You are on page 1of 23

Arhimandrit JUSTIN Popović 

ŽITIJA SVETIH 

  

  
10. DECEMBAR 
  

  

‐ STRADANjE SVETIH MUČENIKA MINE (KALIKELADA), ERMOGENA i 
EVGRAFA 

‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA GEMELA MNOGOSTRADALNOG 

‐ ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG TOME DIFURKINA 

‐ SPOMEN SVETOG I PRAVEDNOG JOVANA, DESPOTA SRPSKOG, i matere 
njegove SVETE ANGELINE 

‐ SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA TEOTEKNA 

‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA MARJANA 

‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA EVGENIJA 

 
STRADANjE SVETIH MUČENIKA 

MINE (KALIKELADA), ERMOGENA i EVGRAFA 

  

POŠTO rimski carevi Dioklecijan i Maksimijan ne uzmogoše istrebiti na zemlji svetu veru 
Hristovu goneći, mučeći i ubijajući hrišćane, oni se dobrovoljno odrekoše carskog prestola, 
i  na  presto  stupiše:  u  Rimu  ‐  Maksencije,[1]  na  Istoku  ‐  Maksimin,[2]  u  Galiji  ‐ 
Konstantin,[3] koji potom poverova u Hrista i prosveti vaseljenu svetlošću vere Hristove. 
Gonjenje  hrišćana  ne  prestajaše  i  pod  njima,  naročito  na  Istoku,  gde  kao  da  se  zemlja  i 
more kolebahu i bunjahu, ustajući na Crkvu Hristovu koja se množila. Jer Crkva Hristova, 
ukoliko više beše gonjena, utoliko bujnije rastijaše i cvetaše, kao krin usred trnja, zalivana 
krvlju  svetih  mučenika.  Neznabožni  car  Maksimin  bejaše  silan  revnitelj  svoga 
mnogobožačkog bezbožja i veliki mrzitelj i gonitelj hrišćanske vere. On bi izvešten da se 
sva  Aleksandrija,  najslavniji  grad  u  Egiptu,  uskomešala  zbog  ogromnog  umnoženja 
hrišćana,  i  da  se  pomaljaju  nemiri  i  međusobice  između  njih  i  neznabožaca.  Nemajući 
mogućnosti da sam ide tamo, jer ga neophodni poslovi zadržavahu u Vizantiji, Maksimin 
posla  mesto  sebe  jednog  od  svojih  velmoža,  čoveka  blagorazumnog,  veoma  učenog  i 
izvanredno krasnorečivog, rodom Atinjanina, kome ime beše Mina. Car naloži Mini da u 
Aleksandriji  utiša  metež  i  uspostavi  mir,  da  hrišćanstvo  istrebi  iz  toga  grada,  a  da 
pradedovsku mnogobožačku veru utvrdi i povrati njoj iz zloverja hrišćanskog one koji su 
otpali od nje. Po spoljašnjosti Mina se držaše kao neznabožac, gotov da ispuni zločestivu 
carevu  volju;  u  srcu  pak  on  beše  ubeđeni  hrišćanin  i  čuvar  zapovesti  Božjih,  ali  on  za 
izvesno  vreme  skrivaše  svoju  pravu  veru,  iščekujući  da  ga  Bog  pozove  na  mučenički 
podvig i venac. 

Primivši od cara naređenje, Mina hitno otputova u Aleksandriju, i bez muke utiša metež: 
mudrim  savetima  on  izmiri  obe  protivničke  strane  ‐  hrišćane  i  neznabošce,  i  dozvoli  da 
svaki nesmetano ispoveda svoju veru; zatim ispravi u gradskim zakonima sve nepravične 
propise, pa o svemu izvesti cara pismeno. 

Posle toga Mina reši da veru svoju u Hrista, koju je dotle skrivao, ispovedi pred svima, te 
da na taj način posluži drugima kao primer pobožnosti i izvor spasenja, a i sam izađe na 
podvig  mučeništva.  On  ovako  govoraše  u  sebi:  Ako  u  drugo  vreme  budem  dao  sebe  na 
mučenje,  onda  ću  biti  nagrađen  samo  ja  jedan;  sada  pak  ja  mogu  i  druge  privesti  k 
mučeničkim vencima. 

Stoga  Mina  poče  otvoreno  proslavljati  ime  Gospoda  Isusa  Hrista  i  učiti  svetoj  veri, 
ubeđujući neverne ne samo rečima nego i delima: jer se njemu odozgo dade dar isceljivati 
bolesti  prizivanjem  imena  Hristova  i  znakom  svetoga  krsta.  Jednom  kada  Mina  iđaše 
posred  grada,  i  narod  za  njim,  dogodi  se  da  na  putu  ugleda  mnoštvo  bogalja,  hromih, 
slepih,  nemih,  gluvih  i  đavoimanih.  Pomolivši  se  Bogu  da  On  javi  silu  Svoju  preko 

2
njegovih ruku obraćenja veri neznabožnog naroda, on prizva ime Hristovo, i mećući ruke 
svoje  na  bolesnike  on  na  svakome  od  njih  činjaše  sveti  krsni  znak,  i  tog  časa  svi  dobiše 
isceljenje:  slepi  progledaše,  nemi  progovoriše,  hromi  skočiše  kao  jeleni,  i  đavoimani  se 
oslobodiše nečistih duhova. Videvši to, narod se zapanji, i mnogi  poverovaše u Hrista; a 
sveti Mina, učeći ih svetoj veri, prisajedinjavaše ih Crkvi hrišćanskoj. 

Međutim neki od okamenjenih neverjem i zaslepljenih zlobom neznabožaca, kojima behu 
mili  demonski  praznici  i  provođahu  ih  u  prejedanju,  pijanstvu  i  razvratu,  ne  ljubljahu 
čestit  i  uzdržljiv  hrišćanski  život.  Sami  sinovi  tame,  oni  nenaviđahu  svetlost;  i  ne 
podnoseći  vređanje  bogova  svojih  i  nipodaštavanja  praznika  njihovih,  oni  tajno  izvestiše 
cara  o  Mini:  da  sam  veruje  u  raspetoga  Galilejca,  i  da  je  tom  verom  iskvario  sav  narod 
Aleksandrijski, i da su hramovi drevnih bogova već opusteli. 

Ovaj izveštaj silno razjari cara; on sazva svoje velmože i savetnike, i stade im se žaliti na 
Minu,  da  je  postupio  suprotio  njegovom  naređenju,  jer  umesto  da  uništi  hrišćanstvo  u 
Aleksandriji on ga širi, i Jeline,[4] odane drevnim zakonima pradedovskim, već je preveo u 
novu  Galilejsku  veru.[5]  Velmože  savetovahu  caru  da  u  Aleksandriju  pošalje  takvog 
čoveka  koji  bi  mogao  popraviti  što  je  Mina  pokvario,  a  samog  Minu  usavetovati  ili 
primorati da se ponovo obrati k bogovima. Pri tome velmože predlagahu caru da za ovaj 
posao izabere čoveka naročito odana i verna caru, koji bi se starao da u potpunosti izvrši 
sve što mu se naredi. U razgovoru o tome i istraživanju takog čoveka, svima se pokaza kao 
najpogodniji za taj zadatak gradski eparh Ermogen, čovek ugledan i cenjen. I svi se složiše 
da se pošalje on, pošto može privesti u delo sve što mu car bude naredio. 

Car Maksimin odmah posla Ermogena u Aleksandriju, davši mu iz Vizantije odred vojske, 
da Minu podvrgne sudu, a grad očisti od hrišćanske ‐ kako on smatraše ‐ zablude. A beše 
Ermogen takođe rodom iz Atine; u idolopokloničkom neznabožju rođen i vaspitan, ali po 
naravi  dobar  i  milosrdan;  iako  ne  znađaše  Hrista,  istinitoga  Boga,  on  Ga  počitovaše 
delima,  hrišćanima  svojstvenim,  ʺne  imajući  zakonaʺ  tvoreći  ʺsam  od  sebe  što  je  po 
zakonuʺ (Rm. 2, 14). Putujući sa vojskom lađom za Egipat, Ermogenu se jedne noći u snu 
javiše tri presvetla muža i rekoše mu: ʺZnaj, Ermogene, da ni jedno dobro delo, čak ni ono 
najmanje, ne biva prezreno Bogom; stoga i tvoja dobra dela Bog prima; i tvoje putovanje, 
preduzeto  s  namerom  da  pogubi  mnoge  hrišćane,  On  će  pretvoriti  u  izvor  tvoje  slave  i 
besmrtne časti. Dakle, ne zaboravi naše reči, jer ovim putovanjem ti ćeš doći do Istšštoga i 
Večnoga  Cara.  A  mi  ćemo  poslati  tebi  takog  čoveka,  koji  će  te  načiniti  prijateljem  tog 
Blagoslovenog  Cara,  i  ti  ćeš  se  udostojiti  od  Njega  takve  časti,  kakvu  tebi  sadašnji  tvoj 
gospodar dati ne možeʺ. 

Probudivši se od sna, Ermogen sa strahom i čućenjem poče razmišljati o snoviđenju svom, 
i u nedoumici nagađaše šta li će se to s njim desiti; i nadaše se dobiti neku veliku čast, i to 
od  careva  koji  privremeno  caruju  na  zemlji,  a  ne  od  Svevišnjega  Cara,  kojega  on  još  ne 
znađaše, pošto duhovne oči njegove još ne behu prosvećene. 

3
Provevši nekoliko dana na lađi u dugom putovanju, Ermogen najzad uplovi u pristanište 
Aleksandrije, i uđe u grad svečano, uz bučno sviranje muzike, dočekan od svega naroda i 
toržestveno praćen do carske palate. Kada pade veče i narod se raziđe, blaženi Mina dođe 
k  Ermogenu  sam,  želeći  da  nasamo  porazgovara  s  njim  o  Istinitom  Bogu  i  svetoj  veri, 
znajući  da  se  na  takav  način  bolje  sluša  i  prima  savet;  i  ako  bi  se  pritom  reklo  i  nešto 
neprijatno,  lakše  se  pretrpi  negoli  u  prisustvu  naroda.  Ušavši  kod  Ermogena,  Mina  reče: 
Slava Jedinome velikome Bogu, po čijem si promislu ti došao ovamo. ‐ Ermogen pak, čuvši 
o Jedinome Bogu, i ugledavši nekoliko prisutnih carskih dvorjana, odmah naredi da Minu 
stave pod stražu, jer se bojao da ga ne optuže caru što sa neprijateljem carevim razgovara 
nasamo.  I  reče  on  obraćajući  se  prisutnima:  Sutra  će  doznati  ovaj  tajni  jednomišljenik 
Galilejaca kakav sam ja prijatelj neprijateljima carevim, i shvatiće da li je bog jedan ili ih je 
mnogo. 

