HRVATSKI Skripte Za Esej

SKRIPTA IZ
HRVATSKOG JEZIKA
ZA ESEJ NA DRŽAVNOJ MATURI
1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić

 Razdoblje: hrvatska renesansna književnost
 Biografski podaci o autoru
 Dundo Maroje – o djelu
2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić
 Razdoblje: hrvatski barok
 Suze sina razmetnoga – o djelu
3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac
 Razdoblje: realizam
 Otac Goriot – o djelu
4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor Mihajlovič Dostojevski
 Razdoblje: realizam
 Zločin i kazna – o djelu
5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić
 Razdoblje: hrvatski realizam
 U registraturi – o djelu
6. MOJA PREOBRAŽENJA ~ Antun Branko Šimić
 Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929.
 Moja preobraženja – o djelu
7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka
 Razdoblje: moderna književnost
 Preobražaj – o djelu
8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža
 Razdoblje: hrvatska književnost od 1914. do 1929.
 Baraka pet be – o djelu
~ Skripta iz hrvatskog jezika za esej na državnoj maturi ~
1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić

Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST
 pod utjecajem renesansne umjetnosti u Italiji
 od sredine 14.st. do kraja 16.st.
 u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) –
slobodna Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija
 oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na
latinskom jeziku – usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije
humanizma
 afirmacija hrvatskog narodnog jezika
 načelo oponašanja estetski vrijednih uzora
 OSLANJANJE NA:
 klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije,
Ovidije...)
 klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio,
Petrarca)
 suvremene talijanske književne autoritete
 iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska
se renesansa u nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu
književnost i na tijekove domaće usmene književnosti
 OKOLNOSTI: turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i
talijanski utjecaj na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji
renesanse su pripadnici imućnoga patricijsko-građanskog sloja
primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom vlašću
Biografski podaci o autoru: Marin Držić

 rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji
 klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra
 u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom
gradu Sieni
 nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije
 u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de'
Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva 
ostavši bez odgovora i odaziva na bunt, vratio se u Veneciju i
nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla)
 književni rad započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu
petrarkizma, no ubrzo se posve posvetio drami (okušao se u svim
tada poznatim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali
i tragediji)
 najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada
Plauta), pokladna igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA
(prerada Euripida) te pastirska igra TIRENA
DUNDO MAROJE
 SADRŽAJ:
Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u
2
Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa
slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori
da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe.
On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov
vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi.
Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako
njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i
njegova zaručnica Pera, zajedno s Dživom. Prerušena je u muškarca.
Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na
njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s
Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao
Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže
Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura
njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem
pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje iz krčme
primjeti Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da
ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri
odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći
Maroju izaći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da
će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti
sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz tamnice.
Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro
žali što se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po
novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je
Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj
novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za pomoć, a ovaj mu govori
da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara
Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli
da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je
nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli
Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju
jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi
da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li
Maru, ona odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i
Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva
savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na
cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu
Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj
spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti
Mandolijenu, izgubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla
s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će nagradu onome tko ju nađe.
Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva
Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena.
Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi
shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin
Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja.
Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno
razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro
je dužan na sve strane, a Pomet likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho,
3
Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u

Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove.
Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto
tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u
svoj grad.
 TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost

zaljubljenih
 pet činova
 dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora
(govori o radnji komedije, likovima, mjestu radnje...)
 satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena
politička satira, osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih
likova (Pomet, Tripče)  najveća Držićeva inovacija i posebnost u
komediografskom opusu
 tridesetak najrazličitijih likova
 vrlo opsežna i dramaturški složena komedija
 sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurtizanu
Lauru)
 mjesto radnje – Rim
 središnji motivi: novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne,
škrte starosti
 Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost
 Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna
vlastela i dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i
LJUDE NAZBILJ (bistri, duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi)
 POMET – zaokupljen ovozemaljskim užicima  renesansni čovjek;
zapleće radnju, vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat
na svijetu“ – tko hoće vladati, mora biti pun vrlina); gospodar
smijeha u komediji
 afirmacija sposobnih i pametnih (sluge)  pobjeda čovjekove
inteligencije
 bogatstvo jezika – dubrovački, nedubrovački, talijanski
 ismijava konvencije petrarkizma – kurtizana LAURA
2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić

Razdoblje: HRVATSKI BAROK
 trajanje: od početka 17.st. do druge polovice 18.st.
 književni jezik je nejedinstven – prilagođen govorima regija
 postoji određena razmjena književnih utjecaja između hrvatskih
kulturnih središta
 mnogocentričnost  manji regionalni krugovi:
 četiri manje ili više samostalna regionalna književna kruga:
4
1. DUBROVNIK – najplodonosniji; dubrovački autori utjecali na

pisce u Splitu, Zadru...; utjecaj štokavskog, ijekavskog...
2. DALMACIJA
3. BANSKA HRVATSKA – dvije struje: 1.) književne djelatnosti
plemića oko Petra Zrinskoga (svjetovni karakter, miješanje
čakavskog i kajkavskog: OZALJSKI KRUG – Juraj Križanić, Ivan
Belostenec, Fran K. Frankopan, Katarina Zrinska...); 2.)
nabožna književnost (kajkavski)
4. SLAVONIJA – nakon 1700. oslobođena od Turaka  kulturni
procvat (Antun Kanižlić)
 utjecaj četiriju civilizacijskih i političkih krugova: mletačkoga,
austrijskog, turskog, dubrovačkog te utjecaj katoličke
protureformacije kao djelovanje isusovačkog reda
 književnici školovani u isusovačkim kolegijima
 humanizam i latinizam u 17.st. – latinski i dalje u uporabi u crkvi,
upravi i znanosti, a postoji još i tzv. učena (dijačka) književnost na
latinskome
Biografski podaci o autoru: Ivan Gundulić (Dživo)

 1589. – 1638.
 plemić, pravnik, diplomat, senator, konavoski knez, poslanik u Bosni
 nadimak Mačica
 iz dubrovačke plemićke obitelji, obrazovao se u školama rodnoga
grada
 obavljao razne državničko-administrativne službe u Dubrovniku i
okolici, kasnije postao senator i član Malog vijeća
 velik utjecaj Torquata Tassa (Oslobođeni Jeruzalem)
 književni rad započeo s pisanjem drama, i vjerojatno pjesama
 najpoznatija djela: pastirske drame s ljubavnim i mitološkim
temama (PROSERPINA UGRABLJENA, DIANA, ARIADNA), religijsko-
epski spjev SUZE SINA RAZMETNOGA, DUBRAVKA, pastirska igra,
OSMAN, epski spjev
SUZE SINA RAZMETNOGA

 SADRŽAJ:
PLAČ PRVI – SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira
se s njim te u suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog
sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju.
Pjesnik uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s
postupkom liječnika koji mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme
litice, snježni vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu
je svileno ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je
nekad bio, svi su ga ostavili, sada je usred kamene pustoši, u hladnoći.
Prasci su mu družba, dvor mu je planina, kamen uzglavlje, umire od gladi.
5
Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se

pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen
(kosu), svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh,
svojom bjelinom nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene
koja je sina navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca
i otela ju crvima iz usta. Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila
rumena. Kaže da žena ima mednu riječ, otrovno srce, ognjene oči, ledena
prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza stihova iz
Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde
oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost.
Razmetni sin sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši
opak i pun zlobe. Žena i trbuh bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo
mu je samo kajanje i žalost.
PLAČ DRUGI - SPOZNANJE

Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem
stvaranju svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života,
sinova moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za
grijehe i kaže kako bi bilo pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je
živio kao životinja. Ljepota pogubno djeluje na moral i često vodi u smrt
duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih (ženinih) pramenova
(misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a
dijete se uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog
grijeha otvorila sinu oči i sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one
kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava.
Smrt je jednaka svima.
PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE

Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica
procvjeta i na njoj se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i
pretvori se u zmiju, a kad ju ponovno uhvati za rep, postane štap; 3.
Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela,
tako se po Božjoj milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin
plače sve dok njegove suze ne naprave gorku vodu u kojoj se potope
njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju mu riječi s usta (kao što
se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj
slike ljepote Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka,
Bog je odredio da on bude gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu
sve na zemlji služi. Sinovljev život biju valovi, njegove su suze rijeke koje
se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se
6
obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu.

