Professional Documents
Culture Documents
ŽITIJA SVETIH
10. DECEMBAR
‐ STRADANjE SVETIH MUČENIKA MINE (KALIKELADA), ERMOGENA i
EVGRAFA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA GEMELA MNOGOSTRADALNOG
‐ ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG TOME DIFURKINA
‐ SPOMEN SVETOG I PRAVEDNOG JOVANA, DESPOTA SRPSKOG, i matere
njegove SVETE ANGELINE
‐ SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA TEOTEKNA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA MARJANA
‐ SPOMEN SVETOG MUČENIKA EVGENIJA
STRADANjE SVETIH MUČENIKA
MINE (KALIKELADA), ERMOGENA i EVGRAFA
POŠTO rimski carevi Dioklecijan i Maksimijan ne uzmogoše istrebiti na zemlji svetu veru
Hristovu goneći, mučeći i ubijajući hrišćane, oni se dobrovoljno odrekoše carskog prestola,
i na presto stupiše: u Rimu ‐ Maksencije,[1] na Istoku ‐ Maksimin,[2] u Galiji ‐
Konstantin,[3] koji potom poverova u Hrista i prosveti vaseljenu svetlošću vere Hristove.
Gonjenje hrišćana ne prestajaše i pod njima, naročito na Istoku, gde kao da se zemlja i
more kolebahu i bunjahu, ustajući na Crkvu Hristovu koja se množila. Jer Crkva Hristova,
ukoliko više beše gonjena, utoliko bujnije rastijaše i cvetaše, kao krin usred trnja, zalivana
krvlju svetih mučenika. Neznabožni car Maksimin bejaše silan revnitelj svoga
mnogobožačkog bezbožja i veliki mrzitelj i gonitelj hrišćanske vere. On bi izvešten da se
sva Aleksandrija, najslavniji grad u Egiptu, uskomešala zbog ogromnog umnoženja
hrišćana, i da se pomaljaju nemiri i međusobice između njih i neznabožaca. Nemajući
mogućnosti da sam ide tamo, jer ga neophodni poslovi zadržavahu u Vizantiji, Maksimin
posla mesto sebe jednog od svojih velmoža, čoveka blagorazumnog, veoma učenog i
izvanredno krasnorečivog, rodom Atinjanina, kome ime beše Mina. Car naloži Mini da u
Aleksandriji utiša metež i uspostavi mir, da hrišćanstvo istrebi iz toga grada, a da
pradedovsku mnogobožačku veru utvrdi i povrati njoj iz zloverja hrišćanskog one koji su
otpali od nje. Po spoljašnjosti Mina se držaše kao neznabožac, gotov da ispuni zločestivu
carevu volju; u srcu pak on beše ubeđeni hrišćanin i čuvar zapovesti Božjih, ali on za
izvesno vreme skrivaše svoju pravu veru, iščekujući da ga Bog pozove na mučenički
podvig i venac.
Primivši od cara naređenje, Mina hitno otputova u Aleksandriju, i bez muke utiša metež:
mudrim savetima on izmiri obe protivničke strane ‐ hrišćane i neznabošce, i dozvoli da
svaki nesmetano ispoveda svoju veru; zatim ispravi u gradskim zakonima sve nepravične
propise, pa o svemu izvesti cara pismeno.
Posle toga Mina reši da veru svoju u Hrista, koju je dotle skrivao, ispovedi pred svima, te
da na taj način posluži drugima kao primer pobožnosti i izvor spasenja, a i sam izađe na
podvig mučeništva. On ovako govoraše u sebi: Ako u drugo vreme budem dao sebe na
mučenje, onda ću biti nagrađen samo ja jedan; sada pak ja mogu i druge privesti k
mučeničkim vencima.
Stoga Mina poče otvoreno proslavljati ime Gospoda Isusa Hrista i učiti svetoj veri,
ubeđujući neverne ne samo rečima nego i delima: jer se njemu odozgo dade dar isceljivati
bolesti prizivanjem imena Hristova i znakom svetoga krsta. Jednom kada Mina iđaše
posred grada, i narod za njim, dogodi se da na putu ugleda mnoštvo bogalja, hromih,
slepih, nemih, gluvih i đavoimanih. Pomolivši se Bogu da On javi silu Svoju preko
2
njegovih ruku obraćenja veri neznabožnog naroda, on prizva ime Hristovo, i mećući ruke
svoje na bolesnike on na svakome od njih činjaše sveti krsni znak, i tog časa svi dobiše
isceljenje: slepi progledaše, nemi progovoriše, hromi skočiše kao jeleni, i đavoimani se
oslobodiše nečistih duhova. Videvši to, narod se zapanji, i mnogi poverovaše u Hrista; a
sveti Mina, učeći ih svetoj veri, prisajedinjavaše ih Crkvi hrišćanskoj.
Međutim neki od okamenjenih neverjem i zaslepljenih zlobom neznabožaca, kojima behu
mili demonski praznici i provođahu ih u prejedanju, pijanstvu i razvratu, ne ljubljahu
čestit i uzdržljiv hrišćanski život. Sami sinovi tame, oni nenaviđahu svetlost; i ne
podnoseći vređanje bogova svojih i nipodaštavanja praznika njihovih, oni tajno izvestiše
cara o Mini: da sam veruje u raspetoga Galilejca, i da je tom verom iskvario sav narod
Aleksandrijski, i da su hramovi drevnih bogova već opusteli.
Ovaj izveštaj silno razjari cara; on sazva svoje velmože i savetnike, i stade im se žaliti na
Minu, da je postupio suprotio njegovom naređenju, jer umesto da uništi hrišćanstvo u
Aleksandriji on ga širi, i Jeline,[4] odane drevnim zakonima pradedovskim, već je preveo u
novu Galilejsku veru.[5] Velmože savetovahu caru da u Aleksandriju pošalje takvog
čoveka koji bi mogao popraviti što je Mina pokvario, a samog Minu usavetovati ili
primorati da se ponovo obrati k bogovima. Pri tome velmože predlagahu caru da za ovaj
posao izabere čoveka naročito odana i verna caru, koji bi se starao da u potpunosti izvrši
sve što mu se naredi. U razgovoru o tome i istraživanju takog čoveka, svima se pokaza kao
najpogodniji za taj zadatak gradski eparh Ermogen, čovek ugledan i cenjen. I svi se složiše
da se pošalje on, pošto može privesti u delo sve što mu car bude naredio.
Car Maksimin odmah posla Ermogena u Aleksandriju, davši mu iz Vizantije odred vojske,
da Minu podvrgne sudu, a grad očisti od hrišćanske ‐ kako on smatraše ‐ zablude. A beše
Ermogen takođe rodom iz Atine; u idolopokloničkom neznabožju rođen i vaspitan, ali po
naravi dobar i milosrdan; iako ne znađaše Hrista, istinitoga Boga, on Ga počitovaše
delima, hrišćanima svojstvenim, ʺne imajući zakonaʺ tvoreći ʺsam od sebe što je po
zakonuʺ (Rm. 2, 14). Putujući sa vojskom lađom za Egipat, Ermogenu se jedne noći u snu
javiše tri presvetla muža i rekoše mu: ʺZnaj, Ermogene, da ni jedno dobro delo, čak ni ono
najmanje, ne biva prezreno Bogom; stoga i tvoja dobra dela Bog prima; i tvoje putovanje,
preduzeto s namerom da pogubi mnoge hrišćane, On će pretvoriti u izvor tvoje slave i
besmrtne časti. Dakle, ne zaboravi naše reči, jer ovim putovanjem ti ćeš doći do Istšštoga i
Večnoga Cara. A mi ćemo poslati tebi takog čoveka, koji će te načiniti prijateljem tog
Blagoslovenog Cara, i ti ćeš se udostojiti od Njega takve časti, kakvu tebi sadašnji tvoj
gospodar dati ne možeʺ.
Probudivši se od sna, Ermogen sa strahom i čućenjem poče razmišljati o snoviđenju svom,
i u nedoumici nagađaše šta li će se to s njim desiti; i nadaše se dobiti neku veliku čast, i to
od careva koji privremeno caruju na zemlji, a ne od Svevišnjega Cara, kojega on još ne
znađaše, pošto duhovne oči njegove još ne behu prosvećene.
3
Provevši nekoliko dana na lađi u dugom putovanju, Ermogen najzad uplovi u pristanište
Aleksandrije, i uđe u grad svečano, uz bučno sviranje muzike, dočekan od svega naroda i
toržestveno praćen do carske palate. Kada pade veče i narod se raziđe, blaženi Mina dođe
k Ermogenu sam, želeći da nasamo porazgovara s njim o Istinitom Bogu i svetoj veri,
znajući da se na takav način bolje sluša i prima savet; i ako bi se pritom reklo i nešto
neprijatno, lakše se pretrpi negoli u prisustvu naroda. Ušavši kod Ermogena, Mina reče:
Slava Jedinome velikome Bogu, po čijem si promislu ti došao ovamo. ‐ Ermogen pak, čuvši
o Jedinome Bogu, i ugledavši nekoliko prisutnih carskih dvorjana, odmah naredi da Minu
stave pod stražu, jer se bojao da ga ne optuže caru što sa neprijateljem carevim razgovara
nasamo. I reče on obraćajući se prisutnima: Sutra će doznati ovaj tajni jednomišljenik
Galilejaca kakav sam ja prijatelj neprijateljima carevim, i shvatiće da li je bog jedan ili ih je
mnogo.