Sutradan  izjutra,  kada  na  sudilištu  sve  bi  spremljeno  i  mnoštvo  se  naroda  oeše  sabralo, 
Ermogen  sede  na  sudijskom  mestu,  okružen  oružjenoscima,  i  naredi  da  Minu  dovedu 
preda nj na sud. Vojnik Hristov predstade sudiji Ermogenu radosna lica, neustrašive duše, 
goreći  revnošću  po  Bogu.  I  reče  mu  sudija:  Mino,  svaki  čovek  treba  da  poštuje  careve  i 
bogove  carske,  i  da  im  bude  blagodaran  za  njihova  dobročinstva.  A  ti  ne  poštuješ  ni 
bogove  ni  careve,  zaboravivši  njihova  dobročinstva.  ‐  Svetitelj  odgovori:  Sudijo, 
blagodarnost  treba  izražavati  svojim  dobrotvorima  dotle  dok  je  to  korisno  i  onome  koji 
čini  dobro  i  onome  kome  se  čini  dobro.  A  kada  to  obojima  nanosi  štetu,  onda  treba 
odbaciti  kao  štetno  i  dobročinstvo  i  dobročinca.  Poštovati  careve  ‐  sveta  je  stvar,  radi 
njihove vlasti i upravljanja. No kada carevi nepravilno i nepobožno poštuju Boga, koji je 
izvor  svega,  i  ne  odaju  Mu  dužno  poštovanje,  onda  je  nepravedno  poštovati  careve; 
naročito ne treba nerazumno poštovati njihove bogove, dok najpre ne ispitamo da li su oni 
moćni  kao  što  je  moća1n  istiniti  Bog;  da  li  su  bespočetni,  i  beskonačni,  i  besmrtni. 
Nedostaje  li  im  jedno  od  tih  svojstava,  onda  ih  treba  prezreti.  Jer  kako  oni  mogu  biti 
bogovi  kada  su  nesavršeni?  Treba  dakle  s  iskrenom  željom  i  čistim  srcem  ispitivati  ko  je 
vaistinu  Bog.  Kada  ja,  sudijo,  kao  što  je  i  tebi  samom  poznato,  bejah  u  Atini,  držah  se 
pradedovskih  zakona;  u  mladosti  ostavivši  roditelje,  ja  sa  velikom  žudnjom  i  revnošću 
izučavah  knjige,  i  sa  ne  malim  trudom  proučih  svekoliku  jelinsku  nauku,  zasnovanu  na 
basnama. Doznavši pak da i hrišćani imaju neke svoje knjige, ja poželeh da i njih pročitam. 
I čitajući ih ja osetih toliku duhovnu korist sakrivenu u njima da se to rečima iskazati ne 
može. A kada hrišćansko učenje uporedih sa jelinskim učenjem, ja nađoh da među njima 
postoji velika razlika, i kao da se među sobom protivnički bore: jer u hrišćanskom učenju 
ja videh silu i pravdu, a u jelinskom ‐ zabludu i obmanu. Jer sadržina hrišćanskih knjiga 
javlja  silu  Hristovu  koja  dolikuje  Bogu;  jelinske  pak  knjige  prikazuju  boga,  podložnog 
ljudskim  slabostima,  strastima  i  pohotama,  i  punog  laži,  uzrujanosti,  neuzdržljivosti  i 
bestidnosti; jelinske knjige opisuju bogove koji ratuju između sebe, i koji bivaju ranjavani i 
pobeđivani čak i od smrtnih ljudi; i još su te knjige prepune i drugih bezbrojnih zala, laži i 
basni.  Jednom  rečju:  čitanje  hrišćanskih  knjiga  privodi  spasenju  kroz  poznanje  istine,  a 

4
jelinske  knjige  vode  u  sigurnu  pogibao  i  u  nečiste  i  gadne  strasti  i  zablude.  No  iako  su 
hrišćanske  knjige  tako  spasonosne,  ja  ne  htedoh  odmah  sledovati  njihovom  učenju  nego 
namislih  ispitati  silu  Hristovu  na  delu,  da  bih  se  samim  iskustvom  naučio  istini.  I  kada 
sretoh jednog raslabljenog, prizvah nad njim ime Hristovo, i bolesnik odmah ozdravi. A ja, 
poznavši Jedinog svemoćnog Boga, odrekoh se jelinske zablude, i primivši sveto krštenje, 
predadoh  sebe  Hristu.  Od  toga  dakle  vremena  pa  sve  do  sada  ja  brzo  i  lako  isceljujem 
teške  bolesti  i  neizlečive  patnje,  koje  samo  jedini  Bog  isceljuje;  i  to  ih  isceljujem 
prizivanjem imena Hristova. Svedok pak svega što govorim jeste sav ovaj narod koji stoji 
na gledalištu, i niko ne može reći da su reči moje lažne i prevarne, pošto sve što govorim 
može se proveriti u samoj stvarnosti. 

Dok svetitelj govoraše to i mnogo drugo o Hristu Bogu, prisutni narod slušaše ga pažljivo 
od devet sati pre podne do jedan po podne, i željaše još slušati reči njegove negoli gledati 
stradanja njegova. Najzad sav narod, kao jednim ustima, povika ka Ermogenu: Ne muči se 
više, dobri sudijo! jer svi mi svedoci smo čudesa koja on silom Hristovom učini; ni jednu 
lažnu reč ne govori on, niti ima obma(ne u ustima njegovim. A da si bio ovde u to vreme, 
ti bi i sam poznao istinu, i ubedio se, da ne treba poštovati drugoga boga osim Onoga koga 
Mina propoveda. 

Ermogen, videći smelost naroda, i shvativši da svi, slušajući učenje Minino, priklanjaju se 
Hristu, poboja se mučiti Minu. I pošto ne beše u stanju išta reći protiv istine, on se postide, 
i naredi da svetitelja odvedu u tamnicu, a sam ustade i potišten ode u svoju palatu, i narod 
se raziđe slaveći svetoga Minu. 

Zatvoren,  sveti  Mina  pevaše  u  tamnici:  Izbavio  si  nas,  Gospode,  od  neprijatelja  naših,  i 
nenavidnike  naše  posramio  si;  otvorivši  za  priču  usta  naša,  ja  kazivah  stare  povesti  (sr. 
Psal. 43, 8; 77, 2). ‐ Međutim Ermogen od potištenosti i uznemirenja ne mogaše te noći ni 
jesti ni spavati, jer se bojao i naroda i cara: naroda, da ne bi zbog Mine digao bunu i nered; 
i još više cara, da se ovaj ne bi razgnevio na njega, ako Minu ne umori mukama. 

I  sutradan  opet,  sevši  na  sudištu  i  pripremivši  sprave  za  mučenje,  Ermogen  naredi  da 
Minu dovedu preda nj vezana; i reče mu: Kaži mi, gade, u šta si se nadao kada si se usudio 
nahuškati  narod  ne  pokoravati  se  caru  i  bestidno  huliti  bogove,  i  kada  si  ih  nagovarao 
poslušati tvoje lažne reči i primiti neku tuđu veru? ‐ Svetitelj osporavajući to odgovori: Ne 
pokoravati  se  bezbožnom  naređenju  carevom,  huškam  narod  ne  ja,  nego  revnost  Božija, 
jer narod revnuje za Gospoda svog, koga je poznao preko znamenja i čudesa. Razume se, 
ja  sam  pred  narodom  govorio  rđavo  o  bogovima  cara  tvoga,  jer  svaki  čovek  koji  ima 
pravilan pogled i zdravo rasuđivanje o stvarima, treba da mrzi a ne da voli ono što vidi i 
zna  da  je  lažno;  istinu  pak  treba  voleti  i  počitovati.  A  istina,  o  sudijo,  odnosno  koje  ne 
postoji  nikakva  sumnja,  jeste  sam  Hristos.  ‐  Sudija  na  to  reče:  Bezumniče!  to  tebi  tako 
izgleda,  da  je  Hristos  istina.  No  ja  ću  ti  ovog  časa  pokazati,  da  se  ne  treba  klanjati 
Raspetome, i da je laž sve ono što si ti juče govorio: Ako ja odsečem ili sažežem jedan od 

5
udova  tvoga  tela,  možeš  li  ti,  pokloniče  Hristov,  taj  odsečeni  ili  sažeženi  deo  ponovo 
vaspostaviti,  učiniti  čitavim  i  zdravim!  I  kada  ti  nisi  u  stanju  uči!niti  to,  kakvo  ćeš  onda 
drugima  dati  isceljenje?  ‐  Tada  svetitelj  reče:  Želim,  o  sudijo,  da  me  za  Hrista  staviš  na 
svakovrsne muke, i nadam se da ćeš tada i ti, prezrevši ovu privremenu slavu koju sada 
imaš, postati jedan od onih, nad kojima caruje Hristos moj. 

Na to sudija, prepun gnjeva, naredi odrezati Mini stopala sa nogu i oderati mu goleni, pa 
ga  takvog  postaviti  pred  njega,  da  on,  obuzet  bolovima  od  tih  rana,  !ne  bi  mogao  više 
odgovarati  na  pitanja  o  bogovima.  A  sveti  mučenik,  kada  mu  meso  bi  odrezano  s  nogu, 
stavši  na  ogoljene  kosti,  zapeva:  Noga  moja  stade  na  pravom  putu;  na  skupštinama 
blagosiljaću te, Gospode (Psal. 25, 12). ‐ I mada iz nogu mučenikovih tečaše silna krv, lice 
njegovo  beše  radosno  i  srce  u  stradanju  tom  junačko;  a  jezik  njegov  još  slobodnije  i 
krasnorečivije proslavljaše  Jedinog  Istinitog  Boga, i  izobličavaše  bezbožje. Sudija, videvši 
to,  naredi  da  Mini  odrežu  jezik.  I  kada  sluge  htedoše  da  izvrše  naređenje,  svetitelj  reče 
mučitelju: Ne samo ako mi jezik odrežeš, nego ako mi i oči iskopaš, ti me ni na taj način 
nećeš pobediti, jer je zakon Hristov svetilnik nogama mojim.[6] Ja se čak nadam da ćeš ti, 
pošto mi odrežeš jezik, početi javljati veličinu Hrista mog. 

I  kada  svetome  Mini  odrezaše  jezik,  i  krv  liptaše  iz  usta  njegovih,  svetitelj  ne  popusti  u 
svome junaštvu, nego pogledom svojim pokazivaše da je gotov svima delovima tela svog 
stradati  za  Hrista.  Sudija  onda  naredi  te  mu  iskopaše  oči.  A  kada  to  bi  urađeno,  sveti 
mučenik prikloni glavu svoju, trudeći se da bar na taj način izrazi blagodarnost Bogu što 
ga udostoji da takve muke trpi za Njega. I ponovo bi sveti stradalnik vrgnut u tamnicu, a 
sudija ode sa gledališta govoreći: Sutra ću dati telo njegovo na pojedenje pticama. 

Sveti Mina ležaše u tamnici iznemogao od rana i jedva živ od bolova. A noću, u devet sati, 
odjednom  u  tamnici  blesnu  svetlost  kao  munja  i  javi  se  sam  Hristos  Gospod.  Prišavši  k 
mestu  na  kome  mučenik  ležaše  bačen,  Gospod  najpre  ispuni  mučenikovo  srce  radošću  i 
neustrašivošću,  zatim  mu  izleči  jezik,  prosveti  oči,  isceli  noge,  i  kao  iz  mrtvih  podiže  i 
oživi,  učinivši  ga  celog  zdravim  i  čitavim.  Onda  Gospod  reče  mučeniku:  ʺPazi,  Mino,  ja 
sam Isus Hristos za koga ti stradaš. Došao sam da te posetim, mada i ranije bejah nedaleko 
od tebe, posmatrajući podvig tvoj, i očekujući da ljubav tvoju prema meni poznadu sudije 
i vlasti. No pošto je oni već poznadoše, to ću te ja odsada javno štititi. Ermogena pak, koji 
neprijateljuje protiv mene i ne ljubi ime moje, ti ćeš sutra videti smirena i molećiva prema 
tebi; a uskoro on će ti postati drug u podvigu: jer će zajedno s tobom biti mučen za mene, 
zajedno s tobom postradati, zajedno s tobom i venac dobiti, pošto nije u skladu sa mojom 
dobrotom da mnoga dobra dela njegova propadnu zbog neznanja njegovogʺ. ‐ Rekavši to, 
Spasitelj dunu na Minu Svetim Duhom Svojim i ispuni ga neiskazane radosti. 

