastrašujuće, čak i bolno, a Natko i Jelka
sve su to teško podnosili i trebali su me kao nikad prije, a ja sam im priskakao. I,
tada sam kao nikad prije razvio fiškalsku sposobnost da dokazujem kako je dobro -
ili bar nevažno - ono što je sasvim očito loše. A pri tome me je gnjevilo što sam znao
da uz malo sreće nije sve moralo biti tako kako jest: da se kojim slučajem našlo
štogod drugo, atraktivnije, mediji bi se time bavili. Ali, nije se našlo.
Jer, ono s onim ministrima sad je bilo u fazi istrage i sređivanja, a nije bilo ni
krvavih obračuna u podzemlju, Sabor nije zasjedao. Ukratko, nije se imalo o čemu
pisati. Čovjek se mogao jedino nadati da će opet doći na red kakav pretvorbeni
cirkus i da će tako mediji pustiti Živu (a s njome i Natka) na miru. I pitao sam se da
li Živa - ako je uopće živa i ako je u Hrvatskoj - sad negdje sluti i osjeća
približavanje kakva političkog skandala, kao što je predosjetila ono s onom dvojicom
ministara.
Bilo kako bilo, stigao je bio već i ožujak, i tek je tada - kad se sve donekle
smirilo - došao na red i onaj fascikl. Te je godine proljeće počelo razmjerno rano, u
gradskim parkovima cvjetalo je žuto šiblje forzicije, na kestenima u drvoredu
pojavili su se prvi ljepljivi pupovi, a na grmovima su izbili listići sitni kao nokat, za
koje smo iz iskustva znali da će, prije nego što mi uopće uspijemo opaziti da se nešto
zbiva, silno porasti. Ubrzo ćemo imati dojam da je zelenilo oko nas normalno i trajno
stanje, kao da one vlažne i snježne zime nije ni bilo, kao da nije bilo onoga slinavog
prosinca kad se činilo da se nalazimo na samome dnu bunara. Ja sam oduvijek volio
ožujak, i oduvijek sam se trudio promatrati što se događa, da mi ništa ne promakne,
ali te godine morao sam se odreći te zabave: trebao sam proučiti fascikl.

90
 A kad sam ga napokon otvorio - jednoga poslijepodneva kad se nad kestenima u
parku nebo zaplavilo tako da je čovjek mogao povjerovati kako je odjednom stigao
lipanj - gotovo da sam se razočarao onim što sam u njemu našao. Jer, ondje nije bilo
mnogo papira, a i ono što je bilo, sadržavalo je podatke koji su meni bili potpuno
nerazumljivi. Bile su to uglavnom kolone brojaka, za koje ja nisam imao pojma što
znače. Koliko je do mene stajalo, mogli su to biti knjigovodstveni zapisi, ili
kombinacije za loto, ili špijunske šifre, ili bilo što drugo. Brojke, pa brojke. Odapeo
sam palcem papire da vidim što ima još, i gotovo da sam klonuo kad sam vidio da ni
dalje nije mnogo drugačije. Zato sam sebe prisilio da malo pažljivije promotrim što
na tim papirima piše. I, postigao sam neke skromne rezultate.
Točno se sjećam kako je bilo: otvorio sam malko prozor, da uđe nešto ožujskog
zraka, zapalio sam cigaretu i dim se kroz prorez između prozorskog krila i okvira
izvlačio van u dugim pramenovima, kao da i on želi izjuriti na otvoreno. A ja sam
sjedio na kauču, stavio sam papire na stolić, oslonio glavu na ruke i stao proučavati
one kolone brojaka.
I, kažem, ponešto sam razabrao. Neke su mi tablice i dalje ostale posve
zagonetne, ali na nekima sam shvatio barem što se bilježi, ako već ne i što znači to
što je zabilježeno. Jer, u lijevom stupcu bili su mjeseci (zaključio sam to po tome što
ih je bilo dvanaest i bili su označeni rimskim brojevima), a u daljim kolonama bile su
druge brojke: jedne, koje su donosile nekakve postotke, druge, koje su se kretale
između 950 i 1030 i treće, koje su bilježile vrijednosti od minus 20 do plus 25.
Upravo ovo posljednje pomoglo mi je da zaključim: bili su to podaci o temperaturi,
tlaku i vlazi u pojedinim mjesecima neke godine. A koja je to godina, vidjelo se u
gornjem desnom kutu stranice, gdje je pisalo 85, 86, 87, što je moralo značiti 1985.,
1986., 1987. Jedino što se nije vidjelo, bilo je za koje mjesto ti podaci vrijede, i
vrijede li svi za isto mjesto. To je valjda bilo osobito povjerljivo, ili je za Tomu bilo
toliko očito da i nije trebalo bilježiti. Takvih je listova bilo desetak - obuhvaćali su,
dakle, otprilike jedan decenij - ali ni kad sam ih prebrojio, nisam bio ništa pametniji.
Onda je došao drugi svežanj papira, a taj je bio još zagonetniji od onoga prvog.
Jer, sad su se grafičkim znakovima - slovima i brojkama - pridružile još i slike. Slike
su se ponavljale i dolazile su po tri u skupini. Prikazivale su ljudsko tijelo, onako
kako se to čini u anatomskim atlasima. Na jednim slikama bili su prikazani organi,
na drugima krvotok, a na trećima živčani sustav, pa onda opet ispočetka, organi,
krvotok, živčani sustav. A tu su onda bile dodane još i strelice, koje su pokazivale na
pojedine organe, ili dijelove krvotoka, ili dijelove živčanoga sustava, a pokraj njih
bile su opet brojke. Te su brojke mogle biti podaci o temperaturi, vlazi i tlaku, ali i
nisu morale, a neke brojke nisu mogle biti ništa od svega toga i njih uopće nisam

91
rauzumio. Ipak, činilo mi se da razabirem što je Tomo htio reći: on kao da je
prikupljao podatke o tome kako tlak zraka, temperatura i vlaga - a osobito njihove
mijene - djeluju na pojedine dijelove ljudskoga organizma: na srce, mozak, želudac,
jetru, na prokrvljenost, na nemir ili staloženost živaca, i uopće na život toga tijela.
Čije je to tijelo bilo - ako je Tomo doista imao nekoga koga je pregledavao i
izvrgavao eksperimentima - nije se moglo znati, pa sam zato zaključio kako se svi ti
podaci vjerojatno odnose na njega osobno.
Ali, jedno je bilo jasno: Prizmić je govorio istinu, premda je ta istina možda bila
polovična i donekle iskrivljena. Jer, po ovome se vidjelo da se Tomo doista jest bavio
utjecajem vremena na ljudski organizam, da se time bavio vrlo studiozno, a čini se i
dugo. Isto je tako bilo jasno da je on to istraživanje provodio potajno, ili je živio u
strahu da mu tkogod ne ukrade zaključke do kojih je došao. Ostalo je, međutim,
nejasno koji su to zaključci, ako ih je uopće bilo. I, ostalo je nejasno u kakvoj vezi
sve to stoji s Tominim odlascima na Velebit, pa i s onim fotografijama koje su očito
ondje bile snimljene.
Nakon te skupine papira sa slikama, došla je još jedna skupina, možda i najveća
od svih ostalih, a tu su bile sve same kolone brojaka (ponegdje i slova) gdje nisam
razumio savršeno ništa. Nisu to bile ni godine, ni tlakovi, ni temperature, ni postotci
vlage, nego nešto sasvim deseto, što mi nije govorilo ništa. A vjerovao sam da ni
redoslijed papira u fasciklu nije slučajan, nego da se tu ide postupno, od manje
važnoga prema važnijemu, ili od zagonetke prema odgonetci. A sad sam bio već pri
kraju, pa ako su te beskrajne kolone zapravo rezultat Tomina dugogodišnjeg rada,
onda je bilo jasno da se ja moram pomiriti s tim da bez stručne pomoći nikad neću
doznati kakav je taj rezultat bio.
Ipak, bilo je u fasciklu još nešto, na samome kraju, za što u prvi mah nisam
mogao razabrati je li kruna cijele priče što ju je taj svežanj papira pripovijedao, ili se
ondje našlo slučajno, možda i nekakvom pogreškom. Jer, bilo je to nekoliko
fotokopiranih listova, koji su očito bili preslika iz neke tiskane knjige. Ničega
sličnog nije inače u onom fasciklu bilo. A što je još čudnije, te fotokopije nisu imale
ni početka ni kraja, nego su počinjale stranicom 272, a tekst nije završavao nekakvim
suvislim zaključkom, nego se prekidao usred rečenice. U gornjem desnom kutu
pisalo je rukom, a ja sam bio siguran da je to Tomina ruka: DANTE.
Dante? Ovo je bio prozni tekst, pa se moralo raditi o nekoj od Danteovih
rasprava: o narodnom jeziku, o monarhiji ili o čemu trećem. Ali, kako je Tomo,
liječnik, došao do toga, i što mu je taj Danteov tekst mogao značiti? Nije mi
preostajalo drugo nego da to pokušam razabrati iz samoga teksta. Tako sam prionuo

92
čitati. I, što sam više čitao, osjećao sam kako me sve više hvata uzbuđenje, premda
tome uzbuđenju nisam znao uzrok. Bilo je to kao ono kad čovjek sluša kakva
pametnog govornika, pa premda mu tema nije bliska a terminologiju ne razumije,
ipak osjeća i da govornik govori dobro i da je sadržaj njegova govora važan.
Jer, na onim stranicama Dante je - ako je to doista bio on - davao ni manje ni
više nego objašnjenje cijeloga svemira i načina na koji taj svemir postoji. Nisam
vidio u kakvoj bi točno vezi to moglo biti s onim što se inače nalazilo u fasciklu, ali
sam slutio da ta veza postoji. Jer, Dante je tvrdio da nebesko kretanje
najneposrednije djeluje na ljude i na njihov svijet.
Htio bih izbjeći citiranje, a u isto vrijeme ne znam hoću li biti kadar temeljne
teze vjerno prepričati. Evo, dakle, da pokušam. Dante kaže da se Zemlja nalazi u
središtu svemira, a to je, naravno, bila Božja volja, jer Bog je na Zemlji stvorio
čovjeka kao svoje najdraže biće. Oko Zemlje - koja mora biti okrugla - kruže neba.
Tih neba ima devet, i svako od njih zove se po nekome nebeskom tijelu: Sunčevo,
Mjesečevo, Venerino, Marsovo i tako dalje. Posljednje, deseto nebo je nepokretno,
zove se Empirej i u njemu boravi Bog. Ali, kretanje onih devet neba ispod toga
desetog također je ovisno o Bogu: ta neba pokreću anđeli koji kontempliraju Boga,
pa dakle duhovnom energijom izazivaju kruženje nebeskih sfera.
I, sad dolazi ono što se meni učinilo najvažnije: kretanje tih nebeskih sfera
presudno utječe na ono što se događa na Zemlji. Ovisno o zvjezdanim
konstelacijama - a njih ima mnogo, jer nebeska tijela mogu doći u različite
međusobne odnose - i zbivanja u ljudskom svijetu bivaju ovakva ili onakva, povoljna
ili nepovoljna, napredna ili natražna, sretna ili nesretna. I još više: budući da se
nebeske konstelacije ponavljaju - i to u različitim ritmovima, pa se npr. Mjesec
mijenja svakih 28 dana, a druga nebeska tijela imaju drugačije cikluse - onda se i
situacije na Zemlji ponavljaju, opet u različitim razmacima i u raznim intenzitetima.
Iz toga slijedi da je povijest kružna, i da se može predviđati, pod uvjetom da dobro
razaberemo kretanje nebeskih tijela i izračunamo njihove putanje.
Moram priznati da me je sve to prilično zaokupilo. Koliko god da su rečenice
bile duge i komplicirane, a prevoditelj je još nastojao i da mu tekst zvuči pomalo
arhaično, ipak me prožimao osjećaj kako se taj ulomak s pravom našao u Tominu
fasciklu i kako sve to zacijelo ima nekakve veze, premda ja tu vezu nisam bio u
stanju jasno vidjeti niti riječima uobličiti. A to je onda djelovalo onako kako na
čovjeka djeluje umjetnička dimenzija neke lirske pjesme: znaš da je tu, znaš otprilike
i što ti govori, ali je ne možeš ni prepričati ni drugome prenijeti. Dok sam stigao do
kraja fotokopije, taj me je osjećaj sasvim prožeo i ja sam, htio-ne htio, bio potresen.

93
 Jer, evo kako je sve to završavalo: Dante je progovorio i o tome kako ustroj
svemira utječe na pojedinca. Kakav će taj pojedinac biti - tvrdio je on - ovisi o dva
faktora. Jedno su preci, koji mogu biti bolji ili gori, a drugo je nebeska konstelacija u
času kad se taj pojedinac rada. Možeš imati koliko god hoćeš vrijedne pretke, neće se
ništa dogoditi ako nema povoljne konstelacije. I obratno: dobra konstelacija neće
pomoći ako nema dobrih predaka. Zato se veliki ljudi rađaju tako rijetko.
Pitao sam se što je zapravo Tomu privuklo u cijelom tome umovanju. Nisam
vjerovao da bi on Danteovu teoriju usvojio onakvu kakva je bila, bez ikakvih
preinaka. Pomislio sam potom da je ono o nasljednom faktoru Tomo mogao
prihvatiti bez izmjena, jer o tome se i danas mnogo govori u medicini. No, što s
konstelacijama? Tu mi se učinilo da se odgovor sam od sebe nameće: ulogu
konstelacija igraju oni fenomeni o kojima je u Tominu fasciklu i inače bilo dosta
podataka, to jest temperatura, vlaga, tlak i slične pojave. Ako njih uvrstimo u
formulu na ono mjesto gdje su kod Dantea nebeska tijela, onda bi to moglo
funkcionirati. Uvjet je samo da kao aksiom prihvatimo Danteovu misao kako
nebeske pojave djeluju na pojedinčev život na dalekosežan i sudbonosan način.
Jer, taj se utjecaj mogao zbivati u dva oblika: jedno je bilo ono što i u Dantea
postoji, to jest da je presudan trenutak rođenja. Ovisno, dakle, o tome u koje se doba
čovjek rodi - kakav je tada tlak, vlaga, temperatura - formirat će se i njegov
temperament, doživljaj svijeta i slično. Dokaz je tome i opće-poznata činjenica da se
većina ljudi najbolje osjeća u ono doba godine kad su došli na svijet, što onda znači
da se i cijeli njibov život formira ovisno o tome. A ako se sve to onda još kombinira i
s nasljednim faktorom, može djelovati i posve uvjerljivo.
Druga je mogućnost nešto smionija, ali za mene tada - dok sam držao rukama
Tomin fascikl i dok se vani spuštao tihi ožujski suton - nije izgledala posve
nevjerojatna. A to je bila pretpostavka da konstelacija - što znači tlak, vlaga,
temperatura, vrijeme uopće - nije važna samo u trenutku rođenja, nego i inače, kroz
cijeli život. Da ti faktori zapravo određuju kakvi ćemo biti, što će se s nama
događati. Ovisno o nasljednom faktoru, mi bolje ili gore podnosimo promjene
meteoroloških parametara, jače ili slabije na njih reagiramo. A ovisno o tome u
kakvoj smo meteorološkoj situaciji živjeli, naš će život biti sretniji ili nesretniji,
uspješniji ili neuspješniji.
Premda sam prilično tanak u filozofiji, nekako mi se činilo da je ona prva
mogućnost platonistička, a ova druga aristotelovska. No, to je bilo manje važno.
Važnije je bilo razabrati što je Tomi sve to značilo. A upravo to nije mi polazilo za
rukom. Jer, već i činjenica da u njegovu fasciklu nalazim Dantea, bila je dovoljna da

94
pomislim kako svojega prijatelja zapravo jedva da sam i poznavao. A kad se tome
još doda i okolnost da se Tomo - jasno to pokazuje taj fasickl - nije bavio utjecajem
vremena na ljudski organizam isključivo iz medicinskih razloga, nego više iz
filozofskih i svjetonazorskih, postaje jasno kako su mali izgledi da razaberem što je
zapravo iza svega toga stajalo i što je to moga pokojnog prijatelja toliko zaokupljalo.
Sjedio sam ondje, dok je hladni večernji zrak kroz otškrinuti prozor ulazio u sobu, i
blago sam drhturio, malo od tog zraka, a malo od straha pred pitanjima koja mi se
postavljaju. A ta pitanja tiču se što prošlosti, što budućnosti, a što opet - i to je
najnezgodnije - neposredne sadašnjosti.
I dok sam tako mislio, u toj je sadašnjosti zazvonio telefon. Trgnuo sam se,
naravno, kao što se uvijek trgnem, premda razmjerno često telefoniram. Bio je
Natko.
- Striče - glas mu je zvučao čudno grleno i treperavo - moram ti odmah reći
novost. Javila mi se! Možeš li to zamisliti? Javila se!
- Živa? - upitao sam oklijevajući.
- Da. Upravo maloprije.
- Kako ti se javila?
- Poslala mi je poruku na mobitel.

95
 4

Natko je htio da se nađemo još iste večeri, kako bi mi pokazao poruku i kako bismo
o njoj razgovarali. Ali, ja sam taj prijedlog oprezno otklonio, rekavši da moram izaći
po nekome poslu. A zapravo sam momku htio dati vremena da se smiri. Jer, tko zna
kakva je to poruka, i tko zna nije li on nešto krivo razumio. A ako jest, razočaranje će
biti još veće kad istina izađe na vidjelo, pa ne treba tome razočaranju dodavati još i
sram, koji će Natko svakako osjetiti ako ja budem neposredni svjedok njegove
naivnosti. Neka, dakle, razmisli do ujutro, pa ćemo vidjeti. Dogovorili smo se da će
me on sutradan prijepodne potražiti u Zavodu.
Nisam rekao potpunu neistinu kad sam Natku ustvrdio kako te večeri imam
nekakva posla. Slagao sam samo utoliko što taj posao nije bio vezan uz izlazak, nego
ga je trebalo obaviti telefonski. Ali, to je od mene tražilo jednako velik napor i
jednako duboku koncentraciju kao da sam trebao nekamo ići i obavljati nešto osobito
važno. Jer, te sam večeri odlučio nazvati Minu.
Već dugo nisam o njoj imao nikakvih vijesti. Posljednji smo se put vidjeli kad je
Živa nestala, i toje bilo sve. Ni Natko mi nije spominjao lijepu tetu, jer i on se s njom
čuo rijetko, a tada bi se uvijek ustanovilo da ni jedno ni drugo nemaju nikakvih
novih informacija. Tako gotovo da su se međusobno izbjegavali, jer svako je od njih
podsjećalo ono drugo na bol koja im je zajednička. A ja sam na Minu mnogo mislio i
često sam se nakanjivao da joj se javim, no svaki put bih našao razloga da to
odgodim. Tek sad, kad mi se činilo da imam neku koliko-toliko dobru strategiju,
zaključio sam da to moram učiniti.
A ipak, ispalo je prilično šeprtljavo, pa zato ovdje i ne mislim prepričavati taj
razgovor. Počeo sam time kako sam upravo u posljednje vrijeme našao neke nove
dokumente o Nikoli Andriću i jedan katalog njegove Zabavne biblioteke s
Andrićevim autografskim napomenama i jedan koncept za pismo Vatroslavu Jagiću.
Dodao sam kako sam načinio i fotokopije, te kako bih rado uručio Mini tu svoju

96
lovinu. Tako sam joj zapravo onemogućio da mi dade negativan odgovor: ako sam se
već ja potrudio da te dokumente pribavim - a ona me je sama zamolila za to - onda bi
bilo nepristojno da sad odbije primiti od mene ono što sam joj priredio. Tako mi je
rekla da se sutradan ne može naći sa mnom, ali da bi mi bila zahvalna ako bih
prekosutra mogao doći k njoj u knjižnicu oko tri popodne (znao sam otprije da radi
kao bibliotekarka), pa da ćemo razgovarati. Nisam bio zadovoljan svojim držanjem u
tome razgovoru, ali sam bio zadovoljan njegovim ishodom, i tako sam osjetio da me
je proželo radosno iščekivanje, kakvo nisam upoznao već godinama i godinama.
Nisam znao što očekujem, ali to i jest bilo dobro, jer moglo se dogoditi svašta.
Zbog toga iščekivanja mnogo sam mirnije primio i sastanak s Natkom. Jer,
nešto mi je govorilo da taj razgovor neće biti ugodan za mene: činilo mi se očito da
dečko ima neke nerealne nade u vezi s onom porukom. A to znači da ću ga ja morati
trijezniti i spuštati na zemlju, što nikad nije ugodna zadaća. Ali, kažem, imao sam se
sada čemu veseliti, pa mi je i sve drugo bilo lakše. Kad mi se Natko idućega
prijepodneva javio da me čeka kod porte Zavoda, predložio sam mu da se
prošećemo.
Tako smo i učinili. Dan je bio sunčan, a gornjogradske ulice bile su uglavnom
puste, osobito Jurjevska, kojom smo se zaputili prema sjeveru. Kao i uvijek, ja sam u
toj ulici intenzivno osjetio prisutnost povijesti i nekakvu svoju neodređenu obavezu
prema toj povijesti, želju da je budem dostojan i da se o nju ne ogriješim. Sjalo je
nisko ranoproljetno sunce, sjene su još bile duge, oštro svjetlo otkrivalo je trošnost
pročelja i dotrajalost krovova. Ali, sve je, usprkos tome, bilo nekako puno obećanja:
ako je društvena strana toga vidika budila sumnju, prirodna je budila nadu. Jer, svuda
su preko ograda virile grane rascvjetalih voćaka, izbijala je trava i čule su se ptice
kako u krošnjama objavljuju da znaju što se događa i da je to što se događa dobro. A
odozgo, s Jurjevskog groblja, vidici su bili prema istoku plavkasti, nazirale su se
zelene mirogojske arkade, a sve to kroz ogradu od žuto rascvjetalog šiblja što se nad
obronkom proširilo poput plamena.
Sve su klupe bile slobodne, i mi smo sjeli na jednu za koju nam se učinilo da je
najizloženija suncu, jer je gledala prema jugoistoku. Zapalili smo cigarete, a tada
Natko više nije mogao izdržati, nego je iz džepa izvadio mobitel.
- Gledaj, striče - rekao je.
Tada se pokazalo da ono sunce ne donosi samo ugodu, nego i otežava gledanje
na displej, pa smo se na klupi okrenuli naopako, leđima prema svjetlu, provukavši
noge ispod naslona. Tada je Natko otvorio poruku i pokazao mi je. Dapače, inzistirao
je da uzmem uređaj u ruku, kako bih bolje vidio.

97
 Displej je bio velik, slova su bila prilično krupna, i ja sam jasno vidio da su
ondje ispisane samo tri riječi: NE ZABORAVI ME.
Pogledao sam u Natka i vidio kako on nestrpljivo na mome licu nastoji pročitati
što mislim o onome što mi je pokazao. A ja sam počeo izdaleka.
- Kad je to stiglo? - upitao sam.
- Pa, tu ti piše - rekao je dečko. - Jučer oko četiri popodne.
- Vidim da piše - uzvratio sam. - Nego sam mislio, kad je sve drugo neobično,
možda je i to.
- Što je drugo neobično? - upitao je Natko.
- Vidim da nema broja pošiljatelja - rekao sam. - Inače uvijek piše s kojeg je
mobitela poruka poslana.
- Ja se tome ne čudim - uzvratio je Natko spremno, kao da je znao da ću ga
upravo to pitati. - Ako se Živa iz nekih razloga krije, onda ne smije pokazati ni s
kojeg broja šalje poruku. Postoje i takvi mobiteli.
- Znam da postoje - uzvratio sam. - Ali, zašto Živa koristi takav mobitel baš sad,
kad se nakon toliko vremena odlučila javiti?
- Možda nema drugi - nije se Natko dao smesti.
Tada sam izustio pitanje koje mi je bilo najteže postaviti, ali ga nikako nisam
mogao izbjeći. Gledajući na drugu stranu, procijedio sam u pola glasa:
- Kao znaš da ti je to stiglo upravo od nje?
- Po ovome - rekao je Natko, kao da je i to pitanje očekivao.
Uzeo mi je iz ruke mobitel, a onda tekst one poruke pomakao malo nagore. Sad
se pokazalo da poruka ne sadrži samo onaj kratki tekst, nego da ima i potpis. Taj
potpis glasio je: GROZDA.
Gledao sam u Natkovo vedro lice koje je sjajilo nadom. Očito je vjerovao kako
u ruci drži tako čvrst dokaz, da više ništa ne može pomutiti njegovu vjeru u sretan
ishod cijele priče. Ja sam rekao:
- Ne razumijem. Tko je Grozda?
- To je Živa - rekao je momak donekle se zbunivši. - Mislio sam da sam ti to
nekad već spomenuo... Grozdana je isto lik iz Nazora, znaš, iz Živane, to je ona
Svantevidova kći što je on drži zatvorenu u ograđenom vrtu, a onda dođe Momir,

98
koji simbolizira rano proljeće, i odvede je da mu bude nevjesta, pa poslije Momir
mora zbog toga umrijeti...
- Sjećam se - potvrdio sam. - I, kako je Živa postala Grozdana?
- To je neka naša interna zezancija - rekao je dečko sramežljivo. - Ali, nitko je
drugi ne zove tako, i nitko ne zna da je ja tako zovem.
- Prema tome, ovu je poruku mogla poslati samo Živa?
- Tako je.
Na to nisam mogao ništa odgovoriti. Ako je istinito to što mi Natko kaže - a ne
vidim zašto ne bi bilo - onda je tu poruku možda doista poslala Živa, i onda doista
postoje neki izgledi da joj s vremenom uđemo u trag. A Natko je, čini se, vjerovao da
je to gotova stvar, kao da ćemo već sutra naći nestalu djevojku. Znao sam dobro da
tu treba biti mnogo oprezniji nego što je on u tom času bio. Upitao sam:
- Što kaniš učiniti s tom porukom?
- Ništa - rekao je odlučno.
- Nećeš se obratiti policiji?
- Oni to ne bi razumjeli - uzvratio je. - A i ako bi razumjeli, ne bi reagirali. Meni
je samo važno da je ona dobro.
- Možda imaš pravo - složio sam se.
Htio sam još upitati hoće li Natko poruku pokazati Mini, ali onda sam to pitanje
prešutio. Zapravo, on me je preduhitrio i usmjerio moje misli na drugu stranu.
- Uostalom - rekao je - sad će toga biti još.
- Kako to misliš?
- Ovo je samo prva poruka - rekao je. - Sad, kad je počela... Siguran sam da će
se opet javiti.
Nisam mu proturječio. Zašto da mu kvarim veselje? Što bih imao od toga da on
postane trezniji i sumnjičaviji? I što bi on imao od toga? Neka ga. Uostalom, osjetio
sam toga trenutka - dok smo još uvijek sjedili leđima okrenuti suncu i gledali prema
zgradi u kojoj je oduvijek bio dom studenata glazbe - kako Natkov optimizam
prelazi i na mene. Je li se radilo o uvjerljivosti njegovih dokaza, ili možda o tome
lijepom danu, o toplome dodiru sunca na mojim ramenima, o rascvjetalim
tratinčicama oko klupe, ja ne znam, znam samo da mi se odjednom učinilo kako bi
se sve na kraju moglo i dobro završiti.

99
 Najvjerojatnije je, ipak, da je uzrok tome osjećaju bilo slatko iščekivanje susreta
s Minom, ali to nisam ni samome sebi priznavao. Bilo kako bilo, ja sam se toga dana
osjećao dobro i zato sam pomišljao da taj osjećaj moram nekako zaposliti, da ga ne
smijem pustiti da ode u prazno. Zbog toga sam toga poslijepodneva - kad sam se
probudio iz uobičajenog drijemeža, koji je sad i započeo i završio za dnevnoga
svjetla - izvadio iz ladice fascikl u kojem su se nalazile bilješke za roman o obitelji
Kišpatić. Nisam izvadio fascikl zato da iz njega nešto uzmem - da prečitavam
bilješke što sam ih nedavno napravio - nego zato da u njega nešto stavim. Činilo mi
se, naime, da sam se pomakao korak naprijed i da sad znam bolje nego prije kako bi
priču trebalo koncipirati. Nisam još znao sve, ali znao sam dovoljno da sam se
mogao pouzdati u sretan ishod. Na hstu papira imao sam nacrt glavne radnje.
A za sve to bio je zaslužan poticaj što mi ga je dala ona poruka na Natkovu
mobitelu i ono oduševljenje s kojim je momak tu poruku tumačio. To je, kažem,
prešlo na mene, i ja sam cijeloga tog dana razmišljao o Živi i o njezinu slučaju.
Razmišljao sam bistrije i sustavnije nego ikada do tada, i tako mi se onda učinilo da
znam i kako bi trebalo s Kišpatićima.
Sjetio sam se, naime, ponovo one situacije kad je Živi pozlilo iz posve
zagonetnih razloga, jer vrijeme se nije mijenjalo ni nabolje ni nagore, te je kao jedino
objašnjenje ostala mogućnost da je taj njezin napad došao otuda što je predosjetila
društvene potrese koji su započeli dan nakon toga. To je bilo ključno. Ako je Živa
meteoropat, zašto onda reagira na promjene u politici? U vrijeme kad se to dogodilo,
nisam vidio drugog odgovora osim ovoga: možda su i promjene u politici nalik na
vremenske, možda su, dapače, i prouzročene vremenskim promjenama, možda su to
pojave posve istoga reda? Ali, tu sam onda odmah i zapeo: čak i ako povjerujemo da
vremenske promjene utječu na politiku, kako objasniti činjenicu da je do ovoga
posljednjeg političkoga potresa došlo u času kad je vrijeme bilo stabilno?
A sada, razmišljajući o tome ponovo, prisjetio sam se one Tomine fotokopije na
kojoj je pisalo da je to tekst iz Dantea. Što ako je Dante imao pravo, što ako su imali
pravo svi oni mislioci od kojih je on učio i na koje se oslonio? Ako se, naime, ne radi
isključivo o promjenama temperature, vlage i tlaka (a njihov utjecaj priznaje,
uostalom, i moderna znanost), nego ako ponešto ipak utječu i nebeske konstelacije?
Ako utječu mjesečeve mijene, pa onda planeti, pa njihov raspored... Što ako sve to -
dakako u kombinaciji s vremenskim mijenama - doista djeluje na nas? I što ako
postoje neke pravilnosti koje mi ne razabiremo, ali koje su zakonite koliko i
gravitacija? Što ako je astrologija bar djelomično u pravu?
Odmah sam se počeo prisjećati dokaza koji bi govorili tome u prilog. Nije mi

100
trebalo ništa drugo, nego spomenuti se svoje mladosti i svega onoga što se dogodilo
u šezdesetim godinama: bune, ratovi, revolucije, atentati, droga, a u isto vrijeme
fantastičan uzlet glazbe, mode, likovne umjetnosti, teatra, filma... Već je i tada bilo
ljudi koji su tvrdili kako je sve to posljedica iznimne aktivnosti Sunca koja je tada
bila u toku (objavljivali su u novinama i fotografije onih protuberanci), jer da je ta
aktivnost jača nego u tko zna koliko dugom razdoblju prije toga. I što ako se onda
tome Suncu još doda Mjesec, pa drugi planeti? Čovjek je bio u iskušenju da
povjeruje kako ništa od onoga što se tada zbilo (a što danas vidimo kao povijest) nije
došlo kao posljedica društvenih zbivanja, nego kao posljedica zbivanja u okolišu. Što
ako je to prava istina o povijesti XX. stoljeća?
No, nisam ja toga časa mislio da bih mogao proniknuti u istinu o XX. stoljeću,
mene je više zanimalo kako bi to moglo poslužiti u mome romanu. I, vidio sam da bi
moglo sasvim dobro. Jer, trebalo je samo uvesti jednu temeljnu pretpostavku -
fantastičnu, doduše, ali takve su temeljne pretpostavke većine književih djela - pa da
stvar počne funkcionirati: trebalo bi uzeti da su sve, baš sve povijesne mijene
uzrokovane iz prirode. Da su se, dakle, svi važni povijesni događaji odigrab ili u
doba ciklone, ili u doba punog mjeseca, ili kad je puhao južni vjetar, a uz to su
planeti stajali u određenom poretku.
Tako bismo onda hrvatsku povijest mogli jednostavno protumačiti. Narodni
preporod počinje u doba duge i suhe anticiklone, u kombinaciji s iznimnom
aktivnošću Saturna. Pad Khuena Hedervaryja događa se u dobajugovine i u doba kad
je Jupiter u perigeju. Atentat na Stjepana Radića izvršenje kad je tlak naglo pao i to
baš u trenutku konvergencije Merkura s Venerom. Tako bih mogao nizati događaj po
događaj, a moja obitelj Kišpatić mogla bi u tim događajima sudjelovati. Njezinoga
rodonačelnika učinio bih poslužiteljem u zvjezdarnici (kradući taj štos iz Krležine
Mlade mise Alojza Tičeka), te bi zato i on i njegova obitelj bili bar donekle upućeni u
nebeska zbivanja. I, tako bi onda Kišpatići proricali ili bili prisiljeni proricati nekada
bi pogađali, nekadi griješili, i pri tome bi se sukobljavali i s okolinom i između sebe.
I, vrlo bi se često bojali i zazirali i od onoga što im govore nebeska tijela i od onoga
što im govore vlastita tijela.
Bilo je tu još mnogo mogućnosti, ali ja ih nisam bio kadar sve toga časa
sagledati. Ipak, kad sam završio s bilježenjem, kad sam fascikl spremio u ladicu, bio
sam prilično zadovoljan. Još točnije, osjećao sam kako se radosnom iščekivanju
susreta s Minom sad pridružuje i radosno iščekivanje nastavka rada na romanu.
Do susreta s Minom prošao je još jedan dan, a onda je stigla i ta srijeda i ja sam
oko tri popodne otišao k njoj u knjižnicu. Sad mi se činilo važnim i to što je Mina

101
baš bibliotekarka, jer i ja sam od slične struke, pa možda nas onda knjige
približavaju jedno drugome. Radila je u knjižnici u blizini Trešnjevačkoga placa, za
koju ja nisam prije ni znao da postoji, a sad sam je lako našao, jer se nalazila u
razmjerno novoj zgradi, gledala je prema ulici i imala povelik natpis koji je
obavještavao da se biblioteka zove po Tinu Ujeviću.
U to doba dana nije ondje bilo mnogo posla, pa je tako Mina - nakon što smo se
rukovali kad sam prišao njezinu pultu - prepustila kolegici brigu o strankama, a mene
je povela u studijsku čitaonicu u kojoj toga časa nije bilo nikoga. Hodala je ispred
mene, i ja sam imao priliku promotriti njezinu skladnu figuru (imala je ovaj put
suknju, pa sam vidio da su joj noge lijepo oblikovane), i onjušiti pramen gorkastog
mirisa što ju je pratio. Zaželio sam da taj hod što dulje potraje.
Ušli smo u čitaonicu, i tada sam postao svjestan da Mina drži u ruci nekakav
fascikl, kao što sam držao i ja, tek što je moj bio žut, a njezin plav. Je li to ona
pripremila fascikl da u njega stavi dokumente koje sam joj donio? Do tada nisam tu
pojedinost bio ni opazio, jer sam se odviše bavio pitanjem kako je Mina raspoložena,
i koliko joj je ugodan, a koliko neugodan moj posjet. I, zasad nisam utvrdio ništa.
Sjeli smo, i tada se vidjelo da ondje već čeka skuhana kava i dvije šalice. Ona
se, dakle, pripremila za moj dolazak. To je bio dobar znak. Na trenutak sam bio u
iskušenju da joj kažem kako je Natko dobio poruku od Žive, nadajući se potajno da
bih joj se takvom viješću više približio. Ali, onda sam od toga odustao, dok ne vidim
što će biti dalje, a i zbog dogovora s momkom.
- Onda, što mi nosite? - upitala je Mina kad je rastočila kavu.
- Nije bogzna što - rekao sam. - Ali, ipak vjerujem da će vam biti novo i da se
nećete razočarati.
Govorio sam tako zato što sam sad imao i jedan adut više. Ponosio sam se što
sam našao onaj katalog Zabavne biblioteke i ono vlastoručno Andrićevo pismo
Jagiću, ali trebalo mi je još nešto, nešto jače. A kako sam se tih dana mnogo bavio
profesorom Hergešićem i onim njegovim separatom o Dežmanu, palo mi je na um da
je Hergešić prevodio za Andrićevu Zabavnu biblioteku, te sam poželio pogledati i u
Hergešićevu ostavštinu. I, tu sam sjajno pogodio: našao sam fotografiju na kojoj su
Hergešić i Andrić skupa u redakciji “Obzora”. To je bila moja jaka karta, jer tu sliku
Mina sigurno neće imati.
Tako sam sad otvorio fascikl i brzo istresao pred Minu fotokopije dvaju
dokumenata za koje mi se činilo da su manje važni. A onda sam u ruci zadržao
fotografiju na kojoj Andrić - koji je krupan, prava ljudeskara - sjedi za redakcijskim

102
stolom, a Hergešić - mršav i sitan - stoji pokraj njega. Ukratko sam objasnio o čemu
se radi.
Mina me je sa zanimanjem saslušala. A ja sam govorio opširno, uživajući u
njezinoj pažnji i čudeći se kako se to dogodilo da sam naišao na ženu koja me
zanima, nakon toliko godina. Objasnio sam joj sve o Hergešiću, spomenuo sam
Dežmana i njegovu funkciju glavnoga urednika, a onda sam pružio Mini fotografiju.
- Pa, to je super - rekla je ona. - Nisam o tome imala pojma! Pažljivo ću čuvati.
- A to je možda samo prvi trag - napuhavao sam se ja. - Trebat će još malo
istražiti, možda se nade još nešto na tu temu, možda i u Dežmanovoj ostavštini, jer
Andrićje i s njim surađivao...
Ja sam, naravno, već prije bio pažljivo pregledao Dežmanovu ostavštinu, ali
ništa slično onoj fotografiji nisam našao. Ali, važno mi je bilo podgrijavati tu temu i
zadržati Minin interes. Nadao sam se sad da će mi možda ona progovoriti o povijesti
svoje obitelji, o tome što je njoj Nikola Andrić i zašto se za njega zanima. Ali, ona
me je iznenadila: nakon što smo još neko vrijeme raspravljali o onoj fotografiji,
Minaje posegnula za fasciklom što ga je bila donijela sa sobom. Potom ga je otvorila.
- Evo - rekla je. - Da vam uzvratim. Možda će vas zanimati, a sigurno će
zanimati Natka...
Gurnula je preko stola prema meni svežanj papira. Bilo ih je možda pet-šest i
svi su bili rukom ispisani, i to nekakvom zelenom tintom, za koju nisam ni znao da li
još igdje postoji.
- Što je to? - upitao sam.
- To su Živina pisma - rekla je.
- Živina? - zabezeknuo sam se, jer nadao sam se svemu, samo ne tome.
- Zapravo, ne njezina, nego su to pisma upućena njoj.
- Od koga?
- Od njezine liječnice. Koja je nadzirala taj njezin sindrom. Pod sindromom je
Mina svakako mislila na meteoropatiju.
O tome ja s njom nisam nikad prije razgovarao, a činilo mi se da je slično i s
Natkom: Živina bolest nije se spominjala u Mininoj prisutnosti, kao da je to nekakva
sramota. Ili kao da Mina zapravo i ne vjeruje da je to prava bolest, nego nešto što se
snagom volje može prevladati. U svakom slučaju, o tome se šutjelo, a sad je Mina

103
najednom sama pokrenula tu temu.
- Nisam znao da je imala liječnicu - rekao sam.
- Još od djetinjstva, i uvijek istu - uzvratila je Mina zamišljeno. - Ja tu doktoricu
nisam nikad ni vidjela ni čula, a čini se da ju je i sama Živa rijetko viđala. Jer,
doktorica ne živi ni u Zagrebu ni u Zadru, nego negdje u Lici, u Otočcu ili Perušiću.
Ja sam se uvijek čudila, ako je tako velik stručnjak, kako onda... Ali, Živa mi je
tumačila kako u toj Lici postoji neki dispanzer za takve stvari, i to vrlo visoke razine,
šta ja znam.... U svakom slučaju, mala je toj liječnici vjerovala bez ostatka i stalno se
s njom dopisivala... A onda, kad je otišla, u prosincu, ponijela je sve, do posljednje
sitnice, samo su ta pisma ostala. Ne znam kako joj se to dogodilo... U prvi mah
nisam ni obratila pozornost, tek sam ih poslije našla, na samom dnu ladice u Živinoj
sobi... I zato sad...
- I o čemu su pisma?
- Pa, onako, o životu. O zdravlju tek tu i tamo, a više o odnosu čovjeka i
prirode, o načinu funcioniranja ljudskog organizma... Ja nisam mnogo razumjela, pa
sam mislila, možda ćete vi, ili Natko...
Privukao sam svežanj papira i bacio pogled na retke ispisane zelenom tintom. I,
tada sam pomislio da bi me toga časa mogao klopiti infarkt ili moždani udar, a da bi
bilo jako nezgodno da mi se to dogodi baš sad, baš ovdje, baš pred ovom ženom.
Jer, pisma su bila ispisana rukopisom koji je umjesto udesno, bio nagnut
ulijevo. Bio je to onaj isti rukopis kojim su na onom Tominom separatu bile ispisane
marginalije. Ljiljanin rukopis.

104
 5

Nisam znao što da mislim, a što je najgore, vjerujem da mi se to i na licu vidjelo.

Držao sam u rukama one papire i zurio u njih, a u glavi mi je odzvanjalo kao u
praznoj bačvi, i ja niti sam mogao odvojiti oči od zelenih redaka, niti sam mogao
protisnuti makar jednu riječ.
Jedino na što sam se mogao osloniti, bila je mogućnost da se tu radi o lažnoj
uzbuni. Jer, dakako, na svijetu ima mnogo sličnih rukopisa, a oni koji su nagnuti
ulijevo umjesto udesno osobito nalikuju jedan drugome. Osim toga, ljudima se
rukopis kroz godine mijenja, pa nigdje ne stoji da će oko šezdesete biti isti kakav je
bio oko dvadesete: iz iskustva znam da moj današnji rukopis ne nalikuje mnogo na
moj rukopis iz doba kad sam bio student. Ovo, dakle, nije morao biti Ljiljanin
rukopis i nisam imao nikakva dokaza da jest.
Uostalom, i kako bi mogao biti? Ona je otišla u Australiju i nikad se više nije
vratila, pa kako je onda mogla još sasvim nedavno biti Živina liječnica i pisati joj
pisma iz Otočca ili Perušića? Prije će biti da se radi o tome da sam ja u posljednje
vrijeme opsjednut Ljiljanom, ili, još točnije, vlastitom prošlošću i njezinim
značenjem. Eto, zato mi se i rukopis u tim pismima čini sličnijim Ljiljaninu nego što
možda objektivno jest.
Ali, već i sama mogućnost da su to Ljiljanina pisma silno me je uznemirila, i u
mojoj su se glavi - onako praznoj - stale kovitlati pretpostavke o tome što bi bilo i što
bi značilo da doista jest tako. To se onda odrazilo i na mome ponašanju, jer sam se
posve paralizirao i nisam bio kadar nastaviti razgovor. A što je još gore, bio sam
svjestan da Mina zapaža moje držanje i da se zacijelo pita što mi je, i s kakvim to
čovjekom ima posla. Nije joj, dabome, ni nakraj pameti da se tu radi o rukopisu koji
ja poznajem, nego pomišlja da sam ili bolesnik ili seronja.
I tako sam onda stao pentati nešto o tome kako mi se žuri, i kako osobito
zahvaljujem Mini, i kako mi je žao što sam je uznemirio, i sve takve gluposti.