Sutradan izjutra, kada na sudilištu sve bi spremljeno i mnoštvo se naroda oeše sabralo,
Ermogen sede na sudijskom mestu, okružen oružjenoscima, i naredi da Minu dovedu
preda nj na sud. Vojnik Hristov predstade sudiji Ermogenu radosna lica, neustrašive duše,
goreći revnošću po Bogu. I reče mu sudija: Mino, svaki čovek treba da poštuje careve i
bogove carske, i da im bude blagodaran za njihova dobročinstva. A ti ne poštuješ ni
bogove ni careve, zaboravivši njihova dobročinstva. ‐ Svetitelj odgovori: Sudijo,
blagodarnost treba izražavati svojim dobrotvorima dotle dok je to korisno i onome koji
čini dobro i onome kome se čini dobro. A kada to obojima nanosi štetu, onda treba
odbaciti kao štetno i dobročinstvo i dobročinca. Poštovati careve ‐ sveta je stvar, radi
njihove vlasti i upravljanja. No kada carevi nepravilno i nepobožno poštuju Boga, koji je
izvor svega, i ne odaju Mu dužno poštovanje, onda je nepravedno poštovati careve;
naročito ne treba nerazumno poštovati njihove bogove, dok najpre ne ispitamo da li su oni
moćni kao što je moća1n istiniti Bog; da li su bespočetni, i beskonačni, i besmrtni.
Nedostaje li im jedno od tih svojstava, onda ih treba prezreti. Jer kako oni mogu biti
bogovi kada su nesavršeni? Treba dakle s iskrenom željom i čistim srcem ispitivati ko je
vaistinu Bog. Kada ja, sudijo, kao što je i tebi samom poznato, bejah u Atini, držah se
pradedovskih zakona; u mladosti ostavivši roditelje, ja sa velikom žudnjom i revnošću
izučavah knjige, i sa ne malim trudom proučih svekoliku jelinsku nauku, zasnovanu na
basnama. Doznavši pak da i hrišćani imaju neke svoje knjige, ja poželeh da i njih pročitam.
I čitajući ih ja osetih toliku duhovnu korist sakrivenu u njima da se to rečima iskazati ne
može. A kada hrišćansko učenje uporedih sa jelinskim učenjem, ja nađoh da među njima
postoji velika razlika, i kao da se među sobom protivnički bore: jer u hrišćanskom učenju
ja videh silu i pravdu, a u jelinskom ‐ zabludu i obmanu. Jer sadržina hrišćanskih knjiga
javlja silu Hristovu koja dolikuje Bogu; jelinske pak knjige prikazuju boga, podložnog
ljudskim slabostima, strastima i pohotama, i punog laži, uzrujanosti, neuzdržljivosti i
bestidnosti; jelinske knjige opisuju bogove koji ratuju između sebe, i koji bivaju ranjavani i
pobeđivani čak i od smrtnih ljudi; i još su te knjige prepune i drugih bezbrojnih zala, laži i
basni. Jednom rečju: čitanje hrišćanskih knjiga privodi spasenju kroz poznanje istine, a
4
jelinske knjige vode u sigurnu pogibao i u nečiste i gadne strasti i zablude. No iako su
hrišćanske knjige tako spasonosne, ja ne htedoh odmah sledovati njihovom učenju nego
namislih ispitati silu Hristovu na delu, da bih se samim iskustvom naučio istini. I kada
sretoh jednog raslabljenog, prizvah nad njim ime Hristovo, i bolesnik odmah ozdravi. A ja,
poznavši Jedinog svemoćnog Boga, odrekoh se jelinske zablude, i primivši sveto krštenje,
predadoh sebe Hristu. Od toga dakle vremena pa sve do sada ja brzo i lako isceljujem
teške bolesti i neizlečive patnje, koje samo jedini Bog isceljuje; i to ih isceljujem
prizivanjem imena Hristova. Svedok pak svega što govorim jeste sav ovaj narod koji stoji
na gledalištu, i niko ne može reći da su reči moje lažne i prevarne, pošto sve što govorim
može se proveriti u samoj stvarnosti.
Dok svetitelj govoraše to i mnogo drugo o Hristu Bogu, prisutni narod slušaše ga pažljivo
od devet sati pre podne do jedan po podne, i željaše još slušati reči njegove negoli gledati
stradanja njegova. Najzad sav narod, kao jednim ustima, povika ka Ermogenu: Ne muči se
više, dobri sudijo! jer svi mi svedoci smo čudesa koja on silom Hristovom učini; ni jednu
lažnu reč ne govori on, niti ima obma(ne u ustima njegovim. A da si bio ovde u to vreme,
ti bi i sam poznao istinu, i ubedio se, da ne treba poštovati drugoga boga osim Onoga koga
Mina propoveda.
Ermogen, videći smelost naroda, i shvativši da svi, slušajući učenje Minino, priklanjaju se
Hristu, poboja se mučiti Minu. I pošto ne beše u stanju išta reći protiv istine, on se postide,
i naredi da svetitelja odvedu u tamnicu, a sam ustade i potišten ode u svoju palatu, i narod
se raziđe slaveći svetoga Minu.
Zatvoren, sveti Mina pevaše u tamnici: Izbavio si nas, Gospode, od neprijatelja naših, i
nenavidnike naše posramio si; otvorivši za priču usta naša, ja kazivah stare povesti (sr.
Psal. 43, 8; 77, 2). ‐ Međutim Ermogen od potištenosti i uznemirenja ne mogaše te noći ni
jesti ni spavati, jer se bojao i naroda i cara: naroda, da ne bi zbog Mine digao bunu i nered;
i još više cara, da se ovaj ne bi razgnevio na njega, ako Minu ne umori mukama.
I sutradan opet, sevši na sudištu i pripremivši sprave za mučenje, Ermogen naredi da
Minu dovedu preda nj vezana; i reče mu: Kaži mi, gade, u šta si se nadao kada si se usudio
nahuškati narod ne pokoravati se caru i bestidno huliti bogove, i kada si ih nagovarao
poslušati tvoje lažne reči i primiti neku tuđu veru? ‐ Svetitelj osporavajući to odgovori: Ne
pokoravati se bezbožnom naređenju carevom, huškam narod ne ja, nego revnost Božija,
jer narod revnuje za Gospoda svog, koga je poznao preko znamenja i čudesa. Razume se,
ja sam pred narodom govorio rđavo o bogovima cara tvoga, jer svaki čovek koji ima
pravilan pogled i zdravo rasuđivanje o stvarima, treba da mrzi a ne da voli ono što vidi i
zna da je lažno; istinu pak treba voleti i počitovati. A istina, o sudijo, odnosno koje ne
postoji nikakva sumnja, jeste sam Hristos. ‐ Sudija na to reče: Bezumniče! to tebi tako
izgleda, da je Hristos istina. No ja ću ti ovog časa pokazati, da se ne treba klanjati
Raspetome, i da je laž sve ono što si ti juče govorio: Ako ja odsečem ili sažežem jedan od
5
udova tvoga tela, možeš li ti, pokloniče Hristov, taj odsečeni ili sažeženi deo ponovo
vaspostaviti, učiniti čitavim i zdravim! I kada ti nisi u stanju uči!niti to, kakvo ćeš onda
drugima dati isceljenje? ‐ Tada svetitelj reče: Želim, o sudijo, da me za Hrista staviš na
svakovrsne muke, i nadam se da ćeš tada i ti, prezrevši ovu privremenu slavu koju sada
imaš, postati jedan od onih, nad kojima caruje Hristos moj.
Na to sudija, prepun gnjeva, naredi odrezati Mini stopala sa nogu i oderati mu goleni, pa
ga takvog postaviti pred njega, da on, obuzet bolovima od tih rana, !ne bi mogao više
odgovarati na pitanja o bogovima. A sveti mučenik, kada mu meso bi odrezano s nogu,
stavši na ogoljene kosti, zapeva: Noga moja stade na pravom putu; na skupštinama
blagosiljaću te, Gospode (Psal. 25, 12). ‐ I mada iz nogu mučenikovih tečaše silna krv, lice
njegovo beše radosno i srce u stradanju tom junačko; a jezik njegov još slobodnije i
krasnorečivije proslavljaše Jedinog Istinitog Boga, i izobličavaše bezbožje. Sudija, videvši
to, naredi da Mini odrežu jezik. I kada sluge htedoše da izvrše naređenje, svetitelj reče
mučitelju: Ne samo ako mi jezik odrežeš, nego ako mi i oči iskopaš, ti me ni na taj način
nećeš pobediti, jer je zakon Hristov svetilnik nogama mojim.[6] Ja se čak nadam da ćeš ti,
pošto mi odrežeš jezik, početi javljati veličinu Hrista mog.
I kada svetome Mini odrezaše jezik, i krv liptaše iz usta njegovih, svetitelj ne popusti u
svome junaštvu, nego pogledom svojim pokazivaše da je gotov svima delovima tela svog
stradati za Hrista. Sudija onda naredi te mu iskopaše oči. A kada to bi urađeno, sveti
mučenik prikloni glavu svoju, trudeći se da bar na taj način izrazi blagodarnost Bogu što
ga udostoji da takve muke trpi za Njega. I ponovo bi sveti stradalnik vrgnut u tamnicu, a
sudija ode sa gledališta govoreći: Sutra ću dati telo njegovo na pojedenje pticama.