Međutim  Ermogen,  ležeći  na  postelji,  razmišljaše  o  poreklu  i  postojbini  svetog  Mine,  o 
njegovoj mudrosti i junaštvu, i o njegovom pređašnjem činu, kada on uživaše veliki ugled 
kod  cara  i  imađaše  veliki  uticaj  na  njega,  i  mnogima  izdejstvova  milost  od  cara. 

6
Razmišljajući  o  svemu  tome,  on  nazivaše  sebe  bednikom  što  takoga  čoveka  pogubi 
mukama;  i  smatrajući  da  je  Mina  od  strahotnih  rana  već  umro,  on  plakaše  za  njim,  i 
donese odluku da telo njegovo česno sahrani. 

Kada se razdani i sabra sav narod grada Aleksandrije, Ermogen ponovo sede na sudijsko 
mesto, i posla vojnike da iz tamnice iznesu mučenikovo telo na gledalište. Otišavši, vojnici 
nađoše tamnicu, koja je ranije uvek bila veoma mračna, punu nebeske svetlosti, i ugledaše 
dva divna i svetla muža koji stajahu pored svetog mučenika kao vojnici, gotovi na zaštitu i 
odmazdu; svetog Minu pak zatekoše ne samo živa i svim telom potpuno zdrava nego i da 
odlično vidi i divno govori, i peva: Ako pođem i dolinom seni smrtne, neću se bojati zla, 
jer  si  ti  sa  mnom,  Gospode  (Psal.  22,  4).  ‐  Zaprepašćeni  ovim  prizorom,  vojnici  stajahu 
zabezeknuti i ćutahu kao nemi. Zatim, uverivši se potpuno da oni vide ne priviđenje nego 
suštu  stvarnost,  silom  Božjom  ostvarivanu,  oni  uskliknuše:  Velik  je  Bog  hrišćanski!  ‐  I 
odmah poverovaše u Hrista, i ne vratiše se k poslavšemu ih. 

A sudija, pošto je s narodom dugo čekao na povratak poslatih vojnika, uznemiri se i posla 
još više vojnika naredivši im da brzo donesu telo mučenikovo, jer je držao da je mučenik 
već  umro.  Ali  i  ovi  vojnici,  videvši  ono  isto  što  i  prethodni,  poverovaše  u  Hrista  i 
pridružiše  se  prethodnima.  Svetitelj  pak,  doznavši  od  vojnika  da  se  sav  grad  sabrao  na 
gledalištu i da sudija već sedi na sudilištu, sam pođe k sudiji i narodu, praćen od vojnika 
koji poverovaše u Hrista. Približavajući se gledalištu, sveti Mina zapeva: Ako udari na me 
vojska,  neće  se  uplašiti  srce  moje  (Psal.  26,  3).  ‐  I  odmah  svi  uperiše  oči  svoje  na  njega,  i 
biše strahovito zaprepašćeni videći ga gde živ i zdrav: i hodi, i vidi, i govori, ‐ on koji juče 
beše polumrtav i oslepljen i bez jezika. I svi jednoglasno povikaše govoreći: ʺVelika je sila 
Hristova  koja i samu smrt  pobeđuje! Blago tebi, grade Aleksandrijo, jer si preko  jednoga 
čoveka  obelodanio  obmanu  đavolju  i  poznao  istinu  Hristovu:  vaistinu  je  to  ‐  vlast  i  sila 
Božija! Raduj se, propovedniče i podvižniče Jedinog Istinitog Boga i Spasitelja! Raduj se!ʺ 

Ovaj novi i čudesni dogaćaj još više zaprepasti sudiju, i on, bojeći se da narod ne ustane na 
njega, htede da otide sa gledališta. No narod povika k njemu: Ne odlazi, uvaženi sudijo! 
niti zavidi gradu zbog tolike sreće njegove, jer će on danas poznati Jedinog Istinitog Boga i 
poći pravim putem k svetlosti Istine. 

Tada sudija, davši narodu znak da se stiša, naredi svetom Mini da priđe k njemu i stane 
pobliže: jer on, još nemajući u sebi poznanje Hrista, smatraše da je varka to što vidi pred 
sobom. I on pažljivo zaglelaše svetitelja, i rukama ga pipaše, da se uveri da li je to stvarno 
Mina, i da li je stvarno isceljen od rana. I kad se uveri da je to zaista očigledna stvarnost, 
Ermogen se zapanji, i umuče kao da je van sebe. Zatim, jedva došavši k sebi, on progovori: 
Reci mi, čoveče, kakve se ovo neobične i neočekivane stvari zbivaju? Da li samo tvoj Bog ili 
i neki drugi može to činiti? 

Odgovarajući  na  to,  svetitelj  najpre  izloži  učenje  o  Bespočetnom  Bogu;  zatim  o  stvaranju 
čoveka i njegovom grehopadu; potom o ovaploćenju Hrista, o iskupljenju roda ljudskog, o 
7
krstu  i  dobrovoljnom  stradanju;  i  naposletku  završi  ovako:  ʺSudijo,  Bog,  budući  blag  i 
milostiv, sišao je na zemlju radi spasenja ljudi, i ne želi da iko pogine i bude lišen večnih 
blaga.  Kao  što  majka  brine  o  čedu  svom,  ovladana  prirodnom  ljubavlju  k  njemu,  i  trpi 
muke i nevolje koje joj o!n zadaje, i ne srdi se na njega kada učini nešto što ne valja, pošto 
čini to iz neznanja i bez ikakvog predumišljaja, i stoga ona strpljivo čeka da joj sin poraste i 
postane  punoletan,  želeći  ga  videti  kao  zrela  čoveka  i  među  ljudima  ugledna  i  slavna,  ‐ 
tako  i  Bog  naš,  koji  nas  je  sazdao,  brine  se  o  nama  i  kao  pun  ljubavi  roditelj,  ovladan 
Svojom  dobrotom,  trpi  zlo  koje  mi  iz  neznanja  činimo,  ništa  više  ne  želeći  sem  da  mi 
nasledimo  slavu  Njegovu  uzrasnuvši  u  čoveka  savršena,  u  meru  rasta  visine  duhovne. 
Videći kako vas đavo upropašćuje, i kako ne dolazite k poznanju istine, i kako Ga gnjevite 
svojim idolosluženjem i poštovanjem lažnih bogova, On vas žali zbog vaše pogibli. No u 
isto vreme brinući se o vama kao o deci Svojoj, Bog vas sada izobliči preko mene i pobedi 
zabludu vašu i nerazumnu revnost vašu, kao što to i priznaju svi koji me gledaju. Stoga, 
da bi svaki od vas poznao u meni silu Hristovu, ja, čovek već u godinama, juče obogaljen i 
mučenjem  lišen  svih  telesnih  sila  i  skoro  mrtav  bačen  u  tamnicu,  ‐  evo  sada  stojim  pred 
vama čitav i nepovređen, i kao danas ponovo rođen i pokazan svetu potpuno zdrav. I ako 
ko hoće da sazna ko je istiniti Bog, neka zna da je istiniti Bog Onaj koji meni sada povrati i 
jezik i oči i noge i savršeno zdravlje; i neka veruje u Njega koji  je u početku stvorio ovaj 
svet i sve što je u njemu, i darovao život tvari. Poznaj to i ti, sudijo, i nemoj ne znati Onoga 
koji se brine o tebi i očekuje tvoje obraćenje: jer i ti treba da pristupiš Hristu, kao što me On 
sam obavesti o tome. Raduj se što ćeš prići Dobrome i Večnome Caru, i zajedno sa mnom 
pridružiti se mučeničkom podviguʺ. 

Sudija, kao čovek koji imađaše dobru i prijemčivu za blagodat dušu, poče s jedne strane iz 
svetiteljevih  reči  i  s  druge  iz  dogodivšeg  se  čuda,  poznavati  istinitoga  Boga,  pošto  se 
Božanska  svetlost  već  beše  kosnula  očiju  srca  njegova.  Opomenu  se  on  sada  i  onoga 
viđenja  koje  vide  putujući  lađom,  i  oseti  da  Bog  hoće  da  ga  pridruži  Svojim  vernim 
slugama  i  prijateljima.  Stoga  se  radovaše  ovome  kao  velikom  dobitku,  samo  mu  beše 
nepojmljivo  kako  može  biti  dostojan  tolike  milosti  Božije  on  koji  je  toliko  vremena  bio  u 
neznabožačkoj zabludi. 

Dok on razmišljaše o tome, Božanska blagodat koja ga prizivaše k Istini udostoji ga divnog 
viđenja:  on,  zajedno  sa  nekim  prijateljima  svojim,  ugleda  dva  muža  koji  stajahu  pored 
svetog  Mine;  oni  blistahu  kao  munje,  imađahu  krila,  i  držahu  venac  nad  mučenikovom 
glavom. Ugledavši ih on se veoma uplaši i stade raspitivati svoje prijatelje oko sebe, vide li 
oni  što  vidi  on;  oni  mu  rekoše  da  vide  to  isto.  Tada  Ermogen  ustade  sa  svoga  sedišta,  i 
ukazujući  rukom  na  svetog  Minu  gromoglasno  kliknu  k  narodu:  Vaistinu  je  ovo  sluga 
Boga istinoga; i veliki je taj Bog koga nas on uči počitovati: jer On na čudesan način šalje s 
neba  pomoć  slugama  Svojim,  zaštićuje  ih  i  daruje  im  pobede.  Bezuman  bejah  ja  do 
današnjega  dana,  sam  služeći  demonima,  i  starajući  se  da  privedem  k  njima  i  vas  koji 
želite istinski verovati u Hrista. 

8
Rekavši to, on htede da pripadne k nogama mučeniku, ali videći Anđele oko njega bojaše 
se da mu priđe. Utom Anđeli iznenada postadoše nevidljivi, i Ermogen priteče k svetom 
Mini,  obgrli  mu  česne  noge,  i  celivaše  ih  govoreći:  Moli  se  ča  mene,  istiniti  slugo  Božji, 
moli  se,  molim  te  u  ime  One  Istine  koju  propovedaš!  moli  se  da  se  i  ja  nedostojni 
udostojim  postati  sluga  Boga  tvoga.  Ako  se  udostojim  blagodati  Njegove,  počeću  onda 
kajati se za svoju pređašnju zabludu i bezumlje. ‐ Svetitelj mu na to reče: Uspokoj se, dobri 
sudijo, i ne sumnjaj u milost Božiju. Jer ja znam da je On milosrdan i žalostivan, i nadam se 
da  On  ne  samo  neće  odbaciti  tebe  koji  Mu  prilaziš  nego  će  i  ime  tvoje  upisati  u  knjigu 
života,  primivši  tvoju  usrdnu  veru  u  Njega.  On  mi  otkri  o  tebi  da  On  želi,  da  i  ti 
mučeništvom proslaviš Božanstveno ime Njegovo. 

