MOŽDA U DIO BH KNJIŽEVNOSTI U MODERNI!!!

Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900.)

- «ukleti pjesnik» je vodio borbu protiv društva, porodice, sugrađana i protiv religije oličene
u tadašnjoj ulemi;
- bio samouk, nije uočena srodnost njegove poezije sa orijentalnim književnostima;
- uspostavlja most prema srpskoj, hrvatskoj i slovenačkoj literaturi;
- Slobodan Blagojević će kod Karabegovića pokušaj dosezanja metafizičkih tajni nazvati
očaravanjem svijeta;
«'Očaravati svijet' nije pretpostavljalo svijet kao neki sociološki pojam, kao Evropu
il bilo koji geografski lokalitet. Svijet – to konačno rastvaranje duše pred samom sobom
u svim njenim oblicima. 'Očaravanje svijeta' je očaravanje duše svojim najplemenitijim
nagonima, ljubavlju i pjesmom.»
Slobodan Blagojević

- pjesma Sudbini u antologiji Slobodana Blagojevića Novije pjesništvo Bosne i Hercegovine

na str. 123.
- (1) rodoljubivo-patriotska osjećanja kreću se od bosanstva, domovinsko-tradicionalnog
izvorišta;
- ispovijedanje srpstva; hrišćansko-vidovdanski ton katarze, očišćenja, okajanja,
prosvjetljenja u žrtvi, trpljenju, mučeništvu i boli;
- domovini Bosni pristupa više lirski, dok Bašagić pristupa epski;
- (2) ljubavna lirika je u znaku zmajevskog sentimentalno-romantičarskog prosjeka; to je
đulićevska lirika zaštitničkog odnosa prema ženi kao nejakom stvorenju;
- elementi erotike u Jednom djevojčetu;
- (3) refleksivna poezija: pitanja smisla života, čovjekov odnos prema svijetu i kosmosu; pod
utjecajem Kranjčevića; lirika opuštanja i nirvane, okretanje od makrokosmosa ka
mikrokosmosu;
- Na mjesečini
 Avdo Karabegović Hasanbegov

Avdo Karabegović Hasanbegov (1878.-1900.), bosanski književnik, rođen u Modriči, u poznatoj

begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima i otuda donijela svoj ugled i zasluge. U
Modriči je završio mekteb. Otac mu nije dao da pohađa državnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu
školu. Krijući "od svakoga" Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka
Avde Karabegovića. Nakon očeve smrti, u svojoj petnaestoj godini završio je osnovnu školu.
Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a "u amanet" mu je ostavila dvije sestre i brata, te u svojoj
osamnestoj godini postao je njihov domaćin i skrbnik. Već tada je ozbiljno počeo poboljevati.
Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narušeno da je i sam počeo vjerovati u svoj kraj
ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i nastojao da se upiše u sarajevsku
učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj
godini svoga života.

Za Avdu su tvrdili da je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladić". Počeo je pisati već u 18. godini
života. Svoje pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu
i mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis "sve svoje pjesme",
da ih objavi "ako može". Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo izdanje Ćorović je
priredio 1902., a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine." Mnogi
smatraju da je on najtragičnija figura i pojava, uz Ziju Dizdarevića, kako među bošnjačkim
književnicima, tako i među bošnjačkoj predratnoj omladini.

Avdo Karabegović Hasanbegov umro je, naime, s dvadeset i dvije godine u rodnom gradu. Uspio je
napisati nekoliko pjesama iz kojih izbija izrazito snažan talenat, a jedna njegova pjesma, je pjesma
pod nazivom Sudbini, malo je remek-djelo skoro egzistencijalističkog štimunga.

U jednom izvrsnom eseju Slobodan Blagojević je poredi sa slavnim sonetom Johna Donnea. Niko u
njegovoj generaciji nije pisao kao Hasanbegov. Da je ovaj pjesnik poživio, slika
bosanskohercegovačke poezije bila bi zasigurno drukčija. Od 1912. nije pisano o njemu kao
pjesniku; od 1920. nema ga u antologijama, nijedan historičar književnosti ne pokloni mu dio svoje
ljubavi i dio književnih obzira. Nijedan njegov stih nije javno recitovan od vremena kada je
zaboravljena njegova pjesma "Đul miriše proljetnijem dahom".