Sveti Mina ležaše u tamnici iznemogao od rana i jedva živ od bolova. A noću, u devet sati,
odjednom u tamnici blesnu svetlost kao munja i javi se sam Hristos Gospod. Prišavši k
mestu na kome mučenik ležaše bačen, Gospod najpre ispuni mučenikovo srce radošću i
neustrašivošću, zatim mu izleči jezik, prosveti oči, isceli noge, i kao iz mrtvih podiže i
oživi, učinivši ga celog zdravim i čitavim. Onda Gospod reče mučeniku: ʺPazi, Mino, ja
sam Isus Hristos za koga ti stradaš. Došao sam da te posetim, mada i ranije bejah nedaleko
od tebe, posmatrajući podvig tvoj, i očekujući da ljubav tvoju prema meni poznadu sudije
i vlasti. No pošto je oni već poznadoše, to ću te ja odsada javno štititi. Ermogena pak, koji
neprijateljuje protiv mene i ne ljubi ime moje, ti ćeš sutra videti smirena i molećiva prema
tebi; a uskoro on će ti postati drug u podvigu: jer će zajedno s tobom biti mučen za mene,
zajedno s tobom postradati, zajedno s tobom i venac dobiti, pošto nije u skladu sa mojom
dobrotom da mnoga dobra dela njegova propadnu zbog neznanja njegovogʺ. ‐ Rekavši to,
Spasitelj dunu na Minu Svetim Duhom Svojim i ispuni ga neiskazane radosti.
Međutim Ermogen, ležeći na postelji, razmišljaše o poreklu i postojbini svetog Mine, o
njegovoj mudrosti i junaštvu, i o njegovom pređašnjem činu, kada on uživaše veliki ugled
kod cara i imađaše veliki uticaj na njega, i mnogima izdejstvova milost od cara.
6
Razmišljajući o svemu tome, on nazivaše sebe bednikom što takoga čoveka pogubi
mukama; i smatrajući da je Mina od strahotnih rana već umro, on plakaše za njim, i
donese odluku da telo njegovo česno sahrani.
Kada se razdani i sabra sav narod grada Aleksandrije, Ermogen ponovo sede na sudijsko
mesto, i posla vojnike da iz tamnice iznesu mučenikovo telo na gledalište. Otišavši, vojnici
nađoše tamnicu, koja je ranije uvek bila veoma mračna, punu nebeske svetlosti, i ugledaše
dva divna i svetla muža koji stajahu pored svetog mučenika kao vojnici, gotovi na zaštitu i
odmazdu; svetog Minu pak zatekoše ne samo živa i svim telom potpuno zdrava nego i da
odlično vidi i divno govori, i peva: Ako pođem i dolinom seni smrtne, neću se bojati zla,
jer si ti sa mnom, Gospode (Psal. 22, 4). ‐ Zaprepašćeni ovim prizorom, vojnici stajahu
zabezeknuti i ćutahu kao nemi. Zatim, uverivši se potpuno da oni vide ne priviđenje nego
suštu stvarnost, silom Božjom ostvarivanu, oni uskliknuše: Velik je Bog hrišćanski! ‐ I
odmah poverovaše u Hrista, i ne vratiše se k poslavšemu ih.
A sudija, pošto je s narodom dugo čekao na povratak poslatih vojnika, uznemiri se i posla
još više vojnika naredivši im da brzo donesu telo mučenikovo, jer je držao da je mučenik
već umro. Ali i ovi vojnici, videvši ono isto što i prethodni, poverovaše u Hrista i
pridružiše se prethodnima. Svetitelj pak, doznavši od vojnika da se sav grad sabrao na
gledalištu i da sudija već sedi na sudilištu, sam pođe k sudiji i narodu, praćen od vojnika
koji poverovaše u Hrista. Približavajući se gledalištu, sveti Mina zapeva: Ako udari na me
vojska, neće se uplašiti srce moje (Psal. 26, 3). ‐ I odmah svi uperiše oči svoje na njega, i
biše strahovito zaprepašćeni videći ga gde živ i zdrav: i hodi, i vidi, i govori, ‐ on koji juče
beše polumrtav i oslepljen i bez jezika. I svi jednoglasno povikaše govoreći: ʺVelika je sila
Hristova koja i samu smrt pobeđuje! Blago tebi, grade Aleksandrijo, jer si preko jednoga
čoveka obelodanio obmanu đavolju i poznao istinu Hristovu: vaistinu je to ‐ vlast i sila
Božija! Raduj se, propovedniče i podvižniče Jedinog Istinitog Boga i Spasitelja! Raduj se!ʺ
Ovaj novi i čudesni dogaćaj još više zaprepasti sudiju, i on, bojeći se da narod ne ustane na
njega, htede da otide sa gledališta. No narod povika k njemu: Ne odlazi, uvaženi sudijo!
niti zavidi gradu zbog tolike sreće njegove, jer će on danas poznati Jedinog Istinitog Boga i
poći pravim putem k svetlosti Istine.
Tada sudija, davši narodu znak da se stiša, naredi svetom Mini da priđe k njemu i stane
pobliže: jer on, još nemajući u sebi poznanje Hrista, smatraše da je varka to što vidi pred
sobom. I on pažljivo zaglelaše svetitelja, i rukama ga pipaše, da se uveri da li je to stvarno
Mina, i da li je stvarno isceljen od rana. I kad se uveri da je to zaista očigledna stvarnost,
Ermogen se zapanji, i umuče kao da je van sebe. Zatim, jedva došavši k sebi, on progovori:
Reci mi, čoveče, kakve se ovo neobične i neočekivane stvari zbivaju? Da li samo tvoj Bog ili
i neki drugi može to činiti?
Odgovarajući na to, svetitelj najpre izloži učenje o Bespočetnom Bogu; zatim o stvaranju
čoveka i njegovom grehopadu; potom o ovaploćenju Hrista, o iskupljenju roda ljudskog, o
7
krstu i dobrovoljnom stradanju; i naposletku završi ovako: ʺSudijo, Bog, budući blag i
milostiv, sišao je na zemlju radi spasenja ljudi, i ne želi da iko pogine i bude lišen večnih
blaga. Kao što majka brine o čedu svom, ovladana prirodnom ljubavlju k njemu, i trpi
muke i nevolje koje joj o!n zadaje, i ne srdi se na njega kada učini nešto što ne valja, pošto
čini to iz neznanja i bez ikakvog predumišljaja, i stoga ona strpljivo čeka da joj sin poraste i
postane punoletan, želeći ga videti kao zrela čoveka i među ljudima ugledna i slavna, ‐
tako i Bog naš, koji nas je sazdao, brine se o nama i kao pun ljubavi roditelj, ovladan
Svojom dobrotom, trpi zlo koje mi iz neznanja činimo, ništa više ne želeći sem da mi
nasledimo slavu Njegovu uzrasnuvši u čoveka savršena, u meru rasta visine duhovne.
Videći kako vas đavo upropašćuje, i kako ne dolazite k poznanju istine, i kako Ga gnjevite
svojim idolosluženjem i poštovanjem lažnih bogova, On vas žali zbog vaše pogibli. No u
isto vreme brinući se o vama kao o deci Svojoj, Bog vas sada izobliči preko mene i pobedi
zabludu vašu i nerazumnu revnost vašu, kao što to i priznaju svi koji me gledaju. Stoga,
da bi svaki od vas poznao u meni silu Hristovu, ja, čovek već u godinama, juče obogaljen i
mučenjem lišen svih telesnih sila i skoro mrtav bačen u tamnicu, ‐ evo sada stojim pred
vama čitav i nepovređen, i kao danas ponovo rođen i pokazan svetu potpuno zdrav. I ako
ko hoće da sazna ko je istiniti Bog, neka zna da je istiniti Bog Onaj koji meni sada povrati i
jezik i oči i noge i savršeno zdravlje; i neka veruje u Njega koji je u početku stvorio ovaj
svet i sve što je u njemu, i darovao život tvari. Poznaj to i ti, sudijo, i nemoj ne znati Onoga
koji se brine o tebi i očekuje tvoje obraćenje: jer i ti treba da pristupiš Hristu, kao što me On
sam obavesti o tome. Raduj se što ćeš prići Dobrome i Večnome Caru, i zajedno sa mnom
pridružiti se mučeničkom podviguʺ.
Sudija, kao čovek koji imađaše dobru i prijemčivu za blagodat dušu, poče s jedne strane iz
svetiteljevih reči i s druge iz dogodivšeg se čuda, poznavati istinitoga Boga, pošto se
Božanska svetlost već beše kosnula očiju srca njegova. Opomenu se on sada i onoga
viđenja koje vide putujući lađom, i oseti da Bog hoće da ga pridruži Svojim vernim
slugama i prijateljima. Stoga se radovaše ovome kao velikom dobitku, samo mu beše
nepojmljivo kako može biti dostojan tolike milosti Božije on koji je toliko vremena bio u
neznabožačkoj zabludi.
Dok on razmišljaše o tome, Božanska blagodat koja ga prizivaše k Istini udostoji ga divnog
viđenja: on, zajedno sa nekim prijateljima svojim, ugleda dva muža koji stajahu pored
svetog Mine; oni blistahu kao munje, imađahu krila, i držahu venac nad mučenikovom
glavom. Ugledavši ih on se veoma uplaši i stade raspitivati svoje prijatelje oko sebe, vide li
oni što vidi on; oni mu rekoše da vide to isto. Tada Ermogen ustade sa svoga sedišta, i
ukazujući rukom na svetog Minu gromoglasno kliknu k narodu: Vaistinu je ovo sluga
Boga istinoga; i veliki je taj Bog koga nas on uči počitovati: jer On na čudesan način šalje s
neba pomoć slugama Svojim, zaštićuje ih i daruje im pobede. Bezuman bejah ja do
današnjega dana, sam služeći demonima, i starajući se da privedem k njima i vas koji
želite istinski verovati u Hrista.