Rekavši to, svetitelj se opomenu da je narod sav dan proveo gladan, jer svi behu zaboravili 
na hranu gledajući šta se zbiva i diveći se, i niko nije hteo da napusti gledalište i odvoji se 
od  čudesnog  prizora  i  od  slatkorečivih  pouka  Hristova  ispovednika.  Setivši  se  toga 
svetitelj  sam  krenu  sa  gledališta  i  naloži  narodu  da  se  raziđe,  obećavajući  da  će  sutra 
izjutra  opet  doći  na  gledalište  i  govoriti  im  još  opširnije  o  svetoj  veri  i  naučiti  ih  šta  im 
treba  raditi.  Ermogen  pak  ne  odvajaše  se  od  svetoga  Mine,  no  svu  noć  provede  s  njim, 
poučavan od njega poznanju istinitoga Boga i tajnama vere Hristove. 

Izjutra  se  na  gledalištu  sabra  toliki  svet  iz  Aleksandrije,  da  ih  gledalište  nije  moglo 
smestiti.  A  kada  sveti  Mina  i  Ermogen  gredijahu  ka  gledalištu,  ogromno  mnoštvo  jelina, 
hitajući  na  gledalište,  jednodušno  izjavljivahu:  ʺSvi  mi  verujemo  u  Boga  koga  ti 
propovedaš,  i  obećavamo  služiti  Njemu  Jedinome,  a  odričemo  se  svekolike  pređašnje 
zablude  našeʺ.  ‐  U  odgovor  na  to  svetitelj  blagodaraše  Boga  koji  obraća  k  Sebi  okorele 
neznabošce i izvodi zabludele na put istine. A i njih hvaljaše za njihovo brzo obraćenje k 
Bogu i tešaše ih bogomudrim rečima, učeći ih da imaju nadu u blagodat Božiju, koje će se 
udostojiti  svetim  krštenjem.  Stigavši  pak  na  gledalište  i  stavši  tamo,  sveti  Mina  se  obrati 
svemu  narodu  ovim  rečima:  ʺBog  neka  vas  usavrši  Svojim  znamenjem  i  neka  vas 
oraspoloži za svako dobro delo!ʺ 

Posle toga on naloži svakome od njih da pitaju o Bogu i da se poučavaju ko čemu hoće. A 
sudija  sa  svim  narodom  odgovori  na  to:  O,  presveti  čoveče  Božji!  mi  ni  najmanje  ne 
sumnjamo odnosno Boga tvog. Svi Ga mi jasno poznasmo, i verujemo svemu što si nam 
govorio,  i  samo  te  za  jedno  molimo:  da  se  sjedinimo  s  Bogom  kroz  krštenje.  ‐  A  neki  iz 
naroda,  videvši  Ermogena  gde  pristupa  Hristu,  rekoše:  Vaistinu  nema  pristrasnosti  u 
Boga,  jer  i  neznabošcu  darova  da  Ga  pozna  zbog  velikog  milosrđa  njegovog  prema 
sirotinji 

Ubrzo potom slegoše se u Aleksandriju iz okolnih mesta i pustinja episkopi:[7] jedni ‐ da 
posete svoje slovesne ovce, a drugi ‐ želeći da vide podvige mučenika. I beše ih se sleglo 
oko  trideset.  Tada,  pošto  bi  spremljena  voda,  sveti  Mina  naredi  Ermogenu  da  prikloni 

9
glavu svoju pred episkopima. A oni. izlivajući vodu na glavu njegovu, govorahu: ʺPrima 
kupanje preporoda Ermogen, u ime Oca i Sina i Svetoga Duhaʺ. 

I tako bi kršten sudija pred svim narodom, i svi ljudi proslavljahu Hrista Boga. A krsti se i 
mnoštvo  naroda,  i  bi  velika  radost  u  celome  gradu,  jer  se  vernici  veseljahu  o  Gospodu 
Bogu svome. 

Kroz nekoliko pak dana Ermogen bi postavljen za episkopa grada Aleksandrije, i on svo 
imanje svoje razdade siromasima. I zajedno sa svim duhovnim stadom svojim on krenu u 
odlučnu borbu sa đavolom: za kratko vreme on razori demonska idolišta uništivši idole, a 
na  njihova  mesta  podiže  crkve;  i  krštavaše  bezbroj  mnogo  jelina  privodeći  ih  Hristu. 
Prizivanjem  imena  Hristovog  i  znakom  svetog  krsta  Njegovog  on  isceljivaše  svakovrsne 
bolesti,  i  izgonjaše  zle  duhove  iz  ljudi;  i  učaše  sve  ljude  pobožnosti  i  čistoti,  smirenju  i 
ljubavi i krotosti, i ostalim vrlinama, a i sam svojim životom davaše primer stadu. 

Kada  se  sve  to  zbivaše,  neki  okoreli  jelin,  po  imenu  Rustik,  jedan  od  članova  carskoga 
Senata, otputova k caru i obavesti ga o svemu što se dogodilo u Aleksandriji: o tome kako 
eparh  Ermogen,  posledujući  učenju  Mine,  postade  hrišćanin,  i  o  tome  kako  sav  narod 
Aleksandrijski, idući za Ermogenom i Minom, primi tu istu veru. Car Maksimin, čuvši to, 
silno  se  razjari  ne  samo  na  Ermogena  i  Minu  nego  i  na  sav  grad  Aleksandriju,  i  smesta 
krenu u Aleksandriju povevši sa sobom deset hiljada naoružanih vojnika. 

Stigavši u Aleksandriju, car Maksimin odmah uhvati Minu i Ermogena. I čim gledalište bi 
spremljeno za suđenje, car naredi da se svi žitelji grada slegnu na gledalište, a sam zauze 
mesto  sudije.  I  kada  sveti  biše  dovedeni  preda  nj  na  sud.  i  to,  po  njegovom  naređenju, 
nagi, car mučitelj ugledavši ih viknu gromko: O, bogovi! šta ovo znači, da oni kojima od 
nas bi ukazana tolika čast, dobrovoljno je prezreše, a izabraše sebi život kukavan i bedan, i 
po izgledu postadoše kao neki komedijaši? ‐ Zatim on poče govoriti Ermogenu: Reci mi, 
nesretniče, radi čega ja poverih tebi vlast nad svom zemljom ovom i morem? Ne radi toga 
li, da bi ti ostao veran bogovima i nama, a Minu koji je pao u zabludu povratiš praotačkoj 
veri.  A  ti,  ne  samo  nisi  njega  odvratio  od  zablude  nego  si  i  sam  postao  njegov 
jednomišljenik. 

Dok  gordi  car  tako  besnijaše  i  disaše  pretnjom,  Blaš  Car  Nebeoki  milostivno  pogleda  s 
neba  na  sluge  Svoje,  jer  se  njima  iznenada  javiše  Anđeli,  ispunjujući  ih  neustrašivosti. 
pripremajući ih na stradanja, i nalažući im da se ne boje careva gnjeva, pošto će završno 
slavlje biti njihovo. Tada Ermogen odgovori caru govoreći: Care, ako hoćeš da me strpljivo 
saslušaš  zbog  čega  sam  ja  dobrovoljno  odbacio  ono  što  tebi  izgleda  vrhunac  blaga  i 
izabrao postati, naizgled, bezuman i ništ i sramotan i lišen časti, tojest postati hrišćanin i 
biti gotov ići za Hrista na oganj i mač i čeljusti zverinje, pa čak želeti smrt za Njega više 
negoli  život,  ja  ću  ti  otkriti;  samo  pažljivo  slušaj.  ‐  Car  mu  na  to  reče:  Ako  mi  budeš 
govorio istinu,  ja ću  te slušati. Samo  pazi,  nemoj  mi mesto  istine  govoriti  laž. ‐ Ermogen 
onda poče pričati caru ovako: 
10
Care, ja imađah plamenu želju da gonim Hrista i hrišćane, a da počitujem drevne bogove i 
da se pokoravam tvojoj volji. To je tebi dobro poznato, zato si me i poslao u ovaj grad: da 
laskama  ili  pretnjama  povratim  praotačkoj  veri  Minu  premudroga.  Zato  si  me  i  ioslao 
ovamo  sa  tako  velikom  vojnom  silom,  sa  kakvom  si  i  sam  sada  došao.  Evo,  svi  žitelji 
ovoga grada svedoci su mi pred tobom kakav bejah u početku kada laskama, pretnjama, 
zastrašivanjima  i  svima  drugim  sredstvima  truđah  se  da  Minu  odvratim  od  hrišćanske 
vere. Jer nerazumni ja ne znađah da sam naišao na čoveka neustrašivog i junačkog, svagda 
spremnog na odgovor i srca gotovog da radije trpi sve najstrašnije muke i najveće strahote 
nego da se odrekne Hrista. Kada ja videh da on ne pristaje pokloniti se bogovima, niti se 
boji  vlasti,  niti  se  straši  muka,  niti  prima  savete,  i  pritom  ruži  bogove,  a  sav  mu  narod 
odobrava i prima njegova umovanja o veri, ja ga počeh mučiti. Najpre naredih da mu sa 
stopala  nogu  njegovih  skinu  meso  sve  do  samih  kostiju,  zatim  da  mu  odrežu  jezik  i 
iskopaju  oči.  A  kada  on  iznemože  od  rana  i  bolova  i  već  jedva  disaše,  ja  naredih  da  ga 
vrgnu  u  tamnicu.  Istinu  da  kažem:  duša  me  je  bolela i  srce  mi  se  kidalo  za  njega  kao  za 
mog  sugrađanina,  što  pogibe  tako  premudar  i  krasnorečiv  čovek.  Narednog  jutra  ja 
naredih da iznesu telo njegovo, smatrajući da je on već umro. I odjednom ja vidim njega 
živa:  ide  k  meni  na  svojim  nogama,  gleda  očima  i  govori  jezikom.  Ugledavši  ga,  ja 
pomislih  da  je  to  priviđenje,  pa  zatvorih  oči  ne  želeći  da  vidim  ni  senku  onoga  koji  je 
neprijatelj  bogova.  No  potom  ustadoh  sa  svoga  mesta  i  počeh  sa  ostalima  pažljivo 
razgledati pojavivšeg se, pa, ne hoteći da verujem svojim očima, ja ga i rukama opipah, i 
uverih  se  da  je  to  stvarno  Mina.  I  tog  časa  ja  bih  pobeđen  istinom,  imajući  za  nelažnog 
svedoka svoju savest. Uostalom, care, evo sam Mina stoji pred tobom! Evo i narod koji je 
video  mučenja  njegova:  neka  ti  on  posvedoči;  ili  ti  sam  ispitaj  kako  hoćeš,  je  li  to  čudo 
stvarno.  No  reci  mi,  care,  tako  ti  bogova,  tvojih,  kada  bi  neko  video,  kao  što  ja  videh, 
Hrista gde iznenada isceljuje i oživljuje čoveka, i takvim čudom objavljuje silu Svoju, ne bi 
li on shvatio da je to ‐ Jedini Istiniti Bog, i da je On jedini i stvorio prvoga čoveka i obećao 
onima  koji  veruju  u  Njega  večno  carstvo  na  nebesima?  Kada  bi  sve  to  neko  ugledao  i 
poznao,  zar  bi  se  on  odrekao  takoga  Boga,  i  zar  ne  bi  uzaželeo  da  se  nazove  Njegovim 
prijateljem?  I  zar  bi  se  on  odrekao  takve  blagodatne  sile  kojom  može,  kao  i  sam  Bog: 
slepima  davati  vid,  hrome  isceljivati,  gore  premeštati,  mrtve  vaskrsavati;  jednom  rečju: 
svaki  stvoreni  predmet  premeštati  jednom  rečju  i  migom,  imajući  pritom  zalog  večnoga 
blaženstva i carstva nebeskog? Ko bi ostavio takoga Boga i prenebregao takvo blaženstvo, 
a  pretpostavio  bi  počitovati  vaše  bogove  i  biti  eparh  i  car?  Kakvog  bi  ti  mišljenja  bio  o 
takom  čoveku?  Ne  bi  li  on  za  tebe  bio  istinski  bezumnik  i  neznalica,  koji  pojma  nema  o 
tome  šta  je  dobro  i  korisno?  Stoga,  care,  i  ja,  odrekavši  se  vaših  zabluda,  vaših  basni,  i 
vaših odvratnih bogova, i svih privremenih sujetnih blaga, pristupih k Jedinom Istinskom 
Bogu, i volijeh da u vašim očima izgledam bezuman i bedan, što si ti već i rekao, nego da 
me  smatrate  za  premudrog  i  odabranog  među  vama.  Eto  dakle,  sada  si  već  sve  čuo  o 
nama.  Ako  pak  hoćeš  da  ispitaš  Hristovu  silu  na  delu,  onda  smesta  izmisli  neko 
najstrašnije mučenje za nas; a ako ga ti nisi u stanju izmisliti, dozvoli mi da ti ja priteknem 
u pomoć: da ti ukažem na najraznovrsnije vrste mučenja, i da te podsetim na njih, pošto 