On se među bosnskim muslimanima prvi ogriješio o tešku mržnju i duboki jaz koji je razdvajao
Bosnu od svega što je stršilo izvan kruga njene partrijahalnosti.
Dao je on i svoj dug konvencijama tadašnjeg još uveliko romatičarskog pjevanja i napisao niz
pjesama na zadatu temu aktuelne pjevanije.1

O njegovom književnom radu, ličnoj tragediji i problemima (uvredama i preziru) koje je imao sa
svojom učmalom sredinom, zarobljenom konzervativizmom i predrasudama, uglavnom je sve
rečeno poslije objavljivanja njegove prve zbirke pjesama, i to često anonimno. O njegovom
književnom radu svoje mišljenje su izrekli Vojislav Ilić Mlađi (Kolo, 1902.), Antun Aškerc
(Zvono, 1902.), neki Tattvamasi (Mlada Hrvatska, 1902.), izvjesni XX (dubrovački Srđ, 1902.),

1
BOŠNAJČAKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI knjiga III Enes Duraković str.65.
Jaša Prodanović (Bosanska vila, 1902.) i Hamza Humo (Politika, 1940). Pisano površno, bez
dubljeg ulaženja u strukturu njegovog književnog djela i jezika i "namerno milostivo" Jaša
Prodanović isticano je da je Avdo Karabegović bio samouk i samonikli poeta, ozbiljnog pjesničkog
dara, bujnog temperamenta, "zvučnih onomatopeja i klasičnog opisa", "prirodnog izraza" i slično.

Zamjeralo mu se što je život isuviše idealno shvatao, pa je "zamrzio na cijeli svijet" i "postao
mizantrop", "apatičan prema svemu i svačemu", "što se Avdo ruga svemu", ljudima, životu i
samom sebi i što je u jednoj svojoj pjesmi za cilj svoga života proglasio smrt. Tragalo se za
uticajima i Avdinim uzorima (narodna pjesma, sevdalinka, Đura Jakšić, Branko Radičević, Musa
Ćazim Ćatić, Šantić, Kranjčević), neukusno hvalilo i neargumentovano osporavalo njegovo djelo.

Kao do sada, najozbiljniji pokušaj da se o Karabegovićevom književnom djelu da objektivan

sud može se uzeti osvrt Jaše Prodanovića koji kaže: "Glavno obilježje Karabegovićeve poezije
to je nezadovoljstvo životom. Pjesnik je imao dva ljuta dušmanina: sirotinju i bolest, i nije
nimalo čudno što je u najljepšim godinama dao pjesme sa najviše gorčine. Karabegović je
najbolji (u umjetničkom smislu) kad suzama i tihim plačem odgovara na zlo koje mu društvena
sredina čini, kad uzdiše radi nesrećne ljubavi, kad sanja lijepe ljubavne snove, kad pokušava da
tješi one koji su mu bliski a nesrećniji su od njega. U njemu je nesporno bilo pravoga pjesničkog
dara: njegove pjesme pokazuju iskreno osjećanje dovoljne jačine, zatim izvjesne iako skromne
pjesničke ideje, najposlije jednu količinu odabranih izraza i figura. Njima ponekad nedostaje
onoga što daje pjesnička praksa: mjestimice je stih neuglađen, ili je strofa nepravilna, ili je
upotrijebljen nepogodan izraz, ili najzad poneka figura nije tačno iskazana ili nije upotrijebljena
na svom mjestu. Ipak, za malo vremena Karabegović je dao radove dovoljne po količini a dobre
po kvalitetu. S toliko početne snage nije mnogo njih ušlo u književnost, iako su u ranije doba
pjesnici imali ljepše poetske dane, bolje izbore za inspiraciju."2

Ja nisam

Ja nisam nikad vidio vedra neba,

Tek crni oblak viš' mene se vije
Ja anđeoskog nisam vidio lika -
Sotona horda na mene se smije!

Ja nisam nikad klonuo ni pao,

Ja pod bremenom teškim ne jauknu';
Ja gledam namršteno nebo
I mirno čekam gromovi da puknu!

Ja nisam nikad vidio sreće lica:

Ja samo b'jedu grlim i cjelivam
I pijem vrelu krvcu srca svoga,
A mutnog oka suzom se umivam.