8
Rekavši to, on htede da pripadne k nogama mučeniku, ali videći Anđele oko njega bojaše
se da mu priđe. Utom Anđeli iznenada postadoše nevidljivi, i Ermogen priteče k svetom
Mini, obgrli mu česne noge, i celivaše ih govoreći: Moli se ča mene, istiniti slugo Božji,
moli se, molim te u ime One Istine koju propovedaš! moli se da se i ja nedostojni
udostojim postati sluga Boga tvoga. Ako se udostojim blagodati Njegove, počeću onda
kajati se za svoju pređašnju zabludu i bezumlje. ‐ Svetitelj mu na to reče: Uspokoj se, dobri
sudijo, i ne sumnjaj u milost Božiju. Jer ja znam da je On milosrdan i žalostivan, i nadam se
da On ne samo neće odbaciti tebe koji Mu prilaziš nego će i ime tvoje upisati u knjigu
života, primivši tvoju usrdnu veru u Njega. On mi otkri o tebi da On želi, da i ti
mučeništvom proslaviš Božanstveno ime Njegovo.
Rekavši to, svetitelj se opomenu da je narod sav dan proveo gladan, jer svi behu zaboravili
na hranu gledajući šta se zbiva i diveći se, i niko nije hteo da napusti gledalište i odvoji se
od čudesnog prizora i od slatkorečivih pouka Hristova ispovednika. Setivši se toga
svetitelj sam krenu sa gledališta i naloži narodu da se raziđe, obećavajući da će sutra
izjutra opet doći na gledalište i govoriti im još opširnije o svetoj veri i naučiti ih šta im
treba raditi. Ermogen pak ne odvajaše se od svetoga Mine, no svu noć provede s njim,
poučavan od njega poznanju istinitoga Boga i tajnama vere Hristove.
Izjutra se na gledalištu sabra toliki svet iz Aleksandrije, da ih gledalište nije moglo
smestiti. A kada sveti Mina i Ermogen gredijahu ka gledalištu, ogromno mnoštvo jelina,
hitajući na gledalište, jednodušno izjavljivahu: ʺSvi mi verujemo u Boga koga ti
propovedaš, i obećavamo služiti Njemu Jedinome, a odričemo se svekolike pređašnje
zablude našeʺ. ‐ U odgovor na to svetitelj blagodaraše Boga koji obraća k Sebi okorele
neznabošce i izvodi zabludele na put istine. A i njih hvaljaše za njihovo brzo obraćenje k
Bogu i tešaše ih bogomudrim rečima, učeći ih da imaju nadu u blagodat Božiju, koje će se
udostojiti svetim krštenjem. Stigavši pak na gledalište i stavši tamo, sveti Mina se obrati
svemu narodu ovim rečima: ʺBog neka vas usavrši Svojim znamenjem i neka vas
oraspoloži za svako dobro delo!ʺ
Posle toga on naloži svakome od njih da pitaju o Bogu i da se poučavaju ko čemu hoće. A
sudija sa svim narodom odgovori na to: O, presveti čoveče Božji! mi ni najmanje ne
sumnjamo odnosno Boga tvog. Svi Ga mi jasno poznasmo, i verujemo svemu što si nam
govorio, i samo te za jedno molimo: da se sjedinimo s Bogom kroz krštenje. ‐ A neki iz
naroda, videvši Ermogena gde pristupa Hristu, rekoše: Vaistinu nema pristrasnosti u
Boga, jer i neznabošcu darova da Ga pozna zbog velikog milosrđa njegovog prema
sirotinji
Ubrzo potom slegoše se u Aleksandriju iz okolnih mesta i pustinja episkopi:[7] jedni ‐ da
posete svoje slovesne ovce, a drugi ‐ želeći da vide podvige mučenika. I beše ih se sleglo
oko trideset. Tada, pošto bi spremljena voda, sveti Mina naredi Ermogenu da prikloni
9
glavu svoju pred episkopima. A oni. izlivajući vodu na glavu njegovu, govorahu: ʺPrima
kupanje preporoda Ermogen, u ime Oca i Sina i Svetoga Duhaʺ.
I tako bi kršten sudija pred svim narodom, i svi ljudi proslavljahu Hrista Boga. A krsti se i
mnoštvo naroda, i bi velika radost u celome gradu, jer se vernici veseljahu o Gospodu
Bogu svome.
Kroz nekoliko pak dana Ermogen bi postavljen za episkopa grada Aleksandrije, i on svo
imanje svoje razdade siromasima. I zajedno sa svim duhovnim stadom svojim on krenu u
odlučnu borbu sa đavolom: za kratko vreme on razori demonska idolišta uništivši idole, a
na njihova mesta podiže crkve; i krštavaše bezbroj mnogo jelina privodeći ih Hristu.
Prizivanjem imena Hristovog i znakom svetog krsta Njegovog on isceljivaše svakovrsne
bolesti, i izgonjaše zle duhove iz ljudi; i učaše sve ljude pobožnosti i čistoti, smirenju i
ljubavi i krotosti, i ostalim vrlinama, a i sam svojim životom davaše primer stadu.
Kada se sve to zbivaše, neki okoreli jelin, po imenu Rustik, jedan od članova carskoga
Senata, otputova k caru i obavesti ga o svemu što se dogodilo u Aleksandriji: o tome kako
eparh Ermogen, posledujući učenju Mine, postade hrišćanin, i o tome kako sav narod
Aleksandrijski, idući za Ermogenom i Minom, primi tu istu veru. Car Maksimin, čuvši to,
silno se razjari ne samo na Ermogena i Minu nego i na sav grad Aleksandriju, i smesta
krenu u Aleksandriju povevši sa sobom deset hiljada naoružanih vojnika.
Stigavši u Aleksandriju, car Maksimin odmah uhvati Minu i Ermogena. I čim gledalište bi
spremljeno za suđenje, car naredi da se svi žitelji grada slegnu na gledalište, a sam zauze
mesto sudije. I kada sveti biše dovedeni preda nj na sud. i to, po njegovom naređenju,
nagi, car mučitelj ugledavši ih viknu gromko: O, bogovi! šta ovo znači, da oni kojima od
nas bi ukazana tolika čast, dobrovoljno je prezreše, a izabraše sebi život kukavan i bedan, i
po izgledu postadoše kao neki komedijaši? ‐ Zatim on poče govoriti Ermogenu: Reci mi,
nesretniče, radi čega ja poverih tebi vlast nad svom zemljom ovom i morem? Ne radi toga
li, da bi ti ostao veran bogovima i nama, a Minu koji je pao u zabludu povratiš praotačkoj
veri. A ti, ne samo nisi njega odvratio od zablude nego si i sam postao njegov
jednomišljenik.
Dok gordi car tako besnijaše i disaše pretnjom, Blaš Car Nebeoki milostivno pogleda s
neba na sluge Svoje, jer se njima iznenada javiše Anđeli, ispunjujući ih neustrašivosti.