11
kao  dugogodišnji  sudija  i  mučitelj  imam  ogromno  iskustvo  u  tome.  Predaj  nas  na 
pojedenje zverima, rini nas sa gore u provaliju, baci nas u more, zakopaj nas žive u zemlju, 
poseci mačem, sažeži ognjem, svakome delu tela našeg izmisli odgovarajuće mučenje, jer i 
ja, kada bejah zaslepljen neznabožjem, činjah sve to ovome svetom Mini, mome svetilniku, 
koji me izvede na svetlost istine. 

Dok  sveti  Ermogen  bez  ikakvog  straha  tako  govoraše  caru,  narod  se  divljaše  njegovoj 
neustrašivosti  i  junačkoj  reči,  i  svedočaše  da  se  pred  očima  sviju  zbi  to  čudo  sa  svetim 
Minom. 

A car, ne mogući se ni jednom rečju suprotstaviti onome što govoraše Ermogen i znajući 
da  bi,  ako  stupi  u  neko  poduže  objašnjavanje  s  Ermogenom,  bio  posramljen  i  bogovi 
porugani, naredi da Ermogenu smesta budu odsečene ruke do ramena i noge do kolena, 
pa bačene u oganj pred očima mučenika, da bi on sam gledao kako mu sagorevaju udovi 
tela  njegova.  Međutim  mučenik,  podigavši  malo  glavu  i  ugledavši  ruke  svoje  i  noge  u 
ognju, reče: Kako sam blažen što Bog prima sada kao žrtvu i prinos ruke moje koje nekada 
ja podizah na molitvu lažnim bogovima i noge moje kojima hodih putem zablude! 

Zatim  kopljem bi  proboden stomak svetom  mučeniku,  i sva mu  utroba  ispade,  a  ostatak 


jedva živog tela, po carevom naređenju, dželati baciše u reku. Što se pak tiče svetog Mine, 
car  se  bojao  da  se  pre  rečima,  da  ga  ovaj  neustrašivim  govorenjem  i  čudesima  ne  bi 
posramio,  i  ostatak  jednovernih  mu  ljudi  od  bogova  odvratio.  Stoga  on  bez  ikakvog 
isleđenja  naredi:  da  Minu  odvedu  u  mračnu  tamnicu,  i  tamo  obese  o  svezane  ruke,  a  za 
noge  mu  privežu  veoma  veliki  kamen.  To  car  učini  sa  ciljem,  da  nasilnom  smrću  umori 
Minu,  pošto  bi  se  dugim  višenjem  svi  zglobovi  tela  njegova  izglobili  od  ogromne  težine 
kamena. A sveti Mina, trpeći to, imađaše u ustima svojim reči psalma: Vidi ‐ govoraše on k 
Bogu  ‐  jade  moje  i  muku  moju  (Psal.  24.  18);  i  reči  svetog  apostola:  Stradanje  sadašnjega 
vremena  nisu  ništa  prema  slavi  koja  će  nam  se  javiti  (Rim.  8,  18),  ‐  Zatim,  kada  se  svi 
zglobovi mučenikova tela izmestiše iz svojih mesta i svo se telo isteže kao žica, i bolovi se 
strahovito pojačaše, on umuče. Međutim Bog koji čudesnu silu Svoju projavljuje u svetima 
Svojim,  ne  samo  ne  ostavi  stradalce  u  mukama  nego  učini  sa  njima  neiskazano  čudo: na 
Njegov Božanski mig, čim sveti Ermogen jedva živ bi bačen u reku, sveti Anđeli se odmah 
pojaviše,  iz  vode  ga  izvadiše  i  na  obalu  iznesoše,  odsečene  mu  ruke  i  noge  isceliše,  i 
vascelog ga načiniše zdravim i čitavim, te on beše nov čovek kao da se tog časa rodio. A 
kad  pade  noć  oni  ga  odvedoše  k  svetom  Mini  koji  u  tamnici  visijaše  jedva  živ;  tamo  i 
svetog Minu oslobodiše okova i isceliše; i stadoše obojicu tešiti nagradom koja ih očekuje 
na nebu, i objavljajući im kako su im venci već gotovi, i kako ih Podvigostrojitelj čeka, dok 
oni  junački  dovrše  svoj  podvig.  I  krepeći  ih  tako  na  predstojeće  im  stradanje,  Anđeli 
provedoše s mučenicima sve do samoga jutra. 

Kada  nastupi  dan,  car  veoma  rano  naredi  da  se  sav  narod  sabere  na  gledalištu.  Došavši 
zatim  i  sam,  on  sede  na  svoj  presto.  I  znajući  da  sav  grad  već  veruje  u  Hrista,  njega 

12
rastrzahu  dvostruke  misli;  i  on  govoraše  u  sebi:  ʺNije  dobro  ostaviti  građane  bez  kazne, 
niti  je  opet  korisno  kazniti  ih  sve  i  pogubitiʺ.  ‐  Stoga,  praveći  se  kao  da  ništa  ne  zna  o 
njihovoj veri u Hrista, on se obrati narodu ovakim rečima: 

Znam  da  svi  vi  i  žrtve  prinosite  i  klanjate  se  velikim  bogovima  našim,  a  carevima  sa 
strahom  pokazujete  dužnu  pokornost  u  svemu.  Ali  pošto  u  samom  početku  vi  ne 
ustadoste protiv ovih gadnih ljudi koji se drznuše širiti učenje Raspegoga i ne pobiste ih 
kamenjem do našeg dolaska k vama, vi time navukoste na sebe ne mali gnjev bogova . I ja, 
mada ne želim nikome od vas da zapadne u kakvu, od bogova dopuštenu, nevolju, ipak 
ne mogu da vas ostavim bez ikakve kazne. Stoga vršeći odmazdu što prognjeviste bogove, 
ja evo naređujem: od vašega grada oduzima se davnašnja čast, te odsada niko od vas ne 
može  postati  visoki  dostojanstvenik,  niti  dobiti  visoku  vlast.  A  znajte  i  to,  da  Raspeti  ne 
samo  nikoga  ne  izbavlja  od  napasti  već,  naprotiv,  one  koji  veruju  u  Njega  dovodi  u  sve 
moguće  nevolje  i  sramnu  smrt.  A  da  je  istina  sve  što  vam  govorim,  neka  vam  budu 
svedoci  dva  jučerašnja  vračara,  Ermogen  i  Mina,  koji  pre  mučenja  svog  obećaše 
vaskrsavati  mrtve,  no  po  zasluzi  svojoj  kažnjeni  mnome  teškim  mukama,  oni  ne  biše  u 
stanju ni sebi samima pomoći. Gde je onda sila onog varalice, Hrista? 

Dok  car  tako  bulažnjaše  i  huljaše  ime  Hristovo,  sav  narod  negodovaše  i  roptaše  među 
sobom,  kujući  nešto  novo  protivu  cara.  No  tek  što  birovi  narediše  narodu  da  ućuti  i  car 
htede da ponovo .govori narodu, iznenada se pojaviše sveti Mina i Ermogen idući k caru. 
Svi  sa  divljenjem  okrenuše  oči  svoje  na  njih,  i  kao  jednim  jezikom  i  jednim  ustima 
uskliknuše: ʺVaistinu je samo jedan Bog ‐ Bog hrišćanski!ʺ 

Ugledavši  ih,  car  bi  poražen  i  strahovito  zaprepašćen.  U  tom  času  jedan  isred  prisutnog 
naroda,  po  imenu  Evgraf,  čovek  veliki  znalac  jelinskih  nauka,  i  usto  jedan  od  pisara  u 
vreme  kada  sveti  Mina  beše  sudija  i  upravljaše  gradom,  ‐  taj  Evgraf,  videvši  svete 
mučenike  žive  i  zdrave,  ispuni  se  božanske  revnosti  i,  prekrstivši  se,  neustrašivo  izađe 
nasred  gledališta,  stade  pred  cara  i  reče:  Care,  i  ja  sam  hrišćanin!  i  ja  ne  priznajem  tvoja 
naređenja!  Evo  me  pred  tobom  ne  štedeći  telo  svoje  Hrista  radi.  Ne  nadaj  se  da  ćeš  me 
pretnjama ili laskama pobediti! I ne samo mene, nego ni jednoga od nas hrišćana ti nisi u 
stanju pobediti: jer živeti s vama, za nas je smrt; a umreti za Hrista, za nas je život. Ti si 
došao  u  naš  grad  kao  lav,  želeći  da  progutaš  stado  Hristovo  i  da  uništiš  svetu  veru 
idolopoklonstvom. Ali, mi preziremo tvoju jarost, i gotovi smo na smrt za veru, a tebi se 
smejemo kao lukavoj lisici. 

Čuvši to, car se zapali jarošću, pa skočivši s prestola polete na hrišćane; pritom istrže mač 
iz ruku jednoga od prisutnih vojnika i svojom rukom poseče svetoga Evgrafa, i u strašnom 
besu  iseče  ga  na  komade.  A  sveti  Evgraf,  sečen,  dokle  god  mogaše,  koraše  mučitelja  za 
bezbožnost, a blagodaraše Boga što pre drugih ide k Njemu i što umire ne od jedne rane 
već od mnogih rana, koje ga ispunjuju nadom na mnoge vence od Boga. Tako on, posečen 
usred gledališta, predade stradalničku dušu svoju u ruke Božije. 

13
Posle  toga  car  ponovo  sede  na  svoj  presto,  i  obraćajući  se  svetim  mučenicima  Mini  i 
Ermogenu reče: Kunem se silom bogova mojih da nikada ne videh takve čarobnjake kao 
ove!  I  nije  čudo  što  ih  prost  narod  sluša,  jer  oni,  obmanjujući  neznalice  svojim  veštim 
vradžbiJnama, odvraćaju ih od bogova i pridobijaju ih da umiru za Raspetoga. Zato ću ja, 
bednici, ovoga časa pokazati da li ste vi samo privićenja koja oči pomračuju ili ste stvarno 
obnovljena tela. 