105
Napokon sam otišao iz biblioteke crven u licu zbog blamaže i potpuno svjestan da je
sve ispalo posve drugačije nego što sam se nadao. Ja sam imao velike planove,
razradio sam bio strategiju kako ću Minu nagovoriti da se opet vidimo, a sad sam
pouzdano znao da ona ne osjeća ni najmanju želju da se sa mnom ovakvim ikada
više sretne.
I, već je to bilo dovoljno da me baci u najcrnju malodušnost. Ali, tome su se
onda pridružile još i druge stvari. Jer, kad sam došao kući i kad sam - ponajviše zato
da što prije zaboravim sramotu u knjižnici - stao čitati ono što je liječnica napisala
Živi, uvidio sam kako opet ne znam što trebam misliti. Čovjek bi očekivao da će ta
pisma sadržavati nekakve savjete, možda o zdravom načinu života, možda o
pozitivnom razmišljanju, možda o prijašnjoj ili budućoj terapiji, a nije bilo
isključeno ni da su se liječnica i Živa sprijateljile, pa da pisma imaju i neki malo
osobniji ton. A bilo je sve posve suprotno od toga. Jer, tu se zapravo razmatralo o
meteoropatiji općenito i načelno, o njezinim uzrocima i o njezinu značenju. Kao da
je liječnica pretpostavljala kako će Živa odmah biti zdravija ako bude razumjela što
je meteoropatija (koju je ona zvala meteorotropijom), kako nastaje, a osobito što
predstavlja u nekom višem, gotovo bi se reklo filozofskom smislu riječi.
Doista, u tim se zelenim retcima uporno razvijala ista misao: da je
meteoropatija zapravo neka vrsta atavizma. A to znači da je zaostala iz nekoga
ranijeg evolucijskog razdoblja, kao što su zaostale i druge osobine ljudskog
organizma, poput dlaka po tijelu ili crvuljka na slijepom crijevu. Tobože, ljudskoj je
vrsti nekada davno bilo potrebno i korisno da intenzivno osjeća promjene u prirodi
oko sebe, jer je to pomagalo u održanju života, u smislu zaštite od nevremena, a i u
smislu lakšeg pribavljanja hrane. Ili, da kažem onako kako se u jednome od tih
pisama izravno i govorilo: čovjek danas - na ovome stupnju razvoja - više ne bi
trebao biti uključen u prirodu, ne bi trebao biti s njome povezan i njoj ovisan, jer to
mu samo smeta, to ga unazađuje i to, kod nekih osoba poput Žive, izaziva i prave
zdravstvene probleme.
Pa se onda govorilo o tome kako mi nismo ni svjesni u kojoj smo mjeri još
uvijek prirodna bića i u kojoj nas mjeri to koči na putu prema nečemu višem i
boljem. Nizali su se potom i primjeri. Kako nam se koža ježi kad nam je hladno, kao
što nam se ježila onda kad smo još imali krzno, jer to pridonosi očuvanju topline.
Kako žena koja bude prisiljena negdje roditi sama, bez pomoći drugih žena, ipak zna
što činiti s djetetom, jer to joj priroda govori. Kako je i ta toliko razvikana ljubav
zapravo zaostatak prirode u nama, jer žene biraju one muškarce za koje im se čini da
će im dati zdravo i jako potomstvo, a muškarci biraju one žene za koje im se čini da
mogu dobro rađati, pa im se zato toliko sviđaju stražnjice i grudi, koje upravo tome

106
služe.
Ne mogu sad sve to ponoviti, a nije ni potrebno (premda pisma i danas čuvam),
nego ću dodati samo još jedno, možda najvažnije. U pismima se tvrdilo kako je i
ljudsko društvo u velikoj mjeri organizirao po prirodnim načelima i o njima ovisno, a
da mi to i ne znamo. Na primjer, žene žive dulje od muškaraca, a muškarci dulje
mogu imati potomstvo. Žene žive dulje zato da bi svojim kćerima pomagale oko
djece i tu djecu odgajale. Muškarci ostaju dugo plodni zato što se ponekad događa da
svi mladi muškarci izginu, pa tada starci mogu obnoviti pleme s mladim ženama.
Kažem, bilo je togajoš, ali ja to ovdje ne mislim sve prepričavati. Ponovit ću
samo da sam bio zbunjen i da nisam znao što trebam misliti, utoliko više što me je
sve to donekle podsjećalo na ono što sam bio našao u Tominu fasciklu. Tomo je imao
potrebu da svome poslu dade nekakvu načelnu podlogu, pa je posegnuo za klasicima,
a autorica ovih pisama na tu je potrebu odgovorila tako što je sama nizala dokaze i
argumente. Pitanje je samo bilo je li Živa u sve to povjerovala i što su joj značila ta
pisma. Ukratko, ima li - da više ne okolišam - njihov sadržaj kakve veze s njezinim
nestankom?
No, da sam ja kojim sretnim slučajem i znao što trebam misliti, opet ne bih
mislio, jer tada su se događaji opet zakotrljali, pa su od mene tražili da djelujem, a ne
da razmišljam. A ja sam cijeli život mnogo razmišljao (premda bez nekakva osobitog
rezultata), a malo sam djelovao, tako da me je potreba za djelovanjem sad silno
uznemirila i tražila čitavu moju pažnju. Ili ovako: kad sam djelovao, morao sam se
tome sasvim predati, pa makar i bez razmišljanja.
Začulo se zvono na vratima. A ja sam odmah znao da će to biti nešto neobično,
jer nikoga nisam očekivao, a onaj tko bi kanio doći, svakako bi se bio najavio.
Bio je Natko.
Stajao je na pragu i držao u ruci mobitel. Displej je bio rasvijetljen i momak je
zurio u njega. Očito, imao je opet nekakvu vijest, i nije mogao dočekati da mi je javi,
nije imao čak ni toliko strpljenja da telefonom provjeri jesam li kod kuće. Okrenuo je
displej prema meni i ja sam još ondje, na vratima, mogao vidjeti o čemu se radi.
- Pogledaj, striče - dahnuo je dečko.
Bila je to fotografija. A na fotografiji bila je Živa.
Nije bilo nikakve sumnje da je to upravo ona, i nije bilo sumnje da je sama sebe
uslikala uz pomoć mobitela, to se vidjelo po kutu snimanja, a djelomično i po
rasvjeti. Stajala je negdje na otvorenom, u prirodi, i blago se smiješila, a na sebi je

107
imala onu istu zelenu vjetrovku u kojoj je - dobro sam se sjećao - došla k meni one
prve večeri. Bio je dan, slutilo se da negdje sja sunce, jer vidjele su se sjene. Nazirao
se u pozadini jedan krivi bor, pa nekakvo sivo stijenje, a potom i obrisi plavkastih
brda u daljini.
Uhvatio sam Natka pod ruku i uvukao ga u stan. On je hodao za mnom kao
robot, kao da zapravo i sad mjesečari. Njime je tresla ljubavna groznica kao što je on
tresao onim mobitelom gurajući mi ga stalno pod nos. Je li moguće da je sve to samo
zato što on od Žive očekuje da mu rodi zdravo potomstvo, kao što je pisalo u onim
papirima? Zar ovakva ljubav ne bi morala biti nešto više?
Ušli smo, dakle, u stan, pa smo sjeli i zapalili cigarete, a onda sam ja stao
pažljivije proučavati sliku na mobitelu. Čak sam uzeo i povećalo i uz njegovu pomoć
razgledao sliku do najmanjih pojedinosti.
- Opet se ne vidi s kojeg je broja poslano - rekao sam.
- Nije ni važno - zavrtio je Natko glavom. - Važno je da je živa i zdrava i da mi
se javlja. Rekao sam ti da će se javiti.
- Rekao si - potvrdio sam. - Ali, zašto ne otkrije nešto više?
- Vjerojatno ima neke svoje razloge.
Ili možda tuđe? Možda su to razlozi one doktorice koja je Živi pisala pisma?
Možda su to razlozi tajanstvenog doktora Krste Rozjana za kojega nitko u liječničkoj
udruzi ne zna da postoji? Možda su to razlozi one čudne grupe s kojom se Živa
svakodnevno sastajala? No, kako da sve to kažem Natku? Kako da ga prizemljim, a
da ga ne povrijedim? A osim toga, tko kaže da sam upravo ja pozvan da nekoga
prizemljujem, kad sam povodom onih pisama pisanih zelenom tintom i sam odletio
kao balon? Upitao sam:
- Tebi ništa ne govori ovo što se vidi iza nje?
- Ništa - zavrtio je momak glavom. - To je negdje vani, valjda u šumi... Otraga
su brda, ali to je odviše sitno, pa se ne razabire, može biti i Biokovo, ali i
Vukomeričke gorice.
Zašto je spomenuo baš Biokovo? Zašto nije rekao Velebit, kad je Velebit najviše
planina u Hrvatskoj? Zar zato što mu je ondje otac poginuo? Možda Natko i Jelka,
kad razgovaraju između sebe, izbjegavaju spomenuti ime te planine? Što je Natku
Biokovo i što su mu Vukomeričke gorice? Tada sam se trgnuo i ponovno posegnuo
za mobitelom i za povećalom. Uzeo sam još pomnije analizirati sliku.

108
 - Nešto mi je tu poznato - rekao sam.
Natko me je začuđeno motrio, a ja gotovo da sam požalio što sam to rekao, jer
sad je postojala opasnost da ga razočaram. Ali, javila mi se slutnja i ja sam reagirao
spontano, a sadje tu slutnju trebalo provjeriti, pa makar i uz cijenu da se Natko
rastuži.
Otišao sam do pisaćeg stola i odande uzeo kutiju za cipele na kojoj je pisalo
“Borovo”. Otvorio sam njezin poklopac, a onda nasumice uzeo svežanj fotografija:
budući da ih je ondje bilo na stotine, nije zapravo bilo ni važno koje ću uzeti. Onda
sam te fotografije stavio na stolić pred nama, pa ih raširio. Dok me je Natko u čudu
gledao, ja sam stao jednu po jednu uspoređivati s fotografijom na mladićevu
mobitelu.
Jer, učinilo mi se u jednom času da sam ponešto od onoga što je na slici
okruživalo Živu već negdje prije bio vidio. Onaj krivi bor nije mi bio sasvim nov,
one sive nakupine kamenja činile su mi se nekako poznate, ona brda u daljini na
nešto su me podsjećala. Pažljivo sam motrio sve to.
A onda me je odjednom presjekla misao da sam možda napravio strašnu
pogrešku. Jer, kad mi je Jelka, Natkova mati, davala te slike, onda me je zamolila da
njezinu sinu ne govorim o njima, a pogotovo da ne govorim kako su nastale niti gdje
su pronađene. Jer, bojala se da će Natka sve to uznemiriti, možda i povrijediti, pa
nije željela dirati staru ranu. A ja sam sad na to obećanje zaboravio i posegnuo sam
za onom kutijom kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Trebalo je brzo smisliti
nekakvo objašnjenje. Doista, momak je upitao:
- Kakve su ti to slike?
- To je iz moga Zavoda - rekao sam. - Ostavština jednog manje poznatog pisca.
Amaterski se bavio fotografijom. Ja to moram probrati i srediti, pa sam ponio kući.
Gledam sad ovaj krajolik iza Žive i učinilo mi se kao da sam već na tim njegovim
slikama...
I, upravo u trenutku dok sam to govorio, slike su se preklopile. Moram to tako
reći, jer nemam drugoga izraza za ono što se zbilo. Doista, u lijevoj sam ruci držao
mobitel sa Živinom slikom, u desnoj jednu od Tominih fotografija, i odjednom sam
postao svjestan da su obje slike snimljene takoreći s istoga mjesta. Jer, i kod Tome se
vidio onaj krivi bor, i stijenje, i brda u daljini.
- Čekaj - uzviknuo je Natko koji je virio preko moga ramena. - Pa to je to! Gdje
je to snimljeno?

109
 - Eh - otezao sam - nije to tako jednostavno.
- Kako nije jednostavno? - sve se više zagrijavao Natko. - Valjda autor
fotografije zna gdje ju je snimio! A ako doznamo gdje je to snimljeno, znat ćemo i
gdje je Živa!
Ja sam još trenutak ili dva provjeravao. Samo su se u jednom detalju dvije slike
razlikovale: kod Tome se u pozadini vidio i šiljasti krov nekakve kuće, a na mobitelu
toga krova nije bilo. Ali, to nije značilo da ga doista nema, nego ga je možda tek
Živa zaklonila.
- Moglo bi biti isto - rekao sam. - Ova stara fotografija snimljena je na Velebitu.
- Na Velebitu? - zgranuo se Natko. - Pa što Živa radi na Velebitu?
- Ne mora značiti da je ona na Velebitu - rekao sam. - Nije sigurno da je to baš
sasvim ista stvar. Osim toga, nemoj zaboraviti da je Velebit dug stotinu i pedeset
kilometara, a ja ne znam koja je točna lokacija.
Natko se na trenutak zamislio, a onda je rekao nešto što me je donekle uplašilo.
- Velebit - rekao je. - Vrh planine. Ima li ondje i vječnoga snijega? Rečeno je da
će je odvesti na planinu...
On je, naravno, milio na Nazora i na njegovu Živanu: božica zemlje biva svake
zime odvedena na vrh planine, gdje se nalazi utvrda boga Črta. A ja sam već bio
pomislio da se Natko otresao te šašave misli i da se uhvatio realnijih stvari. Pogotovo
sad, kad djevojke već toliko dugo nema, i kad to nipošto nije poetska fantazija, nego
ozbiljna životna činjenica.
Ali, Natko je očito i dalje vjerovao kako je netko Živu silom odveo. A nije se
pitao kako je onda moguće da ona ima mobitel, da tim mobitelom sebe snima, a onda
njemu šalje sliku. I dalje je on plovio u oblacima, i kako da ga ja sad vratim na
zemlju, i kako da pri tome ne prekršim obećanje što sam ga dao Jelki?
- Mislim da moramo biti oprezni - rekao sam. - Čekaj da još malo provjerimo.
Tako sam onda stao prevrtati po onim fotografijama, dok me je Natko motrio
pažljivo i s ustreptakm nestrpljenjem. Nije potrebno da sada podrobno opisujem
kako su stvari dalje tekle, bit će dovoljno ako kažem da se našlo još nekoliko
fotografija - zapravo, njih desetak - na kojima se vidio isti onaj pejzaž kao i na
Živinoj snimci. Sve je manje bilo sumnje da je to isto mjesto. Dok smo razgledali te
fotografije, Natko se glasno iščuđavao kakav je to manijak taj pisac koji je to
uslikao, kad snima isti krajolik na bezbroj načina i u bezbroj osvjetljenja, u različita

110
godišnja doba. No, nije se imao kad baviti tim pitanjem, jer očito ga je sličnost onoga
na fotografijama i onoga na mobitelu sve više zaokupljala. I, zato me je sad upitao
nešto što je zvučalo mnogo razumnije od onoga o vrhu planine i vječnome snijegu.
- Dobro - kazao je zamišljeno - taj pisac očito dobro poznaje Velebit. Svakako
nam on može reći gdje je ovo snimio?
- Ne može - rekao sam. - Kažem ti da je ovo ostavština. Čovjek više nije živ.
Natko nije pitao dalje, ali je bilo očito da ne odustaje od traga za koji se tako
grčevito uhvatio. A ja sam mu želio nekako pomoći, jer sad mi je bilo jasno da
mislim isto što i on: stvar treba provjeriti. Samo, kako da to pokrenem, a da ne
otkrijem kako je sve ovo pred nama snimio Natkov otac? Što ako se dečko sam toga
sjeti? No, tada mi je on i nehotice pomogao.
- Ipak - rekao je - možda nije sve izgubljeno. Možda se može doznati kamo je
taj pisac odlazio, na koji dio Velebita.
- To znam i sad - rekao sam - jer je čovjek o tome i pisao. Odlazio je na
središnji dio planine. U Gospiću mu je bila baza.
Govorio sam istinu: Tomi je doista baza bila u Gospiću i odande je on kretao na
Velebit. Jednom sam ga čak ja pratio do Gospića, a onda sam produžio prema
Karlobagu, premda me je on i tada zvao da pođem s njim. Da sam pošao, tko zna što
bi se dogodilo. Možda bi me bio posvetio u svoje tajne. Možda bih nešto bolje
razumio. Možda bih počeo odlaziti na planinu s njim, možda Tomo ne bi poginuo?
- Onda je stvar jasna - rekao je Natko. - Treba ići u Gospić.
- Tko treba ići?
- Ja. A ako mi se ti želiš pridružiti... Naravno da sam želio. Otkako sam
razabrao da su one slike podudarne, i sam sam mislio da upravo to treba učiniti. A
osim toga, to mi je otvaralo i jednu drugu priliku, do koje mi je bilo silno stalo.
Možda bih današnji loš dojam iz knjižnice mogao nekako popraviti?
- Možda bismo trebali pozvati Živinu tetu - rekao sam.
- Misliš? - na trenutak je oklijevao Natko, a onda rekao: - Nemam ništa protiv.
Ja ću posuditi auto od jednog prijatelja, on mi je već i prije posuđivao, neće biti
problema... Ja bih da krenemo odmah sutra, ako ti nemaš ništa protiv...
- Tko će obavijestiti Minu? - upitao sam oprezno.
- Ja ću - rekao je Natko. - To se ne može preko telefona.

111
 6

Kažu da postoje teme kojih se treba čuvati. Jer, kad čovjek neku od tih tema uzme
kao svoj intimni problem - bez obzira na to čini li to vlastitom voljom ili stjecajem
okolnosti - ona ga toliko zaokupi da počne određivati kako će on shvaćati sebe, a
kako svijet oko sebe, pa čak i kako će uopće opažati zbilju, što će u njoj uočiti, a što
previdjeti. A to ga, dakako čini jednostranim, ranjivim i podložnim svakakvim
manijama. Svatko to zna: kad si zaljubljen, onda te sve što ti uđe u vidno polje
podsjeća na ljubav i o ljubavi svjedoči; kad ti netko blizak umre, onda te sve što
vidiš, čuješ i osjetiš podsjeća na smrt i o njoj govori. A kad čovjeka zaokupi kakva
ideja - filozofska ili politička - onda mu sve pojave ovoga svijeta izgledaju tako kao
da tu ideju potvrđuju i na nju se nadovezuju.
Govorim sve to zato da bih pokušao dočarati kako mi je bilo toga ožujka u
Gospiću i da bih naglasio kako sam se tjeskobno i izgubljeno osjećao. Jer, mene su u
isto vrijeme mučile tri napasne ideje, pa me je sve što bih doživio uvijek ponovno na
njih vraćalo. Stalno sam mislio - stalno sam bio prisiljen misliti - i o ljubavi i o smrti
i o utjecaju meteorologije na povijest. A pri tome, te su tri stvari nailazile u različitim
kombinacijama, pa umjesto da jedna drugoj smetaju, one su jedna drugu snažile i
podržavale, nastojeći zajedničkim snagama posve ovladati mojom sviješću.
Jer, bila je tu ponajprije ljubav. Jasno sam osjećao kako mi se događa nešto za
što sam odavno mislio da mi se više nikada neće dogoditi: počeo sam se zaljubljivati.
A pri tome sam bio svjestan da mi je šezdeset i šest godina, pa da ta pojava, ako već
nije smiješna, onda je svakako žalosna, jer kakvu bi perspektivu mogla ta moja
ljubav imati, koliko bi mogla trajati i što bi mi mogla donijeti? A osim toga, ako se
sad prepustim tome osjećaju, onda ću očito morati revidirati cijelo svoje shvaćanje
vlastitog života, morat ću početi na taj život drugačije gledati i drugačije ga
ocjenjivati. Ja se nisam oženio zbog Ljiljane i mislio sam da se time moja kvota
ljubavi ispunila: to možda jest glupo i staromodno, ali toga sam se ja cijeli život
držao, pa sam se čak pomalo i ponosio tim svojim čudaštvom. A sad, na kraju, ja

112
odjednom od svega odustajem, zaljubljujem se u drugu ženu i pripravan sam zbog
nje napustiti i svoj način života i uvjerenja kojih sam se tokom toga života držao. I,
osjećam da ne mogu učiniti ništa, da mora biti upravo tako kako jest.
Prvi put sam sad bio malo dulje u Mininu društvu i to je presudilo. Ono što sam
do toga trenutka prema njoj osjećao bilo je možda naklonost, možda simpatija,
možda fizička privlačnost; a sad sam odjednom postao svjestan da je sve to nešto
mnogo ozbiljnije. Dok smo se vozili autocestom - a dan je bio sunčan i možda malo
previše topao za to doba godine - ja sam imao priliku da Minu pažljivo gledam, a da
to ne bude upadljivo, da je slušam i postavljam joj pitanja, a da to ne bude
nepristojno. Sjeli smo tako da je ona bila pokraj Natka, koji je vozio, dok sam ja bio
na stražnjem sjedalu. Tako sam sve vrijeme motrio Minin profil, njezin lijepi vrat s
paperjem kose u pregibu, a ona se povremeno okretala k meni i tako sam imao
mogućnost vidjeti da je još ljepša nego što sam mislio i zaključiti da je pametnija
nego što sam procjenjivao. Nismo uopće razgovarali ni o Živi niti o razlogu zbog
kojega idemo u Gospić, nego smo naklapali o politici - ponajviše o onome skandalu
zbog kojega su dva ministra dala ostavke i sad se protiv njih vodi istražni postupak -
tako da se nisam morao jako koncentrirati na temu, nego sam mogao gledati, slušati i
pamtiti. A to je onda učinilo da shvatim kako se zaljubljujem i kako me sve što
čujem, vidim i pomislim uvijek vraća na temu ljubavi.
Jasno sam osjećao kako pomalo gubim sposobnost razboritog zaključivanja, a
prepuštam se nagađanjima i maštarijama. Recimo, razloge zbog kojih je Mina
odlučila krenuti s nama, ja sam sebi tumačio onako kako mi je odgovaralo. Premda
mi je Natko slikovito opisao kako je bila impresionirana kad joj je pokazao onu
Živinu sliku na mobitelu, premda je istaknuo kako Mina nije bila nimalo ljubomorna
što se djevojka nije javila njoj nego njemu, ja njezinu odluku da krene u Gospić
nisam tumačio onako kako bi je tumačio svatko razuman - to jest da Mina naprosto
voli svoju nećakinju i da se osjeća odgovornom za nju - nego sam pomislio kako je
ona namjerila krenuti s nama zato da bude u mojoj blizini. I koliko god da sam tu
misao nastojao odgurnuti od sebe, ona se ipak stalno vraćala, i lijepo sam osjećao
kako me grije i kako me sladi iznutra.
A mora biti da sam pod utjecajem te misli promatrao i sve oko sebe, da sam u
tom svjetlu vidio i Gospić, i hotel, i sve one zbiljske okolnosti u kojima smo se
morali nekako snaći. Jer, stigli smo u grad oko podneva i uzeli smo svatko svoju
sobu, što je zapravo bilo jedino moguće rješenje. Ali, sve su sobe bile na istom katu -
na trećem - a ja sam prije zapamtio broj Minine sobe nego broj svoje. I, osjećao sam
kako se u meni bude neke posve nerealne nade i sanjarije, kako počinjem razmišljati
na način na koji nisam razmišljao još od mladosti, i vidio sam da me te misli raduju,

113
koliko god da sam ih se i sramio. Zato ih neću ovdje podrobnije prepričavati: reći ću
tek toliko da mi je odmah palo na pamet kako bi bilo sjajno kad bi bilo načina i
mogućnosti da usred noći Mina dođe u moju sobu ili ja u njezinu.
Kad smo se smjestili i kad smo se našli na kavi u predvorju hotela, pokazalo se
da nemamo nikakva plana i da bi nam bilo bolje da smo putem razgovarali o tome, a
ne o stvarima koje nas se ne tiču. Jedino što smo imali, i od čega smo mogli krenuti,
bila je ona Živina fotografija: Natko ju je još u Zagrebu prenio u kompjutor, a potom
isprintao u dvadesetak primjeraka. Tako ćemo moći ljudima u Gospiću pokazivati
slike, nadajući se da će netko prepoznati krajolik na njima. Radi iste svrhe, ja sam
ponio nekoliko onih Tominih crno-bijelih fotografija. Tek kad uz pomoć te
dokumentacije nešto utvrdimo, moći ćemo krenuti na teren, u Velebit. A u koji dio
Velebita, kojim prijevoznim sredstvom i s kakvom opremom, o tome još nismo ni
mislili.
A kad smo bili pri kraju s kavom, Natko je odjednom rekao kako ima još jednu
ideju. Poznaje on ovdje mladića s kojim je skupa polagao prijamni ispit na fakultetu,
a poslije se s njim i sprijateljio. Tome je momku onda iznenada - negdje u sredini
drugoga semestra - nestalo novca, jer mu je netko umro ili se dogodilo nešto slično.
Taj dečko - a zvao se Rukavina - sad živi u Gospiću, i radi, navodno, kao učitelj na
određeno vrijeme u okolnim selima. Natko nema ni njegova telefona ni adrese, ali se
nada da će u ovolikom gradu razmjerno lako ući čovjeku u trag, koliko god da u
Gospiću ljudi po imenu Rukavina sigurno ima na stotine. Ali, Natko je slučajno znao
da ovaj Rukavina ima obiteljski nadimak Delko. Kanio je još istoga časa krenuti u
potragu za tim Delkom.
Mina je pak izjavila kako bi rado malo prilegla, jer da oduvijek strahovito pati
od putne groznice, pa tako i prethodne noći - uoči ovoga posve kratkog putovanja -
jedva da je išta spavala, te joj to sada nedostaje. Onda je Natko ustao i otišao, a nas
dvoje smo posjedili još pet minuta, a zatimje i Mina krenula. Prethodno smo se
dogovorili da ćemo se vidjeti u tri sata na ručku u hotelskom restoranu.
Tako sam izašao da se prošećem po gradu. Nisam u Gospiću bio prvi put, pa
sam otprilike znao što me čeka. A opet, nisam mogao izbjeći onaj osjećaj koji sam
uvijek imao u takvim gradovima: osjećaj da vrijeme tu sporije teče. Znao sam iz
iskustva daje taj doživljaj vremena zapravo posljedica doživljaja prostora. Jer,
Gospić je, dakako, imao lijepo uređen centar i u tome centru sve važne institucije, a
te su institucije sve bile jedna do druge. Dok bi u Zagrebu čovjek obišao gradsku
upravu, sud, muzej, gimnaziju i ne znam što još, sit bi se nahodao i navozikao. A
ovdje sam ja u šetnji sve to začas optrčao, i kad mi se učinilo da sam kružio sat

114
vremena, ispalo je da nije prošlo ni dvadeset minuta. Vrlo je lako mogće da je taj
dojam usporenosti dolazio i odatle što sam ja priželjkivao da vrijeme što brže prođe,
pa da dođu tri sata i vrijeme kad ću se opet sastati s Minom. Ukratko, ljubav je
odredila i moj doživljaj toga lijepog grada.
Ali, dogodilo mi se onda na toj šetnji nešto što je poremetilo moj mir i odagnalo
slatku maglicu zaljubljenosti koja me je ovijala sa svih strana kao pamuk. Jer, u
samome središtu grada naišao sam - uz ogradu maloga parka - na oglasnu ploču na
kojoj su bile uglavnom osmrtnice, ali se mogao pronaći i pokoji plakat što je pozivao
na ples ili na tečaj gitare i stranih jezika. Stao sam pregledavati te natpise - sad mi se
čini: kao da me je vodila neka nevidljiva ruka - i tako sam naišao i na oglas kojim se
obavještavalo kako će sutradan, u prostorijama narodnoga sveučilišta, neka doktorica
održati predavanje na temu proljetnih alergija. Doktorica se zvala Danica Šimunić, a
ispod njezine slike je pisalo da je šefica alergološkog dispanzera u Otočcu. Mene je
privukla slika.
Nije bila osobito oštra, pomalo je nalikovala na fotografije za osobne
dokumente, i na njoj je liječnica gledala ravno u objektiv fotoaparata. Imala je
frizuru u obliku kacige: kosa je bila svijetla, pa je, dakle, mogla biti i plava i sijeda.
Jer, liječnica je bila u godinama kad bi sjedine bile posve normalna stvar. Bila je
otprilike moje dobi. Iskusna gospođa, dakle. Ali, ja nisam mogao odvojiti pogled od
njezina lica. Premda su dobar dio toga lica prekrivale naočale s podebljim okvirom,
premda su se rubovi lica gubili u sjeni kose, meni se ipak činilo da to lice poznajem.
I što sam više gledao, to sam čvršće u to vjerovao. Ono na slici mogla je biti Ljiljana.
Doista, žena na fotografiji izgledala je točno onako kako sam zamišljao da bi
Ljiljana mogla izgledati nakon četrdeset godina. A zamišljao sam to često i ta se
slika pomalo uobličila i učvrstila u mojoj glavi. I, bila je silno nalik na ovu
fotografiju na oglasu. A upravo to me je i plašilo. Pretpostavljao sam u tim
maštarijama da je Ljiljana zadržala svoju nekadašnju frizuru u obliku kacige, jer mi
se to činilo neodvojivom crtom njezine osobnosti. Isto sam tako vjerovao da joj je
kosa i dalje svijetla, kakva je i nekada bila, bez obzira na to da li je sad boji ili je
ostavlja sijedu. Napokon, vjerovao sam i da Ljiljana u starosti nosi naočale, jer ih je
već onda - prije tridesete - trebala za čitanje.
Zurio sam u fotografiju i iščuđavao se njezinoj sličnosti s nečim što je do toga
trenutka postojalo samo u mojoj mašti. A pri tome sam bio svjestan da je način na
koji vidim tu sliku posljedica stanja u kojem se nalazim. Jer, počeo sam se
zaljubljivati u Minu, a to znači prekid s Ljiljanom i s uspomenama na nju, pa ne
samo da svuda oko sebe vidim nešto što se tiče sadašnje ljubavi, nego se pomalja i

115
bivša ljubav boreći se za svoje pravo. Nije mi ostalo drugo nego da onu fotografiju
na plakatu snimim mobitelom, a potom da se udaljim od oglasne ploče.
Ali, ni time nisam stekao potpunu slobodu. Rekao sam već prije da su mene
tada opsjedale ljubav, smrt i meteoropatija, pa ako sam sad uspio - barem privremeno
- pobjeći od ljubavi i od njezine sveprisutnosti, odjednom mi se javila smrt, da bi
upozorila kako sve na ovome svijetu može i na nju podsjećati i kako i s njom imam
neke neraščišćene račune. Jer, zaobišao sam onaj park i našao se na ulazu u malenu
ulicu u kojoj - barem na prvi pogled - nije bilo ničega zanimljivog. A ipak, uličica mi
se odmah učinila poznatom, i ja sam zašao u nju, ne znajući ni sam zašto to činim, ali
znajući što trebam tražiti. Jer, činilo mi se da bi se na lijevoj strani morala ukazati
velika željezna kapija s dvije lavlje glave što u zubima drže kucala. A samo nekoliko
koraka dalje moralo je biti parkiralište, u to sam bio siguran.
Nisam se prevario. Kuća na lijevoj strani bila je, doduše, obnovljena, crna vrata
bila su svježe obojena i lavlje glave svjetlucale su na suncu, a nisu bile prašne kao
nekad. Nije bilo sumnje da je to ona ista kapija. A malo naprijed bilo je i parkiralište,
doduše sad s rampom i automatskom naplatom, ali se ipak jasno prepoznavalo. Tu,
na tome parkiralištu, ja sam propustio priliku da s Tomom odem na Velebit.
Tada sam još vozio auto, pa sam dovezao Tomu u Gospić i ostavio auto na tome
parkiralištu, a onda smo otišli na kavu i poslije se pred ulazom u parkiralište rastali,
pa je Tomo otišao za svojim poslom, a ja prema Karlobagu. Moglo je to biti 1986.
Gospić me je, eto, podsjećao na Tominu smrt i na tajnu koja je tu smrt obavijala, pa
sam znao da će me za cijelog boravka u tome gradu i ta misao pratiti.
Dok sam stajao tako na pločniku i žmirkao od sunca gledajući niz ubcu, kod
rampe na izlazu iz parkirališta pojavio se golem crni terenac. Vidjelo se kako je
vozač ispružio ruku i umetnuo karticu u automat, a potom se rampa digla i terenac je
izašao na ulicu. Skrenuo je desno i uputio se prema glavnoj ulici. Na tome putu
prošao je kraj mene i ja sam tada prvi put mogao vidjeti vozača; prije nisam mogao,
jer je svjetlo odbljeskivalo od vozačkog stakla. Kratko sam ga spazio, pa ne mogu
biti siguran, ali ako sam se prevario, nije valjda čudo što sam se prevario upravo na
taj način.
Jer, za volanom je - posve sam u vozilu - sjedio onaj mladić što sam ga prvi put
vidio kod stare Sveučilišne knjižnice, onaj mladić od kojega je Natko zazirao, onaj
što smo ga nazvali Črt, a poslije se pokazalo da se zove Tvrtko. Što taj radi u
Gospiću? Što radi u terencu koji - u to sam posve siguran - ima upravo gospićku
registraciju? Zar je moguće da je i on tu negdje, da možda ima neke veze sa Živinim
nestankom? Zar je moguće da je u pravu Natko kad se stalno vraća na svoje fantazije

116
o tome kako je Živa oteta, kako je odvedena na planinu i kako ovaj dečko ima u
tome presudnu ulogu? Nisam znao što da o svemu tome mislim, ali sam jasno
osjećao kako nipošto nije slučajno - ili, da se preciznije izrazim, kako je simbolično -
što ja toga momka vidim upravo na ovome mjestu, koje je za mene mjesto Tomine
smrti. Jer, Črt je - ne samo za Natka, nego i za samoga Nazora - zapravo simbol
smrti, mraka i praznine.
Stresao sam se na te misli, a onda sam se okrenuo i otišao u hotel. Hotel je,
dakako, bio blizu i stigao sam onamo prije nego što sam se nadao. Kad sam pogledao
na sat, vidio sam da je istom prošlo dva i da imam gotovo sat vremena do ručka i do
susreta s dvoje svojih suputnika. Popeo sam se u sobu, odškrinuo prozor i upalio
televizor. Potom sam se izvalio na krevet s pepeljarom na trbuhu, u namjeri da
pogledam vijesti.
Ali, vijesti su već bile završile i sad su davali neku znanstveno-popularnu
emisiju o uraganima. A ja sam, naravno, smjesta pojačao ton i ostao ondje
nepomičan i zblenut, jer sad mi se javila i treća od tri teme koje me u posljednje
vrijeme opsjedaju, a to je odnos vremena i ljudskoga svijeta, odnosno ljudske
povijesti. Emisija je bila napravljena onako kako danas te stvari rade mladi ljudi: s
brzom izmjenom kadrova, s korištenjem arhivskog materijala, s umecima iz igranih
filmova i s mnogo glazbe koja je pratila radnju. A govorilo se najviše o tome kako
uragani nastaju i što se protiv njih može učiniti.
Pa su onda tu bili animirani crteži o susretu toploga i hladnog zraka, o tome
kako nastaje rotacija, o važnosti smjera rotacije (kao kazaljka na satu ili suprotno),
pa o brzinama vjetra i o sličnim stvarima. Ali, najzanimljivije je bilo što se autori
emisije nisu zadovoljavali time da samo informiraju gledatelje, nego su smatrali za
svoju dužnost i da razbiju neke njihove zablude. Zato su potkraj emisije stali govoriti
o nečemu što su nazivali urbanom legendom, a to je vjera u postojanje tzv.
meteorološkog oružja.
I objasnili su: legenda kaže kako velike sile razvijaju - ili su već i razvile -
instrumente koji im omogućuju da kod susjeda, u neprijateljskoj zemlji, izazovu
vremenske nepogode: prvo oluje s tučom, pa onda ekstremne temperature, a napokon
i razorne vjetrove koji ruše sve pred sobom i izazivaju plimne valove koji potapaju
cijele gradove. Autori emisije tvrdih su kako su sve to gluposti i izmišljotine, kako se
ništa u vezi s vremenom ne može čak ni dugoročno predviđati, jer postoji suviše
velik broj faktora koji na vrijeme utječu. A iz toga slijedi da je posve nemoguće
utjecati na meteorološka zbivanja ili ih usmjeravati. I još su pustili nekakav spot u
kojem Donald Sutherland igra čovjeka koji - valjda - pravi kišu, jer ima sa sobom

117
nekakav stroj, a dok on bježi u automobilu, iza njega se vidi kako se silnom brzinom
skupljaju nad brdom crni oblaci i kiša počinje.
Sve je to bilo lijepo i uvjerljivo, ali meni nije mnogo pomoglo. Jer, ja sam se
najprije uvjerio kako me problem vremena svuda čeka i kako mi skače u glavu onda
kad mu se najmanje nadam, a onda sam se stao i pitati trebam li možda uzeti u obzir
i ovakve ideje, koliko god fantastične bile? Jer, onaj tko se bavi utjecajem vremena
na ljudski organizam - pa zbog toga proučava i meteoropate među koje pripada i
Živa - zacijelo vjeruje i da je vrijeme nekakvo oružje, možda ne baš u onom smislu
kako to kaže urbana legenda, ali nekako slično? Možda vjeruje kako je globalno
zagrijavanje - a time i sve očitija promjena klime i sve veća njezina nepredvidljivost
- dio nekakva specijalnog rata? Tko zna kakve bi ciljeve sve to moglo imati? Tko
zna kakvu bi ulogu u svemu tome mogli igrati ljudi poput doktora Krste Rozjana, ili
čak - zašto ne - Ljiljane ili njezine dvojnice Danice Šimunić?
A kad mi je to palo na pamet, vidio sam da sam otišao predaleko i da s tim
moram prekinuti. Moram stati na noge, moram se sabrati. I dalje će me, doduše,
odasvud vrebati ljubav, smrt i vrijeme, ali ću barem znati zašto je tako i bit ću
pripravan da se s tim suočim, da hladno primim sve što dolazi, pa i vlastite misli i
vlastite osjećaje. Bilo je dvadeset do tri i ja sam odlučio sići u predvorje i ondje
pričekati Minu i Natka.
A ondje se recepcionar dosađivao pred televizorom (vjerujem da je i on gledao
istu emisiju kao i ja, ali sad je ona završila), pa nije imao ništa protiv da se upusti sa
mnom u razgovor, i da mi eventualno dade neke obavijesti ako su mi potrebne. Bio
je to mlad čovjek, visok i vitak, s jakim crnim brkovima i gustom kosom, a vedrih i
poštenih očiju. Pomislio sam kako me neće ništa koštati ako svoj detektivski posao
započnem upravo od njega.
Zato sam izvadio jednu od onih fotografija što ih je Natko bio isprintao s
mobitela. Nakon uvoda - u kojem sam smuljao nešto o tome kako je ono na slici
moja nećakinja, koja se hvali svojim penjanjem po Velebitu, ali neće reći gdje je
zapravo bila, nego traži od nas u obitelji da pogodimo - pokazao sam mu sliku i
upitao ga da li mu onaj krajolik koji se vidi preko Živina ramena išta govori. Momak
je pažljivo promotrio sliku, a onda me pogledao onim svojim vedrim pogledom.
- Mjesto ne prepoznajem - rekao mi je. - Ali, zato prepoznajem curu.
Koljena su mi klecnula. To je moglo značiti samo jedno: da je ovaj recepcionar
- a na pločici na reveru pisalo je da se zove Joso - nekada vidio Živu. A to bi onda
svjedočilo da ona doista jest (ili je bila) tu negdje u blizini, o čemu do sada nismo

118
imali nikakvih dokaza.
- Kako, kako? - upitao sam, premda sam i prvi put bio posve dobro čuo. -
Vidjeli ste je?
- Čujte, ovakva cura se ne zaboravlja - rekao je mladić smiješeći se. - A i nema
mnogo takvih ovdje, vjerujte meni.
- Dobro, a gdje ste je vidjeli? Ovdje, u hotelu?
- Ne, nego u gradu - rekao je Joso. - Susreo sam je na ulici, dvaput. Jednom
negdje početkom godine, još je bio snijeg, a drugi put neki dan, negdje prošli tjedan.
- I, je li bila sama?
- Ne. Oba puta s jednim starijim gospodinom. Ja sam pomislio da joj je to otac.