pripremajući ih na stradanja, i nalažući im da se ne boje careva gnjeva, pošto će završno
slavlje biti njihovo. Tada Ermogen odgovori caru govoreći: Care, ako hoćeš da me strpljivo
saslušaš zbog čega sam ja dobrovoljno odbacio ono što tebi izgleda vrhunac blaga i
izabrao postati, naizgled, bezuman i ništ i sramotan i lišen časti, tojest postati hrišćanin i
biti gotov ići za Hrista na oganj i mač i čeljusti zverinje, pa čak želeti smrt za Njega više
negoli život, ja ću ti otkriti; samo pažljivo slušaj. ‐ Car mu na to reče: Ako mi budeš
govorio istinu, ja ću te slušati. Samo pazi, nemoj mi mesto istine govoriti laž. ‐ Ermogen
onda poče pričati caru ovako:
10
Care, ja imađah plamenu želju da gonim Hrista i hrišćane, a da počitujem drevne bogove i
da se pokoravam tvojoj volji. To je tebi dobro poznato, zato si me i poslao u ovaj grad: da
laskama ili pretnjama povratim praotačkoj veri Minu premudroga. Zato si me i ioslao
ovamo sa tako velikom vojnom silom, sa kakvom si i sam sada došao. Evo, svi žitelji
ovoga grada svedoci su mi pred tobom kakav bejah u početku kada laskama, pretnjama,
zastrašivanjima i svima drugim sredstvima truđah se da Minu odvratim od hrišćanske
vere. Jer nerazumni ja ne znađah da sam naišao na čoveka neustrašivog i junačkog, svagda
spremnog na odgovor i srca gotovog da radije trpi sve najstrašnije muke i najveće strahote
nego da se odrekne Hrista. Kada ja videh da on ne pristaje pokloniti se bogovima, niti se
boji vlasti, niti se straši muka, niti prima savete, i pritom ruži bogove, a sav mu narod
odobrava i prima njegova umovanja o veri, ja ga počeh mučiti. Najpre naredih da mu sa
stopala nogu njegovih skinu meso sve do samih kostiju, zatim da mu odrežu jezik i
iskopaju oči. A kada on iznemože od rana i bolova i već jedva disaše, ja naredih da ga
vrgnu u tamnicu. Istinu da kažem: duša me je bolela i srce mi se kidalo za njega kao za
mog sugrađanina, što pogibe tako premudar i krasnorečiv čovek. Narednog jutra ja
naredih da iznesu telo njegovo, smatrajući da je on već umro. I odjednom ja vidim njega
živa: ide k meni na svojim nogama, gleda očima i govori jezikom. Ugledavši ga, ja
pomislih da je to priviđenje, pa zatvorih oči ne želeći da vidim ni senku onoga koji je
neprijatelj bogova. No potom ustadoh sa svoga mesta i počeh sa ostalima pažljivo
razgledati pojavivšeg se, pa, ne hoteći da verujem svojim očima, ja ga i rukama opipah, i
uverih se da je to stvarno Mina. I tog časa ja bih pobeđen istinom, imajući za nelažnog
svedoka svoju savest. Uostalom, care, evo sam Mina stoji pred tobom! Evo i narod koji je
video mučenja njegova: neka ti on posvedoči; ili ti sam ispitaj kako hoćeš, je li to čudo
stvarno. No reci mi, care, tako ti bogova, tvojih, kada bi neko video, kao što ja videh,
Hrista gde iznenada isceljuje i oživljuje čoveka, i takvim čudom objavljuje silu Svoju, ne bi
li on shvatio da je to ‐ Jedini Istiniti Bog, i da je On jedini i stvorio prvoga čoveka i obećao
onima koji veruju u Njega večno carstvo na nebesima? Kada bi sve to neko ugledao i
poznao, zar bi se on odrekao takoga Boga, i zar ne bi uzaželeo da se nazove Njegovim
prijateljem? I zar bi se on odrekao takve blagodatne sile kojom može, kao i sam Bog:
slepima davati vid, hrome isceljivati, gore premeštati, mrtve vaskrsavati; jednom rečju:
svaki stvoreni predmet premeštati jednom rečju i migom, imajući pritom zalog večnoga
blaženstva i carstva nebeskog? Ko bi ostavio takoga Boga i prenebregao takvo blaženstvo,
a pretpostavio bi počitovati vaše bogove i biti eparh i car? Kakvog bi ti mišljenja bio o
takom čoveku? Ne bi li on za tebe bio istinski bezumnik i neznalica, koji pojma nema o
tome šta je dobro i korisno? Stoga, care, i ja, odrekavši se vaših zabluda, vaših basni, i
vaših odvratnih bogova, i svih privremenih sujetnih blaga, pristupih k Jedinom Istinskom
Bogu, i volijeh da u vašim očima izgledam bezuman i bedan, što si ti već i rekao, nego da
me smatrate za premudrog i odabranog među vama. Eto dakle, sada si već sve čuo o
nama. Ako pak hoćeš da ispitaš Hristovu silu na delu, onda smesta izmisli neko
najstrašnije mučenje za nas; a ako ga ti nisi u stanju izmisliti, dozvoli mi da ti ja priteknem
u pomoć: da ti ukažem na najraznovrsnije vrste mučenja, i da te podsetim na njih, pošto
11
kao dugogodišnji sudija i mučitelj imam ogromno iskustvo u tome. Predaj nas na
pojedenje zverima, rini nas sa gore u provaliju, baci nas u more, zakopaj nas žive u zemlju,
poseci mačem, sažeži ognjem, svakome delu tela našeg izmisli odgovarajuće mučenje, jer i
ja, kada bejah zaslepljen neznabožjem, činjah sve to ovome svetom Mini, mome svetilniku,
koji me izvede na svetlost istine.
Dok sveti Ermogen bez ikakvog straha tako govoraše caru, narod se divljaše njegovoj
neustrašivosti i junačkoj reči, i svedočaše da se pred očima sviju zbi to čudo sa svetim
Minom.
A car, ne mogući se ni jednom rečju suprotstaviti onome što govoraše Ermogen i znajući
da bi, ako stupi u neko poduže objašnjavanje s Ermogenom, bio posramljen i bogovi
porugani, naredi da Ermogenu smesta budu odsečene ruke do ramena i noge do kolena,
pa bačene u oganj pred očima mučenika, da bi on sam gledao kako mu sagorevaju udovi
tela njegova. Međutim mučenik, podigavši malo glavu i ugledavši ruke svoje i noge u
ognju, reče: Kako sam blažen što Bog prima sada kao žrtvu i prinos ruke moje koje nekada
ja podizah na molitvu lažnim bogovima i noge moje kojima hodih putem zablude!
Kada nastupi dan, car veoma rano naredi da se sav narod sabere na gledalištu. Došavši
zatim i sam, on sede na svoj presto. I znajući da sav grad već veruje u Hrista, njega
12
rastrzahu dvostruke misli; i on govoraše u sebi: ʺNije dobro ostaviti građane bez kazne,
niti je opet korisno kazniti ih sve i pogubitiʺ. ‐ Stoga, praveći se kao da ništa ne zna o
njihovoj veri u Hrista, on se obrati narodu ovakim rečima:
Znam da svi vi i žrtve prinosite i klanjate se velikim bogovima našim, a carevima sa
strahom pokazujete dužnu pokornost u svemu. Ali pošto u samom početku vi ne
ustadoste protiv ovih gadnih ljudi koji se drznuše širiti učenje Raspegoga i ne pobiste ih
kamenjem do našeg dolaska k vama, vi time navukoste na sebe ne mali gnjev bogova . I ja,
mada ne želim nikome od vas da zapadne u kakvu, od bogova dopuštenu, nevolju, ipak
ne mogu da vas ostavim bez ikakve kazne. Stoga vršeći odmazdu što prognjeviste bogove,
ja evo naređujem: od vašega grada oduzima se davnašnja čast, te odsada niko od vas ne
može postati visoki dostojanstvenik, niti dobiti visoku vlast. A znajte i to, da Raspeti ne
samo nikoga ne izbavlja od napasti već, naprotiv, one koji veruju u Njega dovodi u sve
moguće nevolje i sramnu smrt. A da je istina sve što vam govorim, neka vam budu
svedoci dva jučerašnja vračara, Ermogen i Mina, koji pre mučenja svog obećaše
vaskrsavati mrtve, no po zasluzi svojoj kažnjeni mnome teškim mukama, oni ne biše u
stanju ni sebi samima pomoći. Gde je onda sila onog varalice, Hrista?
Dok car tako bulažnjaše i huljaše ime Hristovo, sav narod negodovaše i roptaše među
sobom, kujući nešto novo protivu cara. No tek što birovi narediše narodu da ućuti i car
htede da ponovo .govori narodu, iznenada se pojaviše sveti Mina i Ermogen idući k caru.
Svi sa divljenjem okrenuše oči svoje na njih, i kao jednim jezikom i jednim ustima
uskliknuše: ʺVaistinu je samo jedan Bog ‐ Bog hrišćanski!ʺ
Ugledavši ih, car bi poražen i strahovito zaprepašćen. U tom času jedan isred prisutnog
naroda, po imenu Evgraf, čovek veliki znalac jelinskih nauka, i usto jedan od pisara u
vreme kada sveti Mina beše sudija i upravljaše gradom, ‐ taj Evgraf, videvši svete
mučenike žive i zdrave, ispuni se božanske revnosti i, prekrstivši se, neustrašivo izađe
nasred gledališta, stade pred cara i reče: Care, i ja sam hrišćanin! i ja ne priznajem tvoja
naređenja! Evo me pred tobom ne štedeći telo svoje Hrista radi. Ne nadaj se da ćeš me
pretnjama ili laskama pobediti! I ne samo mene, nego ni jednoga od nas hrišćana ti nisi u
stanju pobediti: jer živeti s vama, za nas je smrt; a umreti za Hrista, za nas je život. Ti si
došao u naš grad kao lav, želeći da progutaš stado Hristovo i da uništiš svetu veru
idolopoklonstvom. Ali, mi preziremo tvoju jarost, i gotovi smo na smrt za veru, a tebi se
smejemo kao lukavoj lisici.
Čuvši to, car se zapali jarošću, pa skočivši s prestola polete na hrišćane; pritom istrže mač
iz ruku jednoga od prisutnih vojnika i svojom rukom poseče svetoga Evgrafa, i u strašnom
besu iseče ga na komade. A sveti Evgraf, sečen, dokle god mogaše, koraše mučitelja za
bezbožnost, a blagodaraše Boga što pre drugih ide k Njemu i što umire ne od jedne rane
već od mnogih rana, koje ga ispunjuju nadom na mnoge vence od Boga. Tako on, posečen
usred gledališta, predade stradalničku dušu svoju u ruke Božije.
13
Posle toga car ponovo sede na svoj presto, i obraćajući se svetim mučenicima Mini i
Ermogenu reče: Kunem se silom bogova mojih da nikada ne videh takve čarobnjake kao
ove! I nije čudo što ih prost narod sluša, jer oni, obmanjujući neznalice svojim veštim
vradžbiJnama, odvraćaju ih od bogova i pridobijaju ih da umiru za Raspetoga. Zato ću ja,
bednici, ovoga časa pokazati da li ste vi samo privićenja koja oči pomračuju ili ste stvarno
obnovljena tela.
Na to svetitelji odgovoriše: Pošto je um tvoj bezuman, duša oslepljena i srce odrvenjeno,
tebi zbog toga i stvarni predmet izgleda priviđenje. Jer, nisi li ti očigledno slep kada ne
veruješ nečemu što jače sija od samoga sunca? Ako sumnjaš, onda najbrižljivije ispitaj sam
jesmo li ovo stvarno mi. A ako nam u jarosti pretiš, onda nas ponovo proveri mukama i
ranama; i poznaj da smo mi telo a ne priviđenje. Hoćeš li pak da nas privučeš k sebi
obećavanjem privremenih blaga, onda znaj da, ako bi nam poklonio i samu carevinu
svoju, koja se u vas smatra kao najveća dragocenost, ni time nas nećeš sablazniti. Znaj,
ničim nas nećeš pridobiti, zato je najbolje: izreci konačnu presudu protiv nas.