Na to svetitelji odgovoriše: Pošto je um tvoj bezuman, duša oslepljena i srce odrvenjeno, 
tebi  zbog  toga  i  stvarni  predmet  izgleda  priviđenje.  Jer,  nisi  li  ti  očigledno  slep  kada  ne 
veruješ nečemu što jače sija od samoga sunca? Ako sumnjaš, onda najbrižljivije ispitaj sam 
jesmo li ovo stvarno mi. A ako nam u jarosti pretiš, onda nas ponovo proveri mukama i 
ranama;  i  poznaj  da  smo  mi  telo  a  ne  priviđenje.  Hoćeš  li  pak  da  nas  privučeš  k  sebi 
obećavanjem  privremenih  blaga,  onda  znaj  da,  ako  bi  nam  poklonio  i  samu  carevinu 
svoju,  koja  se  u  vas  smatra  kao  najveća  dragocenost,  ni  time  nas  nećeš  sablazniti.  Znaj, 
ničim nas nećeš pridobiti, zato je najbolje: izreci konačnu presudu protiv nas. 

Car, videći da su to ne priviđenja već živi ljudi, jer ih mnogi opipaše rukama i uveriše se 
da su im tela čitava i bez rana, naredi da im mačem odseku glave. Sam pak ustavši ode u 
svoje  palate  stideći  se  što  ničim  ne  mogade  pobediti  Hristove  vojnike.  Kada  svete 
mučenike  voćahu  na  gubilište,  za  njima  iđaše  sav  narod.  Na  gubilištu  oni,  podigavši  oči 
svoje k nebu, dugo stajahu moleći se Bogu da svetim crkvama i svemu hrišćanstvu podari 
mir  i  tišinu,  i  da  se  niko,  koji  ište  pomoći  od  njih,  ne  vrati  prazan.  Zatim  zagrlivši  jedan 
drugoga  i  oprostivši  se,  oni  prikloniše  pod  mač  česne  glave  svoje  i  biše  posečeni  od 
vojnika. 

No pošto veliki Mina, još za života, moli cara da telo njegovo bude pogrebeno u Vizantiji, ‐ 
to isto on naloži i vernima koji behu prisutni njegovom posečenju ‐, car Maksimin naredi 
da  se  načini  gvozdeni  kovčeg,  u  njega  polože  tela  svetih  mučenika,  pa  bace  u  more,  da 
hrišćani  ne  bi  imali  mogućnosti  odavati  im  poštovanje.  Sam  pak,  videći  narodnu 
uzrujanost i veliko negodovanje protiv njega, hitno napusti grad i krenu u Vizantiju, bojeći 
se da narod ne digne bunu protiv njega. 

Međutim gvozdeni kovčeg sa moštima svetih mučenika ne potonu u moru nego nošen po 
vodi  silom  Božijom  prestiže  cara  i  brzo  doplovi  do  Vizantije,  leteći  kao  ptica.  Episkopu 
pak Vizantijskom bi noću neko božansko viđenje koje mu naredi da smesta ide na morsku 
obalu i česno uzme kovčeg sa svetim moštima. Episkop te iste noći sazva klir svoj i !neke 
ugledne  ljude  iz  sredine  verujućih  građana,  i  iziđe  s  njima  k  moru;  i  svi  oni  ugledaše 
svetlost gde kao stub silazi s neba na more i utvrđuje se na nekom čamcu; u čamcu tom 
seđahu dva lučezarna čoveka i plovljahu k obali, na kojoj stajaše episkop sa klirom. Kada 
se  približiše  obali,  oni  što  stajahu  na  obali  ugledaše  da  to  plovi  ne  čamac  već  kovčeg, 
vučen po vodi od dva lučezarna anđela, koji postadoše nevidljivi čim iznesoše kovčeg na 
obalu. Episkop i oni koji bejahu s njim primiše kovčeg s radošću, i videvši da je gvozden 

14
oni se veoma udiviše kako tako teško gvožđe ne potonu na pučini morskoj nego kao lako 
drvo  plovljaše  po  vodi.  I  pošto  celivaše  česne  mošti  svetih  mučenika,  oni  ih  privremeno 
sahraniše na tajnom mestu. 

Međutim  cara  Maksimina,  na  putu  iz  Aleksandrije  u  Vizantiju,  postiže  kazna  Božija:  on, 
koji  odavno  beše  duševno  slep,  bi  lišen  i  telesnih  očiju.  Pritom  on  sam  ispriča  svojima  i 
prijateljima,  da  su  ga  neke  nevidljive  ruke  tukle.  I  nekoliko  dana  posle  toga  on  bednik 
umre.  Tada  episkop  sa  velikom  češću  sahrani  mošti  svetih  mučenika  pored  gradskog 
bedema, da oni budu kao stražari gradu, čuvari onima što po moru plove, i lekari onima 
što od bolesti pate, u slavu velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, sada i uvek i kroza 
sve vekove. Amin.[8] 

  

  

SPOMEN SVETOG MUČENIKA 

GEMELA MNOGOSTRADALNOG 

  

SVETI  Gemel  beše  rodom  iz  Paflagonije.[9]  Čuvši  da  se  car  Julijan  Odstupnik  nalazi  u 
galatijskom gradu Ankiri[10] on se uputi tamo, stupi pred cara i neustrašivo ga izobliči za 
Bogoodstupništvo i gonjenje svete hrišćanske vere. Cara spopade silan gnjev i on naredite 
mučenika  opasaše  železnim  pojasom,  tako  strahovito  usijanim,  da  iz  njega  prštahu 
varnice, a iz tela mučenikova liptaše silna krv. I što jače stezahu pojas, krv sve više liptaše. 
Zatim Bogoodstupnik naredi da ga mučenik u takom vidu prati na putu u grad Edes.[11] 
Tamo svetog mučenika prostreše po zemlji, pa mu drvene kolce i usijane gvozdene šipke 
zabijahu  po  telu,  pa  ga  onda  obesiše  i  meso  mu  sa  tela  kidaše.  No  sve  te  muke  junak 
Hristov  junački  podnošaše  i  rugaše  se  bezbožnom  Bogoodstupniku.  Zatim  hrabrog 
stradalca  položiše  na  usijani  tiganj,  u  kome  je  ključao  zejtin  pomešan  sa  smolom  i 
sumporom,  pa  ga  u  isto  vreme  odozgo  tukoše  gvozdenim  štapovima,  načičkanim 
kukicama.  No  sveti  stradalnik,  čuvan  blagodaću  Božjom,  ostade  nepovređen.  To 
zaprepasti  bezbožnog  cara,  i  on  naredi  te  mučeniku  gvozdene  klince  ukucaše  u  glavu. 
Onda  obesiše  svetog  mučenika  i  oderaše  mu  kao  ovci  svu  kožu  od  nogu  do  glave. 
Naposletku  Bogoodstupni  car  naredi  te  sveti  stradalac  bi  raspet  na  krstu.  Kada  beše  u 
mukama  na  krstu,  ču  se  glas  s  neba:  ʺBlažen  si,  Gemele,  jer  si  se  mnogo  potrudio!ʺ  ‐  I 
moleći  se,  blaženi  predade  duh  svoj  u  ruke  Božije,  361.  godine.  Česno  pak  telo  njegovo 
neki hrišćani tajno skinuše sa krsta i sahraniše na naročitom mestu. 

  

  

15
ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG 

TOME DIFURKINA[12] 

  

PREPODOBNI Toma rodio se u Vitiniji.[13] Roditelji mu behu prosti, ali imućni. No Toma 
još  izmalena  izbegavaše  žitejske  stvari  i  pokazivaše  naklonost  ka  monaštvu.  Oduševljen 
primernim životom nekoga inoka koji se podvizavao u jednom od okolnih manastira, on 
se dušom priveza za svetu obitelj; i od tog monaha se učaše i monaškom životu i knjizi; i 
izuči  za  kratko  vreme  psaltir,  Apostol  i  svu  crkvenu  službu.  Tako  Toma  provede  svoje 
detinjstvo u miru i pobožnosti, i dobro seme bi posejano u njegovoj duši i ukoreni se, da bi 
mogao i dalje napredovati. A kada bogobojažljivi dečak postade punoletan, on se obuče u 
angelski monaški čin. Kao monah on odlučno i čvrsto krenu u podvig duhovne borbe sa 
vragom spasenja, ne obzirući se natrag. Junački prolazeći isposničke podvige, on pomoću 
vrlina ukrasi dušu svoju takom duhovnom lepotom ‐ τό νοητό ν κάλλος ‐, da izgledaše 
kao ikona Božja, koja pobuđuje na podražavanje one koji je gledaju. 

U to vreme jedan od vizantijskih velmoža, po imenu Galolikt, sagradi manastir pored reke 
Sagarise, i moli nadležnog episkopa da u novopodignutom manastiru postavi za igumana 
nekog  od  odabranih  monaha  koji  se  nalaze  po  manastirima  njegove  eparhije.  Episkop 
izabra  i  postavi  za  igumana  u  novom  manastiru  prepodobnog  Tomu,  kao  iskusnog 
monaha, čuvenog po podvižničkom isposničkom životu. 

Kao  iguman,  božanstveni  Toma  upravljaše  mudro  manastirom  dosta  godina.  Pritom  on 
neprestano  pojačavaše  svoje  podvige,  i  postade  obitalište  svake  vrline.  I  ukoliko  on  više 
velikim  smirenjem  skrivaše  svoje  vrline,  utoliko  ga  više  svi  slavljahu  zbog  svetog  života 
njegovog. I dolažahu mnogi k njemu u manastir, i remećahu njegovo molitveno tihovanje. 
Tada on među monasima svoje obitelji izabra jednoga, punog svake vrline, i postavi ga za 
igumana.  Sam  pak,  izmolivši  od  bratije  molitve,  on  se  udalji  i  nastani  u  pustinji,  u 
podnožju  jedne  gore,  na  mestu  zgodnom  za  usamljeničko  molitveno  tihovanje.  I 
podvizavaše  se  strogo  i  neumorno.  Bratija  pak  u  manastiru  osećahu  se  bez  blaženoga 
Tome  kao  ovce  bez  pastira.  Zato  se  dadoše  u  traganje  za  njim;  obiđoše  mnoge  gore  i 
pustinje; i najzad ga pronađoše u podnožju gore bez krova nad glavom, bez pokrivača, bez 
hrane,  i  bez  ikakvih  drugih  potrebnih  stvari,  zlopateći  se  tako  i  zimi  na  mrazu  i  leti  na 
žegi. I bratija moljahu i preklinjahu prepodobnoga da se vrati u manastir; i govorahu mu: 
Zašto,  oče,  moriš  sebe  tako  surovim  življenjem?  Pomisli  na  nemoć  tela  našeg  koje  je 
sazdano od zemlje i svojstveno mu je da brzo propada od vremenskih nepogoda i drugih 
tegoba.  ‐  No  prepodobni  ostade  neumoljiv;  jedino  im  dopusti  da  mu  načine  malu  keliju. 
Kada  kelija  bi  gotova,  prepodobni  uđe  u  nju;  i  preklonivši  kolena  na  molitvu  reče: 
ʺGospode,  neka  bude  ugodno  Tebi  ovo:  bratiju  koji  su  došli  k  meni  nedostojnom  vrati 
natragʺ. 

