Srce egipatske religije života i smrti

Vuk Bačanović

Gotovo tri i po hiljade godina egipatske civilizacije, unatoč konzervatizmu

egipatske religijske, istriozofske, a u skladu s tim i političke misli, nisu mogli
proći bez promjene u svim navedenim razmišljanjima. Od Memfisa do
Helipolisa, od Hermopolisa do Tebe i Edfua, mijenjali su se različite svete
predaje o stvaranju, redoslijedi postanka božanstava kao što su Nun, Atum,
Ptah, Ra ili Amon, ali ono što je karakteristično za sve predaje jeste koncept
jedinstva neteru, odnosno bogova i njihovo organsko jedinstvo sa svom
tvorevinom, sa krugom života i smrti, ali i institucijama egipatskog društva,
počevši od faraona, pa do najnižeg činovnika, koji su dužni taj ciklus održavati.
Na način da božanski poredak, vječni kosmički red, simbolički predstavljen kao
boginja Maat, bude sačuvan za sva vremena. Unatoč tome što ga neprestano
ugrožavaju sile zla koje prijete da odvuku cjelokupan kosmos usklađen sa
Maatom u haos.

Jedan od najboljih primjera egipatske religijske misli o jedinstvu svoga

postojanja božanskog i ljudskog, jedinstvo svih bogova u jednome božanskom
principu ili jednome bogu, jeste memfisko predanje o bogu Ptahu kao tvorcu
kosmosa, koji u sebi obuhvata sve bogove, na sličan način kao što će to u
Helipolisu biti Atum, a kasnije u temi Amun, koji će, sjedinjeni sa simbolom
Sunca-Ra, također u sebe obuhvatiti sve aspekte vasione i posebne bogove kao
aspekte te vasione. Memfisko predanje govore o “srcu” i “jeziku” Ptaha:

“Već je to zbog toga što srce i jezik imaju moć nad svim svojim članovima, jer
srce je u svakom tijelu, a jezik u ustima svakoga od bogova, svih ljudi, sve
stoke, svih crva i svih živih bića, a u srcu se začinju misli, a jezik naređuje
slobodno. Ono što oči gledaju i uši čuju i ono što udisaj nosa dojavljuje srcu. A
srce je ono koje proizvodi svu spoznaju, a jezik je onaj koji je od srca poučen. I
tako, na taj način postaje svako djelo i svaka vještina i aktivnost ruku i hod
nogu, pokret sviju njih, podređen poretku koji diktira srce, biva izrečen jezikom
i sprovođen pogledom kojim njegovo ostvarenje biva izvršeno.”
Ovo ne samo da znači da je božanska klica zasađena u ljudska srca, već da je
čovjek sa cjelokupnom vasioonom sagrađen po božanskom arhetipu, odnosno
praslici i da se u njemu zbivaju svi procesi kao i u kosmosu, dakle borba sa
haosom. Baš kao što egipatski bogovi, koji su u suštini manifestacije jednoga
boga, u smislu jednoga počela od kojeg su, iako raznoliki neodvojivi,
neprestano stvaraju red iz haosa, tako i ljudsko biće to čini po svojoj prirodi. Jer
predati se haosu, znači bit vraćen u prvobitno stanje nestvorenog, koje ujedno
jeste zlo, ali iskušenje, radi kojeg stvaranje uvijek biva, novo i svježe.

Sličnu koncepciju iščitavamo iz heliopoliske predaje:

Obožavanje Ra, kada se uzdiže na istočnom horizontu sa svojim pratiocima.

Pozdrav o tebi Harakhte, Khepri koji si stvorio samoga sebe. Kako si prelijep
kada se uzdigneš nad horizontom i obasjaš Dvije Zemlje svojim zracima. Svi se
bogovi raduju kada te vide kao kralja nebese, sa kraljevskom kobrom
utvrđenom na tvojoj glavi, okrunjenog krunama juga i sjevera, raduju se, jer
imaju svoja mjesta uz tebe. Tot stražari na provi tvoga nebeskog broda,
kažnjavajući sve tvoje neprijatelje. Sve one koji u onome svijetu pristupe da vide
ovaj predivni prizor.

Jedan od najpoznatijih poznavaoca egipatske religije, Jaroslav Černi je u svom

udžbeničkom radu zaključio da je jasno da su Egipćani osmislili koncepciju
univerzalnog boga, ali na način da u tog boga uključe i sve bogove obožavane
od pamtivjeka u egipatskoj zemlji. U skladu sa lokalitetom i momentalnim
političim konstelacijama, vrhovni bog se pojavljivao pod raznim imenima, dok
su drugi bogovi bili samo aspekti njegove božanske osobnosti. Jedna od
tebanskih himni Amunu-Ra to najbolje opisuje:

“Slava tebi, jedini mnogoglavi, koji je bez sna kada svi spavaju, obožavamo te,
slava tebi od svih bića iz svake zemlje od nebeskih visina do morskih dubina.
Duhovi koje si stvorio te obožavaju govoreći: dobro si došao oče božanskih
očeva, obožavamo tvoj duh koji je u nama.”

I isto tako:

“Svaki bog združen s tvojim tijelom je tvoja slika,

Tebe koji si se uzdigao prvi, koji si se uzdigao na početku,
Amune, čije je ime skriveno od bogova.
Najstariji starješino, različitiji od njih,
Tatenene, koji je samoga sebe stvorio u obliku Ptaha,
udovi čijeg tijela su devetorica,
koji se pojavljuje kao Ra iz Nuna, kako bi se mogao pomladiti.
Ispljunuo je Atuma iz svojih usta i porodio Šua i Tefnut, združene u
manifestaciji.”

Dakle, prvo muško i žensko načelo, koje će poroditi Ozirisa i Izidu, Seta i
Neftis, kao simbole borbe reda i haosa, proističu iz Amuna čiji je Ptah oblik.
Ispljunuti Atuma, dakako, nije doslovno “pljuvanje”, nego izgovaranje tvorne
riječi - Logosa, po kojoj sve postoje, pa i smjena života i smrti u kojoj Oziris
presuđuje ko je dostojan posmrtnog uzvišenja, a ko da bude prožderan od strane
sila haosa u obliku Seta. Koje su i njega raskomadale, ali ih je on pobijedio,
vrativši se u život. Bogovi su samo oruđa prvoga počela u kojima je slika, ali
očgledno ne i ime vrhovnoga boga, što ih, na neki način, čini subordiniranim
energijama, što otvara vrlo komplikovano pitanje koncepcije dvije različite
vječnosti u egipatskoj misli. Vječnosti počela van vremena i vječnosti tvornih
energija u vremenu. Ili kako to kaže još jedna himna:

Ni jedno božanstvo se nije manifestovalo u postojanju prije njega. Ni jedan

bog nije bio s njim, a koji bi mogao reći kako je on izgledao. Nije imao majke
koja bi stvorila njegovo ime. Nije imao oca koji bi ga začeo i rekao: “On
pripada meni”. Sam je stvorio jaje iz kojeg se proizašao. On je moć tajnoga
rođenja koji je kreirao svu svoju ljepotu.

Nema sumnje da je ovakav koncept gotovo u potpunosti monoteistički, ili

barem monolatrijski i da nam govori o tome da, bez obzira što su božanske
energije dio tvorevine, odnosno materijalnog kosmosa, one na mističan način
ostaju odvojene od vrhovnog tvorca, razlikujući ga suštinski od tvorevine, što
egipatsku misao u jednoj mjeri približava abrahamskoj i biblijskoj. Naročito u
onom aspektu vjerovanja da će svaka duša biti suđena za svoja djela zemlji.