Car, videći da su to ne priviđenja već živi ljudi, jer ih mnogi opipaše rukama i uveriše se
da su im tela čitava i bez rana, naredi da im mačem odseku glave. Sam pak ustavši ode u
svoje palate stideći se što ničim ne mogade pobediti Hristove vojnike. Kada svete
mučenike voćahu na gubilište, za njima iđaše sav narod. Na gubilištu oni, podigavši oči
svoje k nebu, dugo stajahu moleći se Bogu da svetim crkvama i svemu hrišćanstvu podari
mir i tišinu, i da se niko, koji ište pomoći od njih, ne vrati prazan. Zatim zagrlivši jedan
drugoga i oprostivši se, oni prikloniše pod mač česne glave svoje i biše posečeni od
vojnika.
No pošto veliki Mina, još za života, moli cara da telo njegovo bude pogrebeno u Vizantiji, ‐
to isto on naloži i vernima koji behu prisutni njegovom posečenju ‐, car Maksimin naredi
da se načini gvozdeni kovčeg, u njega polože tela svetih mučenika, pa bace u more, da
hrišćani ne bi imali mogućnosti odavati im poštovanje. Sam pak, videći narodnu
uzrujanost i veliko negodovanje protiv njega, hitno napusti grad i krenu u Vizantiju, bojeći
se da narod ne digne bunu protiv njega.
Međutim gvozdeni kovčeg sa moštima svetih mučenika ne potonu u moru nego nošen po
vodi silom Božijom prestiže cara i brzo doplovi do Vizantije, leteći kao ptica. Episkopu
pak Vizantijskom bi noću neko božansko viđenje koje mu naredi da smesta ide na morsku
obalu i česno uzme kovčeg sa svetim moštima. Episkop te iste noći sazva klir svoj i !neke
ugledne ljude iz sredine verujućih građana, i iziđe s njima k moru; i svi oni ugledaše
svetlost gde kao stub silazi s neba na more i utvrđuje se na nekom čamcu; u čamcu tom
seđahu dva lučezarna čoveka i plovljahu k obali, na kojoj stajaše episkop sa klirom. Kada
se približiše obali, oni što stajahu na obali ugledaše da to plovi ne čamac već kovčeg,
vučen po vodi od dva lučezarna anđela, koji postadoše nevidljivi čim iznesoše kovčeg na
obalu. Episkop i oni koji bejahu s njim primiše kovčeg s radošću, i videvši da je gvozden
14
oni se veoma udiviše kako tako teško gvožđe ne potonu na pučini morskoj nego kao lako
drvo plovljaše po vodi. I pošto celivaše česne mošti svetih mučenika, oni ih privremeno
sahraniše na tajnom mestu.
Međutim cara Maksimina, na putu iz Aleksandrije u Vizantiju, postiže kazna Božija: on,
koji odavno beše duševno slep, bi lišen i telesnih očiju. Pritom on sam ispriča svojima i
prijateljima, da su ga neke nevidljive ruke tukle. I nekoliko dana posle toga on bednik
umre. Tada episkop sa velikom češću sahrani mošti svetih mučenika pored gradskog
bedema, da oni budu kao stražari gradu, čuvari onima što po moru plove, i lekari onima
što od bolesti pate, u slavu velikoga Boga i Spasa našega Isusa Hrista, sada i uvek i kroza
sve vekove. Amin.[8]
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
GEMELA MNOGOSTRADALNOG
SVETI Gemel beše rodom iz Paflagonije.[9] Čuvši da se car Julijan Odstupnik nalazi u
galatijskom gradu Ankiri[10] on se uputi tamo, stupi pred cara i neustrašivo ga izobliči za
Bogoodstupništvo i gonjenje svete hrišćanske vere. Cara spopade silan gnjev i on naredite
mučenika opasaše železnim pojasom, tako strahovito usijanim, da iz njega prštahu
varnice, a iz tela mučenikova liptaše silna krv. I što jače stezahu pojas, krv sve više liptaše.
Zatim Bogoodstupnik naredi da ga mučenik u takom vidu prati na putu u grad Edes.[11]
Tamo svetog mučenika prostreše po zemlji, pa mu drvene kolce i usijane gvozdene šipke
zabijahu po telu, pa ga onda obesiše i meso mu sa tela kidaše. No sve te muke junak
Hristov junački podnošaše i rugaše se bezbožnom Bogoodstupniku. Zatim hrabrog
stradalca položiše na usijani tiganj, u kome je ključao zejtin pomešan sa smolom i
sumporom, pa ga u isto vreme odozgo tukoše gvozdenim štapovima, načičkanim
kukicama. No sveti stradalnik, čuvan blagodaću Božjom, ostade nepovređen. To
zaprepasti bezbožnog cara, i on naredi te mučeniku gvozdene klince ukucaše u glavu.
Onda obesiše svetog mučenika i oderaše mu kao ovci svu kožu od nogu do glave.
Naposletku Bogoodstupni car naredi te sveti stradalac bi raspet na krstu. Kada beše u
mukama na krstu, ču se glas s neba: ʺBlažen si, Gemele, jer si se mnogo potrudio!ʺ ‐ I
moleći se, blaženi predade duh svoj u ruke Božije, 361. godine. Česno pak telo njegovo
neki hrišćani tajno skinuše sa krsta i sahraniše na naročitom mestu.
15
ŽITIJE PREPODOBNOG OCA NAŠEG
TOME DIFURKINA[12]
PREPODOBNI Toma rodio se u Vitiniji.[13] Roditelji mu behu prosti, ali imućni. No Toma
još izmalena izbegavaše žitejske stvari i pokazivaše naklonost ka monaštvu. Oduševljen
primernim životom nekoga inoka koji se podvizavao u jednom od okolnih manastira, on
se dušom priveza za svetu obitelj; i od tog monaha se učaše i monaškom životu i knjizi; i
izuči za kratko vreme psaltir, Apostol i svu crkvenu službu. Tako Toma provede svoje
detinjstvo u miru i pobožnosti, i dobro seme bi posejano u njegovoj duši i ukoreni se, da bi
mogao i dalje napredovati. A kada bogobojažljivi dečak postade punoletan, on se obuče u
angelski monaški čin. Kao monah on odlučno i čvrsto krenu u podvig duhovne borbe sa
vragom spasenja, ne obzirući se natrag. Junački prolazeći isposničke podvige, on pomoću
vrlina ukrasi dušu svoju takom duhovnom lepotom ‐ τό νοητό ν κάλλος ‐, da izgledaše
kao ikona Božja, koja pobuđuje na podražavanje one koji je gledaju.
U to vreme jedan od vizantijskih velmoža, po imenu Galolikt, sagradi manastir pored reke
Sagarise, i moli nadležnog episkopa da u novopodignutom manastiru postavi za igumana
nekog od odabranih monaha koji se nalaze po manastirima njegove eparhije. Episkop
izabra i postavi za igumana u novom manastiru prepodobnog Tomu, kao iskusnog
monaha, čuvenog po podvižničkom isposničkom životu.
Kao iguman, božanstveni Toma upravljaše mudro manastirom dosta godina. Pritom on
neprestano pojačavaše svoje podvige, i postade obitalište svake vrline. I ukoliko on više
velikim smirenjem skrivaše svoje vrline, utoliko ga više svi slavljahu zbog svetog života
njegovog. I dolažahu mnogi k njemu u manastir, i remećahu njegovo molitveno tihovanje.
Tada on među monasima svoje obitelji izabra jednoga, punog svake vrline, i postavi ga za
igumana. Sam pak, izmolivši od bratije molitve, on se udalji i nastani u pustinji, u
podnožju jedne gore, na mestu zgodnom za usamljeničko molitveno tihovanje. I
podvizavaše se strogo i neumorno. Bratija pak u manastiru osećahu se bez blaženoga
Tome kao ovce bez pastira. Zato se dadoše u traganje za njim; obiđoše mnoge gore i
pustinje; i najzad ga pronađoše u podnožju gore bez krova nad glavom, bez pokrivača, bez
hrane, i bez ikakvih drugih potrebnih stvari, zlopateći se tako i zimi na mrazu i leti na
žegi. I bratija moljahu i preklinjahu prepodobnoga da se vrati u manastir; i govorahu mu:
Zašto, oče, moriš sebe tako surovim življenjem? Pomisli na nemoć tela našeg koje je
sazdano od zemlje i svojstveno mu je da brzo propada od vremenskih nepogoda i drugih
tegoba. ‐ No prepodobni ostade neumoljiv; jedino im dopusti da mu načine malu keliju.
Kada kelija bi gotova, prepodobni uđe u nju; i preklonivši kolena na molitvu reče:
ʺGospode, neka bude ugodno Tebi ovo: bratiju koji su došli k meni nedostojnom vrati
natragʺ.
16
Bratija, ostavivši svog duhovnog voću u osami pustinjskoj, vratiše se u manastir. No posle
toga, kao na neki naročiti poziv, k svetom podvižniku počeše sa raznih strana dolaziti
pobožni mirjani, moleći ga da ih postrigava u monahe i rukovodi u monaškom životu.