Ja mirno čekam smrt sa golim mačem

Da mladog srca prospe krv mi vrelu, -
2
www.wikipedija Avdo Hasanbegov 05.11.2009.u 17:00h
 Pa hoću l' tada biti vedra lica,
Il, i tad tuga biće na mom čelu?

Sve, svejedno mi je, neka dođe sada

I trgne srce, grobak moje sreće,
Ja sklopit ruke na molitvu neću
Jer ni tam' - znadem - gore bit mi neće!3

Svoju mizantropsku narav, mračnjaštvo i sivilo života Avdo opisuje i ispoljava u pjesmi Ja
nisam…. Da je njegov život ništa drugo do tama dokazuju stihovima: Ja nisam nikad viđo vedra
neba, tek crni oblak viš' mene se vije. Pjesma Ja nisam..u toj pjesmi odjekne budući Ujević,pa čak
i rani Davičo onaj iz Crnih pokolenja;

Kakva je razlika u tenziji između Karabegovićevih jadikovki:“O, plač te, plač te!i bog naš je
rekao../Sav život sam vam stvorio od suza“ i recimo Housmanovih jadikovki i utapanja u sonetima,
ritmički veoma iscileziranim suzama?Zašto ne negiram na ovakvog Karabegovića kao Pound u
Poruci g.Housmana na Housmana?
Housmanove jadikovke iz XIX i još XX stoljeća već su preplakane i u elizabetskom XVI stoljeću
mogle bi se činiti smiješnim.U bosanskom Xx stoljeću one su na žalost tek morale da ožive svoje
suze.
Na kraju svome jadikovanju on je znao makar u istoj diletanskoj konvenciji tadašnjeg pjevanja za
razliku od dobrog dijela naših romantičarskih i postromantičarskih narikača dati i jasne razloge koji
nisu kako bi se očekivalo od romantičarske konvencije ljubavne ili socijalne prirode.Oni dapače
govore o njegovoj svijesti o vlastitoj iznimnosti:

Ljudi su me sa prezrenjem mrskim

Odbacili kao najnižeg stvora,
Samo zato što tek nisam s njima
Po kaležnom plizao prahu.

Ali bivajući svjestan da jadikovka ne može dati sav izraz njegovoj želji za „očaravanjem svijeta“,
da ona može izraziti samo jedan negativni napon kojeg su iznudile okolnosti, on pjeva:

Oh, dušo, ti još ne znaš to,

Nemoj slušat jadikovke moje...
Pusti srce nek se igra svijetom...4

Inspiracija iz kojih je proistekla njegova pjesama Na mjesečini vraća nas u jednoj baladičnoj liniji
pjeva naše poezije a pojedine ideje o „tihom uzletanju duše/ u beskonačnost tajnog prostora#
navješćuju atmosferu budučeg sublimiranja, Šimičevog ili Šopova pijeva.Tu on nije romatičan niti
robuje u najvećem dijelu pjesme zakašnjelim romatičarskim klišeima.On tu traži vlastitu metafiziku
koji na žalost neće uspjeti do kraja ocrtati:

I moja duša tiho uzleti

U beskonačnost tajnog prostora,
I oprosti se veza zemaljskih,
Bez cilja luta božjim svemirom,
I gleda zv'jezde, sitne praščice,
3
www.Kitabhana.net 3.11.2009. u 19:45h
4
BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI-knjiga III Enes Duraković str.66.
Đe u sunčanom se žaru ljeskaju.

Karabegović ne dosiže onu pjesničku zrelost koja bi mogla značiti i jedinsteveni i čvrst izraz
njegovog poetskog Weltanscauunga, ali ovdje se javljaju ostrva zrelosti.

Ko bi znao i odredit mogo

Kakvom cilju njihov život prudi?

Imajući u vidu Karabegovićevu pjesmu, mogli bismo ponoviti jednu Krležinu opservaciju o
Kranjčeviću:“ Kranjčevićevi književnoizražajni nedostatci uglavnom su nedostaci jednog
književnog stanja“.No, imajući u vidu i sve te nedostatke Karabegović uspio dovinuti do
jednog poetski manje više precizno izraženog osječaja smrti.
U njemu samom ima nečeg što je apsolutno u usporedbi sa svim drugim nešto kroza šta je on to što
jeste, čak i ako bi promjena koju bi on ostavrio svojim žudnjama bila najveća zamisliva promjena.5