16
Bratija, ostavivši svog duhovnog voću u osami pustinjskoj, vratiše se u manastir. No posle 
toga,  kao  na  neki  naročiti  poziv,  k  svetom  podvižniku  počeše  sa  raznih  strana  dolaziti 
pobožni  mirjani,  moleći  ga  da  ih  postrigava  u  monahe  i  rukovodi  u  monaškom  životu. 
Prepodobni Toma ih primaše; i među prvima behu dva vrlo pobožna mirjanina, kojima pri 
monašenju  dade  imena  prvih  učenika  Hristovih  Petar  i  Jovan.  Sa  njima  on  danoćno 
uznošaše Gospodu neodstupne molitve. 

Međutim otac zla đavo ne mogaše više gledati od jeda kako sveti ugodnik Božji uništava 
sve  njegove  zamke  i  pakosne  planove.  Stoga  on  navede  na  prepodobnoga,  najpre,  toliko 
komaraca,  da  on  prosto  nije  mogao  dahnuti  od  njih;  oni  su  ga  neprestano  napadali  i 
ujedali: i kad je govorio, i kad bi prilegao da se odmori, i kad bi ustao na molitvu oni su 
mu u usta ulegali i čak u grlo upadali. I ono malo oskudne hrane što se nalažaše.u keliji, 
beše puno komaraca; i sva kelija, uopšte, beše prepuna komaraca. Tri pune godine trpljaše 
prepodobni  ovu  napast;  i  za  sve  to  vreme  on  ne  uzdahnu,  nego,  naprotiv,  blagodareći 
Gospoda,  on  moljaše  sebi  oproštaj  grehova.  A  kada  zatim,  po  volji  Božjoj,  komarci 
nestadoše, pojaviše se neke ogromne muve koje ujedahu prepodobnoga, i kao oštre strele 
probadahu njegovo, od velikog pošćenja, sasušeno telo, i strahovito dosađivahu svetitelju. 
No  kada  i  ta  napast  minu,  onda  naiđoše  mravi  koji  dugo  vreme  neprestano  napadahu 
bogougodnog podvižnika, zavlačeći mu se čak u oči i u nos. 

Međutim đavo, videći da svetitelj sve ove napasti i muke čitavih devet godina podnosi s 
nepokolebljivim trpljenjem, kao da traju jedan dan, napade na njega sa još većim besom. I 
pošto  je  znao  da  je  čoveku  kao  bogolikom  stvorenju  Božjem,  urođena  odvratnost  prema 
zmiji,  kao  oruđu  prvoga  greha,  prepredeni  kušač,  da  bi  poremetio  duševni  mir 
prepodobnome i njegovim sapodvižnicima, i da bi ih ogorčio i ozlojedio, navede na njega 
neizbrojno mnoštvo zmija. Ovo mnogima može izgledati neverovatno, ali to je bila sušta 
stvarnost  a  ne  neki  privid.  Zmije  su  stvarno  sa  svih  strana  puzile  oko  prepodobnoga;  i 
izvan  kelije  i  u  keliji  prepodobnoga  ne  beše  mesta  gde  se  one  nisu  pojavljivale  i  puzile  i 
opkoljavale  prepodobnoga;  gde  god  bi  stao,  oko  nogu  njegovih  su  se  odmah  vrzmale 
zmije;  kad  god  bi  prilegao  da  odahne  od  trudova  svojih,  zmije  su  odmah  gmizale  oko 
njega  po  postelji;  ako  bi  uzeo  neki  sud,  u  njemu  se  tog  časa  pojavljivala  zmija.  I  to  se 
dešavalo ne jedanput ili dvaput u toku dana, već neprestano svakog časa. I to ne samo u 
toku  jedne  godine  ili  dve,  već  u  toku  čitavih  jedanaest  godina.  I  za  sve  to  vreme 
prepodobni ne klonu duhom, ne uzropta, ne pohuli, ne požali se, već stalno blagodaraše 
Boga i hrabro ratovaše s đavolom koji je vojevao protiv njega. I čuvan promislom Božjim, 
prepodobni ostade nepovređen od tolikih zmija i u toku tolikih godina. 

Jednom  blaženi  otac  služaše  Božanstvenu  liturgiju;  služba  se  bližila  kraju;  utom  se 
odnekud pojavi ogromna zmija koja sobom opasa svu crkvu; malo. pak pre toga inok koji 
je prisluživao prepodobnome beše izašao iz crkve po teplotu; zmija se zatim savi u klupče 
pred samim vratima crkve, i tako prepreči put prislužniku inoku; prepodobni pak, čudeći 
se što nema inoka sa  teplotom,  okrenu  se i ugleda čudovište na  pragu crkve, a iza  njega 

17
prestravljenog inoka sa teplotom; ispunivši se Duha Svetoga i vere, prepodobni reče bratu: 
ʺUlazi,  i  ne  boj  se!ʺ  ‐  Onda  se  okrenu  i  spokojno  produži  služiti  svetu  liturgiju;  a  inok, 
ohrabren naređenjem duhovnog oca, kao okriljen preskoči zmiju i uđe k blaženom ocu. Po 
završetku  Božje  liturgije,  blaženi  otac  ne  skide  sa  sebe  svešteno  odjejanje  nego  onako 
obučen ode do praga crkvenih vrata gde ležaše čudovište, i reče: Zmijo, ako tvoj dolazak 
ovde, po promislu Božjem, označava tvoj kraj i pogibiju, onda hajde za mnom!ʺ ‐ Zmija se 
odmah zubima svojim uhvati za kraj od sveštenog odjejanja svetiteljevog i pođe za njim; i 
kad se prepodobni udalji od crkve  za jedan  let odapete  strele, on zađe u  šumu gde beše 
duboka  provalija,  zaustavi  se  i  stade  se  moliti;  k  ostalim  molitvama  on  dodade  i  ovu: 
ʺGospode  Bože,  onima  koji  veruju  u  Tebe  Ti  si  dao  vlast  da  staju  na  zmije  i  na  skorpije; 
blagovoli, Gospode, da i ja najmanji stanem na zmiju ovu i strovalim je u provaliju ovu!ʺ ‐ 
Čim prepodobni izgovori ovu molitvu, zmija se tog trenutka podiže s mesta i sunovrati u 
provaliju, a za njom se osuše i sunovratiše i oba brega te provalije i zaravniše tu kotlinu. 
Zablagodarivši  Bogu,  starac  se  vrati  u  svoju  keliju.  I  tada  se  desi  novo  neobično  čudo; 
zmije koje su se gnezdile i kotile ispod kelije prepodobnoga i toliko godina mu dosađivale, 
kada  ugledaše  svetiteljevo  Božanskom  svetlošću  proslavljeno  lice  ‐  δεδοξασμένον  ύπο 
Θείου θωχός το προστωον του άγιου ‐, ne mogoše to podneti, već kao spasavajući se od 
požara, tog časa sve zajedno pobegoše, i kada dođoše do mesta gde pogibe ona čudovišna 
zmija, tamo, po volji Božjoj, sve one pocrkaše, bezbroj mnogo njih, i ptice mnoge napadoše 
na njih i sve ih pojedoše. 

Od toga vremena sveti otac Toma, oslobodivši se od iskušenja i napasti, dobi od Boga dar 
isceljivanja i proricanja. Zbog toga se on odade još strožijem podvizavanju. A pošto mnogi 
dolažahu k njemu radi pouka i narušavahu mu molitveno tihovanje, on se poče povlačiti u 
najzabačenija  planinska  mesta  svoje  pustinje;  u  manastiru  pak,  po  njegovom  blagoslovu, 
rukovođahu  i  bratiju  i  dolaznike,  njegova  dva  najprisnija  učenika:  Jovan  rukovođaše 
molitvenim pravilom i crkvenim bogosluženjima, a Petar nazidavaše blagodatnim darom 
prozorljivosti  koji  dobi  od  Gospoda.  No  iz  vascelog  uređenja  tog  zračila  je  duhovna  sila 
duhovnoga oca Tome, čija je ljubav sve okriljavala i upućivala na put spasenja. 

Koliki beše u svetoga Tome dar prozorljivosti i proricanja pokazuje i ovaj primer koji ćemo 
navesti.  Vizantijski  car  Lav  Mudri,  sin  cara  Vasilija  Makedonca[14]  imajući  u  srcu  svom 
neku nedoumicu, on je izloži u pismu, zapečati pismo carskim pečatom, pa po naročitom 
izaslaniku  posla  pismo  ovom  svetom  starcu  Tomi,  moleći  ga  da  mu  odgovori  i  reši  tu 
nedoumicu.  A  kada  se  carev  izaslanik  sa  zapečaćenim  pismom  približi  k  pragu  starčeve 
kelije,  sveti  starac  izađe  pred  njega,  srete  ga,  predade  mu  svoje  zapečaćeno  pismo  i  reče 
mu:  ʺBrate,  uzmi  ovo  zapečaćeno  pismo  i  vrati  se  k  onome  koji  te  je  poslaoʺ.  ‐  Čuvši  to, 
izaslanik  se  zaprepasti,  i  u  nedoumici  upita  starca:  ʺOče,  šta  ću  reći  onome  koji  me  je 
poslao kao odgovor na pismeno pitanje koje se nalazi u pismu, kada ti ni u ruke nisi uzeo 
njegovo pismo?ʺ ‐ Prepodobni otac mu na to odgovori: ʺDosta ti je to, čedo, dosta! Božja je 
to briga i promišljanjeʺ. ‐ Tada izaslanik, primivši pismo od svetoga Tome, vrati se k caru i 

18
ispriča mu sve. Car se tome veoma udivi. A kada pročita starčev odgovor i nađe u njemu 
rešenje  svoje  nedoumice,  car  izrazi  svoju  neodoljivu  želju  da  ide  i  lično  vidi 
prepodobnoga.  Ali  prepodobni  Toma,  uistini  sav  iznad  ovoga  sveta  i  stvarno 
smirenouman,  promeni  mesto  svoga  boravka  i  ne  dopusti  da  ga  car  vidi.  O  tome  se  tek 
kasnije saznalo, i to od jednog učenika njegovog. 

Oblagodaćeni  Toma,  dakle,  povuče  se  iz  uređenog  manastira  u  nepristupačno  i 


neprohodno  mesto,  i  boravljaše  tamo  najusamljeničkije,  kao  ptica,  provodeći  vreme  u 
molitvenom tihovanju nepomutivom. A kada bi prozorljivim duhom svojim ugledao da se 
duša  nekoga  brata  u  manastiru  nalazi  u  opasnosti,  on  se  spuštao  u  manastir,  posećivao 
dotičnoga brata, i ostale, poučio ih, pa se opet vraćao u svoje nepristupačno mesto, kao na 
odmor  i  osveženje.  Pošto  požive  mnogo  godina  i  dostiže  vrlo  duboku  starost,  blaženi 
Toma  malo  zanemoća,  i  tako  predade  svetu  dušu  svoju  u  ruke  živome  Bogu  i 
Gospodu.[15] 

  

  

SPOMEN SVETOG I PRAVEDNOG 

JOVANA, DESPOTA SRPSKOG,  

i matere njegove SVETE ANGELINE 

  

SVETA  Mati  Angelina,  despotica  Srpska  i  ktitorka  manastira  Krušedola  u  Sremu,  bila  je 
supruga Svetog Stefana Slepog, despota Srpskog, i majka Svetog Maksima Arhiepiskopa i 
ovog  Svetog  Jovana,  poslednjeg  despota  Srpskog  iz  porodice  Brankovića.  Njen  sveti 
spomen  slavi  se  posebno  30.  jula  i  tamo  se  može  videti  njeno  opširno  Žitije,[16]  a  ovde 
ćemo izneti samo život svetog sina njenog Jovana Despota. 