Prepodobni Toma ih primaše; i među prvima behu dva vrlo pobožna mirjanina, kojima pri
monašenju dade imena prvih učenika Hristovih Petar i Jovan. Sa njima on danoćno
uznošaše Gospodu neodstupne molitve.
Međutim otac zla đavo ne mogaše više gledati od jeda kako sveti ugodnik Božji uništava
sve njegove zamke i pakosne planove. Stoga on navede na prepodobnoga, najpre, toliko
komaraca, da on prosto nije mogao dahnuti od njih; oni su ga neprestano napadali i
ujedali: i kad je govorio, i kad bi prilegao da se odmori, i kad bi ustao na molitvu oni su
mu u usta ulegali i čak u grlo upadali. I ono malo oskudne hrane što se nalažaše.u keliji,
beše puno komaraca; i sva kelija, uopšte, beše prepuna komaraca. Tri pune godine trpljaše
prepodobni ovu napast; i za sve to vreme on ne uzdahnu, nego, naprotiv, blagodareći
Gospoda, on moljaše sebi oproštaj grehova. A kada zatim, po volji Božjoj, komarci
nestadoše, pojaviše se neke ogromne muve koje ujedahu prepodobnoga, i kao oštre strele
probadahu njegovo, od velikog pošćenja, sasušeno telo, i strahovito dosađivahu svetitelju.
No kada i ta napast minu, onda naiđoše mravi koji dugo vreme neprestano napadahu
bogougodnog podvižnika, zavlačeći mu se čak u oči i u nos.
Međutim đavo, videći da svetitelj sve ove napasti i muke čitavih devet godina podnosi s
nepokolebljivim trpljenjem, kao da traju jedan dan, napade na njega sa još većim besom. I
pošto je znao da je čoveku kao bogolikom stvorenju Božjem, urođena odvratnost prema
zmiji, kao oruđu prvoga greha, prepredeni kušač, da bi poremetio duševni mir
prepodobnome i njegovim sapodvižnicima, i da bi ih ogorčio i ozlojedio, navede na njega
neizbrojno mnoštvo zmija. Ovo mnogima može izgledati neverovatno, ali to je bila sušta
stvarnost a ne neki privid. Zmije su stvarno sa svih strana puzile oko prepodobnoga; i
izvan kelije i u keliji prepodobnoga ne beše mesta gde se one nisu pojavljivale i puzile i
opkoljavale prepodobnoga; gde god bi stao, oko nogu njegovih su se odmah vrzmale
zmije; kad god bi prilegao da odahne od trudova svojih, zmije su odmah gmizale oko
njega po postelji; ako bi uzeo neki sud, u njemu se tog časa pojavljivala zmija. I to se
dešavalo ne jedanput ili dvaput u toku dana, već neprestano svakog časa. I to ne samo u
toku jedne godine ili dve, već u toku čitavih jedanaest godina. I za sve to vreme
prepodobni ne klonu duhom, ne uzropta, ne pohuli, ne požali se, već stalno blagodaraše
Boga i hrabro ratovaše s đavolom koji je vojevao protiv njega. I čuvan promislom Božjim,
prepodobni ostade nepovređen od tolikih zmija i u toku tolikih godina.
Jednom blaženi otac služaše Božanstvenu liturgiju; služba se bližila kraju; utom se
odnekud pojavi ogromna zmija koja sobom opasa svu crkvu; malo. pak pre toga inok koji
je prisluživao prepodobnome beše izašao iz crkve po teplotu; zmija se zatim savi u klupče
pred samim vratima crkve, i tako prepreči put prislužniku inoku; prepodobni pak, čudeći
se što nema inoka sa teplotom, okrenu se i ugleda čudovište na pragu crkve, a iza njega
17
prestravljenog inoka sa teplotom; ispunivši se Duha Svetoga i vere, prepodobni reče bratu:
ʺUlazi, i ne boj se!ʺ ‐ Onda se okrenu i spokojno produži služiti svetu liturgiju; a inok,
ohrabren naređenjem duhovnog oca, kao okriljen preskoči zmiju i uđe k blaženom ocu. Po
završetku Božje liturgije, blaženi otac ne skide sa sebe svešteno odjejanje nego onako
obučen ode do praga crkvenih vrata gde ležaše čudovište, i reče: Zmijo, ako tvoj dolazak
ovde, po promislu Božjem, označava tvoj kraj i pogibiju, onda hajde za mnom!ʺ ‐ Zmija se
odmah zubima svojim uhvati za kraj od sveštenog odjejanja svetiteljevog i pođe za njim; i
kad se prepodobni udalji od crkve za jedan let odapete strele, on zađe u šumu gde beše
duboka provalija, zaustavi se i stade se moliti; k ostalim molitvama on dodade i ovu:
ʺGospode Bože, onima koji veruju u Tebe Ti si dao vlast da staju na zmije i na skorpije;
blagovoli, Gospode, da i ja najmanji stanem na zmiju ovu i strovalim je u provaliju ovu!ʺ ‐
Čim prepodobni izgovori ovu molitvu, zmija se tog trenutka podiže s mesta i sunovrati u
provaliju, a za njom se osuše i sunovratiše i oba brega te provalije i zaravniše tu kotlinu.
Zablagodarivši Bogu, starac se vrati u svoju keliju. I tada se desi novo neobično čudo;
zmije koje su se gnezdile i kotile ispod kelije prepodobnoga i toliko godina mu dosađivale,
kada ugledaše svetiteljevo Božanskom svetlošću proslavljeno lice ‐ δεδοξασμένον ύπο
Θείου θωχός το προστωον του άγιου ‐, ne mogoše to podneti, već kao spasavajući se od
požara, tog časa sve zajedno pobegoše, i kada dođoše do mesta gde pogibe ona čudovišna
zmija, tamo, po volji Božjoj, sve one pocrkaše, bezbroj mnogo njih, i ptice mnoge napadoše
na njih i sve ih pojedoše.
Od toga vremena sveti otac Toma, oslobodivši se od iskušenja i napasti, dobi od Boga dar
isceljivanja i proricanja. Zbog toga se on odade još strožijem podvizavanju. A pošto mnogi
dolažahu k njemu radi pouka i narušavahu mu molitveno tihovanje, on se poče povlačiti u
najzabačenija planinska mesta svoje pustinje; u manastiru pak, po njegovom blagoslovu,
rukovođahu i bratiju i dolaznike, njegova dva najprisnija učenika: Jovan rukovođaše
molitvenim pravilom i crkvenim bogosluženjima, a Petar nazidavaše blagodatnim darom
prozorljivosti koji dobi od Gospoda. No iz vascelog uređenja tog zračila je duhovna sila
duhovnoga oca Tome, čija je ljubav sve okriljavala i upućivala na put spasenja.
Koliki beše u svetoga Tome dar prozorljivosti i proricanja pokazuje i ovaj primer koji ćemo
navesti. Vizantijski car Lav Mudri, sin cara Vasilija Makedonca[14] imajući u srcu svom
neku nedoumicu, on je izloži u pismu, zapečati pismo carskim pečatom, pa po naročitom
izaslaniku posla pismo ovom svetom starcu Tomi, moleći ga da mu odgovori i reši tu
nedoumicu. A kada se carev izaslanik sa zapečaćenim pismom približi k pragu starčeve
kelije, sveti starac izađe pred njega, srete ga, predade mu svoje zapečaćeno pismo i reče
mu: ʺBrate, uzmi ovo zapečaćeno pismo i vrati se k onome koji te je poslaoʺ. ‐ Čuvši to,
izaslanik se zaprepasti, i u nedoumici upita starca: ʺOče, šta ću reći onome koji me je
poslao kao odgovor na pismeno pitanje koje se nalazi u pismu, kada ti ni u ruke nisi uzeo
njegovo pismo?ʺ ‐ Prepodobni otac mu na to odgovori: ʺDosta ti je to, čedo, dosta! Božja je
to briga i promišljanjeʺ. ‐ Tada izaslanik, primivši pismo od svetoga Tome, vrati se k caru i
18
ispriča mu sve. Car se tome veoma udivi. A kada pročita starčev odgovor i nađe u njemu
rešenje svoje nedoumice, car izrazi svoju neodoljivu želju da ide i lično vidi
prepodobnoga. Ali prepodobni Toma, uistini sav iznad ovoga sveta i stvarno
smirenouman, promeni mesto svoga boravka i ne dopusti da ga car vidi. O tome se tek
kasnije saznalo, i to od jednog učenika njegovog.
SPOMEN SVETOG I PRAVEDNOG
JOVANA, DESPOTA SRPSKOG,
i matere njegove SVETE ANGELINE
SVETA Mati Angelina, despotica Srpska i ktitorka manastira Krušedola u Sremu, bila je
supruga Svetog Stefana Slepog, despota Srpskog, i majka Svetog Maksima Arhiepiskopa i
ovog Svetog Jovana, poslednjeg despota Srpskog iz porodice Brankovića. Njen sveti
spomen slavi se posebno 30. jula i tamo se može videti njeno opširno Žitije,[16] a ovde
ćemo izneti samo život svetog sina njenog Jovana Despota.
Sveti Jovan beše drugi sin Svetog Stefana Brankovića i Svete Angeline. Rodio se dok mu
roditelji življahu još u Albaniji, a odrastao je u Beogradu, mestu u oblasti Furlaniji (šire
područje Tršćanskog zaliva u Italiji), gde su mu se potom roditelji preselili i živeli. Tu je u
domu oca svoga i matere stekao dobro hrišćansko vaspitanje i lepo svetovno obrazovanje.
