Moderni namještaj je upravo čudesno pogodan za selidbu, toliko da je čovjek sklon

pomisliti kako je on i namijenjen prije svega selidbi. Sklopljen je od dijelova međusobno

povezanih polugicama i zavrtnjima tako da se bez ikakvih problema može rasklopiti, složiti
u jednostavne pakete, prenijeti na neko drugo mjesto i tamo opet sklopiti kao da se ništa
nije dogodilo. A to rasklapanje i sklapanje toliko je jednostavno i tako dosljedno sastavljeno
od postupaka koji su gola mehanička nužnost da bi se njime mogli, sasvim uspješno, tješiti
muš- karci opterećeni kompleksom tehničkog idiota. Nije moguće zbuniti se kod
rasklapanja i sklapanja modernog namještaja, čovjeku za taj posao trebaju dvije ruke,
odvijač i glava iz koje može gledati. Ne treba ta glava misliti, još je bolje da
ne misli dok se namještaj rasklapa ili sklapa jer se taj posao odvija po istome onom zakonu
po kojem kap kiše koja je jednom krenula prema tlu mora pasti. Odvija se sam od sebe, a
čovjek koji za sebe ponosno misli da to radi samo je oko koje vidi zavrtanj i ruka koja drži
odvijač. Zato je moderni namještaj ljekovit za idiote sposobne da se opterete kompleksom
tehničkog idiota. Možda i spasonosan.
Druga vrlina modernog namještaja je ono što njegovi tvorci zovu kompatibilnost: on se
jednako sklapa, jednako izgleda i jednako služi doslovno svugdje, u bilo kojem stanu i u bilo
kojem gradu modernog svijeta. A ako nema stana - na ulici ili na trgu, bilo kojoj ulici i bilo
kojm trgu bilo kojega grada. Moderni namještaj je savršena općost i zato mu je savršeno
svejedno gdje je - on izgleda i služi onako kako sam od sebe izgleda i služi. Njegova
kompatibilnost, osim toga, znači da se svaki dio svake cjeline savršeno slaže sa svakim
dijelom svake druge cjeline. Moj stol, stolica iz bilo kojeg stana u Kini, placard iz bilo kojeg
stana u Americi i tabouret iz bilo kojeg stana u Australiji, sastavljeni na jednome mjestu,
tvore cjelinu koja izgleda i služi upravo onako kako izgleda i služi cjelina što je ja trenutno
imam u stanu. Tvore, dakle, cjelinu pogodnu za selidbe. Važna osobina modernog
namještaja je i ono što se naziva jednostavnim održavanjem. Pod održavanjem se ovdje
zapravo misli na istjerivanje sjaja, a u stvarnosti se to svodi na brisanje prašine i svih
tragova ljudskog dodira. Ova namještaj naime izgleda onako kako treba izgledati jedino
onda kad se ravnodušno šija, kao ploha ogledala ili zamrznuta bara. Prašina ili trag ljudskog
dodira na njemu izgledaju prljavo ili, tačnije, protuprirodno jer su oni znak prošlosti, dokaz
trajanja ili barem znak da je trajanje moguće, a moderni namještaj je u skladu sa svojom
prirodom, dakle izgleda onako kako u svojoj ideji treba izgledati, jedino onda kad odražava
uvijek istu ravnodušnu sadašnjost. Svaki znak prošlosti na njemu je prljavština jer je
protivan njegovoj prirodi. Tome izravno doprinose, zapravo to zahtijevaju, materijali od
kojih se moderni namještaj pravi, materijali koji pamćenje isključuju i onemogućuju,
materijali koji su po svojoj prirodi čista ravnodušna sadašnjost jer su nepromjenljivi. To su
staklo, polirani metal i iverica. O staklu i poliranome metalu ne treba govoriti, njihova
nepromjenljivost i ravnodušna nesposobnost da pamte njihova je osnovna osobina i
najvažniji, presudni, znak njihove prirode - to su materijali koje jače od svega određuje
činjenica da ne mogu imati patinu. Ali zato treba napomenuti nešto o iverici, otkriću
modernog doba u kojem se to doba upravo savršeno izrazilo jer su glavne osobine doba
ujedno glavne osobine iverice. Moglo bi se reći da je osobine modernih materijala, kao i
prirodu modernog doba, shvatio onaj ko je razumio osnovne osobine iverice. Iverica je
ploča napravljena presanjem mase u kojoj su pomiješani iverje drveta i ljepilo. Drvo se
sitni, gotovo melje, dok se ne dobije iverje u kojem potpuno jednako izgledaju i jednako se
ponašaju kora i srce drveta, hrast i jasika, deblo, korijen I grančica. Nema razlika jer su sve
osobine svedene na jednu jedinu - sve je iverje. Onda se ta ploča, ako je namijenjena
pravljenju namještaja, oblijepi fournirom koji također ima jednu jedinu osobinu - da se
ravnodušno sija jer je čista sadašnjost. Njegovi tvorci kažu da su osobine modernog
namještaja praktičnost, pokretljivost, kompatibilnost i jednostavno održavanje. Kad se
konkretiziraju ovako kako je to ovdje učinjeno, te osobine stvaraju smisao koji dopušta i
zapravo zahtijeva upotrebu nekih drugih riječi. Praktičnost prije svega znači da je ovom
namještaju potpuno svejedno gdje je jer niti jedan prostor on ne može odrediti, dati mu
fizionomiju, učiniti ga pojedinačnim, prisnim, mojim, prepoznatljivim. Praktičnost znači da
nema razlika između mog i bilo kojeg drugog stana, da je anonimnost i bezličnost
advokatskog ureda, liječničke ordinacije i mog stana jednaka i toliko potpuna da razlike