119
 7

Još dok sam ulazio u dvoranu hotelskog restorana, odlučio sam da neću Mini i Natku
reći ništa o onome što sam vidio u kratkoj šetnji gradom. Nešto im neću reći zato što
ih se ne tiče: zašto da im spominjem Ljiljanu i zašto da tako stvaram potrebu da
objašnjavam tko je ona i kakav je moj odnos prema njoj? Nešto im neću reći zato što
nisam posve siguran u činjenice: sasvim je moguće da za volanom onoga terenca i
nije sjedio mladić po imenu Tvrtko, nego netko sasvim deseti, ali su moje pristrane
oči vidjele ono što su priželjkivale ili čega su se bojale. A nešto im neću reći i zato
što se možda radi o tuđoj, a ne o mojoj zabuni: tko zna koliko se može vjerovati
onome Josi na recepciji, i tko zna znače li išta njegove riječi. Sve što bih rekao
uvalilo bi nas u nagađanja i pretpostavke, koje bi onda pokazale da o mnogo stvari
mislimo različito, pa da možda nismo suglasni ni o glavnom cilju ovoga našeg
pohoda. A sad nam je trebala sloga i trebalo nam je nešto konkretno. Ja sam se nadao
da ćemo to dobiti od Natka.
Ali, tu sam se prevario. Jer, kad smo se okupili oko stola - a osim nas jedva da
je još bilo ikoga u velikoj sali - kad je došao konobar i tutnuo nam u ruke svakome
po jedan jelovnik, Natko je zaokružio pogledom po našim licima i rekao:
- Nisam našao Rukavinu.
Moram priznati da sam se prilično razočarao. Ne toliko zato što sam mislio da
će nam taj Rukavina - za kojega, uostalom, i ne znam tko je i kakav je - donijeti neke
spektakularne spoznaje, nego zato što nemamo ništa drugo. A ako nemamo ništa
drugo, što nam ostaje? Da hodamo naokolo po gradu i zaustavljamo prolaznike, pa
im pokazujemo onu Živinu fotografiju? Da odemo na policiju? Da odemo u
planinarsko društvo, gdje sigurno postoje dobri poznavatelji Velebita? Ili da se
naprosto suočimo s činjenicom da smo u Gospić došli kao grlom u jagode, pa ne
znamo što treba činiti, i najbolje bi nam bilo da se vratimo kući podvijena repa? Ta
me je perspektiva i gnjevila i plašila, jer to bi značilo da više neću biti u Mininoj

120
blizini, a tko zna kad će se ovakva prilika opet ukazati. Ipak, nastojao sam da to
razočaranje ne pokažem.
- Pa dobro - rekao sam. - Bit će valjda i kakvih drugih tragova.
- Nije sve izgubljeno - rekao je Natko. - Navodno je Rukavina otišao u
Karlobag, i trebao bi se brzo vratiti, pa ću ja popodne opet pokušati, zapravo, odmah
poslije ručka... Možda ovaj put bude više sreće.
Mina je pružila ruku i potapšala Natka po nadlanici, i tako smo u znaku toga
usiljenog optimizma pristupili ručku. Proučili smo jelovnik i došli do zaključka da
najviše obećava nešto što se zvalo licka plata, a što je uključivalo svinjsku slabinu,
slaninu, kobasicu i još neke takve snažne namirnice primjerene za to doba godine. To
smo uzeli Natko i ja, dok je Mina naručila kuhanu piletinu, objašnjavajući kako ima
osjetljiv želudac, ali ja sam nekako nagađao da je ona pomalo sklona debljanju i da
zato toliko pazi što jede. Lička plata pokazala se izvrsnim izborom, jer bila je ne
samo obilata, nego i ukusna, dok Mina također nije imala primjedaba na piletinu (uz
nju je išao kuhani krumpir, pa je konobar stao osobito oprezno postupati s Minom,
misleći valjda da je bolesna). Tako smo ručali uglavnom u tišini.
Za vrijeme jela ja sam pogledavao Minu. Jela je malim zalogajima, držala je
laktove čvrsto priljubljene uz bokove i malo je naginjala glavu nadesno kad bi
stavljala vilicu u usta. Ona se za ovu prigodu i presvukla, sad više nije imala
traperice, kao prije, nego haljinu, koja joj je stajala dobro. A i naglašavala je sve ono
što mi se od prvoga dana na Mini sviđalo: skladnu figuru, oble bokove, jaka bedra,
pune, premda ne prevelike grudi. Haljina je oko vrata bila izrezana, pa se dobro vidio
vrat, koji je, s obzirom na godine, bio u izvrsnom stanju.
Za vrijeme ručka smo se dogovorili da ćemo zasad pričekati rezultate Natkove
potrage za Rukavinom. Bili smo isplanirali ostati u Gospiću tri dana - eventualno i
četiri, ako se ukaže potreba - i sad nije bilo razloga ni za kakvu žurbu. Grad nije
velik, pa ćemo sutra lako obaviti sve što nam padne na pamet. Poslije glavnogajela
nismo uzimali kolač, premda ga je konobar nudio, među ostalim i zbog toga što je
Natko odmah ustao.
- E, pa, ja sad idem - rekao je. - Ne znam koliko će trajati. Ako bude kakvih
novosti, javit ću se. A vi...
Ta nedovršena rečenica pokazivala je da Natko sluti svu delikatnost situacije u
kojoj nas ostavlja. Ne vjerujem da je mali razabrao moju slabost prema Mini, ali je
svakako razumio da se nas dvoje jedva poznajemo i da nemamo o mnogo čemu
razgovarati, jer je on jedina poveznica između nas. Zato sam ja rekao:

121
 - Samo ti idi i ne brini se.
Kad je otišao, mi smo ostali sjediti u restoranu, koji se u međuvremenu posve
ispraznio, pa nikome nije bilo na smetnju da se mi ondje još malo zadržimo. Tako
smo odlučili na miru popiti kavu. Ja se te situacije - prvoga našeg razgovora nasamo
- i danas sjećam jako dobro, zapravo sekundu po sekundu, do najmanje pojedinosti,
ali te pojedinosti ovdje neću reproducirati. Reći ću samo da nije bilo nikakva
uvodnog snebivanja ni oklijevanja, nego je razgovor potekao odmah glatko, i to
zahvaljujući prije svega Mini.
- Vi sigurno mislite da sam luda - rekla je gledajući prema prozoru - kad sam
ovako ostavila svoj posao i krenula s vama. Jer, što može žena kao ja pomoći u ovoj
situaciji? A osim toga, ako je Živa otišla potajno, onda valjda nije htjela da znam
gdje je, pa zašto onda....
- Vi ste njoj teta - rekao sam. - Materina sestra, ako se ne varam, je li tako?
- Tako je.
- E, eto, a ja sam Natku još i manje od toga. Ja sam samo prijatelj njegova
pokojnog oca, nisam nikakav rod. A opet nisam oklijevao trebam li krenuti ovamo.
- Ja možda i ne bih krenula - kazala je Mina zamišljeno gledajući me sad
otvoreno u lice - da se nije radilo o Gospiću. Da je to bio bilo koji drugi grad, ja bih
možda...
- A Gospić vam nešto osobito znači?
- Ja sam se u Gospiću udala - rekla je Mina, tražeći sad pogledom moje oči, u
znak da je to što govori zapravo povjeravanje i potvrda bliskosti. - Tu sam provela
prvih mjesec dana svojega braka.
- Nisam imao pojma - rekao sam glupo.
- Svadba je bila u ovom istom hotelu - nastavljala je Mina, kao da je istom sada
postala svega toga svjesna. - Ali, promijenio se, u međuvremenu su ga preuredili,
ništa više ne prepoznajem.
Malo sam oklijevao trebam li zapitkivati, ali sam onda pomislio da je ona
načela taj razgovor, pa ga, dakle, i žeb voditi. Nema opasnosti da ispadnem
indiskretan. Upitao sam:
- Muž vam je bio Ličanin?
- Da - kimnula je. - Tu, iz okolice. Ponekad smo se smijali tome kako on

122
odgovara svim uvriježenim predodžbama o ljudima iz ovoga kraja: kao od brda
odvaljen, visok, glasan, brkat, otvoren, snažan... Tko bi rekao da će... Bavio se
dalekovodima, i ja sam mislila, ako se njemu ikad nešto dogodi, onda će ga ubiti
struja, ili će ga zatrpati lavina, jer pomagao je svome zavičaju zimi, kad bi se sve
smrznulo i kad bi stabla pala na žice, pa je trebalo... A kad tamo...
Zašutjela je na trenutak. Nije u njezinim očima bilo suza, nije bila ni osobito
potresena. A opet, nekako mi se činilo da nije često u životu ovako govorila. Tiho
sam upitao:
- Umro je od bolesti?
- Da - rekla je. - Rak gušterače. Bile su mu četrdeset i dvije godine.
Što se na to moglo reći? Pamtio sam da mi je Natko rekao kako je od smrti
Minina muža već prošlo desetak godina, pa ne bi imalo mnogo smisla da sad tu
izjavljujem sućut. Isto tako nije imalo smisla - a ne bi bilo ni pristojno - da pitam
Minu zašto je ostala sama: nije imala djece, a djeca su najčešći razlog da se udovica
više ne udaje. Šutio sam, dakle, i gledao na drugu stranu, čekajući da prođe neko
vrijeme. A ipak, nešto sam morao pitati:
- I tako je vama Gospić lijepa uspomena?
- Ma, nije - rekla je sa smiješkom i pogledala me. - Nije ni taj naš medeni
mjesec bio bogznašto, bilo je zimsko doba, nezagrijane sobe u staroj kući, smrznut
vodovod, možete misliti... Zapravo, poslije nisam ovamo ni dolazila, ni s mužem, a
ni nakon njegove smrti. Ali, kad mi je Natko jučer rekao da ćete tražiti Živu u okolici
Gospića, odmah sam znala da moram doći. To sam shvatila kao neki znak...
Kao što sam i ja shvatio kao znak gotovo sve što mi se dogodilo od one večeri
kad su me Natko i Živa prvi put posjetili. Nisam pitao Minu što ona pod znakom
misli, jer da mi je počela objašnjavati, možda bi se i splela, kao što bih se sigurno
spleo ja da sam morao svoj osjećaj izraziti riječima. Upitao sam nešto drugo:
- Je li vas iznenadilo kad ste čuli da je to baš Gospić?
Pogledala me je malo začuđeno, a onda je shvatila na što ciljam, pa je uprla prst
u mene. Rekla je:
- To je dobro pitanje. Zapravo me jest iznenadilo. Nikad prije nije Živa
spominjala Gospić, a ni Velebit, ako ćemo pravo. Nikad ja ne bih pomislila...
- Koliko ste dobro vi nju zapravo poznavali?
- Sad vidim da sam je poznavala slabo - uzdahnula je Mina. - Zato se i osjećam

123
donekle krivom... Znate, ja sam nju jedva dva-tri puta vidjela prije nego što se
nastanila kod mene. Ona u Zadru, ja u Zagrebu, i još taj njezin otac, koji je zamrzio i
mene, kao što je zamrzio i moju sestru zato što ga je ostavila... Ipak, nije imao ništa
protiv toga da Živa stanuje kod mene, valjda zato što je tako jeftinije... A mala je
tiha, rezervirana, nekako sva u svom svijetu, i nikad nismo uspostavile...
A ja sam tu napustio svaki obzir, pa sam uzeo postavljati pitanja koja su me
zanimala, vjerujući da će i Mina poslije uvidjeti njihovu važnost, ako je sad i ne
uvida.
- Koliko ste znali o njezinoj bolesti? - upitao sam.
- Jedva išta - sagnula je glavu. - Otkako je došla k meni, vidjela sam da
pobolijeva. Ali, to je bilo nekako pravilno, pa sam mislila da je u vezi s njezinim
ciklusom, jer nikad nije trajalo dulje od dan-dva i nikad nije bilo ništa ozbiljno... Tek
kad je počela odlaziti u taj dispanzer...
- To vas je zabrinulo?
- Da, ali je onda jednog dana došao onaj doktor i objasnio mi to meteoropatiji i
o grupi za potporu...
Lecnuo sam se. Natko nije smio znati ni da Živa odlazi u dispanzer, a Mina ne
samo da je to znala, nego je susrela i liječnika.
- Koji doktor? - upitao sam.
- Jedan stariji, sijed, Živa ga je dovela k nama doma, imao je neko čudno
prezime, čekajte...
- Rozjan?
- Tako je. Kako znate? On mi je sve to rastumačio stručnim izrazima, i tako sam
se umirila i navikla na to. A možda nisam trebala.
- Nema tu vaše krivnje.
Objasnio sam joj da znam za Rozjana jer sam bio u dispanzeru, premda,
naravno, nisam priznao da sam onamo pratio Živu. I, tako je nekako taj razgovor i
završio. Završio je prije i naglije nego što sam ja želio, ali tu se nije moglo ništa. Jer,
ja sam se spremao uzvratiti Mini za njezinu iskrenost, pa joj reći nešto o sebi, o svom
životu, o svojoj vezi s Tomom, spomenuti možda čak i Ljiljanu, htio sam skrenuti
razgovor na Nikolu Andrića i na profesora Hergešića, pripovijedati o obitelji
Kišpatić kao o književnoj temi oko koje se već dugo vrtim. Ali, za sve to nije bilo
prilike: Mina je izjavila da se želi vratiti u sobu, i ja sam to morao poštovati. Jedino

124
sam se pitao jesam li tu njezinu želju ispravno protumačio: želi li se ona vratiti u
sobu zato što joj je to doista potrebno, ili možda želi da je i ja onamo pratim? Odrasli
smo ljudi i to ne bi bilo ništa neobično.
Ali, dok sam ja tako preglavljivao, stigli smo već na treći kat i tako smo se
rastali ispred dizala, te otišli svatko na svoju stranu. Tada sam se još pitao jesam li
možda pogriješio što Mini nisam ponudio svoje društvo, ali danas znam da sam
postupio ispravno.
U svakom slučaju, u sobi sam se malo oprao i osvježio, a potom sam se ispružio
na krevet. Navikao sam prileći u to doba dana, a navika je, kažu, druga priroda. Kad
sam se sjetio te izreke, sjetio sam se i onih pisama pisanih zelenom tintom u kojima
liječnica dokazuje Živi kako priroda odviše djeluje na ljude, jer to znači da ona u biti
njima upravlja. Kao što ja robujem tome poslijepodnevnom drijemežu, koji, izgleda,
dolazi od moje prirode. A u isto sam vrijeme osjetio kako mi je taj drijemež sladak i
kako pomalo tonem u san.
Spavao sam možda i sat vremena, jer kad me je telefon probudio, iza prozora je
već bio sumrak. Zvonio je hotelski telefon, tik do uzglavlja, a ne mobitel. Bio je
Natko.
- E, striče - rekao je. - Našao sam Rukavinu.
- I što kaže?
- Tu je sa mnom. Pa, ako možeš sići...
Naravno da sam mogao. Upitao sam se je li Natko obavijestio i Minu, ali sam
onda zaključio da vjerojatno nije: ovo je zasad muška stvar, jer taj Rukavina svakako
će slobodnije govoriti ako u društvu nema žena. Nabrzinu sam se umio, kako se ne bi
vidjelo da sam spavao (a san mi je bio uistinu dubok toga poslijepodneva, kao da mi
prija lički zrak), a onda sam stubama sišao u prizemlje.
Njih dvojica bili su u hotelskom kafiću, gdje inače nije bilo mnogo gostiju, a
oni su sjeli u sam kut, na visoke stolce okrenute prema staklenoj stijeni što je gledala
na ulicu. Prišao sam im i Natko je obavio upoznavanje.
Rukavina je bio visok, plećat, glas mu je bio dubok i nosio je brkove. Možda
zato što sam bivao sve više zaljubljen, a možda i s nekim pravim razlogom, ja sam se
opet sjetio Mine: Rukavina je podsjećao na opis njezina muža što mi ga je ona bila
dala dok smo pili kavu. Razlika je bila samo u tome što Rukavina nije bio ni glasan
ni veseo, nego prije oprezan i povučen. Ruka mu je bila suha i neobično široka, a
njezin stisak budio je pouzdanje, koliko god da je cijelo držanje toga čovjeka

125
govorilo nešto sasvim drugo.
- Čuo sam o čemu se radi - rekao je kad sam i ja naručio kavu. - Poznavao sam
Živu s fakulteta. I, pratio sam u novinama sve to oko njezina nestanka. Mislim da mi
je dužnost pomoći koliko mogu.
Bio sam na trenutak u iskušenju da upitam Rukavinu nije li se možda i njemu
dogodilo da Živu ugleda na gospićkoj ulici, kao što se dogodilo onome Josi s
recepcije. Ali, da jest, on bi to sigurno već bio spomenuo. A po Natkovim riječima
razabrao sam da Rukavina nije odmah proglasio besmislenom našu ideju da je Živa
negdje u blizini, vjerojatno na Velebitu.
- Pokazao sam mu sliku - objasnio mi je Natko. - I, čini se da ima neke nade.
Tu je formulaciju on u posljednje vrijeme često koristio, dapače, koristio ju je
sve češće što je prave nade bilo manje. Ali, trebalo ga je razumjeti. Rukavina je
rekao:
- Ne kažem ja da ima nade, nego... Onaj krajolik na slici može biti bilo što, ali
moram reći iskreno kako jest: čini mi se poznat i vjerujem da bi trebalo provjeriti.
- Poznajete mjesto? A gdje je? - bio sam sad i ja nestrpljiv kao i Natko.
- Kažem vam da treba provjeriti - ponovio je Rukavina. - Zato i neću ništa
govoriti sve dotle dok...
- Dogovorili smo se da sutra krenemo gore - ubacio se Natko. - Ujutro, što je
ranije moguće.
To je bilo dobro. To je značilo da će se nešto raditi, da se nešto miče, da, kako
bi Natko rekao, ima nade.
- Treba se požuriti - rekao je Rukavina staloženo. - Jer, dolazi nevrijeme.
- Kakvo nevrijeme? - upitali smo Natko i ja uglas.
- Bit će snijega - rekao je Rukavina. - Za manje od dvadeset četiri sata, napadat
će tako da će biti milina.
Naravno, nije vrijedilo da pitamo kako to Rukavina znade. Točno sam se sjećao
da sam toga poslijepodneva pogledao vremensku prognozu na teletekstu (možda i
pod ujecajem one emisije o uraganima), a ondje nije bilo ni spomena ni o kakvoj
cikloni, prodoru, hladnoj fronti ili čemu sličnom. No, možda je sve to o čemu
Rukavina govori samo lokalna stvar? Ili je to neka pučka meteorologija koja je bolja
od službene? Bilo kako bilo, trebalo ga je poslušati, ako ni zbog čega drugoga, onda

126
zato što smo sad o njemu ovisni. Uostalom, uskoro je on pogledao na sat i izjavio da
mora ići i tako smo ostali na tome da se vidimo ujutro u sedam ispred hotela.
Natko je odlučio ispratiti Rukavinu, a potom se malo provrtjeti po gradu.
Napomenuo je kako ne kani večerati, jer da mu to nakon one ličke plate nije
potrebno. Slično sam se osjećao i ja, pa je tako ispalo da se te večeri više nećemo
vidjeti. Prije nego što smo se rastali, postavilo se još i pitanje što s Minom, ali smo
onda zaključili da je ne treba uznemiravati. Bit će dovoljno ako joj Natko s porte javi
da krećemo sutra u sedam, pa ako želi, može se pridružiti, a ako ne želi, može u
hotelu čekati rezultat pohoda.
Tako sam ostao sam, s cijelom večeri ispred sebe. A pri tome sam znao da mi
ostaje samo televizija, jer ništa za čitanje nisam bio ponio. Prije nego što sam ušao u
sobu, još sam na trenutak razmislio trebam li pokucati Mini na vrata, a onda sam
ponovo od toga odustao. Ušao sam u sobu i upalio televizor.
Večer je nekako prošla, ali se u toku noći dogodilo još nešto zanimljivo. Legao
sam oko ponoći i zaspao oko jedan, a kad sam se probudio, bila je duboka noć,
možda negdje oko tri sata. A probudio sam se zato što sam začuo ključ u bravi svoje
sobe.
Moj ključ je, dakako, bio iznutra u bravi, i onaj tko se nalazio pred vratima
uzalud se trudio. Svašta mi je palo na um dok sam ležao ondje nepomično i
raskolačenih očiju: pomislio sam najprije na Minu i tu misao smjesta odbacio,
pomislio sam na izbezumljene talijanske lovce kojih ima u hotelu, pa odbacio i to,
pomislio sam na pijance. Dalje nisam stigao, jer onaj vani naprosto je izvukao ključ i
nastala je tišina. Je li moguće da se netko naprosto zabunio?
Skočio sam iz kreveta i polako otišao do vrata. Malo sam oslušnuo, a onda, kad
nisam čuo ništa, oprezno sam okrenuo ključ u bravi. Potom sam odškrinuo vrata.
Hodnik je, koliko sam mogao vidjeti, bio prazan. Isturio sam glavu van i pogledao
lijevo i desno.
Na desnoj strani ugledao sam Natka kako se udaljuje niz hodnik, hodajući
prema prozoru što je gledao na park. Mladić je bio u pidžami i hodao je nekako
drveno, kao robot, pa sam odmah znao o čemu se radi.
On mjesečari.
Izašao sam iz sobe i uputio se za njim. Znao sam da neće daleko, ali sam ipak
mislio da ga moram nadzirati, kad je već tako ispalo. Otišao je do samog dna
hodnika i stao pred veliki prozor koji je danju služio kao izvor svjetla. I sad je
odande dolazilo svjetlo, samo mjesečevo: bio je pun mjesec. Na to sam bio potpuno

127
zaboravio, a to je moralo imati i neke veze s ovim Natkovim stanjem.
Gledao sam dečka što radi. Otišao je do prozora, a onda podigao desnu ruku do
visine grudi. Tada sam tek vidio da u toj ruci nešto drži. Bilo je to tablet-računalo.
Stao je sad buljiti u njega (bar sam tako pretpostavljao, jer vidio sam ga s leđa) dok
se svjetlo displeja miješalo sa svjetlom mjesečine što je dolazilo kroz prozor.
Prišao sam mu polako, na korak udaljenosti. Nije me osjetio: preko njegova
ramena pogledao sam što je na ekranu. I, tada gotovo da sam uzviknuo od
iznenađenja.
Jer, ondje se vidjela Živa, bila je to ona ista slika što je stigla preko mobitela. A
pokraj Žive je, u jednakoj veličini i u okviru istoga kadra, stajao Tomo.
Razlika je bila samo u tome što je Živa bila u boji, a Tomo crno-bijel, inače bi
se čovjek bio zakleo da su snimljeni u istom trenutku. Ali, dakako, u pitanju je bio
fotošop: Natko je to tako aranžirao uz pomoć današnjih tehničkih mogućnosti.
Jedino pitanje koje mi se toga časa nametnulo, bilo je ovo: je li tu montažu
načinio u snu ili najavi?
A inače sam morao zaključiti ono što se kao zaključak samo od sebe nudilo:
Natko je razabrao - razabrao je u mjesečarstvu, ako već ne i u budnom stanju - kako
je vrlo neobično što se Živa toliko zanima za njegova oca. Mučilo ga je pitanje
odakle taj interes dolazi i što znači. A ta je muka onda proizvela tu sliku.

128
 8

Naravno da nakon toga nisam mogao zaspati, nego sam se bacakao po krevetu,
otkrivao se i pokrivao, otvarao i zatvarao prozor, palio i gasio svjetlo, pio vodu i
ponovno žeđao. A pri tome sam jasno osjećao kako za tu nesanicu imam čak dva
razloga, i da ni s jednim od njih nisam kadar izaći nakraj.
Ponajprije, mučilo me ono što sam vidio. I prije sam ja čuo od Jelke da je
pomalo sablasno vidjeti nekoga kako mjesečari, osobito ako ti je taj netko blizak i
drag; ali, jedno je bilo čuti, a drugo neposredno iskusiti. Jer, bilo je to kao da onaj
koga sam gledao te noći na hotelskom hodniku i nije Natko, nego netko drugi, koga
ne poznajem, tko mi je tud i s kim ne želim imati posla. Još točnije, bilo je to kao da
sam iznenada otkrio kako Natko ima neku drugu stranu, koju ja do toga trenutka
nisam poznavao, a koja je ružna, ili sramotna, ili strašna. Kao da u Natku postoje dva
Natka, od kojih jednoga volim, a drugoga se bojim.
A u isto sam vrijeme osjećao kako mi je dužnost ostati tu gdje jesam, i da
nipošto ne smijem odustati samo zato što mi je neugodno i što s takvim stvarima
nemam iskustva. Jedino što me je tješilo, bila je činjenica da Natko nije svjestan
moje prisutnosti: premda su mu oči u dva ili tri navrata odlutale s onoga malog
računala, zaokružile naokolo i zaustavile se na mome licu, on ničim nije pokazao ni
da me vidi ni da mu je moja prisutnost važna bilo u dobrom ili lošem smislu. Tako
sam ga mogao nadzirati bez njegova opiranja, a pogotovo bez opasnosti da se
probudi, ili da se, eventualno, sutradan sjeti te scene, i to mojom krivnjom.
Zato sam čekao. Trajalo je to stajanje na prozoru možda i desetak minuta, pri
čemu je otprilike pedeset posto vremena otpalo na Natkovo zurenje u tablet, a
pedeset posto na zurenje u mjesec. Nakon toga se dečko okrenuo, pa se otputio niz
hodnik, a ja za njim. Ponovo je gurnuo svoj ključ u moja vrata i ponovo utvrdio da tu
nešto nije u redu, te je zato ključ izvukao i otišao do svojih vrata. Otključao je i ušao,
a zatim zatvorio za sobom: preko njegova ramena ja sam vidio da je unutra mrak.

129
Tako sam se vratio u svoju sobu, legao u krevet i stao, naravno, o svemu tome
mozgati.
A onda se tome pridružio i drugi razlog za nesanicu, a to je bilo ono što sam
vidio na ekranu Natkova prijenosnog računala. Ondje su bih Tomo i Živa skupa, i
očito ih je Natko tako spojio, svjesno ili nesvjesno. A to je moralo značiti kako on
sluti da za takav raspored ima razloga, jer da postoji neka veza između žive Žive i
mrtvoga Tome, veza koju je potrebno opisati i odrediti joj značenje.
Pa sam se o tome i ja pitao, sad, dok sam se prevrtao po krevetu i tražio
prikladan položaj, za koji sam unaprijed znao da ga neću naći. Doista, zašto se Živa
mogla zanimati za Tomu? Nekako mi se činilo da na taj interes nije došla sama:
vidjeli smo već da je ona u onom dispanzeru u Prilazu pribivala nekakvome tečaju, a
vidjeli smo također da joj je njezina liječnica pisala duboko ideologizirana pisma o
utjecaju prirode na čovjeka. Zato je njezino zanimanje za pokojnoga Tomu morao
probuditi doktor Krsto Rozjan, ili netko sličan njemu. Možda je Živa - stresao sam se
na tu pomisao - i pristala na Natkovo udvaranje upravo zato što joj je rečeno da tako
postupi, zato što je Natko Tomin sin, a Tomo njih zapravo zanima?
No, zašto ih zanima? Očito zato što se Tomo bavio onom istom stvari kojom se
i oni bave, to jest odnosom vremena i našega života. Dobro, ali zašto njuškaju oko
Tome nakon toliko vremena? Pa, prošlo je više od dva desetljeća otkako toga
čovjeka više nema na ovome svijetu, i što bi onda oni željeli o njemu znati? A
pogotovo: što o njemu uopće mogu doznati preko Natka, odnosno preko Žive?
Vidio sam samo jedan odgovor, naravno, pod uvjetom da je cijeli smjer
razmišljanja uopće koliko-toliko ispravan. Moguće je da je Tomo došao do nekih
zaključaka - ili nekih podataka - do kojih doktor Rozjan i njegovi još nisu stigli, a ti
zaključci ili ti podaci mogu im biti korisni. Ili im možda u ovoj fazi njihova rada
mogu biti i neophodno potrebni? Prema tome, izlazilo je da u Tominoj ostavštini
postoji nešto dragocjeno, nešto čega se neki ljudi žele domoći, tko god ti ljudi bih i
koliko god dobro bih organizirani. Nevoljaje samo u tome što mi nemamo pojma o
čemu se radi. A da se i ne spominje kako ne znamo ni što točno Tomina ostavština
obuhvaća. Jer, dosad se već pokazalo da je on razne njezine dijelove pohranjivao na
raznim stranama: nešto u planinarskom društvu, nešto kod Prizmića, pa tko zna gdje
bi moglo biti spremljeno i nešto treće, o čemu mi ni ne slutimo?
A najgore od svega bilo mi je to što je - kako god bih stvari okrenuo - uvijek
ispadalo da Živa nije bila iskrena prema Natku, i to zato što ni sama nije bila svoj
gospodar. Iza nje su stajali neki stariji i moćniji ljudi, krila se neka organizacija koja
ima svoje ciljeve i svoje metode. A tu pojedinac malo što može: iza svega krilo se

130
nešto što je veće i važnije i od Živine i Natkove mladenačke ljubavi, i od moje
staračke ljubavi, i od hobija i zanimacija ljudi koje smo nekada voljeli. I, veliko je
pitanje jesmo li mi - nas troje - svemu tome dorasli.
I tko da onda s takvim mislima spava? Bilo je tri i dvadeset kad sam se vratio u
krevet, a kad sam se odvažio da ponovno pogledam na sat, bilo je već pola pet.
Ostalo mi je, dakle, još samo malo više od sata do ustajanja, jer morao sam se dići u
šest, ako sam se želio obrijati, doručkovati i u sedam biti pred hotelom. Nije mi se ni
isplatilo spavati, pa u tom času gotovo da sam ustao i počeo se spremati.
Ali, upravo me je tada oborio san, nakon što su me sve one misli iznurile, i ja
sam zaspao čvrsto, toliko čvrsto da me je zvonjava telefona u šest sati razdrmala tako
kao da me izvlači iz najdubljega mora. Na drugoj strani začuo se muški glas za koji
sam se gotovo mogao zakleti da pripada onome istom Josi kojega sam jučer
upoznao.
- Dobro jutro, šest je sati - rekao je veselo.
Tako sam skočio iz kreveta i stao se spremati. Kad sam bio gotov, vidio sam da
vani pomalo sviće. Otvorio sam prozor i pogledao nebo: bilo je vedro, a osjećao se i
miris planinskoga zraka, a bilo je toplije nego što bi čovjek očekivao. Kad sam sišao
u predvorje, vidio sam da se Natko već šeće po parkiralištu čekajući Rukavinu, dok u
restoranu nema nikoga, osim jednoga jedinog gosta za stolom u kutu. Poslužio sam
se za švedskim stolom, pa sjeo i počeo doručkovati.
Prije nego što sam završio, stigla je i Mina. Ugledao sam je kako otvara
staklena vrata i stupa u restoran, i srce mi je poskočilo. Pitajući se što to zapravo
osjećam, morao sam u čudu zaključiti kako osjećam najviše ponos što je tako
naočita, kao da je već moja, i kao da već imam na taj ponos pravo. A doista je dobro
izgledala u taj rani sat: nosila je traperice i tenisice, i nekakav lagani pulover, tako da
je sve to još više isticalo njezinu skladnu figuru. I da je nisam poznavao, bio bih se
toga časa zablenuo u nju. Preko ruke je imala vjetrovku, pa se može reći da je bila
odjevena za izlet u planinu mnogo primjerenije od mene, koji sam imao na sebi sve
ono što nosim i u Zagrebu.
- Jeste li se odmorili? - upitao sam je nakon što smo se pozdravili.
- Mogu vam reći da se odavno nisam ovako naspavala - rekla je sa smiješkom. -
Prija mi ovaj zrak. Kao da sam se nagutala pilula, spavam kao klada.
Ona je uzela samo kavu i keks, tako da je bila s doručkom gotova kad ija. Bilo
je deset minuta do sedam, te smo izašli pred hotel. Dok smo stigli do Natka koji je
stajao na samom rubu parkirališta, opazili smo kako iz smjera grada dolazi i

131
Rukavina: visok, malo zgrbljen, u poluvojničkoj vjetrovki, s rukama u džepovima,
hodao je prema nama kao da mu se osobito žuri. Prije nego što je stigao do nas,
upitao sam Natka:
- Kako se on zove imenom? Ne mogu ga zvati Rukavina.
- Mile se zove - rekao je mladić. - Ali mi smo ga na faksu uvijek zvali po
nadimku, Delko. I, nije se bunio.
Pozdravili smo se, dakle, s Delkom, a on je odmah nakon rukovanja pogledao u
nebo i malo zavrtio glavom. Onda je rekao:
- Dobro bi bilo da odmah krenemo.
To se valjda nastavljalo na onu njegovu sinoćnju prognozu o skorom snijegu, u
koju sam ja sada vjerovao još manje nego tada, jer nebo je bilo vedro, a u zraku je
sasvim jasno mirisalo proljeće. Nisam, doduše, imao iskustva s proljećem u Lici, ali
sad sam jasno osjećao vonj mokre zemlje, ljepljivih pupoljaka, hladne vode, snijega
što se topi. A to je govorilo nešto sasvim drugo nego Rukavinine prognoze.
Kad je pogledao naš auto - a taj je bio prilično star i to se na njemu jasno
vidjelo, a gume su mu bile donekle ćelave - Rukavina je zavrtio glavom, ali nije
rekao ništa. Sjeli smo tako da je on bio pokraj Natka, dok smo se Mina i ja smjestili
na stražnjem sjedalu.
- E, sad si ti navigator - obratio mu se Natko kad je izvezao auto s parkirališta. -
Ja se ovdje ništa ne snalazim.
- Idi još malo naprijed - rekao mu je Rukavina - i doći ćeš do križanja. Tamo
imaš putokaz za Karlobag. Njega slijedi.
Tako je i bilo. Natko je lako pronašao i križanje i putokaz i mi smo se u tren oka
našli na izlazu iz grada i uputili se otvorenom cestom. Cesta se već tada donekle
uspinjala, ali ubrzo ćemo otkriti da je glavna njezina svrha da dovede putnika u
Velebit, pa i preko njega. Iznenadilo me je što je promet prilično živahan, i to u oba
smjera: po njemu se vidjelo da je Gospić središte cijele ove regije. Uspon je postajao
sve oštriji.
- Gledajte - blago me je Mina gurnula laktom. - Sve je procvjetalo.
Doista, uz cestu su se vidjeli bijeli i žuti grmovi načičkani cvjetovima. Nekako
se činilo kao da je to i naš uspjeh, a ja sam držao kako je važno što me je Mina na to
upozorila. Cesta se i dalje uspinjala kad je Rukavina rekao vozaču Natku:
- Pazi sad, tu lijevo, stotinjak metara naprijed, imaš jednu sasvim malu cestu.

132
Na nju ćeš skrenuti.
Natko je prikočio, i tako smo se polako dovezli do toga odvojka. Srećom, iza
nas nije bilo nikoga, pa nismo smetali. Naprijed kao da je uspon postao nešto blaži,
pa sam po tome zaključio da smo blizu prijevoja što vodi prema Karlobagu. Zašli
smo, dakle, na tu usku cestu.
Iznenadilo me je što nije ni na koji način označena. Nije ondje bilo nikakve
ploče koja bi govorila kamo put vodi, a isto tako nije bilo ni onih izletničkih
obavijesti koje su na takvim mjestima uobičajene i po kojima se može vidjeti koliko
ima do nekoga planinarskog doma ili vidikovca, do spilje ili kakve druge atrakcije.
Ovo po čemu smo se vozih prije mi je nalikovalo na prosjeku po kojoj drvosječe
izvlače trupce iz šume.
A takva je bila i podloga: dok smo se vozih, auto se ljuljao, amortizeri su
škripali, ponegdje se čulo kako gume stružu po šljunku ili čak i po ljutoj stijeni. Nije
se moglo voziti brže od dvadesetak na sat, pa čovjek nakon pola sata takve vožnje
nije mogo procijeniti koliko se daleko odvezao od glavne ceste, odnosno koliko je
odmakao od Gospića. Ja osobno ni za strane svijeta nisam više bio siguran, premda
mi se maglovito činilo da vozimo prema istoku.
A vozih smo se kroz gustu šumu u kojoj nije bilo ničega osim debelih stabala i
bujnoga grmlja. Nigdje sporedne staze, nigdje građevine, šumarske kućice, pumpe,
posude s pijeskom protiv požara, ničega. Zato se i nismo osobito začudili kad uskoro
nije više nije bilo ni stabala, nego smo izbili na nekakvu golet, iza koje se desno - u
smjeru mora - nalazila duboka prodolina, a onda opet brdo, dok je naprijed, u daljini,
također bila šuma. I, nismo se iznenadili kad smo vidjeli da od toga mjesta nema više
ni ceste. Rukavina nas je obavijestio da ćemo produžiti pješice.
Možda bi nekome bilo čudno što mi toga Delka nismo ništa zapitkivali. Jer, bilo
bi logično da smo se željeli informirati koliko je daleko mjesto na koje idemo, zašto
nas on vodi upravo onamo, po čemu je zaključio da bi to moglo biti ono što tražimo.
Ali, mi smo se posve predali u njegove ruke i nekako nam se činilo kako će, ako
budemo što manje pitali, cijela stvar trajati to kraće i završiti to uspješnije.
Hodali smo otprilike četrdesetak minuta. S one goleti opet smo zašli u šumu, a u
šumi smo naišli na pješačku stazu, koju smo onda skjedili dalje. Moj je dojam bio da
se krećemo po sljemenu brijega, premda možda ne baš glavnoga masiva, nego
nekoga od sporednih. Uskoro se kroz granje pred nama probilo i sunce, te se tako
pokazalo da sam bio u pravu kad sam nagađao da idemo prema istoku.
Onda nas je staza dovela do druge staze. Dapače, dovela nas je do ceste, koja se

133
odvajala lijevo od puteljka kojim smo došli i nestajala u šumi negdje strmo dolje
ispod nas. Ali, što je osobito važno, ta cesta je bila asfaltirana! Istina, bila je uska, na
njoj se nikako nisu mogla mimoići dva vozila, ali bila je ipak prekrivena prilično
svježim asfaltom. A to je značilo da nekamo vodi. A kamo može voditi? Do glavne
ceste, što drugo! Pa zašto onda nismo i mi došli njome, zašto se nismo dovezli kao
ljudi, umjesto što deremo cipele u nabijamo upalu mišića po ovoj vrleti? Da se nije
Rukavina nakanio s nama našaliti?
Upravo to sam ga htio upitati, kad je on iznenada zastao. Zastao je na onome
mjestu gdje se asfaltirana cesta križala s našom stazom. Zapravo, stvar je bila
ovakva: asfaltirana cesta prelazila je preko staze, a zatim skretala lijevo, dok je
pješačka staza nastavljala dalje u šumu i kretala se manje više usporedo s cestom, tek
možda tridesetak metara niže od nje.
Tu je Delko Rukavina pogledao lijevo i desno, oslušnuo, a onda nas pozvao da
što brže pređemo preko ceste i da produžimo stazom. Mi smo se zgledali, ali nismo
rekli ništa, a nije za to bilo ni vremena. Jer, vrlo brzo smo uočili kamo vode i staza
kojom kročimo i cesta koja stazu prati: nekih pedesetak metara pred sobom ugledali
smo čistinu. A ono što se na čistini najbolje vidjelo, bila je žičana ograda, kapija u toj
ogradi i brklja kod te kapije. Nisu se ondje vidjeli nikakvi ljudi, ali bilo je jasno da ih
mora biti.
- Što je to? - upitao je Natko još zadihan od hoda.
- Polako - kazao je Delko. - Dođite.
Poveo nas je lijevo, gdje se teren spuštao, a grmlje bivalo sve gušće. Vodio nas
je, dakle, dalje od one asfaltirane ceste, ali dalje i od kapije i rampe. Poslušno smo
išli za njim.
Ubrzo smo vidjeli kamo nas vodi. Teren je opet postao ravan, oko nas je i dalje
bila gusta šuma, a na desnoj strani ugledali smo sasvim blizu opet žičanu ogradu. Po
tome smo zaključili da ona opasuje prilično velik kompleks šume i goleti, a da se
pruža nepravilno, pa se negdje približava šumskoj stazi, a negdje se od nje udaljuje.
Na mjestu gdje smo zastali, kroz ogradu se vidjelo da je na njezinoj drugoj strani
također šuma i pašnjaci. Nije bilo nikakvih zgrada, nikakvih naslaganih cjepanica,
nikakvih strojeva niti vozila. Uopće, nije bilo nikakvih tragova ljudske prisutnosti.
Tu nas je Rukovaina poveo sasvim do ograde.
Dok smo ga mi začuđeno gledali, on je podigao desnu ruku i zaokružio njome
po vidokrugu.
- Eto - rekao je. - To vam je to.

134
 Natko je bio zaprepaštenja sam bio i donekle ljut, samo se Mina držala smireno
i razumno. Iz džepa vjetrovke izvadila je jednu od onih Živinih fotografija što ih je
Natko isprintao i nama podijelio. Stala je motriti prvo sliku, pa onda krajolik pred
sobom.
Sad je i meni puklo pred očima. Na desnoj strani, pedesetak metara ispred nas,
vidio se jedan krivi bor. Lijevo od njega, na otprilike istoj udaljenosti, bila je gomila
stijenja što je stršala iz trave. A sasvim u daljini nazirali su se plavkasti obronci brda.
- Pa da - uzviknuo je sad i Natko. - To je to! - Potom je potapšao Rukavinu po
ramenu: - Stari, ti si genijalac!
I meni se činilo da ne može biti nikakve sumnje, jer da je to onaj isti krajolik što
se vidi iza Žive na onoj fotografiji. Tu je ona bila. Ili je tu još uvijek?
Sad je bilo jasno i kako je slika snimljena: djevojka je morala stajati unutar ove
ograde, bliže boru i stijenju, otprilike dvadesetak metara od mjesta gdje mi sad
stojimo, i tu je zacijelo snimila ono što mi sad držimo u rukama.
Izvadio sam i one crno-bijele fotografije što ih je Tomo snimio nekada davno.
Činilo mi se da su one načinjene s mjesta na kojem upravo stojim, ili možda s
nekoga drugog mjesta, ali svakako vrlo nedaleko odavde. Nisam nigdje vidio krov
nikakve zgrade, a nekakav se krov na Tominim slikama često javljao. Ali, to je bila
sitnica u usporedbi sa sličnošću koja je bila nesumnjiva. Stajao sam i zurio čas u
fotografije, čas u krajolik, i činilo mi se da sam stigao na cilj, premda nisam imao ni
pojma što to znači i što će mi donijeti.
Mina je opet bila najpribranija. Jer, upravo je ona postavila pitanje koje je stalno
visjelo u zraku:
- Hoćete li nam reći - obratila se Rukavini - što je to iza žice?
Ali, Delko nije stigao odgovoriti. Jer, u istom trenutku dogodile su se dvije
stvari: najprije je Natko uskliknuo, a onda se izdaleka začuo zvuk motora. Na
Natkov uzvik Rukavina se nije obazirao, ali je na zvuk motora reagirao kao oparen.
Prvo je, dakle, Natko rekao:
- A gle ovo!
Pokazivao je na neki maleni predmet što je visio sa žice od koje je ograda bila
načinjena. Mi nismo stigli vidjeti što je to. Onda je Rukavina prosiktao:
- Brzo, idemo u šumu, vratimo se do staze!

135
 Smjesta smo ga poslušali, jer smo po njegovu tonu, a i po licu, shvatili da se
radi o pravoj opasnosti i da nema vremena za gubljenje. Natko je još uspio skinuti
onu stvarčicu s ograde, a potom smo se požurili uz strminu. Ubrzo smo se našli na
onoj istoj stazi, stotinjak metara od kapije i brklje što se vidjela u dnu.
Upravo u tom času na onoj se afaltiranoj cesti pojavio automobil. Bio je obojen
maskirnim bojama i kretao se između lišća, pa nismo uspijevali razabrati koliko je
velik i kojeg je tipa, ali morao je biti terenac. Oni koji su se u njemu vozili, međutim,
nisu imali problema da opaze nas, pa je zato auto naglo prikočio. Stajali smo i čekali.
Iz auta je iskočio mladić u maskirnoj uniformi, pa se kroz grmlje probio prema
nama. Brzim nas je pogledom promotrio, oči su mu se na Mini zadržale časak dulje
nego na nama ostalima, a onda je rekao:
- Dobar dan. Ima li kakvih problema?
- Mi smo se izgubili - rekao je Rukavina prisebno. - Htjeli smo do Bilića drage,
ali ispada da smo...
Mladić je još kružio pogledom po nama. Sad znam zašto je to činio, ali onda
nisam znao: provjeravao je imamo li fotoaparate, dalekozore, škare za žicu, takve
stvari. A kad ništa od toga nije našao, rekao je:
- Fulali ste za tri kilometra. Morate ovom stazom ravno prema zapadu, pa
onda...
Nastavio je i dalje tako objašnjavati, a mi smo usrdno kimali glavama. Ispalo je
da nas on zapravo napućuje kako ćemo se vratiti do svojega auta. A tada se opet
javila Mina, ispravno ocjenjujući da mladić njoj neće zamjeriti pitanje koje bi nama
trojici možda i zamjerio.
- A naprijed se ne može? - upitala je. - Što je to tamo?
- To je vojni objekt - rekao je mladić.
A onda se zabuljio u nas, očito očekujući da krenemo. Nije nam preostalo drugo
nego da se pokupimo. Užurbanim koracima produžili smo niz stazu, dok nas je on
motrio sve dok nismo odmakli kojih stotinjak metara, a tek onda se vratio u auto.
A kad smo bili već dovoljno daleko, Natko mi je pokazao što je ono skinuo s
ograde. Delko i Mina išli su ispred nas, a mi nekoliko koraka za njima. Natko je
rekao tiho:
- Vidi ovo, striče.