Sveti Jovan beše drugi sin Svetog Stefana Brankovića i Svete Angeline. Rodio se dok mu 
roditelji  življahu  još  u  Albaniji,  a  odrastao  je  u  Beogradu,  mestu  u  oblasti  Furlaniji  (šire 
područje Tršćanskog zaliva u Italiji), gde su mu se potom roditelji preselili i živeli. Tu je u 
domu oca svoga i matere stekao dobro hrišćansko vaspitanje i lepo svetovno obrazovanje. 
Njegovom vaspitanju i obrazovanju dosta su doprineli i monasi, kojih je uvek bilo u domu 
svetih  mu  roditelja.  Zahvaljujući  svojim  svetim  roditeljima  i  ovim  pravoslavnim 
monasima,  mladi  Jovan  je  sebe  izgradio  na  čvrstim  temeljima  pravoslavne  vere  i  svetog 
bogougodnog  života,  tako  da,  iako  je  živeo  među  inoplemenima  i  jereticima  u  Italiji  i 
Mađarskoj i među grešnicima u svetu, ipak je sebe sačuvao čista u oboma, to jest u pravoj 
veri i vrlini. 

19
Posle smrti Jovanovog oca Sv. Stefana , nekoliko godina kasnije, to jest godine 1486, majka 
Jovanova  Sv.  Angelina,  sa  Jovanom  i  bratom  mu  Maksimom,  pređu  iz  Furlanije  preko 
Beča u Budim, uzevši pritom sa sobom i mošti Sv. Stefana Slepog. U Budimu ih lepo primi 
mađarski kralj Matija i podari im gradove Kupinovo i Slankamen u Sremu. Tom prilikom, 
kralj podari i titulu despota starijem Đorđu, koji se potom uskoro zamonaši pod imenom 
Maksim,  tako  da  titulu  i  mesto  despota  Srpskog  u  Sremu  preuzme  tada  Sveti  Jovan. 
Njihova prestonica i boravište bio je najpre grad Kupinik na reci Savi u Sremu, gde su u 
crkvi Sv. Apostola Luke bile smeštene mošti njihovog oca Svetog Stefana. Zbog čestih pak 
napada  Turaka  preko  Save,  despot  Jovan  premesti  zatim  svoju  prestonicu  u  grad 
Berkasovo, blizu manastira Pribine Glave.[17] 

Kao despot Srpski u Sremu, pravedni Jovan je vodio, s jedne strane, vitešku borbu protiv 
inovernih  Turaka,  koji  su  s  juga  napadali,  a  s  druge  strane  borio  se  protiv  pokušaja 
rimokatolika  da  njegov  pravoslavni  narod  pounijate.  Nalazeći  se  pod  vlašću  mađarskog 
kralja,  Jovan  je  njemu  pomagao  svojom  vojskom  u  borbama  protiv  Turaka,  i  u  tome 
pokazivao  daleko  veće  uspehe  nego  Mađari  i  Mlečići,  koji  su  tih  godina  ratovali  sa 
Turcima.[18] Blagoverni despot Srpski Jovan želeo je da oslobodi i sve srpske porobljene 
krajeve na jugu, ali je to prevazilazilo njegove snage. Jovan se molio Bogu da Bog zaštiti 
njegov Srpski narod i da mu pomogne da sačuva svoju veru i dušu. Zato je on pomagao 
mnoge  pravoslavne  manastire,  moleći  monahe  da  se  u  njima  mole  za  spasenje  Srpskog 
naroda  i  za  spasenje  njegovo  i  njegove  porodice.[19]  Sa  svojom  majkom  Angelinom  i  sa 
bratom  Maksimom,  a  i  sam  sa  svoje  strane,  Jovan  je  pomagao  velikim  prilozima  i 
Svetogorske  manastire  Svetog  Pavla,  Hilandar  i  Esfigmen,  a  takođe  i  manastir  Krupu  u 
Dalmaciji, kao i mnoge manastire u Sremu, Bačkoj i Banatu. Po narodnom predanju on je 
sa svojim bratom Maksimom podigao ili obnovio manastire Pribinu Glavu, Mesić, Fenek, 
Divše, Beočin, Šišatovac i druge. 

Ali, mladi i pravedni despot Srpski Jovan nije dugo živeo na zemlji. Leta života njegovog 
bila  su  malobrojna,  ali  su  zato  bila  ispunjena  mnogim  dobrim  delima  m  bogougodnim 
podvizima.  On  se  mirno  upokojio  u  Gospodu  10.  decembra  1502.  godine  u  svojoj 
prestonici Berkasovu[20] i česno je pogreben u crkvi Svetog Luke u Kuššovu pokraj svoga 
svetoga oca. Posle tri godine, telo njegovo bilo je objavljeno kao celo i sveto, i od tada ga je 
pravoelavni narod počeo poštovati kao svetitelja Božjeg.[21] Sveta mati njegova Angelina i 
brat  mu  Maksim,  prilikom  svog  odlaska  u  Vlašku  (godine  1505)  kod  vlaškog  vojvode 
Jovana  Radula  IV,  uzeli  su  sa  sobom  i  mošti  Sv.  Stefana  Slepog  i  ovoga  Svetog  despota 
Jovana,  ali  su  ih  pri  povratku  iz  Vlaške  (godine  1509)  opet  vratili  u  Kupinovo.  Kada  su 
zatim  oni  podigli  svoju  zadužbinu  manastir  Krušedol  pod  Fruškom  Gorom,  telo  Sv. 
Jovana sa telom njegovog svetog oca bude preneto i položeno u manastir Krušedol. Tamo 
se  ono  pokazalo  čudotvornim,  jer  je  mnoge  isceljivala  blagodatna  sila  njegova,  među 
kojima  isceli  i  jednog  Agarjanina,  kome  se  ʺživi  bes  u  utrobi  valjašeʺ,  kako  kažu  stari 

20
zapisi.  Takođe  je  i  jedan  mladić,  koji  je  osam  godina  ležao  bolestan,  dobio  čudesno 
isceljenje od moštiju Svetoga Jovana. 

Telo  Svetog  Jovana  ostalo  je  u  manastiru  Krušedolu  sve  do  1716.  godine,  kada  su  Turci 
zapalili  manastir  i  u  njemu  svete  mošti  svetih  Brankovića.  Posle  spaljivanja  manastira, 
ipak  su  pronađeni  delovi  svetih  moštiju,  među  kojima  i  deo  stopala  Svetoga  Jovana 
Despota. Ove preostale svete mošti čuvaju se i danas u manastiru Krušedolu. 

  

  

SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA  

TEOTEKNA 

  

POSTRADAO za Gospoda Hrista mačem posečen. 

  

  

SPOMEN SVETOG MUČENIKA 

MARJANA 

  

POSTRADAO za Gospoda kamenjem zatrpan. 

  

  

SPOMEN SVETOG MUČENIKA 

EVGENIJA 

  

OVAJ sveti mučenik postradao za Gospoda Hrista drvljem premlaćen. 

  

  

21
  

  

NAPOMENE: 

1. Od 305‐312. godine. 

2. Maksimin Daka ‐ car Istočne polovine Rimske carevine od 305. do 313. godine. 

3. Konstantin Veliki bio car Galije od 306. do 312. godine, kada mu se, posle pobede 
nad Maksencijem, pokori Italija i druge zemlje. 

4. Jelenima su se, do Hrista, nazivali Grci; a u Svetom Pismu tim se imenom nazivaju 
neznabošci  uopšte,  kako  Grci  tako  i  drugi  narodi,  jer  su  mnogi  od  njih  govorili 
grčki. 

5. Tojest ‐ u veru Hristovu. 

6. Sravni: Psal. 118, 105. 

7. U  to  vreme,  usled  gonjenja,  episkopi  Crkve  nisu  uvek  ostajali  među  svojom 
pastvom,  nego  su  ponekad,  radi  dobra  same  pastve,  da  pastva  ne  bi  ostala  bez 
njihovog duhovnog rukovodstva, sklanjali se i skrivali po  pustinjama i zabačenim 
mestima,  i  samo  se  ponekad  pojavljivali  da  pastvu  pouče  i  ukrepe.  Ali  kada  bi 
nastala potreba da ličnim primerom osokole pastvu na podvig stradanja za Hrista, 
tada su oni sami izlazili na podvig mučeništva i primali na sebe raznovrsne muke 
radi Hrista. 

8. Ovi  sveti  mučenici  postradaše  oko  313.  godine.  ‐  Obretenje  moštiju  svetoga  Mine 
praznuje  se  17.  februara.  Sveti  Mina  zbog  svoje  krasnorečivosti  poznat  je  još  pod 
imenom  Kalikelada  (=  Krasnorečivac).  ‐  u  devetom  veku  sveti  Josif  Pesmopisac 
napisao  je  kanon  u  čast  ovih  svetih  mučenika,  u  kome  se  naročito  govori  o 
isceljenjima od njihovih svetih moštiju. 

9. Paflagonija ‐ drevna oblast Male Azije, na južnoj obali Crnoga mora. 

10. Ankira ‐ glavni grad Maloazijske oblasti Galatije; današnja Angora. 

11. Edes ‐ grad Kilikije, jugoistočne oblasti Male Azije. 

12. Difurkin je nadimak, dat prepodobnom Tomi. 

13. Vitinija  ‐  severozapadna  oblast  Male  Azije,  pored  obala  Crnoga  mora,  Bosfora  i 
Carigradskog moreuza. 

14. Lav VI Mudri ‐ carovao od 886. do 911. godine. 

22
15. Prepodobni Toma upokojio se u devetom veku. 

16. Žitija Sv. Stefana Slepog i Sv. Maksima videti pod 9. oktobrom i 18. januarom, kada 
se oni slave. 

17. Ovaj  grad  srpski  porušila  je  kasnije  Marija  Terezija  i  naredila  da  se  od  njegovog 
materijala  sagrade  neke  rimokatoličke  crkve  u  Sremu.  U  blizini  ovog  nekadašnjeg 
grada i danas postoji brdo zvano Despotovac, po despotu Jovanu. 

18. To je bilo 1501‐2. godine. Tom prilikom je despot Jovan sa svojom srpskom vojskom 
prešao Savu i opseo grad Smederevo. Zatim je prodirao dalje uz Moravu, Kolubaru 
i Drinu, pa je prešao i u Bosnu. Potukavši slavno Turke kod Zvornika, vratio se u 
Srem sa velikim trofejima. 

19. Despot  Jovan  bio  je  oženjen  Jelenom,  ćerkom  srpskog  vojvode  Stevana  Jakšića,  i 
imao  je  sa  njom  dve  kćeri,  Mariju  i  Jelenu,  od  kojih  je  ova  druga  bila  udata  za 
moldavskog vojvodu Petra Rareša. 

20. Godine 1902. podignuta je u Berkasovu mala crkvica posvećena Sv. Jovanu Despotu 

21. Desetinu  godina  kasnije,  daleko  od  Sremskih  krajeva,  pisao  je  poznati  srpski  pop 
Peja (pisac Žitija Sv. Đorđa Kratovca): , D posle ovih, njegov (tj. Stefanov) sin Jovan, 
koji  je  držao  Sremoku  zemlju  i  u  njoj  se  prestavio  i  sahranjen  bio,  ostavivši 
nasledstvo,  suprugu  i  jednu  kćer,  posle  tri  godine  objavi  se  (netljenim  telom  iz 
groba), podobno ocu svomeʺ.  

23

You might also like