Avdo Karabegović Hasanbegov između romantizma i moderne

Od prvih književnih tvorevina, tj. antičke književnosti, pa do današnje,postmodernističke
književnosti,uvijek je bio prisutan i zanimljiv fenomen da se jedna književna epoha javlja u
svojstvu suprostavljene prethodnoj. To suprostavljanje povlačilo je za sobom različite vidove
kontradikcija, distinkcija – malo kad i sličnosti – između dvije književne epohe,koje su se
uglavnom ogledale u (ne)poštivanju određenih principa i zadatih pravila. Tako je, npr. romantizam
preferirao srce i osjećaje kao osnov i pokretačku snagu, dok realizam, nasuprot romantizmu,
preferira razum. Ili, primjer odnosa fabule i lika. U romantizmu lik je u funkciji građenja fabule,
dok je u realizmu fabula u funkciji izgradnje i karakterizacije lika. Kraće, slobodnije i laički rečeno
u romantizmu pisci na stvarnost gledaju kao na nešto imaginativno, apstraktno, nešto što je prvo
potrebno zamisliti da bi tek tada moglo egzistirati. U romantizmu je osnovna crta lika
ekscentričnost i bijeg od stvarnosti. Nasuprot tome, pisci realizma stvarnost opisuju onakvom
kakva ona jeste, ne služeći se metodama apstrakcije i mistifikacije pri postupku opisivanja
stvarnosti, koje su svojstvene romantizmu. Nasuprot fantastičnosti i fantazmogoričnosti
romantičkih djela, suprostavljaju se u realizmu faktografski i dokumentarni elementi. Nasuprot
realizmu javlja se moderna. Prirodnim tokom stvari dolazi do toga da se između moderne i
romantizma uspostavljaju sličnosti, jer su i jedna i druga epoha suprostavljene realizmu.

Do intenzivnijeg razvoja bošnjačke književnosti dolazi upravo u ovo vrijeme, vrijeme kada u
Evropi nastaje moderna, kao reakcija na realizam. I djela bošnjačkih pisaca koja su pisana u
vrijeme evropske moderne se ne mogu u cijelosti svrstati niti u realistička, niti modernistička, niti
romantička. Mulabdićeva djela su ispletena i od romantičkih i od realističkih elemenata, koa i
Bašagićeva poezija itd.

Isto tako, djela još nekih bošnjačkih pisaca koji su književno djelovali na razmeđu dva vijeka, u
vrijeme evropske moderne, pored modernističkih elemenata sadrže i stanovit broj romantičkih
elemenata. Đikićeva poezija pored znatnih modernističkih elemenata i obilježja, satkana je i iz
romantičkih. Primjerice, njegova poezija i dramska djela su dobrim djelom zasnovane na
bošnjačkom folkloru i narodnim književnim tvorevinama. Također, i Ćatićeva poezija pored
obilježja moderne ima i neke naznake romantizma, koje se ogledaju u sufijskim (mističkim)

5
BOŠNAJČKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI knjiga III Enes Duraković str.70.
motivima; a sufizam, kao filozofska struja i filozofija sadrži u sebi apstraktna obilježja mističnog,
koja su svojstvena romantizmu.

Do sada smo ustanovili da je Karabegović imao zaista težak život, zbog okoline i zdravstvenog
stanja. Ovakva tragika života i mladosti nije mogla dovesti Karabegovića do drugog izbora, do
izbora između luđačkog i neutemljenog optimizma sa lažnom nadom i na drugoj strani krajnjeg
pesimizma, ekscentričnosti, flegmatičnosti, rezigniranosti. Karabegović je, koa što je i za očekivati,
nesvjesno izabrao drugu stranu veoma teškog i mučnog izbora koji povlači životnu odluku.
Odlučujući se za drugu soluciju, Karabegović se, kao ličnost i kao živo biće, povlači iz društva i
javnog života. Pasivnost u javnom životu, na drugoj strani rezultira aktivnošću u kulturnom,
odnosno književnom životu. I sva njegova književna aktivnost i djelovanja je, kako zasnovano na
tragici života i mladosti, isto tako je njegova poezija protkana i motivirana elementima i motivima
iz njegovog kratkog i tragičnog, ali nimalo ugodnog života i mladosti. Poezija romantizma se
pobliže označava i definiše kada se naziva poezijom rezignacije. Ta rezignacija i depresivno
raspoloženje, odnosno weltschmertz – taj osjećaj nemoći, bezperspektivnosti i izgubljenih nada
predstavljali su raspoloženje u kojem su često bivali svi pisci i pjesnici romantizma, a neki su i
stalno bivali takvog raspoloženja.