136
 Na dlanu je držao nekakav privjesak za ključeve, s alkicom i lančićem, ali bez
ključeva. Privjesak je imao oblik grozda, i to trodimenzionalnoga, a bobe su na
njemu bile plave.
- To si našao na ogradi?
Natko se smiješio i više nije mogao skrivati svoju radost. Zastao je i uhvatio me
za podlakticu.
- Sjećaš li se da sam ti rekao da ja Živu zovem Grozda? - upitao je.
- Sjećam se.
- E, pa eto. Ovo sam joj dao za rođendan.
- Ti misliš da je taj privjesak njezin? Pa kako je onda...?
- O tome se i radi - rekao je momak. - Ona je to namjerno ostavila na ogradi.
Znala je da ću je tražiti. I da ću je naći.

137
 9

Prilike za razgovor nije bilo, a jasno se vidjelo da nam se svima roje po glavi pitanja
koja želimo postaviti jedni drugima. Ili, još točnije, koja nas troje došljaka želimo
postaviti Rukavini. Ali, to je sad trebalo odgoditi: gazeći po onom bespuću, svi smo
se zadihali, te nam i nije bilo do priče.
Jedino dobro u svemu tome bilo je to što sam uspio urediti da Mina i ja hodamo
usporedo (mladići su išli naprijed), te se tako stvorilo kao neko zajedništvo među
nama. A osim toga, kad je trebalo preskočiti kakav jarak ili zakoračiti na povišenu
stijenu, ja sam njoj davao ruku, i tako sam mogao uživati u njezinu dodiru, a još više
u njezinu zahvalnom pogledu koji bi mi svaki put uputila.
A kad smo stigli do auta i posjedali u njega, morali smo se svi skupa
koncentrirati na vožnju: Natku su opet trebale upute, a nas dvoje na stražnjem
sjedalu morali smo se pridržavati za ručke nad vratima, jer se auto naginjao i
poskakivao, pa da smo i imali volje razgovarati, jedva da bismo jedni druge čuli. Na
kraju, kad smo se domogli glavne ceste, svi smo nekako odahnuli i tada nam se
činilo da je prekasno započinjati bilo kakav ozbiljniji razgovor, kad nam je do grada
ostalo manje od dvadeset minuta. Tako smo se onda pouzdali - za druge to
pretpostavljam, a za sebe sigurno znam - da će se prilika za razmjenu misli pružiti
kad stignemo.
Ali, kad smo stigli na hotelsko parkiralište, Rukavina je izjavio da mora obaviti
nekakav posao, ali da je svjestan kako ga želimo ponešto pitati, pa je predložio da
nas opet potraži oko četiri popodne. Pri tome je pogledao u nebo i zavrtio glavom, a
ja više nisam znao što da mislim, jer me uhvatila nekakva paranoja.
Prvo sam pomislio da taj Delko zna mnogo više nego što pokazuje i da je
zaključio kako iz onoga susreta s vojnikom proizlaze tko zna kakve posljedice, te će
zato sad šmugnuti i više ga neće biti. A k tome, izgledao mi je on kao ne sasvim
pouzdan svjedok, čim stalno govori da će biti snijega, premda nitko drugi to ne

138
spominje. A može li se takvu čovjeku vjerovati? Bilo kako bilo, nije nam ostalo
drugo nego da prihvatimo ponudu svojega vodiča: u četiri popodne valjda ćemo
doznati što znači ono što smo upravo doživjeli.
Ja sam, naime, bio potpuno uvjeren da ti doživljaji imaju neko skriveno
značenje, ali da ja to značenje nisam kadar razabrati. Natko je, međutim, mislio
drugačije: on kao da je imao neko zaokruženo objašnjenje u koje je čvrsto vjerovao.
I ne samo da je vjerovao, nego je želio i nas u to objašnjenje uvjeriti. A pri tome je
svoju teoriju zasnivao upravo na onome što se meni činilo kao najspornija točka
cijele priče. Jer, kad je Rukavina otišao, nas troje smo sjeli da popijemo kavu. Nismo
otišli u hotelski kafić, nego u jedan drugi, malo niže niz ulicu, koji je u tome času bio
gotovo prazan. Smjestili smo se za stol u kutu, i ondje je Natko krenuo u ofenzivu.
Njemu, naime, kao da se gore, u šumi, učinilo kako ja ne vjerujem baš sto posto u
ono njegovo objašnjenje s privjeskom za ključeve, i sad je valjda vjerovao kako
najprije mora razbiti moju sumnju. A za to mu je, čini se, bila potrebna Minina
pomoć.
Kad je stigla kava, kad smo zapalili cigarete i kad je Mina iz torbe izvadila
umjetno sladilo pa jednu tableticu spustila u svoju šalicu, Natko je izvukao iz džepa
privjesak u obliku grozda te ga na otvorenom dlanu pružio Mini. Ona se zagledala u
privjesak.
- Poznajete li ovo? - upitao je Natko.
- To je Živin privjesak - rekla je Mina. - Ili je bar vrlo sličan. Na tome ona nosi i
ključ mojega stana. Odakle to sad tebi?
Mina je upitno pogledala i mene, ali ja sam samo slegao ramenima. Natko je
podigao kažiprst:
- E, u tome i jest stvar - rekao je. - Našao sam ga na ogradi onoga tamo vojnog
objekta kod kojega smo upravo bili.
Mina je gledala u njega ne shvaćajući. Nadala se nekakvu objašnjenju, ali ono
nije došlo. A Natko je vjerovao kako činjenica da on drži privjesak na dlanu i da ga
je našao ondje gdje ga je našao sve dokazuje. Zato je Mina upitala:
- Kako misliš da je onamo dospio?
- Živa ga je onamo stavila.
- Zašto?
- Zato što je znala da ću... Da ćemo je mi doći tražiti. Da nam pokaže kako je

139
doista ondje. Zbog istoga razloga zbog kojega je meni poslala sliku.
On je i dalje izgledao tako kao da mu je sve jasno i kao da svi dokazi govore
njemu u prilog. Zato sam se sad morao i ja umiješati. Rekao sam:
- Čekaj, mali. Polako. Sad smo vidjeli da je ono tamo vojni objekt, je li tako?
- Tako je.
- Čuj, meni se taj privjesak prije čini kao dokaz da Živa nije ondje, nego da jest.
Krajolik jest sličan, ali takvih krajolika vjerojatno ima po Velebitu bezbroj. Mnogo je
vjerojatnije da je ona tuda prošla i da je tada iz nekoga razloga s vanjske strane
objesila taj privjesak na ogradu. Jer, ključno je pitanje ovo: što bi ona radila u
vojnom objektu?
Natko je slegao ramenima i pogledao me vedro, kao da ga taj problem ne
zabrinjava odviše. Čak je blago odmahnuo rukom.
- Postoje mnoga objašnjenja - rekao je.
- Navedi mi jedno.
- Zašto ne bismo pretpostavili da ona nešto radi za vojsku? - rekao je momak. -
Ako je sve to toliko tajnovito, i ako u Živinu životu, kao što smo vidjeli, ima toliko
zagonetnih stvari, onda zašto ne bi bilo moguće...
- Ali, ti stalno tvrdiš - prekinuo sam ga - da je ona nasilno odvedena. Kako je to
moguće, ako radi za vojsku? I, ako je nasilno odvedena, kako je dobila mogućnost da
tebi pošalje one poruke i ostavi privjesak?
Natko se ni sad nije osobito pokolebao. Njemu kao da je onaj mali materijalni
dokaz što ga je držao u ruci vrijedio mnogo više od sve logike ovoga svijeta, a
pogotovo od mojih sumnjičavih argumenata. I ne samo mojih, nego i Mininih, jer i
ona se sad uključila. Rekla je:
- Ako je Živa u nečemu tajanstvena, onda je tajanstvena oko svog zdravlja, oko
te meteoropatije i oko društva s kojim se povezala u vezi s tim. Kakve bi veze to
moglo imati s vojskom?
Kako bi vojska mogla imati interesa za Živin problem, i što nju briga za utjecaj
vremena na ljudski organizam?
- Ne znam - rekao je Natko, sad ipak donekle pokoleban. - Svačim se vojska
danas bavi.
Mina je imala pravo: ako je Živa nekako povezana s vojskom, onda to može biti

140
jedino preko te svoje bolesti, sve je drugo malo vjerojatno. A zašto bi vojska, i na
koji način, trebala Živinu pomoć? Ili samo njezinu prisutnost na Velebitu? Sve je to
bilo više nego apsurdno.
A toga smo postali svjesni i nas troje, te tako nismo tu temu dalje razvijali. Ali,
razgovor nismo vodili uzalud: Mina i ja donekle smo pokolebali Natka i uzdrmali
njegovu teoriju, dok je on nama stavio buhu u uho i uvjerio nas kako ni njegove
kombinacije nisu posve besmislene. Sad smo sve troje bih u neizvjesnosti i sve troje
imali smo potrebu da malo u samoći o svemu tome promozgamo.
Tako smo se onda i rastali: Mina je otišla u hotel, Natko je odlučio prošetati se
po gradu, a ja još nisam znao što bih, pa sam nekoliko minuta ostao tu gdje sam bio.
Dogovorili smo se da ćemo se vidjeti u tri na ručku, a nakon toga će doći Rukavina,
pa ćemo tada znati što treba dalje i kako.
Dok sam laganim korakom išao od kafića prema hotelu, vidio sam da se sunce
sakrilo i da nebo počinju prekrivati prilično niski oblaci, više bijeli nego sivi i više
paperjasti nego gomoljasti. Takvi su valjda karakteristični za ove krajeve i za ovo
doba godine. A miris proljeća bio je sve jači i jači, pa sam pomislio kako je možda i
sreća što nam se sve ovo događa baš sad, kad se čak i u zraku osjeća nova nada.
Vratio sam se do hotela zato što sam se prisjetio da bi na recepciji još uvijek
mogao biti onaj Joso što me je jutros probudio, a s kojim sam već sklopio neku vrstu
prijateljstva. Pomislio sam kako bi mi možda on i sad mogao nešto korisno reći.
Ušao sam u predvorje i vidio da se nisam prevario: Joso je bio ondje, i to sam, i čitao
je novine. Bila bi grehota ne iskoristiti takvu priliku.
Ali, prije nego što sam prišao recepciji, pažnju mi je privukla karta, koju sam i
prije bio zapazio, ali je nisam pažljivije razgledao, jer prikazivala je Velebit, a ja o
Velebitu nisam imao pojma, pa što mi je onda vrijedilo da gledam? Zapravo, to i nije
bila prava karta, nego turistički reklamni pano, gdje su bile naznačene sve važne
točke što ih posjetitelj na Velebitu mora vidjeti. Sad, kad sam o planini ipak nešto
znao - koliko god maleno to znanje bilo - imao sam i razloga da pogledam kartu.
Našao sam na njoj najprije Gospić, a onda Karlobag. Potom sam počeo prstom
putovati cestom što do Gospića vodi prema moru. Došao sam do prijevoja, došao
sam do Karlobaga, a onda sam se opet vratio. Nigdje nije bilo nikave sporedne ceste
koja bi se odvajala od glavne. Nije bilo čak ni planinarske staze. Nije na toj karti bilo
baš ničega što bi upućivalo da ondje, istočno od glavne ceste, nešto postoji. Ni onoga
vojnog objekta, ni ceste do njega, nije, naravno, na toj karti bilo.
Dok sam tako stajao i zurio u kartu, pa sam čak kažiprstom dodirivao mjesto

141
gdje se, po mojoj procjeni, zbio naš susret s onim vojnikom, gdje se nalazi rampa i
žičana ograda, osjetio sam da netko stoji pokraj mene. Kad sam okrenuo glavu, vidio
sam da je to Joso. Prišao je valjda zato što nema drugoga posla, a onda i zato da mi
se nađe pri ruci ako treba nešto objasniti.
- Čujem da ste bili na izletu - rekao je.
- Gdje ste to već čuli? - izletjelo mi je.
- Ovo je mali grad - rekao je sa smiješkom. - Sve se zna. I, kako vam je bilo?
Kako to da ste se već vratili?
- Potjerali su nas - rekao sam sad otvoreno, jer to valjda i jest bio najbolji uvod
u ono što sam Josu ionako želio pitati. - Tu negdje - pokazao sam na karti - naišli
smo na žicu i na rampu, a onda se pojavio neki vojnik i naredio nam da se gubimo.
- E, pa da - rekao je Joso. - Nije čudo. Takvi su propisi. A Što ste vi tražili na toj
strani? Tamo ionako nema ničega.
Joso, koji sve zna, ipak, izgleda, nije znao da nas je Rukavina vodio. Zato sam
se požurio da odgovorim:
- Naprosto smo zalutali. Dobro, kakav je to vojni objekt? Što je tamo?
- E, he, he - smijuckao se Joso - kad bih ja to i znao, opet vam ne bih smio
kazati. Ali, vjerujte mi, ne znam. Kao što ne zna ni itko drugi. To vam je strašno
stroga tajna.
- Dobro, pa vi ste ovdje starosjedilac - inzistirao sam. - Valjda znate barem
otkad to postoji? Koliko dugo traje ta zabrana? Je li to nešto u vezi s ratom?
Recepcionar se malo obazro oko sebe, a onda spustio glas. Govorio je i ponašao
se onako kako su govorili i ponašali se ljudi u doba socijalizma kad bi stali
razgovarati o politici. A ovaj Joso bio je u doba socijalizma još dijete, pa zacijelo
nije te mjere opreza tada naučio. Nego očito misli da su one potrebne i sad, i da
imaju smisla. Rekao je:
- To i jest ono čudno. Nema to veze s ratom, i nije nastalo u ovoj državi. Otkad
znam za sebe, znam da na Velebitu postoji neko zabranjeno područje, da ga drži
vojska i da se onamo ne smije odlaziti. A čemu služi i što se ondje zbiva...
Napravio sam se da ne čujem ove posljednje njegove riječi, jer one su otvarale
novu temu na koju sam se još kanio vratiti. Upitao sam:
- Onda je ova država to preuzela od Jugoslavije, a Hrvatska vojska od JNA?

142
 - Tako ispada - rekao je Joso. - I, znate što je još čudno? Možda o tome ne bi
trebalo tako olako, ali, eto... Kao što znate, ovdje je u doba rata bilo vrlo čupavo...
Ali, zanimljivo, to područje nikad nije dirano. Onamo nije pala ni jedna granata, nije
nadletio ni jedan avion, ni sjedne ni s druge strane nije bilo pokušaja...
Sve čudnije i čudnije. Po glavi su mi se rojila mnogobrojna potpitanja, ali
nekako sam imao dojam da mi je Joso rekao sve što zna onome što se s vojnim
objektom na Velebitu zbivalo u ratu. Zato sam se držao teme.
- Dobro, a kako je obavljena primopredaja između JNA i naših?
- To nitko ne zna. Naprosto su jedni otišli, a drugi došli. Ili im je možda netko
treći tu posredovao, pa im naredio kako da se ponašaju...
Zurio sam u Josu ne shvaćajući što govori. Što mu je značio taj netko treći? Tko
je u ratu mogao biti treći? I zar nismo mi u ono doba sve vrijeme vapili za nekim
trećim tko bi posredovao i tko bi vidio da smo mi u cijeloj toj stvari žrtve, a ne
agresori?
- Kako to mislite? - upitao sam.
- Ma, ništa, nagađam samo, kad već razgovaramo... - napravio je Joso
neodređenu gestu. - Ovdje je devedesetih godina znalo biti dosta stranaca, dolazili su
i odlazili, bilo je trenutaka kad ih je bilo na desetke... Govorili su se svi mogući
jezici, bilo je i raznih rasa...
- A sve to u vezi s tim objektom?
- Tako smo mi pretpostavljali. Drugoga razloga za njihov dolazak nije moglo
biti, jer nisu bih od Ujedinjenih nacija. Hotel je cvjetao dok je to trajalo, da vam
uzgred kažem.
- A prije devedesetih?
- Toga se slabije sjećam. Ali, nekako mi se čini da tada nije bilo stranaca. Ili su
barem bili manje vidljivi.
Što mu je pak to značilo? Zaključio sam da Joso voli brbljati, ali da u mene
nema povjerenja, jer me ne poznaje dovoljno. Ipak, njegova suzdržanost bila je
čudna, i vjerojatno ju je trebalo pripisati životu u blizini državnih tajni: u tim
uvjetima čovjek i sam postane tajnovit, htio - ne htio.
- I nitko nikad nije ni pokušavao doznati...? - pokušao sam ipak.
- Ah, pa sjećate se valjda kako je to bilo nekad - rekao je recepcionar. - Kad se

143
radilo o vojsci, nije se smjelo ni pisnuti. Znate i sami da su na moru neki otoci bih
zatvoreni i izolirani kao kasarne... Mi smo ovdje bar imali slobodu kretanja, samo
pod uvjetom da ne njuškamo i ništa ne pitamo.
Učinilo mi se tada da mi je Joso već rekao sve što je znao, ili barem sve što mi
je kanio reći. A trebalo je i razumjeti njegov stav prema zagonetci vojnog objekta na
Velebitu: objekt nije nikad utjecao na život lokalnoga stanovništva, pa zašto da onda
čovjek time sebi lupa glavu? A otkad je ondje Hrvatska vojska, otada je ne pitati
ništa zapravo patriotski čin. Tako sam onda okrenuo cijelu stvar na šalu, pa sam
rekao:
- Onda smo mi mogli tamo gore i nagrabusiti?
- Ma, kakvi - rekao je Joso. - Vidi se na vama da ste obični izletnici, a ne neki...
Vratio sam se u sobu i malo se odmorio, a u tri sam sišao na ručak. Taj ručak
neću opisivati, jer se u restoranu nije dogodilo ništa zanimljivo, pa se nije vodio ni
neki poticajan razgovor. Dapače, bili smo izrazito šutljivi, kao da svako od nas još
uvijek u glavi prerađuje ono što nam se toga dana dogodilo. Čak ni ja nisam prenio
svojim suputnicima ništa od onoga što sam bio čuo od Jose: nekako mi se činilo da
bi za to trebalo naći neki pogodniji trenutak, možda kad čujemo i Rukavinu. Dok
smo ručali, vani je bivalo sve tamnije i tamnije, kao da se već spušta noć, premda je
za to bilo još prerano.
Rukavina se doista pojavio oko četiri sata, i tako smo onda sjeli da popijemo
kavu. Naš vodič izgledao je sad još ozbiljniji i tmurniji nego prije, ali sam nekako
imao dojam da se dobro pripremio za razgovor što će ga s nama voditi. Jer, bio je taj
Delko pametan momak, pa je smjesta razabrao što nas zapravo zanima. A zanimale
su nas dvije stvari. Prvo, što je ono na Velebitu, kakav vojni objekt i što bi sve to
moglo značiti. Drugo, kako to da je Rukavina prepoznao onaj krajolik u kojem se
Živa slikala, kad je inače sve oko toga objekta toliko tajanstveno.
O prvome nam je rekao uglavnom sve ono isto što sam bio čuo i od Jose: da je
tu najprije bila JNA, a sad da je Hrvatska vojska, da je mjesto strogo čuvano i da ne
treba ni pokušavati u njega prodrijeti. Dodao je Delko, međutim, i neke nove stvari.
Recimo, naznačio je točno vrijeme kad je taj objekt ustanovljen, pa ustvrdio da je to
bilo 1978., a prije toga da se onuda – kako kažu stariji - normalno prolazilo. A što je
još važnije, rekao je i da postoje dvije pretpostavke o tome što se zapravo nalazi iza
one žice. Jedni tvrde da su ondje raketni sustavi kojima se može gađati tko zna
koliko daleko, i to dokazuju činjenicom da su onamo dolazik stranci, koji su nam
valjda te rakete i dali. Druga je pretpostavka da se na Velebitu nalazi nekakva

144
znanstvena ustanova, možda povezana s vojnom industrijom ili špijunažom. I još
nešto: Rukavina je potvrdio ono što sam i od Jose bio čuo, to jest da je stranaca ondje
bilo samo do devedeset i prve, a od časa kad je počeo rat, pa ni poslije njega, stranci
se više nisu pojavljivali.
A što se tiče Rukavininih vlastitih razloga da se za to mjesto zanima - i to toliko
da je smjesta prepoznao krajolik iza Živinih leđa - tu je on bio vrlo izravan. Donekle
se, doduše, sramio, ali ipak nije oklijevao da kaže sve po istini. Pripovijedao je:
- Ja sam ondje bio nedavno. Ne bih to nikad po vlastitoj glavi, ali dogodilo se...
Ukratko, za taj objekt zanima sejedna ekološka udruga, znate... Ne znaju ni oni ništa
određeno, ali pretpostavljaju da se gore radi nešto protiv prirode. A ako i nije protiv
prirode, onda da je svakako nešto što bi trebalo biti pod javnim nadzorom... A ima u
toj udruzi jedna aktivistica oko koje se ja već dugo trudim, i tako me je ona zamolila
da gore malo pogledam...
Dalje je bilo jasno. Momak bi radi cure svašta učinio, kao što čini i Natko, kao
što, uostalom, činim i ja, premda ja nisam momak, a Mina nije cura. Ali, sad mi je
Rukavina bio mnogo jasniji, nisam se više bojao da skriva nešto u rukavu, ako sam
prije nešto slično i pomišljao.
- Pa, jesi li što postigao? - upitao ga je Natko misleći na onu aktivisticu.
- Tek će se vidjeti - rekao je Rukavina sa stidljivim smiješkom. A onda je
dodao: - A vama bi bilo najbolje... Mislim, ako morate u Zagreb... Krenite što prije,
jer uskoro će biti...
Bila je to opet ona njegova najava mećave, koju mi ni ovaj put nismo
komentirali. Ali, kad smo se s njim rastajali ispred hotelskoga ulaza, počele s pršiti
prve pahulje, a kad smo se potom vratili u predvorje, kroz staklo smo vidjeli kako
snijeg postaje sve gušći i kako se kovitla u vrtlozima koji su se sve mahnitije
okretali. Nije to slutilo na dobro.
Gledali smo tako neko vrijeme, a onda je postalo očito da svi mislimo isto.
Nemamo više zašto ostati i Gospiću. Na Velebit zasad ne smijemo, a nećemo ni moći
ako zapadne snijeg. Ono što bismo možda mogli doznati, već smo doznali, jer
Rukavina i Joso bih su zapravo najbolji informatori što smo ih mogli naći. Što,
dakle, da čekamo?
Odlučili smo se odjaviti iz hotela, podmiriti račun i otputovati. Bih smo gotovi
za manje od pola sata, ali svejedo je u času kad smo sjedali u auto već počeo padati
prvi suton. Ja sam na trenutak pomislio da možda griješimo, ali onda sam se prisjetio
svih onih pohvala autocesti, koja da je građena ispod sniježne granice, i ponadao sam

145
se da će dalje od Velebita vrijeme biti bolje. Ubrzo smo se zaputili prema izlazu iz
grada.
A dok smo čekali na posljednjem semaforu prije nego što krenemo prema
odvojku za autocestu, ugledali smo zanimljiv prizor ispred jedne javne zgrade. Ondje
je zastao nekakav auto i ondje su dočekivali nekoga važnog tko je upravo izlazio iz
vozila. Tada sam tek opazio da su na obje strane ulaza plakati, onakvi isti kakve sam
vidio u gradu, samo veći: doktorica Šimunić drži predavanje o proljetnim alergijama.
To su nju ondje dočekivali: izašla je iz auta i pompozno se rukovala s domaćinima.
Bila je možda deset metara daleko od mene: imala je kosu u obliku kacige i velike
naočale.
Ali sad, kad sam odmjerio cijelu figuru a osobito kad sam vidio hod i
gestikulaciju, bilo mi je jasno. Nisam više nimalo sumnjao: bila je to Ljiljana.
Kao da osjeća da je promatram, ona je, prije nego što će ući u zgradu, zastala na
ulazu, okrenula se ovamo prema meni, kao da mi se želi sasvim pokazati. Bila je to
Ljiljana. A snijeg se kovitlao i padao sve gušće i gušće.

146
 III DIO:

LJETNI SOLSTICIJ

147
 1

Ako ikada odlučim napisati knjigu o svemu ovome čega se sada samo prisjećam,
jedno njezino poglavlje nazvat ću Proljeće bez namjere, po onoj slavnoj pjesmi
Slavka Mihalića. Jer, zbivanja su se doista odigrala u proljeće, a to je proljeće bilo
bez namjere u tom smislu što se nikako nije moglo odlučiti hoće li doći ili neće. Kao
da se kolebalo hoće li doista raditi svoj posao - donositi lijepo vrijeme, tjerati voćke
da cvjetaju a ljude da se vesele - ili će možda od svega dići ruke i prepustiti svoje
mjesto zimi, koja samo čeka da se vrati. A to se moglo i golim okom pratiti: mladu
travu opržio je mraz, a po rascvjetanom jorgovanu napadao je debeli snijeg. Proljeće
bez namjere i zima sa zlim namjerama uspostavili su neki čudan suživot.
Zato smo svi stalno i svuda razgovarali o vremenu. Ispočetka su ti razgovori
izražavali odlučne tvrdnje i čvrste stavove, a kako je vrijeme prolazilo, tako je sve
više bilo sumnje, čak i straha pred nečim nepoznatim. Jer, najprije smo se samo
ljutili na meteorologe što nisu predvidjeli ono strašno nevrijeme krajem ožujka, a oni
su se ispričavali da se radi o ne znam kakvom rijetkom fenomenu. Ali, kad je snijeg
ostao ležati na tlu tjednima, naši razgovori o vremenu zadobili su drugačiji ton. Do
tada smo mislili da je to uobičajena proljetna epizoda koja će brzo proći, a onda, kad
se pokazalo da je drugačije, stali smo posezati za pojmovima kao što su globalno
zagrijavanje, povratak ledenog doba i sličnima, a to čovjeka uvijek ispunjava
strahom. Jer, čini se tada kao da vrijeme više i nije samo vrijeme, nego kao da ono
ima neko osobito poslanje u ljudskom svijetu: kao da se ponaša tako kako se ponaša
samo zato da bi nama napakostilo, da bi nas zaskočilo i onemogućilo. A odatle, pa do
misli kako je takvo vrijeme zapravo neka kazna - što znači posljedica naših vlastitih
grijeha - samo je jedan korak. Jer, u takvim trenucima čovjek postaje svjestan da je
napravio mnogo svinjarija - i kao pojedinac i kao zajednica - pa mu je muka kad
pomisli kako bi strašna ta vremenska kazna još mogla postati.
A osobito smo se tako osjećali nas troje, naime Mina, Natko i ja. Ispočetka, kad
smo se tek vratili iz Gospića, bih smo uvjereni kako imamo sreće, pa smo zato bih

148
dobro raspoloženi: ušli smo Živi u trag, očito je da je živa i zdrava, znamo gdje je, a
imamo i izgleda da uskoro dopremo do nje. A uza sve to, uspjeli smo se po onoj
vijavici - premda uz iznimno opreznu vožnju - za nekoliko sati domoći Zagreba. Sve
je, dakle, govorilo da imamo razloga za optimizam: dani su postajali sve dulji,
dolazilo je proljeće, pa ćemo, kad dođe ljepše vrijeme, ponovo krenuti na Velebit. A
dotle ćemo sigurno doznati o cijeloj stvari još i mnogo više, jer nećemo mirovati,
nego ćemo istraživati, sad, kad znamo u kojem smjeru treba da tražimo.
Ali, onda onaj snijeg nikako nije nestajao. U Zagrebu je ostao na tlu cijela dva
tjedna, a lako je bilo pretpostaviti da će u Lici ostati još mnogo dulje, na Velebitu
valjda i do lipnja. Slušao sam sad pažljivo i hidrološke izvještaje, pa sam tako
doznao da nema onih uobičajenih proljetnih poplava u Lici, jer je na brdima još sve
smrznuto. Tako nam je postalo jasno da o odlasku na Velebit ne možemo u dogledno
vrijeme ni sanjati i da jednostavno treba čekati. A to nam je čekanje teško padalo i
svatko od nas podnosio ga je na svoj način.
Natko je, na primjer, bio vrlo nestrpljiv, često me je nazivao i pitao me što ja
mislim o razvoju vremenske situacije, ili mi je tumačio kako je na Velebitu ona mala
cesta sigurno očišćena, jer ako je ondje vojska, ona onda ima i strojeve. Ja sam ga
morao uvjeravati kako mi tom cestom ne možemo čak ni ako jest očišćena, a osim
toga bi nas na snijegu smjesta ukebali. U drugim prilikama Natko mi je iznosio svoja
nagađanja o tome što se tamo gore događa i zašto je Živa zatočena, a ja sam u tim
nagađanjima prepoznavao - i morao nemilosrdno razbijati - utjecaje znanstveno-
fantastičnih filmova i popularne literature. Jedini pozitivan učinak te situacije bio je
u činjenici da je Natko iznenada prestao mjesečariti: jedoga dana javila mi se Jelka s
viješću da njezin sin više ne ustaje noću i da se ona nada da je to sada prošlo. A kad
smo se upitali zašto se to dogodilo, složili smo se da je Natko u sebi nešto prelomio,
da je stvorio nekakav zaključak i odredio cilj kojem treba težiti, te da ga više ne muči
neizvjesnost. O čemu se točno radi, nismo, dakako, znali, ali smo bili zadovoljni što
je tako ispalo.
Što se tiče Mine, tu su stvari također bile neizvjesne, i meni je naš međusobni
odnos pomalo nalikovao na onaj snijeg na racvjetalom jorgovanu. Jer, računalo se
sada da ja njoj udvaram, a da ona to moje udvaranje ne odbija; ali, dalje od toga
jednostavno nismo stigli. Nije željela sa mnom izaći, tvrdeći kako to ne bi bilo
primjereno, ali kad bih je nazvao, bila je ljubazna i upuštala se sa mnom u vrlo
povjerljive razgovore. Ipak, ti razgovori opet ne bi vodili do susreta. Na kraju sam
zaključio da je Mina valjda nekako praznovjerna: čini joj se kako nije u redu da
ljubuje sa mnom dok joj je nećakinja izgubljena, i pribojava da će Živi nešto
dogoditi ako njoj bude lijepo. Tako sam znao da mi ne preostaje drugo nego čekati. I

149
ne samo čekati, nego i zdušno raditi na pronalaženju Minine nećakinje, jer dok nju
ne pronađemo, ni ja neću moći prodrijeti do Mine.
Ja sam pak nastojao to prisilno mirovanje što pametnije iskoristiti. Nekako mi
se činilo da i sam donekle mjesečarim, baš kao i Natko, samo na drugi način i u
drugom smislu, i da ću mjesečariti sve dotle dok ne stvorim nekakav sud o svemu
onome što se dogodilo sa Živom i sa svima nama. Pri tome i nije bilo presudno hoće
li taj sud biti ispravan ili neispravan, hoće li voditi uspjehu ili porazu, važno je bilo
samo to da ja u njega povjerujem i da onda na temelju njega počnem djelovati.
Trebalo je, ukratko, da sebi nekako objasnim ključne elemente cijele te priče, a onda
da iz njih izvučem zaključak na koji ću se moći osloniti. Sjeo sam zato za stol, stavio
pred sebe list papira i stao zapisivati točku po točku.
Pošao sam od toga da je Živa zatočena zbog svoje meteoropatije. Taje
meteoropatija nekome važna, i taj netko je zbog toga uspostavio vlast nad Natkovom
djevojkom. Taj tko je to učinio opet ima neke veze s vojskom, koja drži onaj
ograđeni kompleks na Velebitu. Je li Živina bolest njima zanimljiva zbog toga što
Živa može proricati razvoj vremena i po tri tjedna unaprijed? Ili im je važna zato što
djevojka unaprijed osjeća i društvene događaje? Nisam znao odgovor na ta pitanja,
ali mi se činilo nesumnjivo da Živa njima tamo (a tko su oni, nisam imao pojma)
zbog nečega treba.
A ako je jedina stvar zbog koje im Živa može trebati njezina meteoropatija,
onda mi ne ostaje drugo nego da zaključim kako oni na Velebitu nešto rade i
eksperimentiraju s vremenom. Nije, dakle, posrijedi nikakav raketni sustav, kako
maštoviti Gospićani vjeruju, a nije ni neko drugo tajno oružje, kako misle oni kojima
fantazija još žešće radi. No, zar nije i to s vremenom sasvim fantastično, i zar nije
potrebna mašta da se i u to povjeruje? Jer, što bi vojska radila s vremenom, i kako bi
spoznaje prikupljene na Velebitu mogla upotrijebiti?
A s druge strane, nisam mogao da se ne prisjetim još nekih činjenica. Jedna je
bila ta da Živa ondje svakako nije sama, nego je na Velebit vjerojatno otpremljena
cijela ona grupa što se okupljala u dispanzeru doktora Rozjana. Pri tome je nevažno
je li Živa odvedena silom (kako misli Natko) ili je na to svojevoljno pristala (kako
mislim ja); bitno je da takvih ljudi ima više, te da se, dakle, radi o ozbiljnom i
dugoročnom pothvatu. Upravo ta dugoročnost bila je tu zanimljiva: ako Joso tvrdi da
sve to traje već desetljećima i da se nije prekinulo ni za vrijeme rata, onda se mora
raditi o nečemu velikome i važnom. Po tome opet običan čovjek ne bi smio samo
tako čačkati. A mi nismo mogli dočekati trenutak da čačkati opet počnemo.
I još je jedno pitanje tu ostalo, a nisam bio siguran u kakvoj je ono vezi s onim

150
o čemu sam do toga trenutka razmišljao. To je bilo pitanje o Ljiljaninoj ulozi u
cijeloj toj stvari. Ako je ona doktorica Šimunić koju sam vidio kroz vijavicu doista
Ljiljana, i ako Ljiljana nije otišla u Australiju nego u Liku, onda to valjda znači da je
ona sve vrijeme bila povezana s tim projektom, ili kako već da se nazove to na
Velebitu. A da je upravo tako, pokazuje i činjenica da je ona Živina liječnica. Što
onda Ljiljana radi, kakvaje njezina uloga? Koliko je važna? Kolika je njezina moć?
Kako ona gleda na cijelu tu stvar i koliko se njezini pogledi podudaraju s pogledima
onih koji upravljaju tim projektom?
Na ta pitanja nisam mogao odgovoriti, pa sam se zato opet okrenuo onim
pismima pisanima zelenom tintom što ih je tobožnja doktorica Šimunić pisala Živi.
Čitao sam sad ta pisma - koja su bila potpisana šifrom Dr. - smirenije i pažljivije
nego prije, te sam zato nakon nekoga vremena bio kadar opisati sustav na koji se
doktoričine teze oslanjaju. Krhotine toga sustava ja sam bio razabirao i prije, a sad je
on preda mnom iskrsnuo u punoj jasnoći, koliko god da su pisma zapravo imala
pedagošku, pa i terapijsku svrhu.
Stvar se svodila na tvrdnju da bi iz ljudskoga društva trebalo u najvećoj
mogućoj mjeri ukloniti utjecaj prirode. Ako već ne možemo ukloniti atavizme, ako
ne možemo poništiti nagone, ako ne možemo suzbiti društvene reflekse koji su nam
ostali još iz krda, možemo barem umanjiti utjecaj vremenskih prilika na ljude. Sve
pojave koje u društvu uočavamo kao negativne zapravo su zaostatak iz prirode - jer
pohlepa i nasilje i želja za vlašću zapravo su zakonita posljedica nagona za
samoodržanjem - pa se zato ne smijemo prepuštati prirodi ondje gdje joj možemo
parirati.
I, tu je sad doktorica Šimunić - odnosno Ljiljana - stala najozbiljnije razrađivati
tezu na koju sam ja bio i sam došao, tek što se ona meni činila tek kao zgodna
dosjetka na kojoj bi se mogao sagraditi roman. Jer, tvrdila je da su se svi prevratni
događaji u povijesti čovječanstva dogodib u doba neke iznimne vremenske situacije,
od Cezarova ubojstva na martovske ide, pa do ubojstva Martina Luthera Kinga u
doba sunčanih pjega. Dapače, pozivala se na literaturu u kojoj je tobože dokazano da
je ta veza između vremenskih okolnosti i dramatičnih društvenih zbivanja zakonita
poput gravitacije. A nakon toga je onda slijedio zaključak koji je, formalno gledano,
bio logičan, ali se ipak sve u meni protiv njega bunilo: da povijesna zbivanja nisu
uzrokovali ljudi, nego mjesečeve mijene, vjetrovi, zvjezdane konstelacije. Zato su ta
zbivanja bila ne samo neautentična, nego i takva da su ljudima donosila ponajviše
stradanje, zločin i nesreću. I zaključak: prava će povijest čovječanstva započeti istom
onda kad se ljudi oslobode pogubnoga utjecaja vremena na svoje ponašanje.

151
 Ta odlučna i nepokolebljiva tvrdnja mene je pomalo podsjetila na onu
marksističku tezu kako će prava ljudska povijest započeti s komunizmom, a sve do
njega da je zapravo predpovijest. A to je imalo zlokoban prizvuk, to je govorio netko
tko je uvjeren da se nalazi u posjedu istine o svijetu i životu. Tako sam zaključio
kako oni na Velebitu - pod pretpostavkom da je Ljiljana s njima povezana - zapravo
ne obavljaju svoja istraživanja zato da bi meteoropate spasili njihovih muka, nego
zato da bi promijenili društvo. A od toga sam se naježio. I prepao.
Zato sam gotovo osjetio nekakvo olakšanje kad je ono što me opsjeda već
mjesecima dospjelo i u novine, premda u čudnom obliku i na zagonetan način. Čitao
sam, naime, u nekom tjedniku veliki analitički tekst o jednome od dvojice ministara
što su pali prošle zime, a sad su čekali suđenje. Autor se zvao Miho Marović i bio je
dobro upućen u stvar, jer se već prije bavio tom temom, pa bi se čak moglo reći i da
je upravo on pokrenuo cijelu aferu. Sad je pak nabrajao što je sve sumnjivo u
djelovanju jednoga od dvojice ministara, koji je vodio resor privrede. Navodili su se
u članku različiti grijesi toga čovjeka, pa se raspredalo o kupnji materijala za
autoceste mimo javne nabave, o naručivanju poslova za državu bez natječaja i o
sukobu interesa, jer je i ministrovo vlastito poduzeće gradilo nekakve stanove za
državu.
Sve to nije bilo osobito zanimljivo, nego je moju pažnju privukla jedna
polurečenica, uklopljena u dugo nabrajanje ministrovih grijeha. Ondje je stajalo
točno ovako: A tu je i netransparentno financiranje istraživačkog centra na Velebitu,
za koji se, uostalom, i ne zna u čiju nadležnost pripada. Taj istraživački centar nije
moglo biti ništa drugo nego onaj objekt u kojem je Živa zatočena i oko čije smo se
ograde i mi još nedavno motali. Jer, drugoga centra na Velebitu sasvim sigurno
nema. A u isto vrijeme, o postojanju te ustanove u članku se pisalo kao o nekoj
općepoznatoj činjenici, kao o nečemu što i ne treba posebno objašnjavati. A to je bilo
čudno, i osjetio sam da moram djelovati.
Provrtio sam po internetu koliko se moglo, malo sam se i raspitao, i stalno je
ispadalo da nitko ni o kakvom centru na Velebitu nema pojma. Na kraju sam
zaključio kako se u onom tekstu zapravo radi o triku: novinar je prvi koji tu
instituciju uopće spominje u javnosti, ali strahuje od posljedica toga spominjanja, pa
zato cijelu stvar prikazuje tako kao da se radi o općepoznaom podatku koji je u
javnost iznio netko drugi. A ako se pravi lud u novinama, onda će se sigurno praviti
lud i u privatnom razgovoru: ja bih možda i mogao nekako uspostaviti vezu s njim,
ali što će mi on biti voljan reći, ako je stvar doista delikatna?
Tako sam se odlučio na očajnički potez. Uz novinarovo ime bila je ispod članka

152
objavljena i njegova mejl-adresa, kako to neke novine redovito čine. Uzeo sam,
dakle, tu adresu, pa sam čovjeku napisao pisamce. U njemu sam se i ja pravio lud, jer
drugo nisam ni mogao. Ustvrdio sam da me je zainteresirao podatak o istraživačkom
centru na Velebitu, jer da sam i sam veliki ljubitelj te planine, pa da bih zato molio
gospodina Marovića da mi, ako ikako može, kaže o toj instituciji nešto pobliže: gdje
se nalazi, čime se bavi i tko joj je na čelu. Poslao sam to pismo tek toliko da umirim
savjest, jer nisam se nadao da ću dobiti odgovor.
No, on je stigao. Moždaje presudilo to što sam se u uvodu pisma predstavio
pravim imenom i iznio o sebi podatke koje je bilo lako provjeriti. Tako je novinar
mogao vidjeti da se radi o privatnoj osobi koja se zanima za planinu, a ne o nekoj
službi koja želi ukrasti njegove podatke i otkriti njegove izvore. U svakom slučaju,
čovjek mi je odgovorio još isti dan. I, odgovorio je iskreno.
Jer, nakon uvodnih formula, on mi je odlučio izravno pomoći. Napisao je:

Ja zapravo ne znam mnogo o tom centru, ali znam da postoji. Na njega su me

upozorili iz ekološke udruge “Zelena lopta”. Oni imaju preciznije podatke, pa se
možete obratiti njima. Ja vam mogu reći samo toliko da su oni čvrsto uvjereni (a
tvrde da imaju i dokaze) kako se u tom centru radi nešto na štetu prirode.
Nakon toga pisma osjećao sam se dobro. Jer, pokazalo se da ima još ljudi koje
cijela ta stvar zanima, i da ima takvih kojima vojska nije uspjela utjerati strah u kosti,
nego su spremni pitati o čemu se radi i biti glas javnosti. Rijetko se služim mejlom,
pa sam zato sad pomislio da sam ovaj put imao sreće upravo zato što sam se njemu
okrenuo. Brzo sam odlučio nastaviti na isti način, pa sam i ekološkoj udruzi poslao
mejl.
Napisao sam im nešto slično kao i novinaru, te hobijem objasnio svoj interes za
cijelo pitanje. Zamolio sam da mi kažu - ako im je to moguće - što se zapravo radi u
tom centru na Velebitu. Zanimalo bi me, osim toga, što udruga kani poduzeti, jer bih
joj rado stavio na raspolaganje svoja skromna znanja i još skromnije sile.
Pokazalo se da sam opet imao sreće, jer odgovor je stigao razmjerno brzo. Bio
je čudna mješavina euforije i opreza, nešto što se ne vida baš svaki dan. Jer, euforija
je očito dolazila od činjenice da je stvar napokon procurila u javnost: možda je
“Zelena lopta” i prije pokušavala alarmirati građanstvo, ali nije uspjela, a sad joj se
san napokon ostvario. A oprez koji se osjećao u njihovu odgovoru bio je znak
zdravoga razuma: ako se radi o nekoj pipavoj i tajnovitoj stvari, treba vrlo pažljivo

153
baratati podacima, osobito kad ih traži neznanac.
Tako su mi onda odgovorili da će uskoro izdati priopćenje za javnost u kojemu
će određeno reći o čemu se radi, te neka se ija do tada strpim. Osim toga, dodali su,
oni toga proljeća spremaju veliki prosvjed na samome Velebitu, a tada će nastojati
uključiti što veći broj građana, pa koriste ovu priliku da pozovu i mene, premda će
me još i dodatno obavijestiti. Samo da se vrijeme popravi, pa će se stvari pokrenuti.
Samo da se vrijeme popravi, to sam i ja sebi stalno ponavljao. Trebalo je čekati.