možda ima u stupnju ali nema i ne može biti u vrsti. Između pojedinačnog čovjeka i
njegovog namještaja danas ne može biti dodira jer trag dodira izgleda i funkcionira kao
prljavština, a to znači da nema korespondencije i ne može se stvoriti srodnost bilo koje
vrste. Pokretljivost znači da je moj namještaj namijenjen više selidbi nego li oblikovanju
mog doma, obilježavanju nekog prostora mirisima mog prisustva I mog tijela, strahovima
mog bića, oblicima mojih snova. Zapravo, namijenjen je prije svega i možda jedino selidbi
jer njegova ravnodušnost čini da proctor ograničen ili ispunjen njime bude moje trenutačno
boravište ma koliko dugo, mehanički mjereno, ja u njemu boravio. Svakog dana ja upravo
useljavam u svoj moderno namješteni stan, makar u njemu bio rođen i dočekao svoje zrele
godine. Bilo bi sasvim krivo ovu trenutačnost povezivati s dosjetkama profesionalnih
metafizičara (dakle tvoraca banalnosti) kako su nam sva boravišta na ovom svijetu
privremena jer smo privremeni mi. Stvar i jeste u razlici između privremenosti i
trenutačnosti jer privremenost je ipak neka jedinica ili mjera vremena koja mi daje prošlost
koju, makar kao pamćenje, imam i u ovom trenutku, u svojoj sadašnjosti, a daje mi i
mogućnost da na osnovi znane prošlosti u stvarnoj sadašnjosti, zamišljam (projiciram)
neznanu i moguću budućnost. Privremenost mi daruje mogućnost da o vječnosti
razmišljam i da sebe ubjeđujem kako sam je razumio. Trenutačnost mi to ne dozvoljava jer
mi vrijeme daje u jedinicama o kojima ne mogu misliti. Trenutačnost me smješta u jednu
ubitačnu vječnost jer briše razliku između ovog trenutka i sveg vremena, poričući "prelazne
jedinice" vremena koje mogu "percipirati", o kojima mogu misliti i na osnovu kojih mogu
zamišljati. U trenutačnosti je svo vrijeme gola sadašnjost jer se u njoj dodiruju ili, tačnije,
podudaraju trenutak i vječnost. A ta trenutačnost, na koju moderni namještaj svodi vrijeme
u mome boravištu, pretvara mi život u selidbu. Pokretljivost modernog namještaja prenosi
se i na prostor ispunjen njime i tako moje zemno boravište pretvara u mjesto koje se seli, i
to mjesto kojem je najvažnija (ako nije jedina - jeste određujuća) osobina to da je u stanju
selidbe. Kompatibilnost znači anonimnost, bezličnost, najniži oblik najvišeg stupnja općosti.
Kompatibilnost mog namještaja znači da moj stan, kao upravo moj životni prostor, nikad
neće imati bilo šta upravo moje ili bilo čije osobno, jer se u oblikovanju tog prostora i u
osobinama onoga čime se on oblikuje, konkretizira, materijalno realizira, naprosto ne može
pojaviti nešto pojedinačno. Visoko kompatibilno je ono što se može uskladiti sa svim, a
sasvim se može uskladiti ono što nema osobina koje ga u bilo kojoj mjeri određuju kao
pojedinačan entitet. Visoko kompatibilan je, naprimjer, čovjek koji je beskrajno tolerantan i
drag je svima, ali baš svima koji ga poznaju. A što reći o takvom čovjeku, osim da je to ona
vrsta ništarije koja se najviše volio ženiti sa sobom da ne bi, ženeći se s nekim drugim,
nekom nešto iskvarila? Ako imaš lice, mora se naći neko kome se na tom licu nešto neće
dopadati; ako se nije našao takav – ti nemaš lica, a njuška ti je oblikovana koliko i dječija
guza koja je jedino ljudsko što se smije dopadati svakome. Smije se dopadati zato što je
dječija guza visoko kompatibilna, dakle jednaka kod sve djece koja su ikad imala guzu.
Posebna priča je ono jednostavno održavanje modernog namještaja uvjetovano
materijalima od kojih se pravi. To su materijali koji ne upijaju mirise, ne trpe dodir, ne
primaju boju, materijali koji ne mogu pamtiti, materijali koji su apsolutna sadašnjost. Zbog
njih je moderni namještaj nov do prvog oštećenja - zbog njih on, s prvim oštećenjem,
postaje ruina ili, još prije, otpad. Nema izblijedjele boje koja bi se mogla obnoviti, nema
popravki, nema starenja. Kao suvremene žene koje su mlade zavodnice željne avantura sve
do odlaska u starački dom ili na groblje. Kako biti čovjek sa fizionomijom, s identitetom, s
nepokolebljivim moralnim uvjerenjima, u stanu koji je jednaka svim drugim stanovima jer
je ispunjen stvarima koje su jednake svim drugim stvarima iste namjene? Visoko
kompatibilni stanovi ispunjeni visoko kompatibilnim namještajem. Šta u tome možemo biti
mi? Samo visoko kompatibilni ljudi, pojedinačni, stabilni i čvrsti kao dječije guze. Iverje.
Najsitniji komadići nekadašnje ljudskosti, usitnjeni do neprepoznatljivosti. Kora i srce,
hrast i topola, panj i grančica - sve je izjednačeno u iverju. Onda izmiješaš u ljepilu, ispresaš
i dobiješ ivericu iliti suvremeni svijet. To je moderni namještaj: može ti poslužiti da udobno
stanuješ, može poslužiti za izradu ekonomskih analiza, može te navesti na pisanje
ekoloških studija ili na upotrebu najjefitijih književnih sredstava kao što je globalna
metafora - sve može, samo ti ne može pomoći da napraviš dom i da u tom domu živiš kao
čovjek.