Upravo, ova rezignacija, bezperspektivnost i pesimizam su onu što Karabegovićevu poeziju

dozvoljava, a i zahtijeva označiti romantičkom. Sivilo, crnina života i beznađe su ono što, također,
obilježava Karabegovićev život i tako se pretapa u njegovu poeziju. Ova tama života i životno
beznađe su veoma česta i u jakoj mjeri izražena osobina likova iz romantičkih djela. Kao najbolji
primjer može se uzeti stradanje i tama života Geotheovog "Wertera" i njegova otuđenost, smrt
Puškinova Onjegina, koji svjesno i ciljano ide u vlastitu smrt. I mnoštvo je još likova i njihovih
tragičnih sudbina i životā. No, ono što najšire i najočitije veže likove romantizma s tragičnim likom
Karabegovića i njegovom mizantropskom i poezijom rezignacije, jeste pasivan stav životu i
sudbini. Njegova poezija je veoma oskudna jer je bio ograničen i materijalnim uslovima i trajanjem
života. Tako se u antologijama najčešće mogu pronaći nekoliko njegovih pjesama, koje najbolje
oslikavaju njegovu cjelokupnu poeziju. Jedna od njih je pjesma pod naslovom Sudbini, koja se
opravdano može posmatrati kao programska pjesma njegove poezije. Prvim stihom ove pjesme
Karabegović, doduše ne baš konkretno i jasno, iskazuje svoju rezigniranost i flegmatičnost. Što
marim ja – kaže bolestan dječak dok drhtavom rukom piše nakrivljeno znakovlje na požutjeloj
hartiji pod titravim svjetlom svijeće koja dogorijeva brzo, ali neprimjetno, baš kao i njegov život.
Slično osjećanje i raspoloženje pronalazimo i kod Wertera kada piše prijatelju Wilhelmu: Zašto da
se stidim kad moje biće dršće između bitka i nebitka…kad sve oko mene tone, kada moj svijet
propada. I ove Werterove riječi, baš kao i Avdin stih su dokaz i pokazatelj rezignacije i pasivne
uloge u sopstvenom životu i svijetu oko njih. Nit' Avdo mari za svoju bolest i propast, nit' se
Werther stidi dok njegov svijet propada. Svoju nezainteresiranost za životom Avdo ispoljava
stihovima iz iste pjesme: To nije život, kamen je i led, / rastopi me i opet sledi ponovo Avdo
poistovjećuje i kamen (koji ovdje predstavlja simbol snage i otpora prema sudbini) i led (koji je
simbol nemoći i raspadanja, tj. topljenja). Svejedno da li ga toplina sudbine topila (tj. ranjavala i
ubijala) ili ga njena hladnoća ledila (tj. činila jakim i otpornim na tragiku života). Paralelu i vezu za
ove stihove nalazimo u stihovima ruskog romantičaria Mihaila Ljermontova: Ne nadam se ničem
od života, / Niti žalim za ičim što minu. Niti će Avdo više suza pustiti, isto što i Ljermontov sene
nada ničem od života. Slično raspoloženje je i kod likova iz Puškinovog Onjegina. Tatjana na kraju
pisma kojeg šalje Onjeginu kaže: Mojoj Tatjani je svjedno. U ovakvim i njima sličnim rečenicama i
stihovima seprepoznaje rezignacija i flegmatičnost romantičkih likova i njihov stav i određenje
prema vanjskom, pojavnom svijetu i životu. Sudar artističkog i prosvjetiteljskog književnog modela
najuočljivi je u onome što naša književna historija još uvijek nije definirala čak ni kao bošnjačku
modernu, dakle u opusu Fadila Kurtagića, Jusufa Tanovića, Avde Karabegovića Hasanbegova, pa i
crticama, pomalo skrajnute, Nafije Sarajlić, odnosno pjesnika koji sarađuju sa Ćatićevim
modernističkim projektom u časopisu Biser, artističkom uzletu bošnjačke književnosti. Identitet
etnikuma i ideja ideologije iz našeg romantizma kao bitne odlike književnosti raspršiće se pred
idejom autonomnosti pjesništva u Ćatića i kruga pjesnika oko Bisera. Međutim, tu je lirski subjekt
još u fazi depresonalizacije, sa pokušajem vizualizacije, hromatizacije i sonornosti pjesme, te
sinestezičnošću kao preovladujućim stilskim postupkom koji se bazira na filozofiji univerzalne
analogije i ideji mističnog jedinstva svijeta. Razdioba čula i fragmentarnost svijeta kroti se kroz
sinesteziju u zasnivanju cjeline svijeta iza gole pojavnosti stvari.