154
 2

Bio sam nemiran pa sam povlačio poteze koje inače ne bih i koji mi u normalnim
prilikama ne bi ni pali na pamet. A bio sam nemiran zato što sam imao dojam da mi
stvari izmiču iz ruku. Da ono što je bitno prolazi pokraj mene dok ja samo nemoćno
gledam i da u tom čekanju propuštam jednu po jednu priliku. Prema čemu su te
prilike trebale voditi, to nisam znao, ali to nije nimalo umanjivalo moj nemir. Jer,
vrijeme se nije popravljalo. Kao da se zainatilo protiv nas, kao da je razabralo da se
mi za njega zanimamo i želimo proniknuti u njegovu logiku - a neki da ga žele i
promijeniti - te se zato uzjogunilo, postalo nepredvidljivo i učinilo sve da nas spriječi
u našim nakanama. Shvaćao sam i tada da su takve misli apsurdne, da su više loša
književnost nego što bi imale neku životnu vrijednost, ali nisam sebi mogao pomoći.
Došao je bio već i svibanj, a zima se nikako nije dala otjerati. U Zagrebu su se
prilike još koliko-toliko normalizirale, jer snijeg se otopio a zamijenila ga je kiša,
koja je potakla rast trave i lišća, te su se opet mogli vidjeti grozdovi jorgovana i prvi
cvjetovi na kestenima. Ali, u Gospiću je dotle vladala prava zima, to se vidjelo i iz
meteoroloških izvještaja, a i iz televizijskih svjedočanstava očevidaca: ujutro je
stezao mraz, po danu su se vitlali nekakvi oblaci, a ako bi se i probilo sunce, nije
imalo nikakve snage, pa se snijeg nije topio. A sve staze na Velebit bile su zametene.
To su nam potvrdili i ljudi koji su poznavali prilike bolje nego mi. Natko je bio
u telefonskom kontaktu s Rukavinom, a ovaj mu je posvjedočio da je snijeg i dalje
visok, a da se o odlasku na planinu ne može ni sanjati. Natko je, naravno, upitao zar
nije vojska očistila prilaze do objekta od kojega su nas otjerali, kad već ima
mehanizaciju i sve što treba. A Rukavina je na to odgovorio da cesta vjerojatno jest
očišćena, ali da je problem u tome što se nepozvan posjetitelj ne smije njome
poslužiti.
Ne znajući što bih, ja sam najprije nazvao ekološku udrugu “Zelena lopta”, a
onda sam i osobno otišao onamo, da bih se raspitao o budućim akcijama i pokušao

155
izvući još neki podatak. Imali su ured u Krajiškoj ulici, ali ja nisam ondje zatekao
nikoga važnog, nego samo dvoje mladih ljudi, curu i dečka, koji su, doduše, bih
ljubazni, ali su mi malo toga mogli reći. A rekli su mi da je sve spremno za skori
prosvjed, ali da do njega može doći tek kad se otopi snijeg. A priopćenje za javnost,
u kojemu će biti otkriveno što se to tamo gore zbiva, udruga će izdati dan-dva prije
prosvjeda. Ukratko, i tu je sve ovisilo o vremenu i trebalo je čekati da se ono smiluje.
A mene je sve više obuzimao nemir, i zato sam, kažem, počeo postupati
prenagljeno, čak i nepromišljeno, i zato sam učinio ponešto što inače ne bih. Odlučio
sam, recimo, riskirati s Minom. Dosta mi je bilo telefonskih razgovora, koliko god
da su bili ugodni i koliko god da su nas sve više približavali jedno drugome: morao
sam je vidjeti, morao sam provjeriti zašto sam se uz nju vezao i morao sam se
osvjedočiti da je doista onakva kakvu je zamišljam dok držim slušalicu u ruci i
slušam njezin glas. Pomislio sam čak da bih trebao nekako razbiti njezinu
praznovjericu kako nas dvoje ne smijemo ništa petljati dok se Živa ne nade. Imao
sam potrebu da nešto promijenim i nisam toj potrebi mogao odoljeti. Zato sam
jednoga dana banuo u knjižnicu “Tin Ujević”.
Nisam se najavio, jer sam se pribojavao da će Mina opet naći načina da me
nekako odgovori od toga posjeta. Odlučio sam dakle - prvi put, zapravo - postupiti
protiv njezine volje. Ali, nisam onamo otišao sasvim nezaštićen: našao sam dobar
razlog za taj posjet, i to razlog koji Mina nije mogla otkloniti kao nevažan. Odlučio
sam joj, naime, vratiti ona pisma što ih je Živi pisala njezina liječnica, a koja su već
dugo ležala kod mene. Činilo mi se da ih znam napamet i da mi više ne trebaju. A u
isto vrijeme, imao sam osjećaj i da me njihova prisutnost dodatno uznemiruje, kao da
nekako zrače, kao da me - šireći svoj utjecaj iz ladice pisaćega stola - tjeraju da se
stalno vrtim u krugu i priječe mi da mislim slobodno i jasno. Stavio sam ih, dakle, u
fascikl i otišao u knjižnicu, i to opet oko tri popodne, da bude sve isto kao kad smo
se Mina i ja ondje prvi put sastali.
Mina se nije naljutila zbog mojega dolaska; obratno, imao sam dojam da se
obradovala. A to je značilo da je i ona željela vidjeti mene, samo nije znala kako da
prekine igru mojega navaljivanja i svojega odbijanja u koju smo jednom upali i
nismo se više iz nje znali ispetljati. Pozdravila me je vedro, čvrsto mi je stisnula ruku
i pogledala me pri tome u oči, nasmiješila mi se široko, i ja sam imao dojam da sam
joj doista važan. Odvela me je u onu studijsku čitaonicu, a onda me ostavila da ondje
čekam dok ona skuha kavu.
Nije me pitala zbog čega sam došao, pa sam zato iz fascikla izvadio pisma i
stavio ih pred sebe. A ona ih je spazila čim je ušla s kavom, pa je malko kimnula u

156
znak da sve razumije, a onda je stala rastakati i nutkati me keksima. Kad je napokon
sjela, počela je govoriti kao da smo taj razgovor prekinuli prije pola sata, uspostavila
je među nama povjerenje kao da nisu prošli tjedni otkako smo se posljednji put
ovako gledali oči u oči. I, počela je od pisama.
- I ja sam s vama željela o tim pismima razgovarati - kazala je mirno. - Ima u u
njima nešto što mi nije jasno.
- Što?
- Pa, činjenica da su nam uopće došla do ruku i da ih možemo čitati. Znate, ja
sam Živu prilično pažljivo promatrala, pa vjerujem da shvaćam kako razmišlja. I,
sigurna sam da je vrlo racionalna, dobro organizirana, odmjerena. Ne sjećam se da je
ikada napravila neku ozbiljnu pogrešku.
- I sad se vi pitate - prekinuo sam je nepristojno - kako je onda takva osoba
mogla zaboraviti na ta pisma?
- Tako je - kimnula je Mina, kao da smo se oko nečega silno važnog složili. -
Uzela je sve što je potrebno, ništa nije zaboravila, samo je ta pisma...
- Znam zašto se to pitate - nastavio sam. - Zato što ste zaključili, kao i ja,
uostalom, da je ona u velikoj mjeri i otišla zbog tih pisama.
Mina me je pogledala onako kako me je malo žena u životu pogledalo, i onako
kako sam želio da me gleda i ubuduće, uvijek. Nije to bila samo suglasnost, bilo je tu
malo i divljenja, a u svakom slučaju svijesti da smo bliski, da mislimo slično.
- Točno - rekla je. - Ja mislim da je ta doktorica obrlatila Živu. Utuvila joj je u
glavu da ona zbog svoje bolesti ima neku osobitu misiju, da se od nje nešto veliko
očekuje, a da postoje i ljudi koji će joj omogućiti da te svoje sposobnosti, ili što su
već, stavi na raspolaganje...
- A to bi bili oni na Velebitu - ubacio sam.
- Ne znam ja tko bi to bio, ali mi se čini očigledno... U tim je pismima cijela
ideologija...
- Koju je Živa očito usvojila - ubacio sam, a onda dodao pitanje: - Dobro, vi ste
čitali ta pisma još i prije mene, što vam se čini o onome što u njima piše?
- Ja se toga bojim - rekla je Mina uvjereno. - Ta liječnica vjerojatno nije sama.
To je po svoj prikri neka organizacija. Ta organizacija ima ideologiju, nekakvo
objašnjenje svijeta, koje se zasniva na tim teorijama o vremenu i zdravlju... I sad bi
tu Živa...

157
 - A koliko vam se uvjerljiva čini ta njihova teorija?
- Ne čini mi se ništa, jer ništa i ne znam - zavrtjela je Mina glavom. - Očito je
da doktorica nije Živi napisala sve, ni o organizaciji, ni o ideologiji, nego samo
onoliko koliko treba da je pridobije. Ali, čim je sve to tako tajnovito, odmah ne može
biti dobro i ciljevi ne mogu biti pošteni.
U prvi mah sam osjetio potrebu da se suprotstavim Mininu mišljenju, i da
ustvrdim kako bi mnoge velike stvari u povijesti bile propale, da ih nisu najprije
držali u tajnosti. Ali, onda sam od toga odustao: sviđao mi se taj jednostavni,
zdravorazumski način razmišljanja. Tko nešto krije, taj se ima razloga bojati. A kad
se ima razloga bojati, onda to znači da radi nešto nepošteno.
A ako radi nešto nepošteno, svakako čini zlo. Vrlo praktično kao životni stav, a
u dobroj mjeri i istinito. Koliko god da sam bio skeptičan, radi Mine sam bio
pripravan taj stav i sam usvojiti. Upitao sam je još:
- Kako onda vi objašnjavate to što je Živa ostavila ta pisma?
- Očito je htjela da ih ja nađem.
- Zašto?
- E, to ne znam, i u tome je nevolja. Jer, htjela je možda i da ja iz tih pisama
nešto zaključim, ali ja nisam zaključila ništa. Zato sam ih i dala vama i rekla vam još
onog prvog dana...
- Mislite da je ona ostavila ta pisma isto kao što je za Natka ostavila na ogradi
onaj privjesak?
- Tako nekako.
Podrazumijevalo se da ćemo ubuduće u Živine razloge nastojati proniknuti
skupa. Popili smo kavu i ja sam imao osjećaj da je od toga časa nestao nekakav grč
koji je u našem odnosu postojao. Nije sad bilo ni presudno što je taj grč uzrokovalo i
na što se on točno odnosio, bilo je važno samo to da sam se ja nakon te kave u
knjižnici osjećao nekako spokojnije. Više sam vjerovao u budućnost veze s Minom,
pa mi je čak i onaj nemir u vezi s Velebitom i Živom pomalo popustio.
Ali, naravno, razgovarali smo i o Velebitu. Ja sam Minu bio već prije
obavijestio o novinaru Mihu Maroviću i o njegovim tvrdnjama, pa o ekološkoj
udruzi “Zelena lopta” i o njezinim budućim akcijama. A sad smo se složili kako to
medijsko čačkanje po vojnom objektu na Velebitu nama zapravo ide naruku, jer ako
tema prodre u javnost, bit će lakše razabrati istinu, a onda i omogućiti Živi da se vrati

158
u normalan život. Isto smo se tako složili da ćemo krenuti na Velebit čim to prilike
dopuste, utoliko više što se Natko redovito javljao i Mini i meni i podsjećao nas kako
je to naša obaveza.
Tako smo se rastali uz srdačno rukovanje, a ja sam tada opet napravio
nepredviđenu gestu: Mininu sam ruku prinio usnama i poljubio je. Nije to bio onaj
konvencionalni rukoljub koji se posljednjih desetljeća donekle vratio u našu javnu
komunikaciju, nego nešto sasvim drugo. A Mina je dobro razumjela što to drugo
znači, i nije povukla ruku, nego mi je dopustila da radim to što sam radio.
Kažem, nakon toga sam bio spokojan, ali i nekako ugodno uzbuđen. To je
gotovo nemoguća kombinacija, ali je kod mene ipak postojala: uzbuđenje me je
tjeralo na djelovanje, a spokoj me uvjeravao da će to djelovanje završiti povoljnim
ishodom. Tako sam, pitajući se što bih još mogao učiniti, pomislio na Prizmića. Jer,
nismo se ni vidjeli ni čuli još otkako mi je predao onaj Tomin fascikl, a dobro sam
znao da pristojnost zahtijeva da mu se - kad fascikl pregledam - javim i da mu nešto
o njemu kažem. A ja sam to propustio učiniti, pa sam pomislio kako je sada - u prvoj
polovici svibnja, koja nalikuje na drugu polovicu listopada - pravi trenutak da to
učinim.
Pričekao sam utorak, dan kad Prizmić odlazi u svoj Zavod na kavu, pa sam ga
presreo na ulici. Znao sam dobro da umirovljeni meteorolog ima stalne navike, te da
se tako na Gornji grad uvijek penje Mesničkom ulicom, da potom uzlazi onom
strmom stazom na Strossmayerovo šetalište i da onda - negdje na njegovoj polovici -
skreće prema Zavodu. Postavio sam mu zasjedu na početku šetališta i nisam se
nimalo iznenadio kad sam opazio kako moj vršnjak u dvanaest manje pet minuta
polako ali uporno savladava onaj uspon. Bilo mu je teško, ali nije se dao. Podigao je
glavu tek kad je bio na kraju uspona i tada me je ugledao.
- E - rekao je. - A evo i tebe! Nije vrag da mene čekaš? Kojim dobrom?
Prizmić je na trenutke govorio kao narodna pjesma, što opet nije čudo ako se
uzme u obzir da je rado vrtio po starim kalendarima u potrazi za mudrostima iz
pučke meteorologije. Morao sam se nekako iskupiti za nepristojnost što sam je
prema njemu do sada iskazao. Zato sam rekao dok je on stajao preda mnom
hvatajući dah:
- Trebam tvoje mišljenje.
- O čemu?
- O onome što piše u onom fasciklu što si mi ga dao. Čak i da mi Prizmić to nije
sam priznao, ja bih pouzdano znao da je on pogledao - pa čak i proučio - one papire

159
što ih je sadržavao Tomin fascikl. Jer, fascikl nije bio zatvoren i nije postojala
nikakva uputa o njegovu čitanju ili nečitanju. Prema tome, Prizmić zna što je unutra,
i svakako ima o tome nekakvo mišljenje. A budući da je meni sad posve jasno da se
u toj stvari radi o vremenu i samo o vremenu, upravo je Prizmić, kao meteorolog,
najpozvaniji da me savjetuje.
Tako smo se uputili ispod rascvjetalih kestenovih krošanja, a svuda oko nas
osjećao se miris vlage i natruloga zelenila, koji je zapravo bio miris toga proljeća. Ja
sam još jednom ponovio kako bi me osobito zanimalo što Prizmić misli o Tominim
papirima.
- A, čuj - rekao je - to ti je paklena kombinacija.
- U kom smislu?
- To je kao ono kad ljudi zbućkaju različite kemijske sastojke, i ne gledajući što
stavljaju u posudu, a onda od toga bez ičije nakane nastane eksploziv i napravi tko
zna kakvo sranje.
- Nisam siguran da te razumijem - rekao sam.
- Pa, jednostavno - zastao je Prizmić kraj jedne klupe, te digao na nju nogu i
nalaktio se na vlastito koljeno - te Tomine bilješke, to je čudna mješavina znanosti i
praznovjerja.
- Zašto praznovjerja?
- Čekaj prvo da ti objasnim zašto znanosti - nasmijao se tada Prizmić veselo. -
Gledaj, ono što se u tim bilješkama tiče medicine, to je sve plod znanja, iskustva,
utemeljeno je na podacima, literaturi i slično, barem koliko ja mogu procijeniti, kao
laik. Ali, ono što se tiče meteorologije, to su manje-više općenite stvari, to su znanja
koja čovjek može steći gledajući redovito vremensku prognozu. Nema tu ničega što
je u meteorologiji uistinu bitno, niti ičega što bi bilo doista poticajno. Ukratko, to ti
je spoj znanosti i amaterizma.
- Onda ti misliš da je i cijela ta ideja s utjecajem vremena na organizam
promašena?
- Daleko od toga! - uzviknuo je Prizmić i podigao kažiprst. - Ideja je dobra i ja u
nju vjerujem. Kao što sam ti već i rekao, ja držim da smo svi mi meteoropati -
ponovio je svoju staru tezu.
- Je li to dobro ili loše? - prekinuo sam ga. - Misliš li da priroda odviše na nas
utječe, ili možda premalo?

160
 Prizmić se zagledao u mene donekle sumnjičavo. Kao da je povjerovao da sam i
ja postao nekakav fantast i da sam se predao tko zna kakvim maštarijama. A ja sam
mu samo postavljao pitanja o nečemu što je Živina liječnica (Ljiljana?) uvjereno
dokazivala u svojim pismima. Odgovorio mi je:
- Ne znam ja to, mili. To su prevelika pitanja za moj skromni um. A čovjek bi
morao u životu znati koje pitanje jest postavljeno njemu, a koje opet nekome
učenijem i kompetentnijem... Tomo to, izgleda, nije znao, pa se zato i bavio... To je
kao kod onih tipova koji pokušavaju napraviti perpetuum mobile, tako ti boga. A
znaš što mi je krunski dokaz za to? Ono iz Dantea, jesi li to pročitao?
- Jesam.
- E, pa eto, to je to što ti govorim. Čista astrologija! Da zvjezdane konstelacije u
trenutku rođenja! Da povijest!
Hodao sam pokraj njega dalje, i već smo bili na visini Hidrometeorološkog
zavoda, gdje se Prizmić trebao popeti uza stube i stići do velike i lijepe zgrade pred
kojom su stajali svi oni instrumenti za mjerenje vremenskih podataka. Upitao sam:
- Onda ti misliš da sve to nema nikakva smisla?
- Ma, ne mislim, ne mislim, daleko od toga! Ja sam samo malo skeptičan oko
uvođenja zvjezdanih utjecaja u cijelu tu kalkulaciju. Ali, sama ideja o nesagledivo
velikom utjecaju vremena na ljude meni je prihvatljiva. Dapače, ja ne isključujem ni
mogućnost da se tako, amaterski, dođe do nekih velikih i važnih spoznaja. Pa i kod
Tome sam našao nešto što me je ozbiljno uzdrmalo i o čemu sam poslije mnogo
mislio.
- Što?
- Ono na poleđini.
- Na kojoj poleđini?
Zurio sam u Prizmića, dok mi se on superiorno cerio u facu, ne zato što bi bio
zloban, nego zato što je po prirodi ironičan i ne može previdjeti ono što je u nekoj
situaciji smiješno i groteskno. A u ovoj situaciji to sam, čini se, bio ja. Rekao je:
- Nije vrag da nisi opazio da su oni njegovi papiri ispisani s obje strane?
- Pa, jesam, ali ja sam mislio da su važni oni grafikoni, i brojke, a ono otraga da
nema veze, da je Tomo radi štednje uzeo već upotrijebljeni papir.
- E, nije, nije - rekao je Prizmić. - Čuj, meni je vrijeme da idem. A ti to

161
pogledaj, pa ako ti se učini zanimljivo, javi mi se opet, a onda ćemo to lijepo
potanko...
Pružio mi je ruku, a potom se krenuo penjati uz one stube. Ja sam gledao za
njim i osjećao sam se kao budala.
A onda sam se sjetio da se Tomin fascikl zapravo sad nalazi u Zavodu, gdje je
moje radno mjesto. Bila me je u nekom času uhvatila nekakva paranoja, kad sam
pomislio kako su Živu oteli neki silno opasni i silno moćni ljudi, pa sam se pobojao
da bi oni mogli provaliti u moj stan i ondje prevrtati po papirima. A u tome času
najvažnijim papirima učinili su mi se oni Tomini, što sam ih u ofucanom fasciklu
dobio od Prizmića. Prenio sam, dakle, taj fascikl u Zavod, i ondje ga stavio na policu
među ostale rukopise, gdje ga se nitko ne bi sjetio tražiti, i gdje ga nitko ne bi našao
ni kad bi ga tražio. Okrenuo sam se zato sad na peti i otputio se prema Opatičkoj
ulici. Žurio sam se, čak pomalo i potrkivao, nisam mogao dočekati da provjerim o
čemu je to Prizmić govorio.
Došao sam onamo sav zadihan i sa zadovoljstvom ustanovio da je soba u kojoj
inače sjedim s kolegama sad prazna. Otišao sam u pokrajnju prostoriju, pa sam s
police skinuo onaj Tomin fascikl i s njim se vratio za stol. Onda sam ga otvorio i stao
prevrtati papire.
I doista, uvidio sam kako je Prizmić imao mnogo razloga za ironiju. Jer, ja sam
se pokazao kao pravi šmokljan, pa je čak ispadalo da ne znam ni svoj posao, jer u
Zavodu sam do sada trebao naučiti kako se čitaju stari spisi. Ukratko, papiri su u
fasciklu bih poslagani tako da su na gornjoj strani bih oni crteži ljudskog tijela,
tablice i drugo. Bili su i paginirani, pa je po toj paginaciji izlazilo da je važna samo
gornja strana lista, a da se donja strana ne računa: na njoj je ionako bio nekakav
strojem ispisani tekst. Ali, kad sam sad te listove okrenuo, vidio sam da se i oni
nastavljaju jedni na druge, pa čak da i oni imaju neku svoju paginaciju (doduše
ispisanu olovkom), a ta je išla u suprotnom smjeru od one prve. Bilo je tu nekih
desetak stranica teksta koji je tekao kontinuirano i bio prilično suvisao.
Dok sam zurio u te retke, dok sam ih polako počinjao slijediti, učinilo mi se
nesumnjivo da je tekst Tomin, ne samo zato što je bio u njegovu fasciklu, nego i zato
što sam - činilo mi se - prepoznavao stil. Preletio sam ga nabrzinu i prevrtio nekoliko
stranica.
Steglo me je u grlu i suze su mi došle na oči.

162
 3

Steglo me je u grlu i suze su mi došle na oči, jer smjesta sam razabrao da je tekst
napisan na mome starom “underwoodu”. Taj muzejski pisaći stroj (proizveden je,
ako se ne varam 1914.) ja sam nabavio sredinom sedamdesetih godina i služio sam
se njime više od desetljeća. Bilo je s njim muke (teško su se nalazili rezervni
dijelovi), ali ja sam ga silno volio, jer zračio je nekakvom sigurnošću, te mi se činilo
da on svojom starošću nekako garantira postojanost svemu što se na njemu napiše.
Još i onda kad su moji kolege već naveliko nabavljali kompjutore, ja sam se držao
toga “underwooda”, kao da ću time malo usporiti povijest, koja je upravo tada stala
vrtogolavo srljati naprijed. A kad sam napokon popustio i prešao na računalo,
“underwood” je dobio mjesto u mojoj vitrini, i ondje je skupljao prašinu sve dotle
dok me jednoga dana nije posjetio Tomo. Bacivši pogled na onu crnu grdosiju,
upitao me je da li mi taj stroj još treba. Kad sam izjavio da ne treba, predložio je da
ga posudim njemu: on sasvim rijetko nešto piše, ali u takvim prilikama dobro bi mu
došao ovakav klasični stroj. Tako je “underwood” završio u Dugavama, a ja sam ga
gotovo zaboravio, nisam ga viđao ni kad bih došao u goste, jer je bio u sobici koju je
Tomo pompozno zvao radnom. I, sad se odjednom vratio, a ja sam se osjećao kao da
me je tresnuo u glavu svom svojom težinom. Jer, prepoznavao sam njegova lijepa
slova, a i njegove nedostatke: malo oštećeno a i donekle nepravilnog. Ispadalo je
tako da sam ja na neki način suodgovoran za ono što je Tomo napisao, jer možda bi i
napisao drugačije da je pisao na čemu drugom, a ne na tome mom starom pisaćem
stroju.
A ono što je pisao bilo je također prilično slično udarcu u glavu, toga sam
postao svjestan već na trećoj stranici. Jasno sam razabirao da se događa nešto važno,
i bolno sam osjetio ubod grižnje savjesti, čak i srama, što nisam taj tekst prije otkrio.
Jer, svakako bih se bio ponašao drugačije da sam ga poznavao onda kad sam boravio
u Gospiću. Ali, sad se nije moglo natrag, trebalo je snositi posljedice.
Da kažem najprije nešto o karakteru teksta. Bilo je očito da je to zapravo pregršt

163
bilježaka, jer nizali su se ulomci dugi između deset i dvadeset redaka, a između njih
bile su praznine, u koje je Tomo kemijskom olovkom ucrtao po tri zvjezdice, da bi
jasno odijelo ulomak od ulomka. Svaki je segment, dakle, imao zaseban smisao. A
budući da je tekst bio mozaičan, tek iz njegove cjeline mogla se razabrati poruka
koju šalje i razlog zbog kojega je napisan. Morao sam, dakle pročitati sve redom.
Brzo sam otkrio kako odnos među pojedinim ulomcima nije posve slučajan, jer oni
su se nekako nastavljali jedni na druge, ili, točnije, bili su izvedeni jedni iz drugih,
kao u nekom logičkom slijedu kojim se nešto dokazuje. A kad sam pročitao sve do
kraja, poruku sam jasno razabrao i razlog dobro vidio. I, to me je u tome času
dotuklo. Jer, pokazalo se da cijela stvar - sve to sa Živom i s Velebitom i sa svima
nama - ima još i mnogo dalekosežnije značenje i mnogo opasniji kontekst nego što
se meni do toga časa činilo.
Jer, evo kako je tekao taj Tomin izvod. Polazilo se u njemu od pretpostavke da
vremenske prilike presudno utječu na ljudski organizam, dapače, da utječu i na ono
što ljudi misle i što čine, pa da smo svi mi u neku ruku robovi vremena. To se
uzimalo kao dokazano i za to se nisu navodili argumenti, ako se argumentom ne bi
mogli smatrati oni crteži, grafikoni i slike ljudskoga tijela na drugoj strani tih listova.
Isto se tako nije dokazivala pretpostavka da bi to stanje trebalo nekako promijeniti,
jer i ona se uzimala kao nešto očigledno: kad bi se oslobodili utjecaja vremena, ljudi
bi mislili jasnije i postupali razumnije, što znači da bi onda ljudsko društvo i bolje
napredovalo, pa čak možda ne bi bilo ni nasilja, nepravde i gladi. I, na tome je
mjestu počinjalo ono što je bilo originalno u Tominu razmišljanju i što je mene
onoliko pogodilo.
Dalje se, naime, tvrdilo kako se radi o nekoj vrsti jednadžbe, u kojoj postoje
dvije veličine: jedno je vrijeme, a drugo je čovjek. Da bi se promijenio njihov
međusobni odnos, potrebno je promijeniti barem jedno od toga dvoga.
Ali, očigledno je da čovjeka nije moguće promijeniti, jer postoji nešto što se
zove ljudska priroda, a u što je uključen cijeli niz anatomskih, fizioloških,
psiholoških i genetskih faktora na koje ne možemo utjecati, jer ne znamo kako, a i da
znamo, pitanje je bismo li bih kadri da te promjene izvedemo. Ne može se
promijeniti ništa od onoga što je u čovjeku i u njegovu životu posljedica evolucije i
služi naprosto održavanju života jedinke ili vrste, pa nimalo ne mari za društvene
faktore, pravdu, etiku, razum i ostale kerefeke. Čovjek je, ukratko, nepromjenljiv na
kratki rok. Dugoročno se on možda i mijenja, ali onda na tu promjenu (u slučaju da
evolucija i dalje teče) utječu i meteorološki faktori, pa zato taj razvoj možda i ne ide
u povoljnom smjeru - u smjeru razuma, oslobođenja, pravde - nego tko zna kamo i
kuda. Tu se, ukratko, ne može ništa.

164
 A ako se ne može promijeniti čovjek, onda očito treba mijenjati vrijeme. Kako
bi se pak ono moglo promijeniti, a da to bude dobro za čovječanstvo? Očito, samo
tako da steknemo moć da na njega utječemo. Da još više razvijemo ona znanja i
sposobnosti uz pomoć kojih danas razbijamo gradonosne oblake i tako spašavamo
svoje usjeve: to s tim oblacima samo je primitivni oblik onoga što nama zapravo
treba. Morali bismo biti sposobni stvarati kišu i prizivati sunce, biti kadri doskočiti
suši, spriječiti uragane, preduhitriti poplave i odagnati mećave. Ali, nije toliko važno
da umanjimo utjecaj vremenskih prilika na naše njive, gradove, ceste i željeznice,
nego bi glavni cilj morao biti ovladati vremenom tako da ono više ne utječe na
ljudsko raspoloženje, na zdravlje i bolest, na postupke i odluke, a samim tim i na
društvena kretanja. Ukratko, moramo upravljati vremenom, kako ono ne bi
upravljalo nama.
Ponešto se od toga već i postiglo - tvrdio je Tomo u svojim zapisima - jer
stvaraju se umjetne oluje, razgone se i skupljaju oblaci, skreću se vjetrovi, svašta se
već radi. I, nema nikakve sumnje da će se te vještine i dalje razvijati i da će ljudi u
tome sve više napredovati. I, upravo tu je bilo težište cijeloga izlaganja: Tomu je
zanimalo što će iz toga napretka uslijediti.
Njegov je tekst na tome mjestu izvodio nagli misaoni zaokret, nad kojim sam ja
zastao i zbog kojega sam osjetio i uzbuđenje i krivnju. Jer, ja sam do toga časa
naivno vjerovao da je Tomo optimist - otprilike onako kao Živina liječnica koja je
pisala o sličnim stvarima - a sad se pokazalo nešto posve suprotno. Jer, Tomo je
negdje oko trećine teksta stao tvrditi kako razvoj čovjekove sposobnosti da ovlada
vremenom neće donijeti ništa dobro. I, moglo bi se reći da je radi te tvrdnje tekst bio
i napisan, ona se u njemu dokazivala.
Ovako je Tomo razmišljao: ljudi će u nekom času posve ovladati vremenom i
bit će kadri njime upravljati. Kad god da se to dogodi, to će biti prije nego što će se
promijeniti ljudska priroda. A to znači da će nesavršeni ljudi - ljudi nedefinirani,
dobri i zli u isto vrijeme - dobiti mogućnost da upravljaju vremenom. I, jasno je na
što će tu svoju moć upotrijebiti: iskoristit će vrijeme da napakoste svojim
neprijateljima, da im pošalju kišu ili sušu, orkan ili poplavu. Jer, u tom će času i dalje
postojati neprijateljstva među narodima i državama, budući da je čovjek
nepromjenljiv, ili se još nije stigao promijeniti. Vrijeme će biti upotrijebljeno u toj
borbi. Javit će se meteorološko oružje.
Zaključak je bio paradoksalan, ali i logičan: ono čemu najviše vrijedi težiti -
naime ovladavanje vremenom, odnosno prirodom - ujedno je i ono čemu najmanje
treba težiti. Jer, to će proizvesti nove nevolje i izazvati katastrofe neviđenih razmjera.

165
Kad zaraćene zemlje usmjere svoja meteorološka oružja jedne protiv drugih, to će
biti mnogo gore od svake atomske katastrofe.
Što onda treba raditi? Pokušaje da se ovlada vremenom nije moguće zaustaviti,
jer i oni su, izgleda, zadani ljudskom prirodom, kao što je zadana i potraga za
srećom. A kad ti pokušaji uspiju, kad se vremenom doista zagospodari, to će donijeti
katastrofu: jurnjava za srećom donijet će nesreću. Što onda da tu čini onaj tko sve to
uvida i tko se osjeća odgovornim za ono što se događa? Što da čini onaj tko - baš kao
i Tomo u svojim bilješkama - razumije i želju (čak i potrebu) da se vremenom
ovlada, ali i posljedice koje će iz toga uslijediti? Na to pitanje nije bilo odgovora, ili
ga Tomo nije imao u času dok je pisao onaj tekst. Bilješke su završavale otvorenim
pitanjem. I, upravo zato su se doimale kao zaokružena cjelina i utoliko su jače
pogađale svojega čitatelja ravno u srce.
Kao što su pogodile mene. Osjećao sam se ošamućenim toga svibanjskog dana
kad sam sve to pročitao, osjećao sam - da kažem onako kako se govorilo u starim
knjigama - da gubim tlo pod nogama. Ne radi se samo o tome da sam uvidio kako
uopće nisam poznavao svojega najboljeg prijatelja i kako mi i sama njegova smrt sad
izgleda drugačije. Važnije je to što je postalo očito da ništa od onoga što je Tomo
davno zapisao nije izgubilo na svojoj aktualnosti, nego se nastavilo razvijati dalje, pa
traje i sad, te obuhvaća i ove događaje u kojima sam ja posljednjih mjeseci
sudjelovao. A već istoga dana - zapravo, jedva pola sata pošto sam spremio one
papire natrag u fascikl - pokazalo se da moji zaključci nisu pretjerani, nego da se tu
radi i o mojoj sudbini, i to u vrlo dalekosežnom smislu.
Jer, kad me je Tomin tekst lupio u glavu poput starog “underwooda”, ja sam
osjetio potrebu da se prozračim i rastresem, da razbistrim glavu. Tako sam odnio
fascikl natrag na policu u pokrajnjoj sobi, pa sam izašao iz Zavoda i zaputio se na
šetnju prema sjeveru, ni ne pitajući se kamo idem, želeći samo brzo hodati i pustiti
da mi se dojmovi slegnu. Krenuo sam Jurjevskom u difuznoj podnevnoj rasvjeti, jer
sunce se s mukom probijalo kroz naslage bijelih i paperjastih oblaka, a vlaga se
osjećala u zraku tako jako da su mi se naočale ubrzo orosile. Nadao sam se da će me
šetnja tom starom ulicom smiriti, kao što me je uvijek smirivala.
Ali, dogodilo se posve obratno. Jer, hodajući tako prema Jurjevskom groblju, ja
sam morao proći i pokraj onoga haustora koji je uvijek bio otvoren, iza kojega se
pružalo veliko dvorište, a u njegovu dnu zgrada kojoj su prozori bih obrasli
bršljanom. Na jednom od tih prozora redovito sam viđao figuru stare žene u stolici
za ljuljanje. A na jednom od stupova na ulazu u dvorište sad je visjela osmrtnica.
Bila je prikucana običnim čavlićima, tekst je na njoj bio vrlo kratak, a na vrhu

166
je - umjesto križa ili kakva drugog vjerskog znaka - imala žalosnu vrbu. Žena čija se
smrt oglašavala umrla je u devedeset i drugoj godini, a zvala se Magdalena Šimunić.
Kao jedina rodbina bila je potpisana kći Danica.
Stajao sam pred tom osmrtnicom i zurio u nju kao što sam pola sata prije zurio
u onaj Tomin tekst, i osjećao sam kako mi u glavi odzvanja, baš kao što mi je i tada
odzvanjalo. Zašto se sad ta osmrtnica pojavila? Zar je to neka poruka za mene? Ili
me spopala manija gonjenja, pa više ne razlikuem moguće od nemogućeg i nerealno
od realnoga?
Jer, ovo mi se činilo nesumnjivo: ona liječnica u Gospiću za koju sam ja bio
uvjeren da je Ljiljana - da ne može biti nitko drugi nego samo Ljiljana - zvala se
Danica Šimunić. A sad se ovdje oglašava smrt žene za koju sam ja godinama bio
uvjeren da je zapravo Ljiljanina majka, i ta žena također nosi prezime Šimunić, a kao
njezina kći potpisana je nekakva Danica. Može li to biti slučajno?
Preplašio sam se da bi neki prolaznik ili tkogod iz kuće mogao posumnjati zašto
toliko buljim u tu partecetlu (a stajao sam ondje već dobrih pet minuta), pa sam se
zaputio dalje niz ulicu. Ali, tada sam se još nečega sjetio, pa sam se vratio. Vratio
sam se oklijevajući, što znači da je malo nedostajalo da odlučim suprotno. A da sam
odlučio suprotno, sve bi se drugačije razvijalo, i ja se vjerojatno ne bih danas ovako
svega toga prisjećao. Ne bih se zapravo možda prisjećao uopće ničega, jer ili ne bih
imao sjećanja, ili ne bih imao razloga za prisjećanje.
Vratio sam se, dakle, tih nekoliko koraka i ponovo pogledao onu osmrtnicu:
želio sam provjeriti mjesto i vrijeme pogreba. Pogreb je bio toga istoga dana na
krematoriju, u trinaest sati i pedeset minuta. Za otprilike sat vremena. Toga časa znao
sam da više nemam izbora. Morao sam učiniti jedino što mi je još preostalo.
Spustio sam se, dakle, do Mlinarske ulice, a njome potom stigao do Zvijezde.
Nakanio sam ondje uhvatiti autobus za krematorij. Logika je bila jasna: na pogrebu
će valjda biti i ta kći koja je potpisana na osmrtnici. Trebam je vidjeti i provjeriti je li
to ona ista žena koju sam vidio u Gospiću. Bila je to jedinstvena prilika.
Nisam dugo čekao autobus, i vrlo brzo sam stigao do krematorija. Morao sam
djelovati sustavno, pa sam zato već putem skovao plan kako ću postupiti, a čim sam
izašao iz vozila, dao sam se na njegovo ostvarenje. Spustio sam se stubama do
mrtvačnice i ondje se osvrnuo oko sebe. U velikoj dvorani upravo je trajao ispraćaj i
to je bio pogreb nekoga muškarca. Mala dvorana bila je još prazna, ali je u
mrtvačnici lijes već bio izložen, a u zastakljenom ormariću bila je onakva ista
osmrtnica s obaviješću da je preminula Magdalena Šimunić. U prostoriji nije još bilo

167
rodbine, a nije bilo ni ljudi koji bi čekali da toj rodbini izraze sućut.
To mi je odgovaralo, pa sam se zato požurio natrag do stuba i njima se uspeo do
razine ceste. Učinilo mi se kako je najpametnije ondje sačekati, jer tako neću nikome
upasti u oči. Ako nikoga od onih koji dolaze ne prepoznam, znači da ova Danica s
osmrtnice nema nikakve veze s onom Danicom u Gospiću i da je sve to
koincidencija. A ako koga prepoznam, onda...
Nisam znao što će biti onda, jer to nisam stigao isplanirati. A upravo se ta
varijanta stala realizirati pred mojim očima. Jer, dok sam stajao kraj stuba, tek što
sam bio zapalio cigaretu, u mojoj blizini zaustavio se golemi crni terenac. Učinio mi
se potpuno isti kao i onaj koji sam vidio u Gospiću, ali u to nisam mogao biti
siguran, jer se ne razumijem u ove nove automobile. Zato sam tu sličnost u prvi mah
pripisao psihozi u kojoj sam se nalazio.
Ali, onda se moja sumnjajoš i pojačala, jer sam kroz zatamnjeno prednje staklo
nazro vozača, a on mi se učinio nevjerojatno sličnim onome momku kojega sam u
sebi zvao Črt, a zapravo se zove Tvrtko. No, ni u to nisam mogao biti siguran, jer
vidljivost nije bila dobra. Napokon sam se sjetio da pogledam registraciju. I, vidio
sam da je gospićka.
Onda su se otvorila i suvozačka vrata i tada su sve moje sumnje nestale. Iz
automobila je izašla vitka žena šezdesetih godina, sa sijedom kosom u obliku kacige,
s velikim naočalama (ovaj puta zatamnjenim), u crnom kaputu i crnim hlačama. Bila
je to ona ista Danica Šimunić koja po Lici drži predavanja o proljetnim alergijama,
ona ista koju sam vidio na ulazu u narodno sveučilište u Gospiću, dok se između nas
kovitlao nepredviđeni proljetni snijeg. Bila je to Ljiljana.
Sad, kad sam je vidio na dnevnom svjetlu i izbliza, nisam više nimalo sumnjao.
Jer, bili su tu sad i pokreti, i hod, čak i glas (obratila se vozaču stojeći kraj otvorenih
vrata auta, ali riječi nisam razabrao), a sve mi je to govorilo da je to upravo Ljiljana i
nitko drugi. Na putu prema stubištu morala je proći kraj mene.
I, tada je došao krunski dokaz da ne umišljam i da sve to što mi se događa nije
paranoja. Jer, kad je zalupila vrata automobila, žena se okrenula prema stubištu i
ugledala mene. Tada se vidljivo lecnula: nije bilo sumnje da me je prepoznala.
Naravno da sam se i ja promijenio u ovih četrdesetak godina (svakako ne nabolje),
ali ako je s Ljiljanom tako kako slutim da jest, onda je ona već i prije našla načina da
dozna kako ja sada izgledam. Lecnula se, dakle, na trenutak zastala, a onda je
produžila prema meni, valjda u nadi da ću ja ostati diskretan, odnosno pasivan.
Ali, ja sam - bar jednom u životu - bio odlučan da uzmem stvari u svoje ruke.

168
Kad mi je žena došla na korak-dva, ja sam pružio ruku i rekao:
- Zdravo, Ljiljana. Dugo se nismo vidjeli.
Ona je zastala, pogledala me na trenutak ispitljivo, a onda je stala glumiti
začuđenost. Očito, nije ni sad bila ravnodušna prema meni, očito, i njoj je ovaj susret
nešto značio. Rekla je:
- Žao mi je, gospodine, zamijenili ste me s nekim.
- Zamijenila si se sama - rekao sam ja nastojeći se nasmiješiti. - Ali, ja svejedno
znam tko si.
Stajao sam pred njom, tako da nije mogla naprosto produžiti. A preko njezina
ramena vidio sam kako su iz onoga terenca izašla dvojica mladića u crnim odijelima,
obojica kratko ošišani (vozač je ostao na svome mjestu), i kako nam sad prilaze. U
isto sam vrijeme po Ljiljaninu licu shvatio da je ona svjesna njihova približavanja i
da jedva čeka da priđu, kako bi je spasili od napasnika, to jest od mene.
- Kažem vam da ste me s nekim zamijenili - rekla je, a potom je dodala: - Mogu
vam pokazati osobnu, evo samo da je uzmem iz auta... - okrenula se i vratila onih
nekoliko koraka do terenca, pogledavši usput ovlaš onu dvojicu mladića.
- Ma, kakva osobna - branio sam se ja. - Pa valjda je jasno... Ali, nije mi
preostalo ništa drugo nego da krenem za njom.
A kad smo stigli do auta, Ljiljanaje otvorila stražnja vrata, kao da će doista
odande uzeti torbicu ili tko zna što drugo. U istom času, ja sam osjetio kako su me
ona dvojica zgrabila ispod pazuha, podigla me od tla, a potom me kao vreću ubacila
u automobil. Nisam stigao ni viknuti, niti se zakoprcati. Dok sam se snašao, već sam
bio u autu i već se netko naginjao nad mene.
Nisam vidio tko je to bio, samo sam osjetio kako me je nešto ubolo u bedro.
Istoga časa zacrnilo mi se pred očima i više ništa nisam znao.