Njegovom vaspitanju i obrazovanju dosta su doprineli i monasi, kojih je uvek bilo u domu
svetih mu roditelja. Zahvaljujući svojim svetim roditeljima i ovim pravoslavnim
monasima, mladi Jovan je sebe izgradio na čvrstim temeljima pravoslavne vere i svetog
bogougodnog života, tako da, iako je živeo među inoplemenima i jereticima u Italiji i
Mađarskoj i među grešnicima u svetu, ipak je sebe sačuvao čista u oboma, to jest u pravoj
veri i vrlini.
19
Posle smrti Jovanovog oca Sv. Stefana , nekoliko godina kasnije, to jest godine 1486, majka
Jovanova Sv. Angelina, sa Jovanom i bratom mu Maksimom, pređu iz Furlanije preko
Beča u Budim, uzevši pritom sa sobom i mošti Sv. Stefana Slepog. U Budimu ih lepo primi
mađarski kralj Matija i podari im gradove Kupinovo i Slankamen u Sremu. Tom prilikom,
kralj podari i titulu despota starijem Đorđu, koji se potom uskoro zamonaši pod imenom
Maksim, tako da titulu i mesto despota Srpskog u Sremu preuzme tada Sveti Jovan.
Njihova prestonica i boravište bio je najpre grad Kupinik na reci Savi u Sremu, gde su u
crkvi Sv. Apostola Luke bile smeštene mošti njihovog oca Svetog Stefana. Zbog čestih pak
napada Turaka preko Save, despot Jovan premesti zatim svoju prestonicu u grad
Berkasovo, blizu manastira Pribine Glave.[17]
Kao despot Srpski u Sremu, pravedni Jovan je vodio, s jedne strane, vitešku borbu protiv
inovernih Turaka, koji su s juga napadali, a s druge strane borio se protiv pokušaja
rimokatolika da njegov pravoslavni narod pounijate. Nalazeći se pod vlašću mađarskog
kralja, Jovan je njemu pomagao svojom vojskom u borbama protiv Turaka, i u tome
pokazivao daleko veće uspehe nego Mađari i Mlečići, koji su tih godina ratovali sa
Turcima.[18] Blagoverni despot Srpski Jovan želeo je da oslobodi i sve srpske porobljene
krajeve na jugu, ali je to prevazilazilo njegove snage. Jovan se molio Bogu da Bog zaštiti
njegov Srpski narod i da mu pomogne da sačuva svoju veru i dušu. Zato je on pomagao
mnoge pravoslavne manastire, moleći monahe da se u njima mole za spasenje Srpskog
naroda i za spasenje njegovo i njegove porodice.[19] Sa svojom majkom Angelinom i sa
bratom Maksimom, a i sam sa svoje strane, Jovan je pomagao velikim prilozima i
Svetogorske manastire Svetog Pavla, Hilandar i Esfigmen, a takođe i manastir Krupu u
Dalmaciji, kao i mnoge manastire u Sremu, Bačkoj i Banatu. Po narodnom predanju on je
sa svojim bratom Maksimom podigao ili obnovio manastire Pribinu Glavu, Mesić, Fenek,
Divše, Beočin, Šišatovac i druge.
Ali, mladi i pravedni despot Srpski Jovan nije dugo živeo na zemlji. Leta života njegovog
bila su malobrojna, ali su zato bila ispunjena mnogim dobrim delima m bogougodnim
podvizima. On se mirno upokojio u Gospodu 10. decembra 1502. godine u svojoj
prestonici Berkasovu[20] i česno je pogreben u crkvi Svetog Luke u Kuššovu pokraj svoga
svetoga oca. Posle tri godine, telo njegovo bilo je objavljeno kao celo i sveto, i od tada ga je
pravoelavni narod počeo poštovati kao svetitelja Božjeg.[21] Sveta mati njegova Angelina i
brat mu Maksim, prilikom svog odlaska u Vlašku (godine 1505) kod vlaškog vojvode
Jovana Radula IV, uzeli su sa sobom i mošti Sv. Stefana Slepog i ovoga Svetog despota
Jovana, ali su ih pri povratku iz Vlaške (godine 1509) opet vratili u Kupinovo. Kada su
zatim oni podigli svoju zadužbinu manastir Krušedol pod Fruškom Gorom, telo Sv.
Jovana sa telom njegovog svetog oca bude preneto i položeno u manastir Krušedol. Tamo
se ono pokazalo čudotvornim, jer je mnoge isceljivala blagodatna sila njegova, među
kojima isceli i jednog Agarjanina, kome se ʺživi bes u utrobi valjašeʺ, kako kažu stari
20
zapisi. Takođe je i jedan mladić, koji je osam godina ležao bolestan, dobio čudesno
isceljenje od moštiju Svetoga Jovana.
Telo Svetog Jovana ostalo je u manastiru Krušedolu sve do 1716. godine, kada su Turci
zapalili manastir i u njemu svete mošti svetih Brankovića. Posle spaljivanja manastira,
ipak su pronađeni delovi svetih moštiju, među kojima i deo stopala Svetoga Jovana
Despota. Ove preostale svete mošti čuvaju se i danas u manastiru Krušedolu.
SPOMEN SVETOG SVEŠTENOMUČENIKA
TEOTEKNA
POSTRADAO za Gospoda Hrista mačem posečen.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
MARJANA
POSTRADAO za Gospoda kamenjem zatrpan.
SPOMEN SVETOG MUČENIKA
EVGENIJA
OVAJ sveti mučenik postradao za Gospoda Hrista drvljem premlaćen.
21
NAPOMENE:
1. Od 305‐312. godine.
2. Maksimin Daka ‐ car Istočne polovine Rimske carevine od 305. do 313. godine.
3. Konstantin Veliki bio car Galije od 306. do 312. godine, kada mu se, posle pobede
nad Maksencijem, pokori Italija i druge zemlje.
4. Jelenima su se, do Hrista, nazivali Grci; a u Svetom Pismu tim se imenom nazivaju
neznabošci uopšte, kako Grci tako i drugi narodi, jer su mnogi od njih govorili
grčki.
5. Tojest ‐ u veru Hristovu.
6. Sravni: Psal. 118, 105.
7. U to vreme, usled gonjenja, episkopi Crkve nisu uvek ostajali među svojom
pastvom, nego su ponekad, radi dobra same pastve, da pastva ne bi ostala bez
njihovog duhovnog rukovodstva, sklanjali se i skrivali po pustinjama i zabačenim
mestima, i samo se ponekad pojavljivali da pastvu pouče i ukrepe. Ali kada bi
nastala potreba da ličnim primerom osokole pastvu na podvig stradanja za Hrista,
tada su oni sami izlazili na podvig mučeništva i primali na sebe raznovrsne muke
radi Hrista.
8. Ovi sveti mučenici postradaše oko 313. godine. ‐ Obretenje moštiju svetoga Mine
praznuje se 17. februara. Sveti Mina zbog svoje krasnorečivosti poznat je još pod
imenom Kalikelada (= Krasnorečivac). ‐ u devetom veku sveti Josif Pesmopisac
napisao je kanon u čast ovih svetih mučenika, u kome se naročito govori o
isceljenjima od njihovih svetih moštiju.
9. Paflagonija ‐ drevna oblast Male Azije, na južnoj obali Crnoga mora.
10. Ankira ‐ glavni grad Maloazijske oblasti Galatije; današnja Angora.
11. Edes ‐ grad Kilikije, jugoistočne oblasti Male Azije.
12. Difurkin je nadimak, dat prepodobnom Tomi.
13. Vitinija ‐ severozapadna oblast Male Azije, pored obala Crnoga mora, Bosfora i
Carigradskog moreuza.
14. Lav VI Mudri ‐ carovao od 886. do 911. godine.
22
15. Prepodobni Toma upokojio se u devetom veku.
16. Žitija Sv. Stefana Slepog i Sv. Maksima videti pod 9. oktobrom i 18. januarom, kada
se oni slave.
17. Ovaj grad srpski porušila je kasnije Marija Terezija i naredila da se od njegovog
materijala sagrade neke rimokatoličke crkve u Sremu. U blizini ovog nekadašnjeg
grada i danas postoji brdo zvano Despotovac, po despotu Jovanu.
18. To je bilo 1501‐2. godine. Tom prilikom je despot Jovan sa svojom srpskom vojskom
prešao Savu i opseo grad Smederevo. Zatim je prodirao dalje uz Moravu, Kolubaru
i Drinu, pa je prešao i u Bosnu. Potukavši slavno Turke kod Zvornika, vratio se u
Srem sa velikim trofejima.
19. Despot Jovan bio je oženjen Jelenom, ćerkom srpskog vojvode Stevana Jakšića, i
imao je sa njom dve kćeri, Mariju i Jelenu, od kojih je ova druga bila udata za
moldavskog vojvodu Petra Rareša.
20. Godine 1902. podignuta je u Berkasovu mala crkvica posvećena Sv. Jovanu Despotu
21. Desetinu godina kasnije, daleko od Sremskih krajeva, pisao je poznati srpski pop
Peja (pisac Žitija Sv. Đorđa Kratovca): , D posle ovih, njegov (tj. Stefanov) sin Jovan,
koji je držao Sremoku zemlju i u njoj se prestavio i sahranjen bio, ostavivši
nasledstvo, suprugu i jednu kćer, posle tri godine objavi se (netljenim telom iz
groba), podobno ocu svomeʺ.
23