Uspostavljajući vezu i sličnost između Karabegovića, na jednoj, i Wertera, Ljermontova i Tatjane,

na drugoj strani, s pravom smijemo zaključiti da poezija Avde Karabegovića odiše romantizmom i
sadrži osnovne elemente romantičke poezije.

Sljedeći stihovi će najbolje pokazati i dokazati rezignaciju Karabegovićeve poezije, njegov

pesimizam i pasivnu ulogu u sopstvenom životu:

Il' ako hoćeš ti me skameni,

u daleke me nosi pustare,

na golome me pijesku ostavi,
da sunčani me zraci rastope,
il' me nosi hladnom sjeveru,
u zaleđene sante baci me
da nemilosrdno dugi vjekovi
u drskoj ruci teškim šibalom
pakosno čedo šibaju,
ili baci mene na dno pakleno,
pa tude me crni đavoli
šibaju svojim tankim kandžijama

Elementi modernističke književnosti i poezije se u Avdinoj peziji najjasnije očituju u već

spominjanoj pjesmi Sudbini. Poznato je da su modernistički pjesnici zauzimali i argumentirali stav
indeterminizma kada se stavlja u pitanje odnos čovjeka prema sudbini. Naime, oni su mišljenja i
stava da život i ljudska sudbina nisu potpuno determinirani, predodređeni, neminovni i
nepromjenjivi. Naprotiv, oni zagovaraju skoro potpuni i apsolutni indeterminizam. Smatraju da
čovjek je vlasnik i gospodar svog života i sudbine, da čovjek može određivati svoju smrt.

Takav stav i određenje prema sudbini Karabegović iskazuje jasno i konkretno, nedvosmisleno
slijedećim stihovima: U mojoj ruci život je moj.

Većina pjesnike moderne su zagovornici nepoštivanja zadatih konvencija i uglavnom se

eksperimentira sa formom i konvencijama. I Karabegovićeva pjesma Sudbini ne može zadovoljiti
kriterije nijedne pjesničke forme, što nam daje za pravo tvrditi da je naš Avdo Karabegović
Hasanbegov, uz romantizam, i pjesnik.
Rekli bismo da je u onom uvjetno nazvanom „negativnom naponu“ , metafizirajući ga u pjesmi
Sudbina uspio doseći vrh onom što nam od njega ostaje kao njegov osoben poetski izraz.

Svoj vokalbular, ritimičke formacije, sazvučja i disonancije, on nije imao kud u potpunosti
izgraditi.Ali je znao dati i neke poetičke formule koje su ako ne korištene kasnije a ono svakako
prisutne kao odjek kod nekih kasnijih naših pjesnika6
6
BOŠNJAČKA KNJIŽEVNOST U KNJIŽEVNOJ KRITICI -knjiga III Enes Duraković str.67.
 SUDBINI

Šta marim ja:

Nek život tone,neka se ruši,
Ko trošni brijeg krtog kamena,
U crno zjalo strašnog ponora.
U mojoj ruci život je moj,
I ja,kad htjednem,jednim preokretom
Života svoga končić tanahni
Sopstvenom rukom ja ću prekinut!
I tada ti ćeš biti nemoćna
Sudbino crna,ženo ob'jesna,
Nasmijat mi se sm'jehom zlokobnim
Na svaki uzdah prsa slabašnih.
-Šta hoćeš sad?
Tvoja je ruka više nemoćna:
Ti nemaš više sile nada mnom;
Ne ja je više i ne osjećam!
To nije život ,kamen je i led,
Rastopi me i opet sledi ponovo;
Šta?_Ja te ne priznajem!
Šta hoćeš sa mnom sad?
Na zaleđenim mojim usnama
Podrugljiv osmijeh titra lagahno,
Ja neću više suza pustiti
Ne,ja ti se i ne molim:-
Oh,zlobna ženo, ja te prezirem!
Sad uzmi ovaj trošni pepeo,
U uskipjelome svome bjesnilu
Razbacaj mi ga Božijim svemirom,
Nek sitne ove nosi praščice
Fijuk vjetrova,
Ni tada ti mi nećeš naudit,
Jer sile tvoje ja ne poznajem ,
Ja sam sam svoje sudbine stvoritelj.
Il' ako hoćeš, ti me skameni,
U daleke me nosi pustare,
Na golome pijesku ostavi da sunčanime zraci rastope,
Il' nosi mene hladnom sjeveru,
U zaleđene sante baci me,
Da nemilosrdno dugi v'jekovi,
U drskoj ruci teškim šibalom
Pakosno čedo ljudstva šibaju...
Il' baci mene na dno pakleno,
Pa tude da me crni đavoli
 Šibaju svojom tankom kandžijom.
Ni tada ja ti neću priznati
Moć tvoju,crna sudbino nada mnom!
Jer ti si sasvim nemoćna;
Života moga vratiti ne možeš
Ponovo opet da me uskrsneš
Na ona svoja crna vješala,
A ti u vječno mehkoj razbludi,
Da smišljaš svoje šale ob'jesne.
I mojom patnjom da se zabavljaš,
Ne!sve je svršeno-
Gle,ja se smijem sm'jehom pakosnim,
I pjevam trijumf moći nad tobom,
Jer tvoja sila više ne može
Nad ovim palim praškom upravljat.
Sve,sve je svršeno!-
To ja sam htio,a ti nisi – ne!
Pa ti bi jošte duge godine
Na pamuk crnu krv mi sisala...!
Sad nađi sebi drugu igračku,
U sv'jetu ima dosta robova;
Ti nađi koji nikad ne može
Tvoj okov sramni stresti sa sebe,
A ja ću i tu jednu svjećicu
Udahnut svojim dahom pošljednim,
Što sam je nekad tebi užego...
Sad smij se,smij se ženo pakosna
I ja se smijem slatko od srca:
Ja nisam htjeo čekat snuždeno
Na svojoj nozi da me odbaciš
U hladne ruke vječnog pokoja...
Sad čovjek nisam,kamen sam i led;
Pa da mi trgneš rukom gvozdenom
Iz hladnih grudi srce kameno-
Šta marim ja?
Ili da mi uzmeš suhu lubanju
I tresneš njome o tvrdu ledinu,
U sitne da se raspe komade,
A mozak da mi nogom razgaziš –
Šta marim ja?
Ne, ti nemaš više moći nada mnom;
Ja sam sam svoje sudbine stvoritelj.
Pa svijet nek se stvori čitavi
U užareno đdrijelo pakleno
Milijun puta nek me rastopi,
Milijun puta nek me pretvori
U lavu i kamen –
Šta marim ja?7

7
ANTOLOGIJA BOSANSKOHERCEGOVAČKE POEZIJE ENES DURAKOVIĆ STR.44.-47.
Avdo S. Karabegović Halidbegov (1878-1908.)

- Slabiji kao pjesnik ali više hvaljen u srpskoj javnosti od svoga rođaka;
- zajednička zbirka sa Đikićem i Sulejmanpašićem Pobratimstvo;
- uglavnom patriotska poezija; ideja srpstva u njegovo prvoj pjesmi Srpstvu:

Pa neka nam to cvijeće

Širom Bosne cvjeta, miri,
Nek se ljubav, sloga bratska
Međ trovjernom braćom širi
Srpstvu

- svoj patriotizam gradi na tradiciji i pradjedovskoj slavi; na tragu srpske građanske politike s
kraja XIX i početka XX stoljeća;
- ljubavne su U kolu, Uživaj, Cvijet ljubavi;
- ima tragova meraklijske raspusnosti narodne lirske pjesme;

Šemsudin Sarajlić

- stihovana kritika, agitacija i didaktika;

- uticaj Domanovića i Kranjčevića (zbog kritike i satire);
- Opsjenitelji savjesti; Zimski san: slika naroda koji spava, mrtvo more, dok vrijeme prolazi i
gazi sve;
- Rane: protiv sebičnosti, nehaja, razdora, mržnje...
- Sabah-zorski vjetrovi, ciklus: romantično ljubavni motivi sevdalinke;