169
 4

Bilo je to kao da ležim u posve mračnoj sobi, a onda netko odjednom podigne roletu
i pusti unutra puno dnevno svjetlo. Tako sam i ja iz vrlo dubokoga sna - iz kojeg
nisam pamtio ništa, čak ni neku sliku, neku riječ - bez ikakve postupnosti preskočio
u javu i u potpunu prisebnost. Nije bilo polaganog buđenja, ni onih koprena polusna
kroz koje se inače prelazi iz jednoga u drugi svijet. Kao da je tkogod digao zastor,
soba moje svijesti odjednom se posve rasvijetlila.
A rasvijetljena je bila i soba u kojoj sam ležao. Na svojoj desnoj strani vidio
sam ovelik prozor, a kroz njega je dolazilo jako svjetlo, za koje mi se činilo da će
prije biti jutarnje nego podnevno. Nisu kroz staklo dopirale sunčane zrake, jer je
prozor bio okrenut na drugu stranu, ali se ipak nekako - valjda upravo po svjetlu -
osjećalo da je vani sunčano. Prozor je bio od onih koji se mogu otvarati na razne
načine, pa je sad bio odškrinut tako da je gornji njegov dio bio odmaknut od okvira i
kroz njega je ulazio svježi zrak. Kad sam malo jače udahnuo, učinilo mi se da taj
zrak ima i nekakav miris. Bio je to miris nečega vlažnog: možda neke bliske vode,
možda snijega, a možda i zemlje koja se suši.
Kroz prozor je dopirao i pjev ptica, a kad sam napeo uši, ustanovio sam da to
nisu gradski vrapci na koje sam navikao u u svome stanu iznad parka, nego da su to
neke malo bolje ptice, krupnije od vrabaca. Nisam mogao pogoditi koje su, jer mi je
njihovo glasanje bio posve nepoznato. A neobično je bilo i to što se taj pjev jasno
čuo, jer ništa ga nije ometalo i ništa se nije s njim miješalo. Drugim riječima, nisu do
mene dopirali nikakvi dodatni zvukovi, ni iz kuće, a ni izvan nje. Navikao sam ujutro
osluškivati zvukove kuće u kojoj se budim: ako je to moja zgrada, onda slušam šum
vode iz susjednih stanova, pomicanje stolaca, glazbu s radija, a ako je hotel, onda je
to zveket vješalica u ormarima okolnih soba, udarac privjeska za ključ o vrata,
razgovor na hodniku. A ovdje ničega od toga nije bilo. Kao što nije bilo ni zvukova
izvana: nije se čuo nikakav promet, nikakav razgovor, nikakva zvonjava bicikla niti
pomicanje kanti za smeće. Zapravo, kroz prozor je dolazila takva tišina, da se meni u

170
jednom času učinilo kako hladnoća koju počinjem osjećati i ne dolazi od onoga
svježeg zraka, nego upravo od te tišine.
Po svemu tome morao sam zaključiti da se nalazim negdje izvan grada. Dobro,
ali kakvaje to kuća u kojoj ležim, a u kojoj kao da nema živa čovjeka? Na trenutak
sam podigao glavu s jastuka, i istog časa mi se zavrtjelo, pa sam se požurio da je
spustim na uzglavlje. Konstatirao sam da nisam dobro i da ne mogu sam ustati.
Prema tome, ne ostaje mi drugo nego promatrati ono što mi je u vidokrugu i da po
tome ponešto zaključim.
Soba nije bila velika, otprilike tri s tri. U njoj nije bilo nikakva pokućstva, osim
moga kreveta, koji se nalazio nekako na sredini prostorije, kao da je baš on tu
najvažniji. Točnije, bilo je još nešto: malen, bijeli stol, sasvim uza zid, i stolica s
naslonom, također bijela. Tu bi valjda bolesnik koji bi se osjećao bolje nego ja
mogao jesti. Preko stolice bila je prebačena nekakva odjeća.
Još mi je nešto privuklo pažnju: pokraj kreveta bio je metalni stalak, visok
valjda i dva metra, kromiran, s nekoliko kukica na raznim visinama i na obje strane.
Činio mi se nekako poznat, kao da sam ga već negdje vidio, ali nisam znao gdje ni
kako. A onda sam se sjetio: vidio sam ga prilikom posjeta bolnici, a i u mnogim
filmovima. Bio je to stalak na koji se vješaju vrećice s infuzijama, a ponekad
bolesnik, ako hoda, mora gurati taj stalak pred sobom, kao da vodi psa.
Je li onda ovo nekakva zdravstvena ustanova? Jesu li meni davali infuziju? Je li
vrtoglavica posljedica nekakvih medikamenata? Ili je sve to od injekcije koju su mi
oni momci sprašili još tamo kod krematorija? Bilo kako bilo, sad mi se taj trenutak
činio silno udaljenim u vremenu: nisam znao zašto, ali imao sam dojam kao da sam
spavao možda i tjedan dana, a da mi vlastita otmica pomalo blijedi u pamćenju,
koliko god važna da je bila. Sjećao sam se, doduše, jasno kako sam presreo Ljiljanu,
kako su me ubacili u auto i onesposobili, ali sam u isto vrijeme imao dojam kao da je
to bilo u nekom drugom životu, koji je sad ostao daleko iza mene.
Uopće, što sam dulje bio budan, to sam više uviđao da mi je u glavi još štošta
mutno i da ne vladam u potpunosti svojim umnim sposobnostima. Koliko god da mi
se u prvi mah učinilo kako sam posve bistar i kako bih istoga časa mogao krenuti u
akciju, sad sam shvatio da ću na to morati još malo pričekati. I doista, da sam toga
časa bio sasvim priseban, ja bih već i tada, ležeći u krevetu, zaključio ono za što će
mi trebati još otprilike četvrt sata: da se nalazim na Velebitu, iza one žičane ograde, i
da su me onamo odveli isti ljudi koji su okruživali Ljiljanu. Jer, i nisu me imali kamo
drugdje odvesti: oni su pripadali ovamo, iza žice, kao što je pripadala i Ljiljana. Svi
su putovi vodili na Velebit, to sam dobro znao još i prije one injekcije, a nisam se

171
toga sjetio sad, kad sam se i sam na Velebitu našao.
Jer, moju je pažnju najviše privukla odjeća preko stolice. I ona mi se činila
nekako poznata, ali se još nisam prisjećao kamo je trebam smjestiti. Napokon sam
razabrao: bile su to jedne razmjerno nove traperice, karirana košulja i plavi pulover.
Bila je to moja odjeća. Ali, nije to bilo ono što sam imao na sebi kad su me oteli na
krematoriju. Te sam stvari čuvao za toplije vrijeme, za proljeće: one su u mome
ormaru čekale svoj trenutak.
Tada mi se djelomično razbistrilo. Ako je to odjeća iz moga ormara, onda to
može značiti samo jedno: da su oni momci išli u moj stan i da su prevrtali po njemu,
te da su tako ponijeli i nešto u što ću se moći presvući. Očito, kane me ovdje dulje
zadržati. Naravno, po mome stanu oni nisu tražili samo odjeću, nego i nešto drugo.
To drugo opet mogli su biti samo oni Tomini papiri što su godinama čekali u
zelenom fasciklu kod Prizmića, a sad se nalaze na polici u pokrajnjoj sobi moga
Zavoda, gdje ih ovi tipovi neće naći ni da traže sto godina. Provalili su u moj stan,
što znači da su prekršili sve zakone i propise i da više nemaju obzira ni prema čemu.
A iz toga je mogao uslijediti samo jedan zaključak: isto tako neće imati obzira
ni prema meni. Morat ću s njima surađivati, a ni to neće biti nikakva garancija da ću
sačuvati obraz i glavu. U najmanju ruku, zatočit će me tu kao što su zatočili i Živu i
ostale. Samo, što ću im ja, kad ja nisam meteoropat? Ili možda baš zato?
Ali, o tome nisam stigao razmisliti, jer vrata su se otvorila. Otvorila su se posve
nečujno, bez kucanja, i na pragu se pojavio mladić od možda dvadeset i pet godina -
dakle, Natkove dobi - kratko ošišan i u bijeloj bolničarskoj odjeći. Profesionalno je
stao glumiti dobro raspoloženje.
- Dobro jutro! - rekao je. - Danas je lijep dan! Kako se osjećate?
- Ludo i nezaboravno - procijedio sam. - Gdje sam ja ovo?
- Sve ćete doznati navrijeme - rekao je momak. - Imat ćete razgovor s
doktorom, pa će vam on...
- A vi mi ne možete reći ni gdje se nalazim?
- Svatko ima svoje ovlasti - slegao je momak ramenima. - Trebate li u zahod?
Da vam pomognem?
Tada sam osjetio da taj problem doista postoji i da bi uskoro mogao postati
akutan. A pribojavao sam se da će mi se opet zavrtjeti ako dignem glavu.
- Možda - rekao sam momku. - Samo dok se uspravim.

172
 Vrtjelo mi se samo prvih nekoliko sekunda, dok nisam došao u sjedeći položaj.
Tada mi se čak javila i mučnina i pomislio sam da ću povraćati, kao nakon narkoze.
Ali, onda je to prošlo, i kad sam uz momkovu pomoć stao na noge, vidio sam da je
sve u redu, premda su mi koljena bila i dalje donekle nesigurna. Mladić me izveo na
hodnik, koji nije bio odviše dug i u njemu nije bilo mnogo vrata, po čemu sam
zaključio kako ovo možda ipak nije bolnica nego nešto manje, a možda otmjenije,
kao nekakav sanatorij. Dečko me otpratio do jednih vrata i otvorio ih.
- Ja ću pričekati - rekao je.
Unutra je bio zahod, lijepo uređen i dobro održavan. Ali, vidjelo se ipak da je
zgrada sagrađena davno, jer postojala su u njoj neka arhitektonska rješenja do kojih
današnji graditelji više ne drže. Tako su, recimo, obje zahodske kabine imale svaka
svoj prozor, što je davnih godina bilo obavezno, kao što je bilo obavezno i to da na
prozorima bude mliječno staklo. A ja sam jedan od tih prozora otvorio.
Na desnoj strani spazio sam nekakvu zgradu, otprilike veličine ove u kojoj sam
se nalazio, obojenu bijelo. Na lijevoj strani ugledao sam pak neku prizemnicu,
prilično dugu i široku, koja je najviše nalikovala na baraku. Zaključio sam da se
nalazim na prvom katu, pa sam se usredotočio na ono što se vidjelo između zgrada.
A vidjelo se dosta toga. Najprije je bila čistina, na kojoj je bio snijeg što je jako
bliještao na suncu. Bio je već prilično tanak i između njega je ponegdje izbijala
trava. Malo dalje naprijed vidio sam nekakvo stijenje što je stršalo iz tla kako to već
biva u planinskim krajevima. Još malo dalje sterao se tamni zastor šume, a iza njega
plavkasta brda što su se nizala na lijevoj i na desnoj strani. A sasvim desno, možda i
tristo metara daleko, vidjelo se jedno stablo. Razabrao sam da je to bor koji se jako
nakrivio na stranu, jer je očito rastao iz stijene.
Bio je to onaj isti bor što sam ga vidio na slici koju je Živa poslala Natku. Bilo
je to isto ono stablo što sam ga - samo iz drugoga kuta - vidio kroz žicu na ogradi
kad nas je Rukavina vodao po šumama. Sad više nije bilo nikakve sumnje, ako je
ona prije i postojala: nalazim se na Velebitu. Nalazim se unutar onoga kompleksa
pred kojim smo jednom stajali i u koji smo toliko željeli ući. Ja sam sad bio unutra.
Trebam li, dakle, biti zadovoljan?
I, još sam nešto zaključio prije nego što sam se maknuo od prozora: da je vojni
kompleks golem, jer se s mjesta do kojega smo mi bili doprli, od rampe, nije vidjela
ni jedna jedina zgrada, niti se moglo zaključiti da zgrade uopće postoje. A sad se
pokazuje da ih ima tko zna koliko, s tim da se moglo pretpostaviti kako ja još nisam
vidio ni pola onoga što doista postoji.

173
 Mladić me je otpratio do moje sobe, a da putem nismo nikoga susreli. Pomogao
mi je da dođem do kreveta, a onda je zamolio da ga na trenutak pričekam. Dok sam
ja malo pregledao onu odjeću i ustanovio da je doista moja, dok sam se spustio na
postelju, on se već vratio gurajući pred sobom kolica na kotačićima. Na kolicima je
bio moj doručak: maslac, med, pašteta, sir, kava i čaj. Donio je momak i onaj pladanj
s nogama uz pomoć kojega se može jesti u krevetu, pa je servirao moj obrok, dok
sam ja sjedio i gledao ga. Nisam više ništa pitao, jer sam vidio da ne vrijedi.
Naklopio sam se na jelo.
Bio sam silno gladan, kao da nisam jeo tko zna koliko dugo. I, opet mi se javila
misao kako sam spavao danima, pa sam se upitao jesu li me možda hranili na
infuziju. Bilo kako bilo, jeo sam sad s velikim tekom, a mladić je čekao da pojedem
prve zalogaje, a onda je otišao. A nije mi više ni trebao, jer sam se sav posvetio
doručku: ne samo da sam bio gladan, nego glad nije prestajala ni onda kad sam
gotovo sve pred sobom počistio. Na kraju sam med pokupio žlicom s dna plastične
posude, te popio i kavu i čaj. Tako gladan nisam bio još od djetinjstva.
Neko vrijeme bio sam u sobi sam i mogao sam se prepustiti vlastitim mislima.
Začudo, nisam se pitao što će biti sa mnom, ni što će mi ovi ovdje raditi. Nisam se
pitao što će učiniti Natko i Mina kad uvide da sam nestao (a osim njih dvoje, nitko
me drugi neće tražiti, tek možda oni moji na radnom mjestu). Mozgao sam o
ustanovi u kojoj sam se zatekao. Jer, sad mi je odjednom bilo jasno ono što do tada
nisam mogao dokučiti, kao da sam s hranom dobio i umnu snagu.
Shvatio sam najprije zašto su izabrali baš Velebit. Ako se, naime, oni bave
utjecajem vremena na ljudski organizam, onda su im svakako potrebne različite
vremenske situacije, da bi mogli eksperimentirati i da bi mogli ustanoviti kakve
zakonitosti ravnaju odnosom između dviju ključnih vebčina. A Velebit i nije drugo
nego neka vrsta vremenske granice: on dijeli mediteransku klimu od kontinentalne, a
što je osobito važno, na njemu se one sudaraju i dodiruju. Onaj tko stoji na njegovu
vrhu, može u isto vrijeme motriti dvije posve različite meteorološke situacije, onu na
moru i onu u Lici. Dapače, može taj promatrač, pomičući se neznatno ovamo ili
onamo, i osjetiti utjecaj te dvije klime, prelaziti iz jedne u drugu. A ako mu je do
toga stalo, može pri tome i promatrati i mjeriti što se u njegovu organizmu događa i
kako promjene na njega djeluju. Ili može - što je mnogo vjerojatnije - sve to mjeriti
na organizmu nekoga drugog, tko se tome podvrgava bilo dobrovoljno, bilo silom.
Je li, uostalom, upravo sila bila ono što je Tomu plašilo i odbijalo? Jer, doista,
druga stvar koja mi je toga jutra postala jasna, bilo je ovo: sve što ja sad s toliko
muke otkrivam, Tomo je shvatio još prije više od dvadeset godina. On je utvrdio da

174
se ovdje eksperimentira, a utvrdio je i čime se eksperimentira i zašto. Možda je u
prvi mah bio time oduševljen, možda je čak poželio nekako surađivati na projektu.
Ali, onda je valjda shvatio koliki je u svemu tome udio sile i kamo sve to vodi. Tako
je postao neprijatelj onih ljudi koji su sad i mene ovdje zatočili. A da im je doista bio
neprijatelj, to ne dokazuju samo oni papiri kod mene u Zavodu, nego još više
bezbrojne fotografije što ih je Tomo snimio na Velebitu: po njima se jasno vidjelo da
on nije mogao nikako prodrijeti u ovaj kompleks, ali je oko njega kružio, pokušavao
ga što bolje upoznati, nastojao po izgledu doznati što se tu zapravo zbiva. Bio je pri
tome sam i nemoćan protiv tolike organizacije, a u ono socijalističko vrijeme nije se
mogao obratiti ni javnosti (kao što danas čine ekološki aktivisti), jer sve je to bilo
vojna tajna i sve je bilo hermetički zatvoreno.
Zašto mi Tomo nikada nije o tome kazao ni riječi? Zar je mislio da ne znam
čuvati tajnu? Ili je držao da je sve odviše opasno, pa me štitio, vjerujući kako mi je i
bolje da ništa ne znam? I je li doista bilo opasno? Je li njegova smrt uistinu nastupila
u sumnjivim okolnostima, što mi prije nikada nije padalo na um, ali mi se sad vraća
sve češće? A onda, kako je Ljiljana na sve to gledala? Je li znala da se Tomo mota
oko ove institucije, u kojoj je ona već tada bila nešto važno? Je li znala za njegovu
smrt i što je o njoj mislila?
Ležao sam tako i mozgao i nisam došao ni do kakva zaključka. A opet, nisam se
osjećao ni posve loše. Dapače, vjerovao sam da nekako napredujem. Kad sam se
upitao odakle taj osjećaj dolazi, shvatio sam da dolazi odatle što sam do sada stalno
pomalo sumnjao u svoje zaključke, u svoje osjećaje, pa čak i u svoje osjete, a sad
više ne sumnjam. Prije nisam bio siguran da ono što vidim i čujem doista vidim i
čujem, da ono što osjećam doista ima temelja i da ono što zaključujem ima smisla.
Stalno sam pomišljao kako sve to - i taj kompleks na Velebitu, i naša potraga, i misli
o Tomi i Ljiljani - može biti koincidencija, privid, niz mojih krivih pretpostavki,
posljedica socijalne nevještine i usamljeničkog života, a na kraju i staračko slabljenje
intelektualnih moći. A sad sam imao dokaz da sve to doista postoji, jer nalazio sam
se tu, iza žice, a to znači da sam sve vrijeme imao pravo. A slatko je imati pravo.
Dobro, možda nisam imao pravo baš u svemu, možda sam ponešto protumačio krivo,
ali glavnina je bila ispravna. I zato, sve što me dalje čeka i sve što se sa mnom
planira, dočekujem vedro i odvažno.
A odmah potom dobio sam i dokaz da se nešto doista planira i poduzima. Jer,
ušao je onaj isti mladić noseći u rukama dvije male plastične vrećice u kojima je bila
neka tekućina i bile su gusto ispisane sitnim plavim i crvenim slovima. Objesio je te
vrećice na onaj stalak do moga kreveta, a onda pokazao što nosi u drugoj ruci: bila je
to igla za injekciju. Dohvatio je moju podlakticu.

175
 - Što je sad? - upitao sam trgnuvši se.
- Morate još malo ojačati - rekao je sa smiješkom, a onda mi onu iglu zabio u
venu, priključio je na cijev i zalijepio flasterom.
Ja sam tek tada shvatio što mi to radi i poželio sam prosvjedovati, ali za to
nekako nisam imao snage. Stigao sam tek pomisliti kako sam ispao strašan šonjo:
pravi čovjek bi se odmah nakon buđenja počeo derati i tražiti objašnjenje za
drogiranje i otmicu, a ja sam pustio da me kao nemoćnika vode u zahod. Ali, znao
sam da je sad kasno za pobunu, a da ona ionako neće imati nikakva učinka. Isto sam
tako znao da mi ne vrijedi planirati kako da se oslobodim infuzije, jer neću uspjeti:
moj bolničar sad je prebacio onu odjeću sa stolice na stol, a potom se u stolicu uvalio
i otvorio neku knjigu. Kanio me je, dakle, nadzirati. A ja sam iz nekog razloga
osjetio da me to nimalo ne ljuti i ne plaši, pa sam se zagledao u strop i prepustio se
toplini i mirovanju. Mora biti da je sve to još bilo posljedica one injekcije na
krematoriju.

176
 5

Nekako sam izgubio pojam o vremenu, premda sam stalno bio svjestan što se oko
mene zbiva. Tako sam zapazio kad mi je bolničar izvadio iglu iz žile, ali nisam znao
ocijeniti koliko je dugo ona ondje bila. Isto sam tako uočio da je on maknuo onaj
stalak i da ga je potom odnio iz sobe, ali se nisam sjećao kad se točno to dogodilo.
Sad sam već neko vrijeme bio sam, te sam dakle, opet bio za sebe odgovoran, bar do
neke mjere. Trebao sam nešto poduzeti.
Osjećao sam se bolje nego prije: kad sam podigao glavu, nije mi se zavrtjelo, a i
snaga mi se pomalo vraćala u mišiće. Duboko sam udahnuo zrak što je dolazio s
prozora i nekako mi se činilo da sam sad zdrav i željan kretanja. Što god da su mi
dali, pomoglo mi je. Ili je naprosto infuzija uklonila utjecaj one injekcije? Izvana se
nije čuo nikakav zvuk, a u jednome kutu stropa, kod prozora, sad se pojavila žuta
mrlja jer je onamo doprlo sunce. Zbacio sam pokrivač i ustao.
Prišao sam stolu na kojemje ležala moja odjeća. Sad se hlačama, košulji i
puloveru pridružilo još i rublje, dok je preko stola bila prebačena vjetrovka. Nisam
zapazio kad se komplet upotpunio. Na sve su mislili, ali su meni ostavili da odlučim
kad ću sve to upotrijebiti.
Da li oni mene promatraju, pa prate moje ponašanje i nadziru svaki moj korak?
U sobi nije bilo zrcala, te me, dakle, ne gledaju kroz njega. Zvjerao sam okolo po
zidovima i nigdje nisam vidio nikakav objektiv. Ali to nije značilo ništa, jer kamere
danas mogu biti i posve sitne. Nisam ja imao što kriti, niti sam zasad išta planirao, ali
me pomisao na taj nadzor nervirala. Jer, to bi bio još jedan dokaz kako su posve
preuzeli vlast nada mnom i kako ni od čega ne prezaju. No onda sam slegao
ramenima: tehniku mogu podnijeti, samo neka mi ne nalijepe nekakva čuvara. Sad je
bio trenutak da se provjeri kako u tom pogledu stoje stvari.
Odjenuo sam ono što je na mene čekalo, obuo sam cipele koje su bile ispod
stola (bile su to one iste koje sam nosio kad su me oteli), a na kraju sam obukao i

177
vjetrovku. Onda sam prišao vratima. Bit će još najbolje ako se pokaže da su
zaključana.
Ali, nisu bila. Kad sam pritisnuo kvaku, vrata su se poslušno otvorila i
propustila me u hodnik. Ne desnoj strani se, nekoliko koraka dalje, nalazio zahod, u
kojem sam već bio, dok je nasuprot njemu morala biti kupaonica. Lijevo se hodnik
pružao nešto dalje, na njegovu kraju bio je zid od armiranog stakla koji je u
unutrašnjost zgrade puštao svjetlo, a pokraj njega se nazirao ulaz u stubište. Otputio
sam se onamo.
Stubište je bilo prilično široko, kao da je ova kuća od početka bila predviđena
za javne namjene i za kretanje većega broja ljudi. Neodređeno me je podsjećala na
vojni rok i kasarnu, premda nisam znao po čemu. Na dnu stubišta bila su razmjerno
uska vanjska vrata, s pumpom za automatsko zatvaranje. Ni ona nisu bila zaključana:
povukao sam ih k sebi i izašao iz zgrade.
Tu sam malo zastao, jedno zbog zraka, a drugo zbog sunca. Zrak je bio nekako
gust i jak, poput planinskog čaja, pa sam osjetio kako se moja kržljava gradska pluća
s njim bore. A svjetlo je bilo oštro, jer je po okolnim obroncima bilo snijega, pa su se
zrake od njega odbijale. Jedva sam čekao da mi se naočale same od sebe zatamne.
Onda sam načinio nekoliko koraka i osvrnuo se oko sebe.
Mjesto je bilo odlično izabrano, a kompleks je, koliko sam mogao vidjeti, bio
još i mnogo veći nego što sam pretpostavljao. Jer, na lijevoj i desnoj strani nizale su
se zgrade, što prizemne, što jednokatne, a prostor između njih bio je lijepo uređen i
dobro održavan. Na kraju toga niza zgrada - koji je činio kao nekakvu malu ulicu -
uzdizao se obronak, uz koji je vodila uska asfaltirana cesta. Budući da je brežuljak
bio nizak, lako je bilo pretpostaviti da se obronak počinje spuštati odmah nakon
pedesetak metara, a da se ondje možda nižu iste ovakve zgrade. I tko zna koliko tih
obronaka ima i koliko udolina? Nigdje se nije vidjela žica, nigdje se nije vidio
stražar.
Uostalom, nigdje nije bilo ni ikakva drugog pokreta, kao da tu i nema ljudi.
Doduše, iza nekih od prozora - osobito iza onih koji su bili okrenuti prema sjeveru -
ugledao sam svjetlo, ali ni ondje se nije ništa micalo. Isto tako nije bilo ni drugih
znakova života: nije se čula glazba, nije se osjećao miris hrane, nije protrčala mačka,
niti se pojavio pas. Hodao sam polako čudeći se što nikoga nije briga za mene.
A onda sam ipak dobio potvrdu da tu nekoga ima. Jer, iz daljine sam začuo
pjesmu. Izvodilo ju je više glasova, muških i ženskih, i bio sam odmah siguran da
pjevaju uživo, da to nije nekakva snimka. Zastao sam nasred asfaltiranog puta

178
između zgrada i stao osluškivati.
Nisam razabirao riječi, ali po melodiji, pjesma me se doimala nekako svečano.
Zapravo, ponajviše je nalikovala na crkvene pjesme, jer bila je polagana, s mnogo
dugih nota i s mnogo ligatura koje su spajale visoke, srednje i niske tonove. Krenuo
sam za pjesmom, odlučivši ustanoviti odakle dolazi, pa možda i vidjeti pjevače.
Ali, to nije bilo lako, jer je akustika toga prostora bila vrlo neobična. Kako sam
hodao, tako mi se čas činilo da se približavam glasovima, a čas da se od njih
udaljujem. Ujednom trenutku imao sam osjećaj da su pjevači ispred mene, a u
drugome da sam ih već prošao. Skretao sam lijevo, jer sam vjerovao da su ondje, a
zatim opet desno, jer sam ih i odande čuo.
U tome srljanju ovamo i onamo - a sad sam se već počeo i žuriti, gotovo trčati,
kao da mi o tome da nađem te pjevače sve ovisi - odjednom sam naišao na staklenik.
Iza jednokatnica, u drugome redu, prema jugu, gdje se činilo da već počinje priroda,
zabljesnuo me je odraz sunca s velikih staklenih površina. Staklenik se pružao u
smjeru istok-zapad, a odmah iza prvoga ugledao sam i drugi i treći. Vrata su bila
zatvorena, ni ondje nije bilo nikakva kretanja, pa sam prišao bliže, da promotrim.
Kroz staklo sam dobro mogao vidjeti unutrašnjost. Nizali su se ondje redovi i
gredice, a u njima su rasle biljke. Ja sam u prvi mah pomislio kako tu uzgajaju
povrće: kad već ovdje boravi tako mnogo ljudi (premda ih ja ne vidim, nego samo
čujem), onda te ljude valja i hraniti, a budući da često zamete snijeg, treba imati i
zalihe. Zato sam vjerovao da ću ondje vidjeti krumpir, paradajz i slične stvari. Ali ne,
bile su to neke druge biljke, i to raznih vrsta, veće i manje, koje ja nisam
raspoznavao, a koje nisu bile ni cvijeće ni mlade voćke. Bilo je to nešto drugo.
A onda sam se sjetio što bi to moglo biti: ako ovdje eksperimentiraju s
vremenom, ako proučavaju njegov utjecaj na ljude, onda možda nešto pokušavaju i s
biljkama? Dapače, onda biljke mogu biti dobro sredstvo za pokuse: ovdje, gdje se
susreću razne klime, na biljkama se ponešto može vidjeti još i mnogo bolje nego na
ljudima. Možda ih čas drže u stakleniku, a čas izlažu utjecaju vanjskoga vremena? Ili
imaju negdje neki vrt, gdje uzgajaju iste te vrste biljaka, pa uspoređuju ono što se
zbiva u stakleniku s onim što se zbiva vani?
Zavirivao sam u unutrašnjost građevine, motao se oko nje, sve u nadi da će se
pojaviti netko koga ću moći nešto upitati. Ali, nije bilo nikoga. Dapače, dok sam ja
tako gubio vrijeme najalove misli, ona pjesma je odjednom prestala i nije više
počela. Tako sad više nisam mogao slijediti njezin zvuk koji bi me doveo do ljudi.
Da kažem iskreno, počeo sam se već osjećati osamljeno, poželio sam da nekoga

179
susretnem, koliko god da sam znao da ljudi na koje ću naići vjerojatno nisu dobri i
po svoj prilici imaju upute da mi ništa određeno ne kažu. Tako mi nije ostalo drugo
nego da se zaputim dalje.
Odlučio sam otići do grebena onoga brežuljka prema kojem je vodila ona uska
asfaltirana cesta, baš da vidim što je s druge strane. Hoću li ondje ugledati žicu,
stražara, ili možda iste ovakve zgrade? Pružio sam korak i začas prevalio tih
dvjestotinjak metara.
Kad sam stigao na vrh, pokazalo se da i jesam i nisam pogodio. Jer, ondje
doduše jesu bile neke druge zgrade (a bilo ih je dosta, jer tu se izdužena dolina
pružala udesno, prema sjeveru), ali bilo je i nečega čemu se nisam nadao: bili su
meteorološki uređaji. Lijevo od mjesta na kojem sam stajao pružala se mala zdjelasta
dobna duga možda stotinu i pedeset metara i široka isto toliko, te okružena
obroncima brežuljaka. Ondje sam ugledao sve te uređaje.
Da su meteorološki, zaključio sam po tome što sam opazio dvije bijelo obojene
kućice od letvica, sa stubama sa strane: znao sam da se u takvim kućicama, na visini
od dva metra, drže termometri što registriraju temperaturu, a valjda i barometri,
pluviometri i još poneki instrument. Ali, tu je bilo i koječega drugoga: spazio sam,
na primjer, tri satelitska tanjura, okrenuta na različite strane, a jedan od njih, koji je
bio osobito velik, možda je mogao biti i radio-teleskop. Onda, vidio sam još i cijeli
niz drugih aparata, kojima nisam znao namjenu, a po izgledu su mogli biti optički, ili
akustički, ili elektronički. Bilo je ondje još i nekih sanduka, kao kontejnera, u kojima
se također moralo nešto nalaziti. Ukratko, bilo je tu sve valjda tridesetak tih
kojekakvih uređaja. A ja sam pomalo razočarano ustanovio kako nemam koga upitati
čemu oni služe, jer ni tu nije bilo žive duše. Osjećao sam se kao Pale sam na svijetu.
Osjećao sam se tako sve do trenutka kad sam na samome desnom rubu svojega
vidnog polja opazio nekakav pokret. Okrenuo sam glavu i vidio da na suprotnom
obodu zdjelaste udobne u kojoj su bili smješteni svi oni uređaji stoji neka ljudska
prilika. I ne samo da stoji, nego mi i maše, pokušavajući privući moju pažnju. Bez
oklijevanja sam krenuo na onu stranu, i to tako hitrim korakom da sam na kraju
gotovo trčao.
A pogotovo sam se požurio onda kad sam - negdje na pola puta - bolje
promotrio osobu koja mi je mahala. Bila je to žena, to je bilo jasno, premdaje nosila
hlače i držala ruke u džepovima. Imala je kosu obliku bijele kacige, imala je velike
naočale. Bila je to Ljiljana. Ili, da kažem opreznije, bila je to žena za koju sam ja
vjerovao da je Ljiljana. Eto, sad ćemo se susresti, i to sami, bez ikoga da nas ometa.
Sad ću napokon znati. Možda je vrijedilo sve ovo izdržati radi te spoznaje.

180
 Zastao sam na nekoliko koraka od nje, oklijevajući, jer nisam znao što od mene
očekuje. Onda je ona samo pružila ruke i ja sam joj poletio u zagrljaj. Nije imalo
smisla da se tu nešto ljubimo, ali ja sam ipak spustio ovlašan cjelov u njezinu gustu
kosu. Ona me je uhvatila za ramena, pa me odmakla da me malo bolje pogleda.
- Hoćeš li se ti ikad opametiti? - bilo je prvo što mi je rekla.
- Ne znam - uzvratio sam. - A ti?
- Ja sam se već davno... - rekla je, a onda malo stresla glavom. - Ali, nemoj
mijenjati temu. Zašto si morao čačkati po svemu ovome? I, kad si već čačkao, zašto
si me morao presresti na cesti, gdje ima toliko ljudi? A što je najvažnije, zašto si me
morao zaskočiti na mjestu gdje te i ovi moji vide?
- A što sam drugo mogao? - odgovorio sam. - Bi li mi odgovorila da sam
pokušao na drugi način? Zar nisi i ovako pokušala pobjeći? Htjela si mi pokazati
osobnu, kao da ja ne znam da ti imaš novi identitet...
- Pa kad znaš, zašto onda nisi pustio k vragu cijelu stvar, zašto nisi...
- Zato što mi je stalo do tebe - rekao sam jednostavno. - Zato što si mi obilježila
cijeli život.
- Kao i ti meni - rekla je. - Nemoj misliti daja nisam... Sve ove godine ja sam...
- E, pa eto - pomogao sam joj. - O tome se radi. Hodali smo polako prema
glavnome dijelu kompleksa. Na desnoj strani ostala nam je dolinica s instrumentima,
a uskoro smo prešli greben brežuljka i počeli se spuštati.
- Mene je najviše žderalo - rekla je Ljiljana dok je hodala meni zdesna kao
nekad i uskladivši korake s mojima - što ti nisam smjela ništa reći. Savršeno ništa. A
znala sam da ćeš ti... Nema goreg osjećaja nego kad netko samo tako nestane...
Da, o tome se radilo. U znaku toga osjećaja prošlo je meni četrdeset godina.
Nisam znao što se zbilo, i činilo se da odgovor neću dobiti do kraja života. A onda
mi je palo na pamet da sam sad i ja isto tako nestao i da se netko negdje pita gdje
sam i što mi se dogodilo. Sjetio sam se Natka, sjetio sam se Mine, i srce mi se steglo.
Toga časa sam shvatio da su mi važniji njih dvoje od vlastite prošlosti i da bih bez
krzmanja pristao na vječnu neizvjesnost u vezi s Ljiljanom i s istraživanjem
vremena, samo da njih dvoje umirim. Ali, isto sam tako znao da u ovom razgovoru
sasvim sigurno neću propustiti da iščačkam što god mogu. Što god mi Ljiljana
htjedne reći.
- Dobro - upitao sam sad - jesi li ti uopće odlazila u Australiju, kao što si bila

181
objavila?
- Jesam - rekla je. - Na tri godine. To je bio dio programa, priprema za ovo
ovdje... Prošla sam kroz nekakve tečajeve, a osobito kroz psihološku pripremu...
- A onda si se vratila u Liku?
- Tako je. I više se odavde nisam micala. Čak sam i do Zagreba odlazila sasvim
rijetko.
- Postala si Danica Šimunić?
- Jesam - Ljiljana je zurila ravno naprijed, kao da se boji da bi je moj pogled
mogao zbuniti, a ruke je čvrsto zabila u džepove vjetrovke. - Službeno i sad živim u
Otočcu i imam neko namještenje u alergološkom dispanzeru, a zapravo najviše
vremena provodim ovdje.
- A roditelji?
- Oni su se tome prilagodili, dijelili su moju sudbinu. Bili su najprije i oni u
Australiji, a kad smo se vratili, tata je umro, a mama je ostala sa mnom. Sve dok nije
ostarjela i dok nije doznala da se naš stari stan prodaje... Tako me je nagovorila da
joj ga kupim, jer u toj kući više nije bilo nikoga tko bi je poznavao... Vratila se
onamo, pod drugim imenom...
- Sigurno ti je spominjala da sam je zaustavljao na ulici? - Jest - kimnula je
Ljiljana. - Njoj to nije osobito teško padalo, ali meni...
Hodali smo sad onom središnjom cestom, jedno pokraj drugoga. Ljiljana me je
nekamo vodila, a ja se nisam ni pitao kamo me vodi, nego sam se prepuštao. A kad
me je u jednom času odvela sasvim nalijevo i pokazala mi žičanu ogradu iza koje su
vidjele srne, zečevi, konj, jazavac, čagalj i medvjed, nisam se nimalo iznenadio.
Upitao sam Ljiljanu služe li i te životinje za eksperimente, a ona mi je to potvrdila.
Onda smo produžili dalje i ubrzo ušli u jednu od zgrada na desnoj strani. Ja sam pred
ulazom još upitao:
- Kako si ti uopće upala u sve to?
- Pristupili su mi kad sam bila na onoj stipendiji u Americi - rekla je.
- Tko, Amerikanci?
- Ne, naši.
- Naši? - zgranuo sam se. - Koji naši?
- A, valjda neke tajne službe, šta ja znam, sve je to išlo pod firmu ambasade.

182
Amerikanci su, izgleda, uočili neke moje potencijale, a tadaje već postojala njihova
suradnja s Jugoslavijom i spremao se projekt koji će biti pokrenut za koju godinu, pa
su skupljali kadrove... Tako su onda naši i Amerikanci zajednički i mene...
- I, što su ti rekli?
- Rekli su da imam dara i da bi mi taj projekt pružio velike šanse da se razvij em
kao znanstvenica...
- A tebe je to privuklo?
- Nije me toliko privuklo to, koliko... Ti znaš da je moj tata bio na popisu
nacionalista i da je zaglavio nakon sedamdeset i prve, jer bio je među važnijima... Ja
sam američku sipendiju i dobila prije nego što se preokrenulo, poslije me naši ne bi
ni pustili... Tako je dio leda na koji je tata stavljen zahvatio i mene, i ja sam već tada
znala da u Jugoslaviji neću dobiti specijalizaciju koju želim... A ovi su mi sad
ponudili mnogo više od specijalizacije... I ne samo to, nego su obećali i da će tatin
dosje nestati, kao što je uskoro doista i nestao... Dobio je putovnicu i mogao je sa
mnom u Australiju...
Pokušavao sam razabrati što sve to znači, ali sam jasno vidio da će mi za to
trebati malo više polaganog i sustavnog mozganja. Zato sam samo rekao:
- Pa, tebe je onda pridobio netko jako moćan?
- Moćniji nego što sam ja tada slutila. I moćniji nego što ti uopće možeš
zamisliti.
To je bila prilično efektna replika za kraj toga dijela razgovora. Ljiljana me je
povela desno niz dugi hodnik i tako smo stigli do posljednje sobe u prizemlju. Na
vratima nije bilo nikakva natpisa, a zapazio sam i da Ljiljana ne otključava vrata,
nego samo pritiska kvaku: ovdje, dakle, svatko svakome vjeruje. Vrijedi li to i za
mene?
Upravo sam to nakanio upitati Ljiljanu, kad smo već tako lijepo počeli: što će
dalje biti sa mnom? Ali, to je pitanje moralo još čekati. Zasad sam se smjestio u
naslonjač i prihvatio kristalnu čašu u koju mi je Ljiljana nalila viski, dapače,
bourbon. Pri tome me je pogledala u oči, i ja sam se sjetio kako smo nekada upravo
tu marku nas dvoje smatrali svojom i uz velike muke nabavljali za svoje male
jubileje upravo to piće da njime nazdravimo. Gledajući Ljiljanu kako se kreće po
sobi, ustanovio sam da je, doduše, ostarjela, da se nešto i udebljala, ali da još uvijek
izgleda sasvim dobro. Jedino joj je lice bilo ispaćeno, napeto i puno nekakve gorčine,
za koju nisam znao čemu je treba pripisati. Je li moguće da se razočarala u sve ovo

183
čemu je posvetila svoj život? O tome sam je kanio najprije upitati.
- Čitao sam tvoja pisma Živi - rekao sam kad je i ona sjela i kad smo otpili malo
one žestice. - Mislim da sam dosta toga razumio.
Možda sam trebao pitati izravno za Živu, možda sam morao objasniti što je
meni ta djevojka, staviti do znanja da mi je do nje stalo, dati cijeloj stvari nekakav
životni kontekst. Ali, sad mi se žurilo da doznam ono glavno, kad je već Ljiljana
spremna govoriti, a poslije ću već, kad se desi prilika, progovoriti i o ostalome.
Jedno iz drugoga slijedi.
- E, pa onda znaš - rekla je Ljiljana. - Ja sam njoj to, doduše, u
pojednostavljenom obliku, da lakše razumije, ali u biti...
- Znači - prekinuo sam je - vi ovdje tražite načina kako da se utjecaj vremena na
čovjeka svede na minimum?
- I ne samo da tražimo, nego i nalazimo - kazala je Ljiljana. - I ne samo utjecaj
vremena na čovjeka, nego i utjecaj prirode općenito...
Tada sam se sjetio da je Tomo više govorio o utjecaju vremena, a Ljiljana da je
radije - i u onim pismima - govorila o utjecaju prirode kao takve. To je valjda bila i
nekakva filozofska razlika.
- A zašto je taj utjecaj potrebno isključiti? - upitao sam. - Nešto sam razumio,
ali kad bi mi malo objasnila...
- Zato - rekla je Ljiljana - što sve zlo dolazi od prirode u nama. Kad se ljudi
počnu ponašati prirodno, a to znači nagonski, onda nastaje nasilje i zlo. Sve što je u
ljudskom društvu dobro, nastalo je kao borba protiv prirode, i oko nas i u nama.
Umjetnost je upravo po tome umjetnost što je neprirodna. Sve su velike kulture
nastale u hrvanju s prirodom, u otimanju tla od mora, u ratu protiv klime... Isto
vrijedi za velike ljude i velike geste: da bi postigao nešto uistinu vrijedno, čovjek se
mora suprotstaviti strahu, ili nagonu održanja, ili gladi, žeđi, spolnoj želji, ljubavi
prema potomstvu. Mora, dakle, djelovati protiv prirode u sebi. Bez pobjede nad
prirodom nema društva. A pogotovo nema sretnog društva.
Ako me je Ljiljana nekada voljela, onda je valjda vjerovala da to dolazi od
prirode, pa se zato te ljubavi odrekla, da bi postigla neki viši cilj.
- A meteorološko vrijeme je najizrazitiji oblik utjecaja prirode na nas? -
provjerio sam.
- Tako je.

