Samra Ćosović-Hajdarević i rušenje mitova

Vuk Bačanović

Mitovi su odvajkada bili prirođeni ljudskim bićima. Ne samo zato što ljudi
najčešće više vole kreativnu laž više nego se najesti hljeba, nego i zato jer bi
realnost bez umjetničkog uljepšavanja bila još grđa nego što jeste, a ljudsko biće
bez učešća u velikoj priči “o nama”, još nesretnije i, u vlastitim očima,
bespomoćnije i usamljenije. Takav je i mit o multietničkom Sarajevu. Baš kao
što se Boj na Kosovu u stvarnosti nije odigrao po biblijskoj arhetipskoj matrici
stradalnog Hrista i izdajnika Jude, tako je i priča o multietničkoj grupi momaka
u patikama koji brane rodni grad od 4 vojne sile u Evropi, također simpatična
urbana legenda i ništa više. Koju satiru neumoljive statistike o broju nebošnjaka
u redovima ARBiH, koji je od početka do kraja rata spao sa nemitskih približno
3 posto, na još manje mitskih 0,75 posto. O realnom udjelu nebošnjaka u
Sarajevu, najbolje govore neumoljive statistike Popisa iz 2013.

Ali kako su statistike sumorne, jalove i bijedne slike tranzicije iz navodnog

socijalističkog mraka u (multi)etničku slobodu, a mitovi raskošno gloriozni,
onda su razumljive i težnje ljudi za njihovom odbranom. I da se kazne oni koji
ih ruše. A jedna u nizu takvih pojava je Samra Ćosović-Hajdarević. Da li
humana i slobodarski nastrojena osoba može podržavati brojanje krvnih zrnaca?
Odnosno, podržavati takvu vrstu kadroviranja? Nipošto. To je, načelno, vrlo zlo
i primitivno. Ali to ne znači da se neugodna stvarnost ne može iščitati i iz
najprimitivnijih i najšovinističkijih ispada. To jest, statistički vrlo utemeljena i
surova logika, prema kojoj većinsko stanovništvo, pri izboru u razna zvanja, ne
bi trebalo biti diskriminirano zbog lošeg propagandnog igrokaza iz 1992. Koji
je, u sadašnjosti, u potpunosti izgubio svoju svrhu.

Dabome da je argument kontra Ćosović-Hajdarević da se rezultati politika iz

1992. ne smiju priznati pravovaljan i tačan. Ali kakvoj smo vrsti osuda ove
izjave svjedočili? Načinima kako da se to uradi? Nipošto. Radilo se o ili o
nostalgičnim kukanjima za vremenima kada je vjera u urbanu legendu o
multietničkom otporu etnonacionalističkom varvarizmu bila još jača. Ili u
nabrajanju zasluga raznih političkih i estradnih marioneta i fikusa, koji su
doprinijeli održavanju takvog mita. Jedan od najbizarnijih momenata je bilo
višestruko citiranje ove ili one prigodne, propagandne, izjave Alije
Izetbegovića, kojem je još prije početka bilo kakvih sukoba bilo jasno s kim će
se pregovarati, a ko je kreiran da otrči do granapa kada zatreba. Prijatelj iz
Beograda sa kojim se vrlo često dopisujem je dobro primijetio da su reakcije na
ispad Hajdarević-Ćosović isto kao kada bi neko u Beogradu prokomentarisao da
napad na albanskog pekara u Borči narušava uspomenu na Sejdu Bajramovića.
Jer i Miloševićev režim je, načelno, bio baziran na soijalističkim i multietničkim
vrijednostima, a njegova supruga je u famoznoj Dugi pisala oštre filipike protiv
Radovana Karadžića. Čak takve da je njegov projekat monoetničke države
kritikovala kao varvarstvo nedostojno 20. vijeka. Treba li sarajevska urbana
raja, zbog takvih naprednih ideja i stanovišta pokrenuti inicijativu da se barem
neka čikma ili parkić u glavnom gradu BiH nazove po Miri Marković? Nebitno
sad što se plemenite ideje najbolje uništavaju kada se na čelo njihovog
provođenja postavi neko ko vlastitom praksom radi sve na tome da ih
obezvrijedi i time uništi. Mit je taj koji razgaljuje.

I zaista, zar svekoliko građanstvo zaista ima pamćenje zlatne ribice? Sjeća li se
iko Ljiljana, Valtera i Dnevnog avaza iz SDA-ovskog doba i drugih sličnih
publikacija pod dirigentskom palicom najbližih Izetbegovićevih saradnika? Na
koji način je ono što je Ćosović-Hajdarević jednom ili dva puta napisala na
svome Facebook profilu suštinski različito od onoga što dvije decenije
kontinuirano proizvode navodni tvorci multietničke BiH i organizatori odbrane
urbanog duha Sarajeva? Jedan od najbizarnijih naslova koje sam imao prilike
pročitati jeste da Hajdarović-Ćosović slijedi Karadžićevu, a ne Izetbegovićevu
ideologiju. Molim? Čekajte, ako je jasno da su Izetbgovićevi najbliži saradnici i
medijski trovači, po toj logici bili “Karadžići”, kako se dotična gospođa izdvaja
iz cijele priče? Zbog čega se uopšte učlanila u SDA? Nekako je u naivnosti
zalutala u multietničku i gay friendly partiju, a da za sve vrijeme nije primijetila
da nije okružena istomišljenicima? Ili će prije biti da se ponovo susrećemo sa,
dobrom starom, dobar-loš policajac taktikom? U kojoj “dobri” nudi iluziju
slobode, a loši zatvor bez iluzije slobode. Onaj u kojem vas siluju u mozak bez,
a ne sa vazelinom.

I ne, to ne znači da je, što se tiče BiH, a i bivše Jugoslavije, svijet koji zagovara
“Hajdarević-Ćosović” tip realista jedini mogući i najfunkcionalniji svijet. I ne
znači da su urbani mitovi koji takvom svijetu stoje nasuprot loša priča. I da se
prihvataju iz loših pobuda. Moglo bi se reći da dobri ljudi žele vjerovati da je
nešto bilo dobro, iako je bilo daleko od toga. I to nije karakteristika jednog
grada ili jedne ljudske sredine. Često dolazim u sukob s ljudima sa “ove” ili
“one” strane kada kažem da su ljudi širom BiH spremni vjerovati u iluziju da su
najgori predvodnici, pa čak i prevaranti, manipulatori, kriminalci i zločinci,
zapravo dobri ljudi i nepravedno osuđeni, jer ljudi imaju tu tendenciju da sebe
ubjeđuju da su dio nečega dobrog, pametnog i svrhovitog. Inače bi poludjeli. I
zbog toga će jedan od prvih koraka u pravcu istinskog pomirenja, katarze i
društvene dekontaminacije biti da shvatimo tu elementarnu istinu o sebi i jedni
o drugima. I onda ćemo voljeti mitove i legende. Ali će u njima biti makar zrno
istine.