184
 - I kako ga mislite pobijediti? - upitao sam, a onda se ispravio: - Oprosti, kako
ga pobjeđujete?
- Našli smo lijek protiv njega.
- Lijek? - zaprepastio sam se. - Protiv vremena? Kakav lijek?
- Cjepivo - rekla je.
Potom se naslonila na svojoj stolici iza pisaćega stola i stala na meni promatrati
učinak svojih riječi. Po tko zna koji put otkako je sve ovo počelo, osjetio sam da mi
je glava prazna dvorana u kojoj nema savršeno ničega, samo šuška jedan mali miš.
- I kako će cjepivo djelovati? - upitao sam. - Kome će se davati?
- Davat će se svima. Ono će ljude učiniti neosjetljivima na promjene vremena.
Naravno, oni neće ni znati da su ga dobili, jer ćemo mi... No, dobro, samo će jednoga
dana zapaziti da vrijeme više ne djeluje na njih...
- U redu, ali od čega se pravi ta vakcina? - upitao sam je, premda sam već
slutio. - Nećeš mi valjda reći da Živa i ostali...
- Želim naglasiti da svi oni u tome sudjeluju dobrovoljno - rekla je Ljiljana
mirno. - Dapače, s golemim žarom. Oni su veliki navijači ovoga projekta, pravi
fanatici. Bez njih bismo mi već davno... Ali, pogodio si. O tome se radi, o tim
ljudima. Oni su ključni.
- Njih trebate zato - htio sam biti siguran - da biste od njihove krvi, ili čega već,
načinili vakcinu kojom ćete onda zdrave ljude... Kao kod svakoga cijepljenja? Daš
organizmu malu količinu bakterija, u ovom slučaju malu količinu meteoropatije, a on
onda razvije protutijela... ?
- Tako nekako - rekla je Ljiljana.
Ona kao da u tome nije vidjela ništa loše. A i kako bi vidjela, kad već četrdeset
godina radi na tome? Da joj spomenem Tomu i njegove zaključke? Ne. Nije
trenutak. Radije sam upitao nešto drugo:
- A kako znate da cjepivo doista djeluje?
- To je još u fazi eksperimenta - rekla je. - Svi mi ovdje uzeli smo ga,
uključujući i mene. Dali smo ga i tebi.

185
 6

Ne mogu se sjetiti koliko sam dana već bio na Velebitu kad sam se prvi put sjetio
romana Čarobni brijeg. Ondje se pripovijeda o čovjeku koji je u planinsku kliniku za
liječenje tuberkuloze došao u posjet na sedam dana, a ostao ondje kao pacijent sedam
godina. Odjednom mi se učinilo da bi se nešto slično moglo dogoditi i sa mnom, da
se, dapače, upravo to i mora dogoditi. Jer sad, kad sam bio tu, kad sam sve vidio, kad
mi je, uostalom, Ljiljana i mnogo toga priznala, nisu me mogli samo tako pustiti da
odem. Prema tome, i kad bih želio, ne bi mi bilo lako napustiti ovo mjesto.
Ali, još je veća nevolja bila u tome što nisam ni želio. Jer, upravo onako kako je
to i u Mannovu romanu, i meni je odjednom vrijeme stalo protjecati brzo i ja više
nisam bio svjestan njegova toka. Dok bih doručkovao i malo se prošetao, dotle bi
došlo podne, poslije ručka bih prilegao, onda bih nešto čitao ili pisao, uto bi pala noć
i ja bih opet spavao. Sati i dani prolazili su mi tako da se sve činilo kao trenutak, a
svi su trenutci bili nalik jedan drugome. A pri tome, ne mogu reći da je za to kriv itko
drugi nego ja sam: nisu me, naime, kljukali nikakvim lijekovima, pa da bih zbog njih
izgubio pojam o vremenu. Uzroci toga mog stanja bili su, rekao bih, sasvim prirodni.
Ipak, moram staviti toj tvrdnji i nekakvu ogradu, dapače, dvije ograde. Prvo,
moguće je da su mi u onu prvu infuziju, kad sam bio istom stigao, stavili i nešto što
je fatalno utjecalo na moj osjećaj vremena, stvorivši ravnodušnost prema njegovu
protjecanju. A drugo, isto je tako moguće da su mi ipak sve vrijeme nešto davali, ali
u hrani, tako da nisam ni opažao što se zbiva.
Bilo kako bilo, ja sam bio potpuno spokojan, i nimalo me nije brinulo ono zbog
čega bih se inače bio živ požderao: što radi Natko, što misli Mina, da li me itko traži,
da li je ekološka udruga “Zelena lopta” organizirala prosvjed i objavila istinu o ovoj
ustanovi. Ništa od toga nisam znao, jer na Velebitu nije bilo ni novina, ni radija ni
televizije. A moram reći i da mi ništa od toga nije ni nedostajalo: jednostavno sam se
predavao zbivanjima i puštao vrijeme da teče, kao da je upravo to ono najbolje što

186
mogu činiti i kao da se od toga prepuštanja i sastoji pravi moj život, samo što sam to
tek sad otkrio.
A ipak, negdje u pozadini, javljala mi se s vremena na vrijeme misao da ne bih
smio biti tako pasivan, da ne bih smio ovdje ostati sedam godina, i da ne bih ni svoje
vrijeme trebao davati drugima u ruke, nego da bih morao zadržati za sebe barem
jedan njegov dio. Ukratko, zaključio sam: ako već ne mogu ovladati svojim
vremenom, moram barem nastojati da se u njemu snađem. A budući da nisam imao
ni kalendara ni ikakva drugog pomagala, nije mi ostalo drugo nego da vrijeme
računam po zbivanjima: da pokušam zapamtiti koliko je prošlo od nekoga
prethodnog događaja i da vodim računa koliko će proći do idućega. Najmanja mjerna
jedinica bio mi je dan; morao sam dakle barem u danima zadržati neku računicu.
I, tako sam onda brojio dane. Znao sam, na primjer, da je prošlo već pet dana od
mojega razgovora s Ljiljanom i znao sam da moram točno utvrditi koliko će proći do
idućega. Imao sam doduše slobodu kretanja, ali Ljiljanu više nisam mogao naći: nije
je bilo u njezinu uredu, a onaj bolničar koji me je povremeno obilazio nije mi znao -
ili nije htio - reći kamo je nestala. Tako mi je propala i prilika da od Ljiljane doznam
nešto više od onoga što mi je već rekla, da barem okvirno razaberem što sa mnom
namjeravaju i kako će se cijela stvar dalje razvijati. Tako je onaj razgovor u njezinu
uredu bio ishodišna točka, čas kad je za mene velebitsko vrijeme zapravo počelo, a
od te točke dalje sve sam mjerio zbivanjima kako su nailazila.
Prvo takvo zbivanje bilo je otkriće gdje se nalaze i što rade meteoropati, oko
kojih se ovdje sve vrti. U jednoj od svojih jutarnjih šetnja opet sam bio začuo
pjesmu. No, ovoga puta uspio sam je slijediti i ustanoviti odakle dolazi. I, tako sam
utvrdio da postoji jedna zgradica malo izdvojena od ostalih, u samom podnožju
onoga brežuljka iza kojega se nalazila udolina s meteorološkim uređajima. Bila je
prizemna i neugledna i imala je samo dvije malo veće prostorije. Oprezno sam joj se
privukao, pazeći da me ne spaze s prozora, a kako je dan bio oblačan i unutra su
morali upaliti svjetlo, mogao sam vidjeti što se ondje zbiva.
Bile su to dvije učionice, sa školskim klupama, čak i s pločom, premda su se
vidjeli i uređaji za elektronske projekcije, a i dva ili tri ekrana za koje nisam znao
čemu služe. U svakoj učionici bilo je po desetak osoba, sve odreda mlađih. U prvoj
su svi bili zadubljeni u prijenosna računala, a nije bilo nikakva nastavnika niti
voditelja, nego je sve pomalo ličilo na ured u kakvoj suvremenoj kompaniji. U
drugoj učionici jedna je djevojka stajala sprijeda i dirigirala, a ostali su sjedili u
klupama i pjevali čitajući iz nota. Pjesma je opet bila ozbiljna i svečana, ali riječi
nisam razabrao.

187
 Pretpostavljao sam da oni mene nisu vidjeli, ali sam znao da ne smijem dugo
izazivati sudbinu, pa sam se maknuo. Moram još kazati da među onim učenicima
nisam vidio nikoga tko bi mi bio poznat. Pomislio sam da svi ti ljudi moraju negdje
jesti, negdje spavati, negdje se prati, te da bih trebao otkriti gdje se sve to zbiva. Isto
sam se tako pitao kakve su njihove ostale obaveze: da li ih svakoga dana
pregledavaju, uzimaju im uzorke krvi, da li moraju piti neke pripravke, kakav im je
uopće program. A u vezi s tim, je li to njihovo prčkanje po komjutorima i pjevanje
dio projekta, ili je možda tek zabava, da se nekako rastresu i skrate vrijeme.
Prošla su još tri dana dok se nije ponovno nešto dogodilo. Lutao sam između
onih zgrada - a nitko me nije nadzirao, ili barem nisam bio svjestan nikakva nadzora
- kad sam ugledao skupinu ljudi kako mi se približava. Bilo ih je možda desetak, a
hodali su u nekom pravilnom poretku, dvoje po dvoje, kao nekakvi izviđači ili kao
vojska. Sklonio sam se iza ugla jedne od zgrada i stao ih promatrati. Bili su odjeveni
kao planinari: imali su na nogama teške gojezerce, hlače do koljena i debele čarape,
a na leđima su nosili malene naprtnjače. Dolazili su iz smjera one šume što se vidjela
na rubu doline u kojoj su se nalazili meteorološki instrumenti. Izgledali su kao
izletnici koji se vraćaju iz prirode. Razgovarali su između sebe tiho i nekako se
činilo da su uigrani, da je to dio njihove dnevne rutine.
Ali, što je najvažnije, među njima sam prepoznao Živu. Hodala je na samom
kraju kolone, usporedo s drugom djevojkom, i pri tome je zaostajala korak ili dva,
kao da je žulja cipela, ili kao da je umorna. A stalno se osvrtala oko sebe i bacala
poglede nekamo u daljinu, prema onome krivom boru i prema dalekim brdima.
Povremeno se i obazirala za sobom, kao da strahuje - ili se nada - da bi iz one šume
iza njezinih leđa mogao netko doći i nešto poduzeti.
Grupa je otišla prema onoj zgradi u kojoj su bile učionice i u nju ušla, tako da
opet nisam doznao gdje borave i čime se bave ostatak dana. Tada sam pomalo počeo
razumijevati da je sve uređeno tako da ja mnoge stvari nikad i neću doznati. Jer, od
mene se očekivalo da izlazim i motam se naokolo samo u određeno doba dana, a da
ostatak vremena provodim u svojoj sobi (jednoga jutra pojavio se na unutrašnjoj
strani vrata i nekakav kućni red), dok su se neke važne aktivnosti očito odvijale
upravo onda kad ih ja nisam mogao vidjeti. I, odmah sam pomislio da bih se tome
morao suprotstaviti, da bi to bila moja dužnost.
A nisam znao kako da to učinim. Jedino što mi je palo na pamet, bilo je da što
više vremena provodim na prozoru, i to u ono vrijeme kad se mislilo da spavam, ili
da sam zaokupljen onim zabavama koje su oni za mene predvidjeli. U svakom
slučaju, stao sam sve više visjeti na prozoru i priskakati mu na svaki zvuk izvana,

188
nastojeći uočiti nekakvo kretanje i vidjeti što to kretanje znači. Tako sam jednoga
dana opet ugledao Živu. A što je još važnije, i ona je ugledala mene.
Ovako je bilo: sjedio sam u sobi popodne oko četiri, kad sam odjednom izvana
začuo glasove, pa sam zato brzo prišao prozoru. Ugledao sam četiri djevojke kako
laganim trkom dolaze po asfltiranoj stazi iz smjera šume što se nalazila na istočnoj
strani. Djevojke su bile opremljene sportski, nosile su trikoe i tenisice, a na glavi su
imale trake za znojenje. Ovo je očito bio džoging, ili bi možda trebalo reći trening. I
to je valjda bilo dio njihova redovitog programa. Jedna od tih djevojaka malko je
zaostajala, pa su oni glasovi i dolazili odatle što su je ostale tri požurivale. Ta
djevojka bila je Živa.
Otvorio sam prozor i stao promatrati. Prve tri djevojke sad su zastale, i bile su
okrenute leđima prema meni (a udaljene možda petnaestak metara), dok je Živa
polako potrkivala prema njima. Ona mi je bila okrenuta licem i ja sam, i ne misleći
što radim, podigao ruku, da privučem njezinu pozorost. I uspjelo mi je: dodirnula me
je pogledom, onda je zastala i stala zuriti na ovu stranu. Sad su i ostale djevojke
osjetile da se nešto zbiva, pa su slijedile Živin pogled i stale se osvrtati. Ja sam se
brzo maknuo s prozora. Posve sam siguran u dvije stvari: prvo, da me ni jedna od
njih nije ugledala, i drugo, da me je Živa prepoznala. A to mi je u tome trenutku bilo
dovoljno.
Bilo mi je dovoljno i kao neki korak naprijed u nastojanju da shvatim što se
zbiva, i kao način da mjerim vrijeme. I tako sam znao da je prošlo devet dana od
onoga časa kad sam razgovarao s Ljiljanom. Pa kad su me idućega dana pozvali na
razgovor, bilo mi je to logično, jer bio je to deseti dan. Oni se, dakle, drže nekih
mjera i nekih procedura.
Na razgovor me je odveo isti mladić koji je i inače bio za mene zadužen (kao
moj bolničar, sobar i sugovornik), a ja sam prepoznao i zgradu u koju me je odveo:
bila je to ona ista u kojoj sam s Ljiljanom pio alkohol. Ponadao sam se zato da me
momak opet vodi k njoj, i poradovao sam se da ću sad ipak nešto doznati o onome
što me čeka. Ali, kad smo se popeli uz onih pet-šest stuba što su vodile do razine
prizemlja, moj stražar je, umjesto da skrene desno, skrenuo lijevo, i poveo me do
suprotnog kraja hodnika. Nije me, dakle, vodio k Ljiljani. Pokucao je na vrata (koja,
kao ni Ljiljanina, nisu imala natpisa) a potom me uveo u sobu.
Za stolomje sjedio doktor Krsto Rozjan, onaj isti što sam ga bio vidio u
Deželićevu prilazu. Bio je sijed, visok, auoritativan, i sad je ustao da mi dade ruku.
- Ja sam doktor Rozjan - rekao je.

189
 - Znam - rekao sam. - Već smo se sreli.
To ga je iznenadilo, pa je zatražio objašnjenje. Ponudio mi je da sjednem, i ja
sam se uvabo u jedan od naslonjača kraj niskoga stolića u kutu prostorije. Doktor
Krsto sjeo je u drugi, pa je izvadio neke tanke cigare na kojima se odmah vidjelo da
su fine i ponudio mi da zapalim. Ja sam prihvatio, a onda sam objasnio da smo se
susreb prošle zime, kad je u Prilazu Živi pozlilo i kad je Rozjan intervenirao: ja sam
tada stajao u čekaonici, ali on na mene nije obratio pozornost.
- Dugo se vi već bavite nama - rekao je kad sam završio priču. - I, sigurno ima
mnogo stvari koje biste željeli znati. Zapravo, zvao sam vas danas zato da vam
odgovorim na pitanja na koja vam mogu odgovoriti.
- Kako tako odjednom? - upitao sam.
Bio sam svjestan da je pitanje drsko, a isto sam tako bio svjestan da doktor
može tu drskost suzbiti jednim jedinim potezom. Ali, on se samo nasmiješio.
- Nije odjednom - rekao je. - Sad su se stvari promijenile.
- U kom smislu?
- U tom smislu što je prošlo razdoblje prilagodbe i što ste sad jedan od nas.
I sad se smiješio, ali to je valjda bilo zato da pokrije učinak svojih riječi, koji je
bio jasan i strašan: nikada više oni mene neće pustiti, ja sam sad njihov zatočenik. A
budući da sam već i do sada pokazao kako im nisam prijatelj, imaju još manje
razloga da budu prema meni nježni. I zašto im je onda stalo da odgovore na moja
pitanja?
- Niste me ni pitali želim li biti jedan pod vas - rekao sam.
- Do toga su doveli vaši postupci - uzvratio je doktor mirno.
- Onda je ovo početak jednoga divnog prijateljstva? Prvi dan vječnosti?
- Pustimo teške riječi, a i sarkazam - rekao je doktor opet se smiješeći. - Mnogo
toga ovisit će i o vama. Ali, nemojte me sad pitati koliko će ova sadašnja situacija
trajati, ni kakve su naše namjere u vezi s vama. Sve ćete pravodobno doznati.
- Pa što da vas onda pitam?
Rozjan je slegao ramenima i otpuhnuo dugi plavkasti dim. Cigare su uistinu bile
savršene. Rekao je:
- Pa, recimo, kakva je ovo ustanova - odgovorio je. - Čime se bavi i što
namjerava.

190
 - Mislim da to već znam - nacerio sam se sad ja, opet ne odolijevajući napadaju
drskosti. - Istražuje utjecaj vremena na ljudski organizam. Uostalom, nešto mi je već
rekla i doktorica Šimunić. Radi se o cjepivu.
- Točno - potvrdio je liječnik. - Ako vas zanimaju pojedinosti...
- Više me zanima povijest cijele stvari - rekao sam. - Jer, ja sam s tim vašim
projektom bio povezan već i jako davno, a da to nisam ni znao. Moj najbolji
prijatelj...
Rozjan je rukom dao znak kako razumije da govorim o Tomi i o njegovoj smrti
i kako mu ta tema nije baš privlačna. Ipak, potaknuo me:
- Što želite znati?
- Koliko dugo ovo postoji?
- Oko trideset i pet godina. Od druge polovice sedamdesetih. - I to je bio
međunarodni projekt?
- Da - rekao je. - Bio je to jedan od najvećih i najtajnijih projekata u to vrijeme
uopće. Bit će dosta ako vam kažem da su na njemu skupa radih Amerikanci i Rusi.
Eto, otuda oni stranci o kojima je govorio onaj Joso s recepcije. Samo, što su to
skupa radih Rusi i Amerikanci? Što su htjeli postići?
- I, kako je napredovao taj posao? - upitao sam.
- Napredovao je dobro - odgovorio je doktor. - Samo, znate, takvi projekti su
dugoročni, i to jako. Ako morate pratiti klimu, ako morate utvrditi pravilnost u
utjecaju meteoroloških prilika na ljudsko tijelo, onda trebate mnogo ponavljanja,
mnogo potvrda, i morate stalno čekati da dođe vremenska situacija kakva vam treba.
A izabrali su Hrvatsku kao zemlju u kojoj su vremenske mijene česte i u kojoj je
granica među klimatskim područjima oštra, a sve to na malom prostoru... Tako da je
to od početka bilo zamišljeno kao nešto što će trajati desetljećima...
- Pa, toliko i traje - kazao sam.
- Da, ali se ipak mijenjalo... Oni su se s vremenom povukli iz toga.
Rekao je to kao da govori o nečemu općepoznatom, ili barem
samorazumljivom. A meni se činilo da je u pitanju ključna stvar, koliko god da sam i
otprije znao da je nakon 1990. Hrvatska vojska preuzela stvari u svoje ruke, pa je
moralo doći i do drugih zaokreta. Ali, da su se veliki sasvim povukli.... Upitao sam:
- I jedni i drugi su se povukli?

191
 - Da, i Rusi i Amerikanci. Povod im je bio rat koji je ovdje kod nas počeo, ali ja
mislim da su možda i prije planirali nešto slično...
- Zašto? - upitao sam. - Možda su procijenili da projekt nema perspektive? Ili
im eksperimenti više nisu ni bili potrebni?
- Od svega po malo - rekao je doktor Rozjan. - Ali, zapravo su se razišli u
koncepcijama... To jest, nisu se međusobno razišli, nego su se oni, jedni i drugi,
razišli s nama, kao domaćinima, jer mi smo mislili drugačije...
Zurio sam u liječnika i imao čudan osjećaj da slušam nešto što sam već negdje
čuo, pročitao, sanjao ili mislio. Točno sam znao što dalje dolazi i točno sam znao što
ja moram pitati, kao da smo i Rozjan i ja glumci u repriznom komadu.
- To znači - rekao sam - da smo mi, od početka devedesetih pa nadalje, nastavili
sami, bez njih?
- Tako je - rekao je doktor. - U međuvremenu smo educirali kadrove, ostala nam
je sva oprema, podatci su ionako bili u našem vlasništvu... I tako smo...
- A u čemu se sastojalo razilaženje? - upitao sam. - Gotovo da bih se mogao
kladiti da znam.
- Znate? - digao je doktor obrve.
- Pokazalo se - rekao sam, ne odoljevši da se opet počnem podrugljivo smijuljiti
- da oni ne vjeruju u cjepivo u koje mi vjerujemo.
- Zasad dobro pogađate - kazao je doktor, a vidjelo se da nije sasvim hladan i da
mu se ne sviđa moja vidovitost.
- Ima još - rekao sam ja. - Oni su došli do zaključka, i jedni i drugi, da se to s
vakcinom zapravo ne isplati, jer previše je ljudi koje bi trebalo cijepiti. Jednostavnije
je naći način da se vrijeme proizvodi. Kad ga već proučavamo, onda nam mora biti
cilj da ga stvaramo, a time da stvaramo i njegove učinke na ljude. I, da to činimo
planirano, po protokolu, znanstveno. Usmjereno i učinkovito. A ne da se tu zezamo s
nekakvim vakcinama.
Doktor je zurio u mene pogledom kojije bio čudna mješavina straha i gnjeva.
Malokad sam se u životu osjetio tako važnim i superiornim, premda tu nije bilo
nikakve moje zasluge, nego su mi okolnosti rekle sve to čime sam se sada razmetao.
Rozjan je protisnuo:
- Zar je sve to toliko očito?

192
 - Nije - zavrtio sam glavom. - Ali, nije ni meni ovo prvi put što o tome
razmišljam. Nego, čekajte da vas pitam još nešto. Znate li vi možda, jesu li oni, Rusi
i Amerikanci, poslije nastavili surađivati? Mislim, kad su se odavde povukli, jesu li
preselili projekt nekamo drugamo? Jesu li već postigli nekakve rezultate?
- Kako mislite da bih ja to mogao znati? - doktor se sad već sasvim očito ljutio.
- Pa to su istraživanja od najveće tajnosti, zašto bi oni meni, ili bilo kome od nas...
- Ništa, samo pitam - rekao sam ja praveći se nevješt. - Kad ste mi već dali
mogućnost...
- Da, oprostite - zbunio se doktor. - U pravu ste. Imate li još pitanja?
- Nemam - rekao sam. - Samo zaključak. A on glasi: postoji devedeset i devet
posto vjerojatnosti da su nastavili i da rade i danas. Nastoje ovladati vremenom i
pretvoriti ga u oružje.
A od straha nisam izustio ono što mi je upravo tada sinulo: da je možda još
opasnije to što je ovo ovdje sad posve u rukama naših ljudi. A to znači da su sve
spoznaje o vremenu - uza svu upletenost vojske i najvišega državnog vrha - podložne
specifičnoj hrvatskoj sklonosti da se stvari rade napola i drljavo. Da je i to cjepivo
što ga ovi liječnici dijele lijevo i desno vjerojatno zakonita posljedica našega stila i
našega mentaliteta. Da i meni daje injekcije netko tko je nedovoljno kompetentan. I
da taj netko - a pri tome ne mislim na pojedince, nego na ustanovu kao takvu - ima
želju da to isto radi i cijeloj Hrvatskoj, pa i cijelom čovječanstvu.

193
 7

U noći je došao strašan pljusak s grmljavinom i tučom. Krupne kapi tukle su o

stakla, po prozorskom limu prosipao se led poput lješnjaka, a vjetar je hujao i
mlatarao granama drveća. Buka je bila strašna, manje po tome što bi bila jaka, a više
po tome što je bila nepoznata, pa je zato plašila. Nikad prije nisam bio doživio
nevrijeme u planini, te sam se valjda i zato trgnuo iz sna i priskočio prozoru. Stao
sam promatrati kako munje gmižu nebom poput brzih zelenih zmija i kako
obasjavaju tamnu šumu i vrhove brežuljaka, ostavljajući potom cijeli krajolik - a u
njemu i mene - u još dubljem mraku. Nisam palio svjetlo, nego sam samo stajao kraj
prozora i pri tome jasno osjećao kako mi od spavanja još zadugo neće biti ništa. Jer,
ne bih se ja možda ni probudio već na prve kapi kiše, da nije bilo onoga razgovora s
Rozjanom i da mi nije sve to bubnjalo po glavi kad sam legao, a sad je, čim sam se
probudio, opet počelo raditi kao kakav stroj i tražiti moju pozornost. A ja sam znao
da mi je bolje sad odmah o svemu razmisliti, nego se s istim tim mislima vratiti u
postelju kad nevrijeme stane.
A ono je potrajalo gotovo tri sata. Kao da sam znao što će biti, ja sam dogurao
stolac do prozora, pa sam se uvalio u njega i tako nastavio gledati van. Nekako mi se
činilo kao da je to nevrijeme nekakva predstava, a predstava traži gledatelje, pa da se
zato i od mene očekuje da je promatram. Sjedio sam, dakle, i gledao u tamu iza
stakla.
Tako sam onda zapazio da se dolje nešto događa. Prvo sam uočio samo pokret,
a onda sam shvatio i o čemu je riječ. Kad bi munje obasjale onaj dio dvorišta koji
sam vidio s prozora (ostatak vidika zauzimala je mala livada i put preko nje), vidio
bih neke ljude kako se onuda motaju. Bila su ondje dva terenska vozila, a nekoliko
osoba vrtjelo se oko njih, istovarujući jedne stvari i utovarajući druge. Kakve su to
stvari bile, ja, naravo, nisam mogao razabrati. Ali, svejedno sam se pitao što je to
tako hitno, i kakvi su to neodgodivi poslovi koji se moraju obaviti i po tome
nevremenu. Ili se obavljaju baš zbog nevremena? Stalno sam otkrivao sve nove i

194
nove tajne ove ustanove u koju sam dospio.
A ta me je konstatacija onda prirodno uvela u razmišljanje o onome što sam bio
čuo od Rozjana. Kakvo je značenje onih činjenica što mi ih je on iznio, i kakve su
posljedice? Dakako, bio sam svjestan da mi doktor nije rekao ni izbliza sve. Ali,
rekao mi je sasvim dovoljno da shvatim kako se radi o velikoj stvari i kako će ono
što se ovuda valja - a može to čovjek nazvati politikom, može znanošću, a može i
urotom - vrlo vjerojatno i mene pregaziti i samljeti. Jer, najviše od svega bio sam
impresioniran spoznajom da su u sve ovo bile nekada upletene i velike sile. Više nisu
upletene, ali onda kad su bile, radilo se o svjetskoj stvari. A može li svjetska stvar
odjednom postati mala, lokalna, hrvatska? Može li takav projekt postati uzgredno i
nevažno istraživanje u kojem, doduše, država ima svoj udio, ali ga vode takvi
manijaci poput Rozjana i Ljiljane? Ne može, naravno da ne može. Jer, ne bi inače u
cijelu stvar bila upletena vojska, ne bi se na to trošio ozbiljan novac. Od ovoga na
Velebitu se, dakle, nešto veliko očekuje.
Da, samo tko je taj tko očekuje? Tko uopće znade za ovu ustanovu? Pučka
logika tražila bi da se razmišlja otprilike ovako: ako iza projekta stoji država, onda
za nj znaju barem svi dosadašnji ministri obrane i svi dosadašnji predsjednici. No, s
obzirom na to da živimo u Hrvatskoj, logika ne pomaže mnogo, ni pučka ni bilo koja
druga. Jer, sasvim je lako moguće da i tu postoji ono što se u razgovorima o ratu
zvalo paralelna linija zapovijedanja. Da, dakle, unutar institucija postoje druge
institucije, pa da jedne službe i jedni ljudi znaju za ovaj projekt, a da drugi nemaju o
njemu pojma. Dapače, moguće je da postoje tajni fondovi iz kojih se ustanova
alimentira, a da o tome ništa ne znaju ni ministar obrane, ni ministar financija. I još
više, i još gore: posve je vjerojatno da u svim vodećim strankama postoje odabrani
ljudi koji znaju za projekt, a njihova povezanost i solidarnost da je mnogo dublja i
važnija od njihove stranačke pripadnosti.
A ako je tako, onda nije isključeno da iza svega toga - kao i kod svih tajnih
organizacija - stoji plan za pregradnju društva koja bi se provela mimo volje većine
građana, a prema nacrtima neke izabrane grupe. O tome svjedoči ono cjepivo u koje
Ljiljana i Rozjan toliko vjeruju. Jer, što je to drugo nego pokušaj da se na svima
nama učini eksperiment, u nadi da će sve sretno završiti! Što je to drugo nego
nastojanje da se društvo i ljudi preko noći poprave? A takvo nastojanje
podrazumijeva misao da Bog, ili priroda, ili dijalektika povijesti, nisu dobro uredili
ovaj svijet, te da postoje ljudi koji su pozvani da ga popravljaju, žrtvujući pri tome
tuđu slobodnu volju i tuđi život.
Bio sam svjestan da mislim tako kako mislim zato što mislim noću, u mraku,

195
dok oko mene lije kiša i pucaju gromovi. A u isto vrijeme, nisam se mogao oteti
dojmu da mislim vrlo logično, kako mi je malokad do tada uspijevalo, i da zapravo
nema nikakvih drugih mogućih zaključaka o cijeloj stvari osim onih koje sam ja
izveo. A to me smirilo, koliko god da je rezultat sam po sebi bio turoban, pa sam zato
legao u krevet još prije nego što je nevrijeme prestalo i stao zuriti u strop. Tako me je
oborio i san i spavao sam duboko sve do jutra.
Ujutro me probudio onaj moj bolničar drmajući me za rame. Kad sam se
prenuo, vidio sam da je dan i da je vani po svoj prilici sunčano, ali sam ipak po kutu
pod kojim je svjetlo ulazilo u sobu zaključio da je ranije nego što sam se inače budio.
Doista, mladić je rekao:
- Idemo. Morate biti natašte.
Po tome sam razumio da me vodi na nekakve pretrage, i nisam se iznenadio.
Odveo me do laboratorija u nasuprotnoj zgradi i ondje su me preuzela druga dva
mladića. Morao sam dati urin, potom su mi izvadili krv iz vene i iz prsta, izmjerili su
mi temperaturu i tlak, a napokon su me polegli na stol i priključili na mene elektrode
da mi naprave EKG. Nisam ni pokušao pitati što sve to skupa znači i čemu služi,
nego sam samo pazio da mi ne uvale kakav medikament: neka uzimaju što hoće,
samo neka ništa ne daju. Sve je trajalo oko pola sata, a onda su mi rekh da mogu ići.
Vratio sam se u sobu, gdje me je već čekao doručak. Nije bilo još ni osam sati.
U Zagrebu je to za mene bio cik zore, a ovdje sam se pomalo navikao na ranije
ustajanje. Možda se od mene očekuje da se naviknem i na štošta drugo. U svakom
slučaju, doručak je bio još obilniji nego inače, valjda zato da vratim snagu nakon
vađenja krvi. Navalio sam jesti, i pri tome sam se pomalo sramio, jer mi se činilo da
bih morao biti zabrinut, nervozan, bez apetita, a ne poletan i snažan kao malokad
posljednjih godina.
Nisam bio još ni završio s jelom - a tek sam se kanio prati i brijati - kad sam
začuo od prozora nekakav zvuk: nešto je lupnulo o staklo, kao što je protekle noći
lupala tuča. Oslušnuo sam, i to se ponovilo. Prišao sam prozoru. Netko je bacao
kamenčiće u njegovo staklo. Otvorio sam ga. Vani je stajala Živa. Davala mi je
znakove neka što prije siđem dolje.
Ja sam i očekivao da će mi se ona javiti nakon što me je onoga dana ugledala,
ali prošlo je dosta vremena dok se to nije dogodilo: valjda nije imala vremena ili
mogućnosti. U svakom slučaju, sad sam bio vrlo uzbuđen, kao da idem na važan
ispit ili - božemiprosti - na ljubavni sastanak. Drhtavim sam rukama svukao sa sebe
kućni ogrtač i pidžamu (u tome sam išao u laboratorij), a onda odjenuo normalnu

196
odjeću. Potom sam se strčao niza stube i zašao iza ugla zgrade.
Ondje me je, na livadici, čekala Živa. Pritrčala mi je, pa me zagrlila i poljubila.
Poljubio sam i ja nju. Nekoliko trenutaka gledali smo se kao da ne vjerujemo da smo
se doista sreli. Onda je ona rekla:
- Striče! Otkud vi ovdje?
Prije me nije zvala stricem, pa je ovo valjda bio znak neke osobite prisnosti.
Izgledala mi je manje blijeda nego inače, a njezine zelene oči bile su na danjem
svjetlu još ljepše.
- Doveli su me - rekao sam. - Napravio sam glupost.
- Kakvu glupost?
- Poznajem vašu glavnu doktoricu još iz mladosti - priznao sam. - I kad smo se
susreli, rekao sam joj da znam tko je i što radi.
- I onda su vas...?
- Tako je. Nego, da ja tebe nešto pitam - produžio sam dok smo se polako
kretali onim puteljkom na kojem sam prije koji dan vidio Živu s druge dvije
djevojke. - Kako to da su tebi dopustili da stupiš sa mnom u kontakt?
Na trenutak sam čak pomislio da su joj to možda i naredib, kako bi iz mene
nešto izvukla, kao što su joj vjerojatno naredili da se poveže s Natkom, kako bi se
dočepala Tominih spisa. Ali, Živa je rekla:
- Nije nam to zabranjeno. Nitko nam nije rekao da ne smijemo s vama
razgovarati. A ja imam svojih sat vremena samoće...
- Što je pak to?
- To dobivamo svaki tjedan - objasnila je djevojka. - Inače smo stalno zajedno,
u grupi, ali imamo pravo da povremeno budemo sat vremena sami. Smatra se da je to
dobro za psihu...
- I ti si odlučila to svoje vijeme potrošiti na mene?
- Tako je. Imam vas toliko toga pitati...
- Možeš misliti koliko tek ja imam pitati tebe - prekinuo sam je. - Evo, da ti
odmah kažem, da se ne mučiš... Natko je dobio i tvoju poruku, i fotografiju... I jako
ga je to... Mislim, mnogo mu to znači.
- Kao što znači i meni - kazala je djevojka muklo.

197
 - Osim toga, bih smo i tu u blizini... Natko je pronašao onaj privjesak na
ogradi...
- Ah, znači, to je ipak bio on? - Živi je sinulo lice. - Kad sam vidjela da
privjeska više nema, svašta sam mislila... Znači, on ga je našao?
- I točno je protumačio što si mu njime poručila - rekao sam. Djevojka se
zarumenjela. Sad smo prešli jedan manji prijevoj
(glavnina objekta bila je u dolini) i kretali smo se prema istoku. Meni se
neodređeno činilo da bi negdje desno morao biti onaj krivi bor, a ravno naprijed
žičana ograda do koje sam ja u jednom času bio stigao s vanjske strane. Ali, ništa se
još nije vidjelo.
- Moramo se požuriti - rekla je Živa i pružila korak. Nisam znao kamo idemo,
pa zato nisam razumio ni zašto se moramo požuriti. Protumačio sam to sebi kao da
se radi o onih njezinih sat vremena i da se mora nekome prijaviti kad se vrati.
Upravo o tome odlučio sam je sad i upitati.
- Reci mi nešto - prosoptao sam dok sam nastojao uhvatiti korak s njom. - Ti
kao da više ne vjeruješ odviše u cijelu ovu stvar?
Zastala je i zagledala se u mene. Bila je iznenađena, ali nisam imao dojam da je
nezadovoljna.
- Po čemu ste zaključili? - upitala je.
- Pa, tako, nekako mi se čini da... Promatrao sam te ovih dana dok si bila s onim
tvojim prijateljima... Nekako se držiš rezervirano...
- Zar se to toliko vidi? - gotovo da je doslovno ponovila rečenicu doktora
Rozjana. - Ja to nastojim prikriti...
- Znači, pogodio sam? Prije si vjerovala bez ostatka u projekt, a sad pomalo
sumnjaš?
Iznad nas je nebo bilo posve plavo, čak i bez onih bijelih oblaka što uvijek stoje
iznad planine. Teško je bilo vjerovati da je još prije nekoliko sati sve tutnjalo i
pucalo. Dapače, bilo je sad i vruće, tako vruće kako na planini zapravo nikad ne bi
smjelo biti: kao da smo se odjednom našli dolje, pokraj mora, pa je temperatura
skočila već ujutro. A niotkud nije bilo ni daška vjetra.
- Ne da pomalo sumnjam, nego sumnjam jako - rekla je Živa smrknuto. - I,
gorko se kajem što sam se uopće dala u to uvući. Ali sad... - vidio sam da se bori sa
suzama, pa sam okrenuo glavu na drugu stranu. - A da sam vjerovala bez ostatka,

198
vjerovala sam - rekla je kad se malo pribrala. - Bila sam fanatik, kao što su i sad
fanatici ovi moji. Ništa im se ne može objasniti, sasvim su izbezumljeni, možete li vi
to vjerovati?
- Mora biti da ih stručno obraduju - rekao sam. - A ti možeš biti sretna što si
uspjela sve to svojom glavom... A što su vam zapravo govorili?
- Da smo izabrani. Da je naša meteoropatija zapravo blagoslov. Da smo mi kao
nekakvi apostoli, jer će zahvaljujući nama... Shvaćate, od naše krvi će napraviti
cjepivo, koje će onda... Jesu li i vama govorili o tome?
- Jesu - kazao sam. - Mene ne čudi što u nešto slično može povjerovati jedan
čovjek, pa i dva ili tri, nekakva grupica... Ali da cijele organizacije...
A u isto vrijeme, palo mi je na um da su sve to pokrenule velike sile, i to još u
ono doba kad su bile suprotstavljene. Ako su one radi toga projekta bile spremne
prijeći preko svojih razmirica i suparništava, onda tko ne bi povjerovao da je i sam
projekt dobar i tko mu ne bi bio spreman posvetiti i vlastiti život?
- Ali, najgore je to - rekla je sad Živa brzajući i dalje korak-dva ispred mene -
što su im se u novije doba stvari počele izmicati iz ruku. Prepali su se.
Zastao sam, jedno zato što nisam više mogao tako brzo hodati, a drugo zato što
sam osjetio da mi je djevojka rekla nešto silno važno.
- Tko se prepao? - upitao sam.
- Danica, Rozjan, a još više oni iznad njih.
- Čega su se prepali?
Sad je i Živa zastala i polako raširila ruke onim svojim mekim i zaobljenim
pokretima koje sam bio zapazio još prvoga dana.
- Ne znam točno - rekla je. - Znam samo da ovo noćašnje nevrijeme nije bilo
predviđeno.
Zurio sam u nju. O čemu ona to govori? O onim bezbrojnim uređajima što sam
ih vidio u onoj dolini? Ondje se svakako očitavaju podatci i vjerojatno se izrađuje
meteorološka prognoza za svaki dan, a onda i za nekoliko dana unaprijed. No, zašto
bi Živa sad... Onda sam shvatio, i od te misli gotovo da sam osjetio potrebu da
sjednem na rosnu travu kroz koju nas je sad vodio puteljak.
- Hoćeš reći - promucao sam - da ga vi niste predvidjeli? Ti i ostali koji su...
Koji imaju iste sposobnosti kao ti?

199
 - Tako je - rekla je Živa. - Nije bilo apsolutno nikakva predznaka. Inače mi, kao
što znate, po više dana unaprijed osjetimo pad tlaka, promjenu smjera vjetra, vlagu,
temperaturu....
I na sve to reagiramo fizički... Ovdje stalno radimo neke vježbe i trčimo, zato da
bismo bih zdravi i jaki, da se oni signali što ih dobivamo od vremena ne bi
pomiješali s nekom našom individualnom slabošću ili bolešću... Zapravo, što smo
zdraviji, to bolje osjećamo promjenu vremena...
- A ovaj put... - potakao sam je.
- A ovaj put ništa - slegla je ramenima. - Nitko od nas nije osjetio apsolutno
nikakvu promjenu. A vidjeli ste kako je izgledalo sve ono noćas.
Produžili smo dalje, prema uskom pojasu šume što se sad vidio ispred nas. Iza
te šume možda je bila ona žica koja dijeli ovaj objekt od ostatka Velebita.
- Što bi to moglo značiti? - upitao sam.
- Nema mnogo mogućnosti - rekla je Živa. - Ili se nešto događa s nama, ili se
nešto događa s vremenom.
- S vama, u smislu da gubite osjećaj... ?
- Tako je. A s obzirom na to da smo već dugo pod tretmanom, onda nitko ne zna
kako je to moglo utjecati...
- Ne vjerujem da bi to došlo kod svih odjednom - rekao sam. - A što bi se moglo
događati s vremenom?
- Nemam pojma - rekla je. - Jer, ovo noćas nije prvi put, već se događalo
posljednjih mjeseci... Mora biti da se vrijeme nekako promijenilo.
- U kom smislu?
- Pa tako, u smislu da se više ne ponaša onako kao inače: da se dolazak fronte
ne najavljuje padom tlaka i južnim vjetrom, nego naprosto iz anticiklone...
- Kako je to moguće? - upitao sam.
- Ni to ne znam - rekla je Živa. - Znam samo da su zabrinuti, i da vlada nekakvo
izvanredno stanje... U tom je smislu prava sreća što su meni dali moj sat vremena, jer
mogli su mi ga i uskratiti...
- Da - potvrdio sam. - Vidio sam i noćas neka vozila, nešto se utovarivalo i
istovarivalo.

200
 To je Živu zainteresiralo mnogo više nego što sam se nadao. Sad je ona zastala i
zagledala se u mene. Onda je kazala: - Jeste li baš sigurni? Jer, to bi moglo značiti...
- Siguran sam sto posto - uzvratio sam. - Što bi to moglo značiti?
Živa je slegla ramenima i ponovo produžila prema onoj šumici.
- Govori se da postoji alternativna lokacija - rekla je potom. - Neko mjesto gdje
bismo se svi mi mogli skloniti i nastaviti ovaj posao u slučaju da se ovdje više ne
može raditi. Navodno na Biokovu, jer je ondje slična klimatska situacija.
Nekoliko sam trenutaka razmišljao o tome je li moguće da su se šefovi projekta
zabrinuli zbog toga što su vijesti o projektu prodrle u javnost: novinar Miho Marović
nešto je napisao, ekološka udruga “Zelena lopta” održala je prosvjede. Ali, onda sam
zaključio da to nije nimalo vjerojatno. Jer, ako je sve ovo tako veliko kako tvrde
Ljiljana, Rozjan, pa i sama Živa, ako su u to upleteni moćni ljudi, kakav je onda
njima problem ušutkati jednog novinara i stjerati u mišju rupu nekakve ekologe koji
su namislili prosvjedovati? Dakle, mora ipak biti ovo što Živa kaže, to jest vrijeme.
A što je s vremenom, zar se doista nešto mijenja?
Stigli smo do ruba šumice, a ondje se Živa otputila prema jednom debelom
stablu bukve koje je moralo biti jako staro, ali je još uvijek čvrsto stajalo i imalo vrlo
gusto lišće. Na deblu je bila duplja, a Živa je sad zavukla ruku u tu duplju. Zar se ne
boji da se ondje skriva kakav glodavac ili da su divlje pčele napravile gnijezdo? A
kad je izvukla ruku, vidio sam da u njoj drži mobitel.
- Vidiš, vidiš - rekao sam.
- Ne pitajte me koliko me to košta - kazala je djevojka. - Morala sam jednom
stražaru svašta obećati.
Brzo je uključila uređaj, pa me povela natrag do ruba šume, na svjetlo. Ondje je
podigla ruku i naciljala mobitelom u nas, a ja sam malo prignuo glavu prema njoj.
Snimila nas je, a potom brzo utipkala sve što treba kako bi slika otišla kao poruka na
nečiji mobitel. Taj mobitel nije mogao pripadati nikome drugom nego Natku.
Prije nego što će ugasiti mobitel, djevojka je još okrenula displej prema meni da
bih vidio kako smo ostali na slici. Iza naših leđa nazirale su se stijene, brda u daljini i
jedan krivi bor što je kraj mojega lijevog uha ulazio u kadar.

201
 8

Nismo na povratku bik prošli ni trećinu puta, a uhvatio nas je pljusak. Ne znam kako
se to dogodilo, jer bio sam odviše zaokupljen drugim stvarima; znam samo da sam,
osjetivši prve kapi, digao glavu i opazio nad nama povelik crni oblak. Inače je nebo
bilo plavo, i svuda po okolnim obroncima vidjelo se sunce i sjene, samo se nad nama
i oko nas crnilo i samo je po nama sad pljuštalo gotovo isto kao i prošle nod. A što je
najgore, kako smo se mi micali, tako se micao i oblak, kao da nas namjerno prati.
Pružih smo korak, jer svatko ima potrebu da po kiši trči, kao da će ga to od nje
spasiti. Ali, onda smo uvidjeli da od žurbe ne samo da nema koristi, nego ima i štete:
oblak se kretao brže od nas, pa nije trebalo da se žurimo, jer bismo tako stalno bih
ispod njega, nego je valjalo da usporimo i pustimo ga neka nas pretekne.
A tako je i bilo: oblak je otišao naprijed, nekamo prema sjeveroistoku, a nad
nama je opet sinulo sunce, i nebo je ponovo bilo posve plavo, kao da se ništa nije ni
dogodilo. Odahnuli smo i produžih dalje. Nismo čak ni razgovarali, jer bih smo
svjesni da Živin sat vremena istječe i da je bolje stići navrijeme.
Ali, ni vedrina nije potrajala dugo: jer, dok smo mi stigli do prvih zgrada, poček
su se opet navlačiti oblaci, a kad smo bih već u središtu naselja, oni su sasvim
prekrili nebo i zaklonili sunce.
A bili su nekako čudni: nisu bili crni, kao onaj maloprije, a nisu bili ni bijeli,
kao što su inače proljetni i ljetni oblaci, nego nekako sivi, pa k tome grudvasti, poput
pramenova vune, i težili su da se pretvore u debeo i neprobojan sloj. Da nisam znao
koje je doba godine, još bih bio pomislio da će iz njih sad početi padati snijeg.
Uostalom, zašto ne, nalazimo se u planini, a što ja znam o planinskoj klimi?
A ljudi koje smo ugledali kao da su se i sami pribojavali tih iznenadnih oblaka,
jer često su podizali glavu i zirkali u nebo, a onda nastavljali raditi svoj posao. A
posao je, čini se, bio i važan i hitan, jer ti ljudi - njih valjda tridesetak - dolazili su i
odlazili, noseći nekakve predmete i tovareći ih u nekoliko vozila što su stajala

202
poslagana jedno pokraj drugoga i s otvorenim prtljažnim prostorima. A ljudi je bilo
različitih: među njima sam prvo uočio svojega bolničara (kojije sad imao traperice i
majicu), pa laborante što si mi uzeli krv, onda neke momke u maskirnim
uniformama, pa jednoga u odori boje duhana i s mnogo zvjezdica. Bile su tu i neke
žene - malo deblje i sporije, možda kuharice, možda spremačice, a možda i čistačice
- pa još troje ili četvero mlađih u bijelim kutama, koji su morali biti znanstveno
osoblje. A na kraju sam prepoznao i nekolicinu onih iz Živine grupe, cure i dečke što
su s njom išli na izlet, džogali i sjedili u onoj učionici. Očito, tu više nije vrijedila ni
hijerarhija ni podjela poslova, nego su se svi laćali svega, kao da je požar ili poplava,
pa pomaže koliko tko može.
- Što je ovo? - upitao sam Živu.
- To je evakuacija - rekla je ona dok smo prilazili ljudima što su radih. - Ne
može ništa drugo biti.
- Evakuacija? - zinuo sam. - Pa, kamo oni to...
- Na to su nas pripremali - rekla je djevojka. - Imali smo i vježbe, redovito,
jednom mjesečno, tako da svatko zna što mu je posao. Rekla sam vam, postoji
alternativna lokacija, premda nitko od nas ne zna gdje je. To je velika tajna.
- I što znači ta evakuacija? - upitao sam. - Odlaze svi, ili kako?
- Objekt se potpuno napušta - rekla je ona frazu koju je očito već bezbroj puta
morala ponoviti na nastavi. - Ostaje samo vojska, a zapravo i ona... Ne znam vam
pojedinosti, ali... Znate šta, ja se moram uključiti i pomoći oko tih stvari. A za vas ne
znam.
Okrenula se da ode. Očito, toliko su joj usadili osjećaj dužnosti i pripadnosti
zajednici, da čak ni u ovakvoj situaciji nije mogla razmišljati slobodno. Nismo se čak
ni dogovorni što ćemo dalje, kako da ostanemo skupa. Ili Živa i ne pomišlja...
- Čekaj - rekao sam joj. - Zar ne vidiš da je ovo prilika za nas?
- Kakva prilika? - zastala je.
- Pa, ako svi odlaze, onda ih se možemo osloboditi tako da ostanemo - rekao
sam. - Trebamo se samo nekamo skloniti, dok oni...
Gledala me je zamišljeno nekoliko trenutaka. Očito, nije joj to palo na pamet, a
sad joj se misao učinila privlačnom. Ipak, rekla je:
- Ako svi odlaze, onda će se ovdje dogoditi nešto gadno. Možda je sve
minirano, kao što sam jednom čula da govore, možda će na odlasku sve dići u zrak...

203
Ne bi valjalo ostati.
Uviđao sam da ona možda ima pravo, ali nisam više mogao uzmaknuti.
Uostalom, toliko sam stariji, majka mu stara, valjda imam nekakav autoritet? Valjda
još netko vjeruje da su stari ljudi mudri?
- To o miniranju vjerojatno je samo priča - rekao sam. - Zato da svi odu kad im
se kaže. Ne znam kako ćeš ti, ali ja ostajem. Sakrit ću se negdje dok oni... Znaš li
kakvo dobro mjesto?
- Znam - rekla je. - Ali, to ne dolazi u obzir za vas. To je u ženskom paviljonu.
- Onda se onamo sakrij ti - rekao sam. - A ja ću se već snaći.
Tako mi je okrenula leđa i odjurila da se priključi onim ljudima što su radili, a
da mi nije rekla pristaje li na moj plan. Ja sam ostao sa strane i na mene nitko nije
obraćao pozornost. Onda sam opazio kako mi netko maše s prozora zgrade ispred
koje sam stajao. Prozor je bio u prizemlju, a čovjekova glava bila je sijeda, pa sam
brzo razabrao da me to doktor Rozjan doziva iz svojega ureda. Prišao sam prozoru i
stao ispod njega, pa smo tako razgovarali.
Doktor je očito bio vrlo uznemiren, pa je zbog toga i bio nešto govorljiviji nego
inače. Čak je bio sklon i požaliti mi se i sa mnom se posavjetovati. Na stolu iza njega
vidio sam neke plastične kutije uredno poslagane jedna uz drugu; u njima su valjda
bili važni spisi. Dok su ostali pakirali krupnije stvari, Rozjan je pakirao dokumente.
Ništa nije smjelo ostati. Vjerojatno nešto slično u ovom času radi i Ljiljana.
- Nemojte se udaljavati - rekao je doktor bez pozdrava. - A što imate svojih
stvari, u sobi, to spakirajte, i budite spremni za pola sata...
- Kamo idemo?
- Idemo na alternativnu lokaciju - rekao je. - Zasad vam ne mogu reći gdje je to,
ali kad dođe trenutak...
- A zašto odlazimo tako naglo? - kovao sam ja dok je vruće. - Zar se nešto
dogodilo?
Doktor je podigao oči i zirnuo u nebo, a onda je zaokružio rukom po dvorištu i
po okolnim obroncima, pa je rekao:
- Dogodilo se. I još se događa. Zar niste opazili?
Sad sam odlučio glumiti budalu, jer bio sam siguran da će to izazvati Rozjana
da mi kaže više, a status glupana može mi dobro doći i u nekoj budućoj situaciji.

204
Zato sam rekao:
- Nije vrag da se javnost zainteresirala za vaš projekt? Ili su ekološke udruge...
- Ma, kakvi - pogledao me je liječnik donekle sažaljivo. - Nego, nešto se zbiva s
vremenom.
- A, to - rekao sam sad kao da pomalo počinjem shvaćati. - Mislite, onaj crni
oblak, pa sunce, pa sad opet oblaci...
- I to posve neobični - rekao je doktor. - Je li vam mala rekla da nitko od njih
nije reagirao na promjenu vremena?
Pod malom je mislio na Živu. Znao je, dakle, za našu šetnju, a možda je znao i
mnogo više od toga.
- Da, rekla mi je - potvrdio sam.
- E, pa vidite, ne reagiraju i dalje. Uz ovakve promjene koje se događaju
posljednjih dvanaest sati, oni bi morali biti bolesni i ležati u krevetu, a ne nositi teške
predmete kao što sad rade.
- Znači, uz ove oblake i sunce ide i tlak, vlaga, sve drugo?
- Sve to skače gore i dolje kao ludo - rekao je doktor. - To bi i zdrava čovjeka
moralo... A oni su meteoropati. I ništa!
- Pa što to onda znači? - upitao sam. - Što se to događa s vremenom?
Sad se Rozjan objema rukama naslonio na okvir prozora, kao saborski
zastupnik za govornicom, pa se nagnuo k meni, a zatim rekao neobično razgovijetno:
- To nije pravo vrijeme. Nije autentično.
Zurio sam u njega. Sad se više nisam trebao praviti blesav, nego sam se
blesavim uistinu osjećao. Nije mi ostalo drugo, nego da postavim novo pitanje.
- Kako mislite da nije pravo?
- Tako. Nije nastalo samo od sebe. Nije nastalo onako kako vrijeme inače
nastaje.
- Nego ga je... - pomalo mi se razbistravalo. - Nego je umjetno stvoreno? Nije
ga izazvala priroda, nego ljudi?
- Tako je.
- Pa tko su onda ti ljudi? Možda oni što su nekada ovdje s vama...

205
 - Oni i nitko drugi - siktao je doktor. - Ovo je demonstracija i osveta. Iživljavaju
se baš na nama, koji smo nekadašnji njihovi suradnici.
Razumio sam sad što Rozjan želi reći. Oni koji su nekada ovdje
eksperimentirali, u jednom su času promijenili smjer i otišli. Shvatili su da nema
ništa od cjepiva, nego da je bolje pokušati utjecati na vrijeme. Stvoriti, dakle, sprave
i uređaje uz pomoć kojih će se moći izazivati vremenska situacija po želji, i to u
svim njezinim komponentama: kiša, sunce, oblaci, snijeg, mraz, tlak, vlaga, što god
je potrebno. I, Rozjan sad tvrdi da su oni u tome uspjeli. Trebalo im je mnogo, više
od dvadeset godina, ali su uspjeli. Dok ovi naši, sa svojim cjepivom... Jedini pravi
rezultat svega ovoga na Velebitu zapravo je spoznaja da meteoropati reagiraju
isključivo na pravo, prirodno vrijeme, dok na vrijeme koje je umjetno izazvano ne
reagiraju. Po njima se, dakle, zna koje je koje.
- Ali - bio sam uporan - koji su to? Rusi? Amerikanci?
- Ili jedni i drugi skupa - rekao je doktor. - Ili i neki treći. Uostalom, nije ni
važno.
- Po svemu se čini - rekao sam - da su oni stvorili nešto poput vremenske
neutronske bombe. Neutronska bomba ubija ljude, a stvari ostavlja čitavima. A ovo
umjetno vrijeme stvara kiše, vjetrove, možda i poplave i lavine, ali na ljude ne
djeluje u smislu funkcioniranja organizma.
- Tako nekako - rekao je mrko doktor Rozjan.
Ali, razgovor nismo nastavili, jer toga časa su oni ljudi što su tovarili stvari u
vozila počeli zastajati, neki i s predmetima u rukama, na pola puta, i dizati glave, pa
zuriti u nebo. Neki su čak upirali prstima i upozoravali jedni druge na nešto što se
vidjelo na svodu. Tako smo i Rozjan i ja slijedili njihov primjer: ja sam se odmaknuo
korak-dva od prozora i pogledao uvis, a doktor se nagnuo koliko je god mogao, pa se
okrenuo bočno, da bi vidio nebo.
A ondje se imalo i što vidjeti. Jer oni oblaci što su prije bili onako grudasti i
paperjasti, sad su se razdvojili i pretvorili se u zasebne mase, kojih je bilo nekih
valjda i desetak. I, nisu više bih sivi, nego tamniji, plavi, ali neki i s crvenim
odsjajem, kao što se događa u predvečerje, premda je sad jedva bilo jedanaest sati
prijepodne. Ali, što je najvažnije, oblaci su imali oblik.
A kad kažem da su imali oblik, onda ne mislim da su imali oblik oblaka, nego
oblik nečega drugog. Doista, nalikovali su na skulpture koje je netko poslagao po
nebu da ih mi gledamo, pa sam se odmah sjetio i jedne pjesme koju sam davno čitao,
a u kojoj se jutarnji oblaci prispodobljuju upravo izložbi kipova. Ali, to u pjesmi bilo

206
je rečeno metaforički, a ovo je bilo mnogo stvarnije: oblaci su imali oblike koje je
bilo vrlo lako prepoznati, pa je jedan bio pas, drugi konj, treći slon, čevrti je imao
oblik šibenske katedrale, peti oblik Jelačićeva spomenika, šesti oblik pulske Arene.
A sličnost nije bila samo ovlašna i nije se radilo ni o kakvoj približnosti: bih su to
pravi modeli načinjeni od oblaka. Ljudi su stajali i zurili kako se te figure pomalo
raščinjavaju, da bi se potom pretvorile u nešto drugo, također vrlo prepoznatljivo.
- Što je to? - upitao sam.
- To oni pokazuju svoju moć - rekao je doktor gorko. - Pokazuju koliko su
ispred nas. Priređuju nam predstavu prije nego što nas unište.
Potom se povukao s prozora i otišao bez pozdrava. Ja sam pogledao prema
onim ljudima što su utovarali stvari (a među njima više nisam vidio Živu) i
konstatirao da su vjerojatno pri kraju s poslom, jer su vozila već bila puna. Na
trenutak sam oklijevao, a onda sam ušao u zgradu.
Popeo sam se uz onih nekoliko stuba, pa sam skrenuo desno, u smjeru
suprotnom od onoga u kojem se nalazio Rozjanov ured. Otišao sam do kraja hodnika
i stao pred vrata koja su se do toga trenutka preda mnom otvorila samo jedanput. Bio
je to Ljiljanin ured. Pokucao sam i ušao.
Odmah sam vidio da sam bio u pravu kad sam pretpostavio da Ljiljana također
pakira stvari: upravo je zatvarala jednu od desetak plastičnih kutija. Dala mi je znak
neka uđem, a potom se i ona nagnula preko prozora, kao što je maloprije učinio
Rozjan, pa je mahnula nekome vani. Onda mi je rekla: - Jesi li se ti spakirao?
- A što ja imam? - uzvratio sam. - Sve ste mi uzeli.
- Hajde, rekla je ona sa smiješkom. - Nije sad vrijeme za... Uto su u sobu ušla tri
mladića u maskirnim uniformama, pa su uzeli svaki po dvije plastične kutije, tako da
nije ostalo više ništa. Nestab su niz hodnik.
- Rozjan mi tvrdi da je ovo evakuacija - rekao sam. - Ti bi to isto tako nazvala?
- Ja bih čak možda rekla i bijeg - spustila je Ljiljana glavu. - Vidiš i sam što
nam rade. To neće na tome ostati.
- Na čemu?
- Pa, na ovim vašarskim predstavama s oblacima. Ja mislim da ovo čak nije ni
eksperiment, nego da oni već potpuno vladaju situacijom, i zato su sad baš nas
izabrali...
- Da - prekinuo sam je. - Zašto baš vas?

207
 - Zato što ne znaju što mi imamo - rekla je Ljiljana. - Veze su se prekinule, i oni
nemaju pojma dokle smo mi stigli u svojim istraživanjima. Ne znaju čak ni to jesmo
li ostali kod cjepiva, ili smo se možda i mi okrenuli prema stvaranju vremena. A
pogotovo ne znaju čime im možemo uzvratiti.
- Čak ni uz današnje tehnike uhođenja?
- Čak ni uz njih - rekla je Ljiljana uvjereno. - Pazimo mi što radimo.
Sjetio sam se mobitela u duplji stabla, sjetio sam se lažnoga dispanzera u
Prilazu, sjetio sam se kako je Živa, sama i bez saveznika, uspjela nadmudriti taj
njihov sustav iz kojega podaci cure na sve strane. Ali, nisam kazao ništa u tom
smislu, nego sam upitao:
- Dobro, i što oni sad zapravo hoće?
Ljiljana je raširila ruke, zavrtjela glavom, pa stala kraj otvorenog prozora kao da
nešto osluškuje. Rekla je:
- A što mogu htjeti? Mi smo njima konkurencija. Žele nas uništiti.
Ostao sam otvorenih usta. Svašta sam pomišljao, ali to nisam. Zar je došlo do
toga da se ljudi i ubijaju zbog... Ili Ljiljana misli samo na uređaje, na rezultate
istraživanja, na projekt kao takav?
- Uništiti? - graknuo sam. - Pa kako vas mogu uništiti, bacit će raketu, ili što?
- Ne - zavrtjela je Ljiljana glavom. - Uz pomoć vremena. Pa da, to je bilo
logično, i bilo me je sram što se nisam i sam prije toga sjetio. Zato sam se sad
požurio da pokažem kako ipak imam nešto malo soli u glavi.
- Misliš - rekao sam - poslat će neku strašnu mećavu, ledeno doba, nešto slično?
- U najmanju ruku - rekla je ona. - Ako ne bude i štogod gore. Potres, recimo.
Zurio sam u nju. U daljini mi se počelo javljati prisjećanje kako sam negdje
čitao nekakva nagađanja o tome da bi se i potresi mogli nekako inducirati, a s njima i
cijeli niz drugih katastrofa, poput, recimo, cunamija i sličnih stvari. To znači da bi se
Velebit odjednom mogao početi tresti, a kako je cijela stvar još u eksperimentalnoj
fazi, može ispasti da potres bude jači nego što se htjelo, da se stvore rasjeline, da
kamenje poleti u more, da vrhovi nestanu a udoline iskoče, da Velebit više ne bude
Velebit? Možda Ljiljana naprosto pretjeruje? Neće biti. Ona valjda zna s kim ima
posla i kakav je to posao. S tim je ljudima radila tolike godine i svakako uviđa na što
su oni spremni i zna na što je ona sama spremna.

208
 - Ma, čekaj... - zaustio sam.
Ali, Ljiljana me je prekinula pokretom ruke. Sad sam jasno čuo da izvana
dopire zvuk nekakvih motora. Bilo ih je više, bili su snažni i njihov zvuk dolazio je
negdje odozgo.
- Helikopteri - rekla je Ljiljana. - Stigli su. Jesi li se ti pripremio?
- Evo, sad ću - kazao sam.
- Sjećaš li se - upitala je odjednom ona - kako smo nekad maštali da zauvijek
budemo skupa? Izgleda da će nam se to i ostvariti.
Toga sam se dana nagledao i naslušao svakakvih stvari, od kojih su neke bile i
jezive i nevjerojatne, ali ništa me nije tako pogodilo kao te riječi. Još točnije, ničega
se nisam tako užasnuo. Bilo bi strašno već i ostati zauvijek s Ljiljanom, ovakvom
kakva je postala, a kad se tome još dodaju ljudi koji uz nju idu... Sad sam bio još
odlučniji da učinim ono što sam od prvog trenutka nakanio.
Izašao sam iz Ljiljanine sobe i zaputio se niz hodnik. Ali, nisam otišao daleko,
nego sam pritisnuo kvaku na drugim vratima s desne strane. Sjetio sam se da se u
ovoj instituciji vrata ne zaključavaju, a bio sam uvjeren da su već svi napustili
zgradu. I, pokazalo se da sam u pravu: sobaje bila prazna.
Zapravo, bio je to mali laboratorij, s onim pultom kakvi u laboratorijima
postoje, s pipama i plinskim izvodima. A bio je tu i jedan paravan, koji je očito
služio tome da se pacijenti iza njega svlače. Zavirio sam onamo i vidio da ondje
postoji okrugla stolica bez naslona. Zašao sam iza paravana i sjeo na stolac. Potom
sam počeo čekati.
Čuli su se koraci po hodniku, dozivanje, u jednom su se času vrata sobe čak i
otvorila jer je, očito, netko provjeravao ima li tu još koga. Potom je nastala tišina.
Sad su se glasovi čuli izvana kroz prozor, jer su se na livadici valjda ukrcavali u
helikoptere. Koliko tih helikoptera ima? Dva? Tri? Kako god bilo, svi neće u njih
stati, nego će neki otići i automobilima. Čulo se kako motori grme i kako helikopteri
uzlijeću. Potom je nastala tišina, a onda sam čuo i automobilske motore. Na kraju
nije bilo više nikakva zvuka.
A nebo iza prozora sve se više zatamnjivalo. Nestalo je skulptura, svod je bio
prekriven gustim slojevima sivih oblaka, za koje sam sad bio siguran da su
snjegonosni. Bila je potpuna tišina. Samo ja i vrijeme.

209
 9

Imao sam i nisam imao vremena. Imao sam ga zato što sam morao dugo i strpljivo
čekati, dok ne budem siguran da su svi doista otišli i da je naselje uistinu prazno, da
bih istom tada mogao i sam otići, bez opasnosti da me oni opet zarobe. A nisam imao
vremena zato što sam ozbiljno shvatio one Ljiljanine riječi o tome kako će se na ovo
mjesto sručiti nekakva ozbiljna elementarna nepogoda (zapravo, krivo je reći
elementarna, jer je umjetna, ali je zato još više nepogoda), te da će možda doći i
potres zbog kojega će se valjati stijenje s vrhova planine. Tako sam bio ispunjen
proturječnim željama i tako sam onda i razmišljao u skladu s tim.
Jer, zbog viška vremena, sve me je vuklo prema velikim temama, prema smislu
onoga što se dogodilo i što će se još dogoditi. A zbog manjka vremena - zbog
nervoze koju je taj manjak proizvodio - misli su mi bile smušene, površne,
ustreptale, i nisu vodile ni prema kakvu određenom zaključku. Niti sam mogao
odustati od velikih tema, niti sam se mogao koncentrirati da ih promislim kako valja.
Sjedio sam na onome okruglom stolcu iza paravana, udisao miris kemikalija kojim je
prostor bio prožet, osjećao sam silnu želju za pušenjem i osluškivao sam zvukove
izvana. A pri tome sam razmišljao o onome što sam čuo od Ljiljane i od Rozjana.
A njih dvoje nisu nimalo sumnjali da je stvoreno umjetno vrijeme, kojim sad
netko suvereno upravlja. Upravlja, dapače, sigurno i vrlo precizno, pa zato može s
vremenskim prilikama raditi što god se sjeti, može čak stvarati i oblake u obliku
skulptura i tako plašiti svoje neprijatelje. Kako se to dogodilo? Kad je pronalazak
usavršen, kad je stavljen u funkciju? Po svemu se činilo da Ljiljana i Rozjan vjeruju
kako se to zbilo posljednjih dana, i kako je upravo Velebit prvo mjesto na zemaljskoj
kugli na kojemu su te mogućnosti iskušane. Zašto su tako mislili, nisu obrazlagali,
ali ja sam bio sklon vjerovati im.
Nalazimo se, dakle, na prijelomnoj točki. Dogodilo se nešto jednako veliko kao
i izum kotača, električne struje, aviona, ili još i veće od toga. Dogodilo se nešto čime

210
će se jednoga dana mjeriti povijest: do toga izuma, i nakon njega. Kad bi čovjek htio
biti patetičan, mogao bi kazati da čovječanstvo od danas stupa u novu fazu svojega
razvoja.
Budućnost je, dakle, pred nama. Pitanje je samo kakva će biti. Pitanje je tko su
oni koji su do otkrića došli, koliko su odgovorni i kakve su im namjere. Hoće li to
čime upravljaju pretvoriti u oružje, ili će izum staviti u službu dobrobiti
čovječanstva. Ako se može suditi po povijesnim iskustvima, učinit će ono prvo. Ali,
to u ovom času možda i nije toliko važno; mnogo je važnije to što će odsad sve biti
drugačije, kako god da oni odluče. Bit će drugačije pogotovo za nas ovdje, na
Velebitu i oko njega. Upravo o tome ja sam se najviše i pitao.
Pitao sam se naime, ovo: hoće li se oni koji nam sad ovo rade - koji su ovoga
časa navukli nad nas sive snjegonosne oblike - iživljavati samo na Velebitu, ili će
svoju moć pokazati na cijeloj Hrvatskoj. Jer, ako se bolje pogleda, cijela je Hrvatska
zapravo Velebit: kao što Velebit na jednoj strani ima sredozemnu klimu, a na drugoj
kontinentalnu, tako je i Hrvatska - ovako mala i uska - zapravo spoj mora i
kontinenta, mjesto gdje se njihovi utjecaji susreću. Pa kao što je za eksperimente bio
pogodan Velebit, tako je pogodna i Hrvatska. Znači li to onda da ćemo mi živjeti s
tim eksperimentom, ili u njemu? Od čega će se on sastojati? Što će od nas očekivati?
Nisam znao.
Jedno mi je, međutim, izgledalo nesumnjivo: više nikada nećemo imati
autentično, prirodno vrijeme. S tim je gotovo i od toga se možemo oprostiti. Jer,
mogu oni svoje eksperimente ograničiti samo na Velebit, mogu ti eksperimenti biti
jednokratni, pa u današnjem danu i započeti i završiti, ali pravoga vremena usprkos
tome više neće biti. To je kao s onim GMO-biljkama: kad ih jednom uzgojiš, sve je
gotovo, ne samo zato što te biljke polenom oprašuju i one druge, normalne, nego i
zato što ni priroda kao cjelina više nije ono što je bila. Tako će nekako biti i s nama:
nas je dotaknulo umjetno, eksperimentalno vrijeme, i zato ni mi ni naša klima ne
možemo više nikad biti ono što smo bili.
A to podrazumijeva i mnogo veće i dalekosežnije promjene. Jer, ako više
nećemo biti granica u khmatskom smislu - slikovito rečeno: ako Velebit više neće
biti Velebit - onda to nećemo biti i ni u kojem drugom smislu. Do sada su se u
Hrvatskoj kulturi, načinu života, ishrani, spajali i miješali utjecaji mora i kopna,
Mediterana i Srednje Europe, i to upravo zato što imamo klimu kakvu imamo. A ako
ljudi ovladaju vremenom, ako ga budu mogli mijenjati po volji, onda ono više neće
djelovati ni na naš identitet i mi ćemo postati nešto posve drugo nego što smo bili.
Više nećemo biti granica među svjetovima - i ujedno kopča koja te svjetove

211
spaja - nego ćemo pripasti jednome od tih dvaju svjetova. Ili ćemo - ako gospodari
vremena tako odluče - biti još jače raspolućeni i sve više strani sami sebi. Ni na to
nisam imao nikakva odgovora. Činilo mi se samo da neće biti dobro.
I, činilo mi se kako mi je dužnost da spasim ono što još znam i ono čime još
upravljam, da sačuvam svoju volju i svoju pamet od svakoga utjecaja, barem onoliko
koliko je to moguće. A to je značilo da odlučno odbacim svako cjelovito tumačenje
svijeta, bez obzira na to je li ono zasnovano na vremenu ili na čemu drugome, te da
se vratim u normalan život, među ljude koje volim i do kojih mi je stalo. A onda
neka i s vremenom bude ono što mora biti.
Tako sam napokon ustao s onoga neudobnog stolca i malo se protegnuo. Nisam
imao sata, jer su mi i njega bili oduzeli još na početku - zacijelo ne zbog njegove
vrijednosti, nego zato što je to bilo dio programa - i zato nisam sad znao koliko sam
sjedio ondje. Ali, činilo mi se da je dosta. Izašao sam iz prostorije i uputio se
hodnikom.
Otišao sam do ulaznih vrata i pogledao van. Sad sam tek vidio da je počelo
sniježiti. Nije se snijeg još hvatao tla, ali je padao prilično gusto i zbog njega se nije
vidjelo daleko. Zbog te slabe vidljivosti umalo sam i ja napravio sudbonosnu
pogrešku.
Jer, kad sam već bio pružio ruku da gurnem vrata i da izađem, opazio sam da
ispred zelenih vrata jednoga od skladišta stoji automobil. Bio je obojen maskirno, pa
je morao biti vojni. Prema tome, tu ipak još uvijek nekoga ima. Zastao sam kraj
vrata, spreman okrenuti se i opet šmugnuti u neku od napuštenih soba.
Automobilu su se iz dva različita smjera približavala dvojica ljudi, od kojih
jejedan bio u uniformi, dok je drugi bio civil. Pri tome, civil je očito bio glavni. Malo
sam odškrinuo vrata, da ih čujem što govore.
- Ima li što? - upitao je civil.
- Ništa.
- Onda idemo. Rečeno je dvadeset minuta, a mi smo ostali pola sata.
Taj civil bio je onaj mladić kojega sam u sebi zvao Črt, a za kojega sam znao da
mu je pravo ime Tvrtko. On je, dakle, tu jedna od najvažnijih osoba. Nije, prema
tome, ni meteoropat, niti Ljiljanin i Rozjanov vozač, nego pazi na njih, pa im je
možda čak i nadređen.
Skočili su u automobil i pokrenuli ga. Ubrzo je nestao na istočnu stranu, po
onoj cesti po kojoj sam još nedavno i ja gazio zajedno sa Živom.

212
 Živa! Sad mi je valjalo naći djevojku. I, tko zna hoće li mi to poći za rukom.
Jer, nisam uopće bio siguran da je ona učinila isto što i ja. Rekla je, doduše, da znade
za neko skrovište u ženskom paviljonu, no, tko zna je li do njega uspjela doći, i je li
skrovište doista dobro poslužilo. A napokon, nije bilo isključeno ni da se u zadnji čas
predomislila: da je odlučila ostati vjerna onima s kojima tako dugo surađuje, i među
kojima svakako ima i pravih prijatelja, koliko god da više ne dijeli njihovu
ideologiju. Kako da je nađem?
Izašao sam iz zgrade i uputio se do središta naselja, dok je snijeg sve gušće
padao. Iza onoga automobila ostali su tragovi, a i iza mene vidjele su se jasne stope.
To je značilo da će se uskoro stvoriti snježni pokrivač. Svuda je bila tišina, koju je taj
snijeg još više pojačavao, tišina kakvu nikad prije u životu nisam doživio. Donekle
me je i plašila, i to je valjda razlog što sam učinio ono što sam učinio: imao sam
potrebu da razbijem tu tišinu, i više gotovo da me i nije bilo briga ima li tu još koga
od onih od kojih sam se sve vrijeme skrivao. Stao sam dakle ondje, i proderao se iz
svega glasa:
- Žiiiivaaaa!
Osluškivao sam neko vrijeme. Onda sam načinio nekoliko koraka ulijevo,
stavio dlanove oko usta i opet se proderao:
- Žiiiivaaaa!
Nisam znao gdje se nalazi taj ženski paviljon, pa da odem onamo tražiti
djevojku. Morao sam se nadati da će me i ovako čuti. I da me neće čuti tkogod drugi.
Zato sam, nakon još nekoliko koraka, povikao i po treći put:
- Žiiiivaaaa!
Ovaj put je upalilo. Ugledao sam je kako najprije proviruje iza ugla jedne od
zgrada, a onda oprezno istupa na čistinu. Razumio sam je: ona je sa mnom rijetko
razgovarala, nije joj bio poznat moj glas, i nije mogla biti sigurna da to zovem
upravo ja. Morala je najprije provjeriti. A sad, kad je shvatila tko sam, potrčala je
prema meni. Bacila mi se u zagrljaj, kao da se sto godina nismo vidjeli.
- Striče! - uzviknula je. - Evo me! Što ćemo!
- Izgleda da smo sami - rekao sam. - Oni su svi otišli. Očekuju da će se ovdje
dogoditi nešto strašno. Prema tome, moramo bježati.
Nisam spomenuo potres o kojemu mi je govorila Ljiljana, ali mislim da je Živa
ipak dovoljno ozbiljno shvatila moje riječi.

213
 Digla je glavu prema nebu, a onda je ispržila ruku i na rukav uhvatila nekoliko
pahuljica. Onda je rekla:
- Ovaj snijeg nije pravi. Gledajte ove pahuljice. Sve su potpuno iste.
Pogledao sam na tamnu podlogu njezina rukava i uvjerio se: doista su bile sve
iste, kao naslikane. Inače se tvrdi da u prirodi ne postoje dvije istovjetne pahuljice
snijega, a ove su bile posve podudarne. Prema tome, nisu iz prirode.
- Onda idemo - rekao sam. - Ti poznaješ teren. Ti si šef. Vodi me kamo misliš
da treba.
Živaje na trenutak oklijevala. Očito, bilajoj je potpuno nova uloga osobe koja
donosi odluke. Ali, kao da joj ta uloga nije bila mrska. Široko se nasmijala i uzela
me ispod ruke:
- Idemo, striče - rekla je.
Njezino veselje moglo je dolaziti od toga što je napetost iznenada popustila, od
novog osjećaja slobode, ali i od drugih uzroka. Među tim drugim uzrocima meni je
najuvjerljivija bila pomisao kako je Živa tako vesela zato što vrijeme više ne utječe
na nju. Krenuli smo onom isto stazom kojom smo već bih prošli, prema istoku,
prema šumici gdje je u duplji skriven mobitel, a valjda i prema žičanoj ogradi koja
se, po mome osjećaju, morala ondje negdje nalaziti.
Napredovali smo onoliko brzo koliko sam ja mogao hodati. Ali, i meni se sad
odnekud javilo nešto snage, ne toliko od odlučnosti, koliko od straha, pa sam i hodao
bolje nego inače. Jer, kako smo napredovali uz brdašce, tako je ona vijavica bila sve
gušća, a snježni pokrov bivao je sve deblji. Na kraju mi je snijeg ulazio i u cipele.
Sjetio sam se da se taj snijeg sastoji od posve istovjetnih pahuljica, pa sam pomislio
kako on možda i inače - kad je već umjetan - ima neka drugačija svojstva nego
normalni snijeg: možda se teže topi, možda je hladniji od pravoga, možda ima nisku
vlažnost, pa stvara zapuhe... Nismo mnogo govorih dok smo hodali, samo smo jedno
drugo hrabrih.
Ali, nismo mogli a da ne zapazimo kako je snijeg sve gušći i sve dublji. Kad
smo stigli do one šumice - a tu mi je Živa rekla da ima još oko stotinu metara do žice
- snijeg je bio dubok gotovo do koljena i s mukom smo izvlačili noge iz njega. Za tih
stotinjak metara trebalo nam je gotovo petnaest minuta. Ostala nam je samo luda
nada da će se, kad prođemo rampu i kapiju, dogoditi nešto što će nas spasiti. Da
ćemo tada biti slobodni, pa da izvan žice ni ovaj snijeg više neće biti to što jest,
naime čudovišna tvorevina iz laboratorija tko zna kojih ludih znanstvenika, nego da
će se pretvoriti u običnu domaću vijavicu s pahuljama koje se međusobno razlikuju.

214
Jedino nada, ništa drugo.
A što je najzanimljivije, nada nam se ispunila. Jer, kad smo stigli do ulaza,
vidjeli smo da je brklja podignuta i da u stražarskoj kućici nema nikoga. To je već
bilo dobar znak. Ali, onda smo - prešavši tu granicu za koju nam se prije činilo da je
za nas zauvijek neprelazna - odjednom opazili da snijeg postaje tanji. Stigli smo do
onoga uskog asfaltiranog puta s kojega su mene u ožujku otjerali, a ubrzo i do staze
kojom smo bili stigli onoga dana kad je Natko na žici našao Živin privjesak za
ključeve. Tu je snijega bilo još manje. A kad smo se uputili dalje stazom, vidjeli smo
da ga ondje gotovo više i nema. Ja sam zastao:
- Što ovo znači? - upitao sam.
- Snijeg pada samo po objektu - rekla je Živa. - Samo unutar žice. Toliko su
precizni.
Morao sam se složiti s njom. Jer, dalje - a kad kažem dalje, mislim stotinjak
metara - bilo je još nešto kiše, a onda je prestalo i to. Išli smo jedinom stazom koju
sam ja poznavao, a Živa nije znala ni toliko, jer nju su uvijek vozili. Moramo, dakle,
stići do onoga zaravanka gdje smo proljetos bili ostavili auto, a odatle ćemo se lako
domoći glavne ceste. Ondje će se sigurno naći nekakav prijevoz.
Hodali smo stazom jedno iza drugoga, a oko nas je sad bila ljetna šuma,
sjenovita, puna ptičjega pjeva, klokota vode, djetlićeva kucanja, puna šuškanja
zvjerčica i zujanja kukaca. Kao da nismo prije pet minuta izašli iz zime, kao da nam
nogavice nisu još mokre od onoga strašnog snijega. Trebalo se samo što prije
udaljiti, jer što smo dalje odmicali, sve je izgledalo normalnije. Nepoznato svakako,
opasno možda, ali normalno. Prirodno, a ne umjetno. Samo smo još susretali kakva
šumara ili planinara, pa da se uvjerimo kako smo se vratili u svoj svijet.
A onda se i to dogodilo. Nismo, doduše, ugledali ni šumara ni planinara, ali smo
zato ugledali auto kako se ljulja po lošem putu, a potom zaokreće na istu čistinu na
kojoj smo i mi proljetos bili parkirali. Čak je i auto izgledao sličan. Ne razumijem se
baš u marke, ali znam koje su boje kod automobila češće, a koje rjeđe: ovaj je bio
narančast, baš kao i onaj kojim smo mi bili stigli u onoj prilici kad nas je Rukavina
vodio.
Onda su se na autu istodobno otvorila lijeva i desna vrata. Kroz staklo se nije
ništa vidjelo, jer je na njemu bio odraz lišća.
S jedne strane izašla je žena, a s druge muškarac. Žena je bila Mina. Muškarac
je bio Natko.

215
 Zastali su na trenutak, a onda su potrčali prema nama. Isto smo učinili i mi. I, tu
se dogodilo nešto što je meni silno odgovaralo: bio je to trenutak da se pokaže
oduševljenje i međusobna naklonost, pa, dakle, nisu bili isključeni ni zagrljaji,
poljupci, velike riječi... A budući da su Natko i Živa sasvim prirodno poletjeli jedno
dugome u zagrljaj, Mini i meni nije ostalo ništa drugo nego da učinimo isto. Zagrlio
sam je, dakle, iz sve snage, a ona se nije protivila, a potom sam potražio njezine
usne, premda se ona namjestila za poljubac u obraz. Ali, ni to mi nije odbila. Ostali
smo tako neko vrijeme, njih dvoje na svojoj strani, nas dvoje na svojoj, i nismo
govorili ništa, jer to je bio takav trenutak.
Tek kad smo se razdvojili - kad sam se ja izrukovao s Natkom i kad su se Mina i
Živa izljubile - pale su i prve riječi.
- Jesam li ja rekao! - uzviknuo je Natko. - Jesam li rekao!
- Jesi - složila se i Mina.
Tako smo doznali da je Natko jutros, čim je dobio onu Živinu i moju zajedničku
fotografiju, odmah dobavio auto i odjurio do Mine sa zahtjevom da smjesta krenu na
Velebit. Bio je uvjeren da se nešto zbiva i da moraju što prije biti na planini. Srećom,
Mina ga je poslušala, i tako su sad bili tu.
Živa i ja smo također priznali Natku da ima intuiciju, ali nas dvoje smo znali
koliko se toga trebalo poklopiti, pa da se dogodi ono što je Natko predvidio da će se
dogoditi. O svemu tome pripovijedat ćemo im u danima koji dolaze. Ili možda već i
u autu, na putu prema Zagrebu.
Ali, to sad više nije bilo važno. Važno je bilo to da smo se ubrzo domogli
asfalta, a potom stigli do grada, prošli kroz njega i produžili prema autocesti. Natko
je potjerao onu krntiju što je više mogao.
Meni je na tom putovanju bilo najdraže to što sam sjedio otraga, s Mininom
rukom u svojoj. I još mi je bilo drago što nas je uhvatio pljusak, pa je potom sinulo
sunce, a ja sam pri tome znao da je i jedno i drugo nastalo na posve uobičajen način,
onako kako oduvijek nastaju kiša i lijepo vrijeme. Bilo je, doduše, pitanje koliko
ćemo još dugo u tome uživati, ali bilo je lijepo. I zato sam bio sretan kad se u daljini
pojavila duga, jer ona mi je izgledala kao nekakvo obećanje.
I eto, ta duga mogla bi biti dobra slika za kraj romana, ako ikad odlučim
napisati ga: roman o meteoropatskoj obitelji Kišpatić, ili roman o Tomi, ili roman o
meni i Ljiljani, ili roman o svemu tome zajedno. Možda jednom smognem hrabrosti,
a ovo prisjećanje možda je tek priprema za to.

216
 A sad moram prekinuti i s prisjećanjem, jer u sobu - gdje ležim na kauču zureći
u sjene golih prosinačkih grana na stropu - ulazi Mina i nosi poslijepodnevnu kavu
koju redovito zajedno pijemo.

SVRŠETAK
epub anna

217