Otac je stvaio svijetlu odjeću na njega, dao mu je prsten za znamen
ljubavi.
 epski spjev, religiozna poema

 TEMA: grijeh i kajanje, snaga vjere i nade
 simbolika djela je protureformacijska: u kontekstu vremena razmetni
se sin može shvatiti kao pristaša reformacije koji se vraća u okrilje
Katoličke crkve
 predložak – biblijska parabola o razmetnom sinu i dobrom ocu iz
Evanđelja po Luki
 tri plača: SAGRIJEŠENJE, SPOZNANJE, SKRUŠENJE
 monološko-ispovijedno govorenje
 motivi: život ↔ smrt, grijeh ↔ pokajanje, svjetlost ↔ tama 
suprotnosti, antiteze
 katolički svjetonazor
 istinski kršćanski osjećaji
 prolaznost vremena
 verbalne igre
 temeljna funkcija baroknog teksta: proizvesti čuđenje (uz pomoć
končeta, hiperbola, antiteza...)
 KONČETO – metafora (osobito jaka), hiperbola, antiteza, domišljat i
oštrouman način izražavanja, šala, duhovitost
3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac

Razdoblje: REALIZAM
 trajanje: od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st.
 vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost
 najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena
(Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i
pozitivizma i enciklopedista
 cilj – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi
njegova poboljšanja i napretka  objektivno i bez osobne prisutnosti
(„objektivni“ pripovjedač – er form)
 pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih
filozofija
 naglašavanje odnosa književnosti i zbilje
 roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“
 fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi
 jedini estetski kriterij realizma je istinitost
 Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“  usporedio roman s
ogledalom koji nosi cestom
 obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema 
djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve
izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove
7
skupine  npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje

zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on
zaista jest)
Biografski podaci o autoru: Honore de Balzac

 1799. – 1850.
 francuski romanopisac, pripovjedač i dramatičar
 studirao pravo i filozofiju na Sorbonni u Parizu
 s 20 godina počeo pisati slabe pustolovne romane  bez uspjeha,
odustaje od pisanja
 pisanju se vraća tek 1829., kada kreće niz njegovih uspjeha
 neiscrpna mašta i nevjerojatna radna sposobnost  golem opus od
90-ak romana, 5 drama, pripovjesti, novele...
 1842. objedinjuje sva djela što ih je napisao od 1829. u jedinstven
ciklus „Ljudska komedija“  namjeravao dati sliku suvremenog
francuskog društva i iznijeti svoje poglede na svijet
 kritizira francusko društvo – prikazao razvoj kapitalističkih društvenih
odnosa i propadanje tradicionalnih moralnih vrednota
 novac – osnovna pokretačka snaga u svim njegovim djelima
 koncepcija djela – zapletene i često nevjerojatne intrige, jednostavno
ocrtani karakteri...
 utemeljitelj europskog realističkog romana
OTAC GORIOT
 SADRŽAJ:
Pansion
Gospođa Vauquer stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion,
poznat po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište
gdje složno žive svinje, kokoši i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica.
Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo. Ispod njega
otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje
smeće i koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s
nekoliko voćaka i povrća, a u hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama,
gdje penzionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i piju kavu, ako im to
imovno stanje dopušta... U prizemlju je salon koji je povezan s
blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno sa stolicama s naslonjačima
za okruglim stolom na sredini. Ta glavna soba zaudara na plijesan,
užeglost, hladna je i vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i
sirotinjski dom. Ona je bila nekada oličena, ali se boja više ne raspoznaje.
Dugački stol prekriven je stolnjakom koji je toliko mastan, da se na njemu
može prstom pisati. Pokućstvo je staro, istrošeno, trulo, crvotočno i
konačno tu vlada bijeda i to ona zgusnuta izlizana štedljiva bijeda. Ujutro
oko 7 sati prvo ulazi mačak, koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a
onda ulazi udovica. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom
kljunu, s debelim tijelom sukladno je odaji čiji topli smrdljivi topli zrak gđa.
Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je potpuna. Ima oko 50
godina, liči na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje
sedam osoba. Na prvom katu su dva najbolja stana. U lošijem stanuje
8
gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je

živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi starac zvani
Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji
brkove, bivši trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje
su dvije izdane, jedna nekoj staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga
bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac Goriot. Ostale sobe su se
izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka mjesečno.
Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u
velikoj neimaštini, kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se
Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad
i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji očekuju mnogo od njih,
da bi ga oni prvi iskoristili. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja
i dvije mansarde u kojima su stanovali pokućar (sluga) Christophe i
kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na ručku i studente
medicine i 2-3 stanovnika iz obližnje okolice. Svi ti pansionisti bili su
siromašni, koji su vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim
odijelima i pohabanom rublju. U njihovim uvelim i oronulim ustima bljeskali
su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme, ledene,
svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau
umornih očiju da čovjeka hvata jeza od njezinog pogleda. Gospodin Poiret
bio je kao neki stroj, izgledao je kao neka utvara. Gospođica Victorine
Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i slabašna izgleda, a
sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s
drugima, ona je bila lijepa, pa je tako bila sretna i zanosna. Njoj je
nedostajalo kao i svakoj ženi lijepe haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije
htio priznati za kćer, a gđa. Coutre rođakinja njezine majke, brinula se o
djevojci kao da je njezino dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački
tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave oči i bio je iz plemićke obitelji.
Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno bora, grub
ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah
pritekao u pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim
pogledom. Najstariji pansionist bio je otac Goriot, koji je imao 69 godina.
Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa. Coutre. Imao
je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni
srebrnog posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne
obveznice, ona se je odmah zagledala u njegov novac: "kao jarebica u
slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi
mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za
nju i to je nju razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot
je morao prijeći na drugi kat i da ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka
godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah počela zvati Otac
Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je
prisiljen štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke.
Odseli se na treći kat plačajući 45 franaka godišnje. Odrekne se duhana,
otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog patnje, čiji uzrok
nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u
pansionu on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile.
Eugene de Rastignac kao i sva mlada francuska omladina, našao se pred
mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se otklone marljivim
9
radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio

plemić, počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije
poziv na bal od svoje daljnje rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je
zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi uspio u životu. Na balu
upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom u
Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca
Goriota.
Dva posjeta
Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon
začuje glas oca Goriota i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom
Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj haljini. Bila je prelijepa. Njezina
ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i silna mržnja
obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste
čizme, dok su njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao
kao saliven, dok je on poslije podne imao frak. Motreći tog kicoša vitka i
visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof znači de Restaud i
pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof
Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon
posjeta kod grofice, odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti
svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu naklonost. Ona je već tri godine
bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih plemića
markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu
morganatsku (nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se
markiz ženi, zbog toga je i došao u posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti
takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais bez ikakvog
obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i
gđice. Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de
Restaud kćerka oca Goriota, a druga Delphine je udana za baruna de
Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca. Dobile su bogati
miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu
uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg
bijednika. Vikontkinja ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što
hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti. Zapamtite da ćete ostati nitko
i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona treba
biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu
tajnu”. I nastavi dalje: “Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud
je plemić, njegova žena je primljena u društvo i predstavljena dvoru, ali
druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će od
žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao
što se odriću i oca”. Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica
mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao da njezin otac jede za našim
stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao. “Dakle
gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne
barunice” odgovori joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i
zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti će u očaj, možda se čak i
ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i
gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću
postići cilj ili ću ostati u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu
žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te zatražio njihovu ušteđevinu. Ti
10
plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da

se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud.
Nije išao više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita.
Odlučio je platiti upisninu za 2. i 3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku
sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci slobodnog vremena u
Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.
Ulazak u otmjeno društvo
Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita.
Majka ga savjetuje da pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako
hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti košulje !”. Kada je Eugene
pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u sobi
svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i
tvoja majka sa svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i
osjeti kajanje. Poslije šetnje u Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i
ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na stolu, a tu raskoš
predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas
stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da
sanja. I kćeri oca Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno.
Te večeri upozna Eugene gđu. de Nucingen i reče joj, da je on susjed
njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me neka struja nosi
prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do
kraja predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča
mu da je upoznao njegovu kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca
Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je vidio tu rupu u
kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije
bilo zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao
na lošoj postelji, a imao je samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun
prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre. “Moje kćeri su dobre, samo
da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao živjeti kod
njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od
radosti”. “Ali gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko
bogato udomljenih kćeri” reče Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je
u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student postali su veliki prijatelji.
Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to
krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo
moja !”. Delphine mu ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100
franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. - franaka”. U kockarnici stavi 100.
- franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne znajući dobio je
3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju.
Promatrači su ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. -
franaka. “Sada imate 7200. - franaka. Poslušajte me i idite” šapnu mu
bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine. Govorila mu je
kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi
daje samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali
sestra i ja smo ga upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i
radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a njemu ostavila ostatak. Vi ćete
objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens (kazalište).
Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade
mu i 1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u
11
Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.

Bježismrt
Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe.
Delphine, a i kockao se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad
mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona. Katkad je ostao bez i jednog
novčića i sada je imao dugova, pa je potpisao mjenicu gospodinu Vautrinu
i dobio novac. Vautrin je bio odbjegli robijaš poznat pod imenom “Bježi-
Smrt”. Policija ga je htjela uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp.
Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od robijaša, čuvao ga i
stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo
naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom za 3000. -
franaka: “da u vino sipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt.
Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite
hoće li se na koži pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče
Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina naslijediti će očevu ljubav i imanje.
Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”. Rastignac je bio
zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je
odlučio obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot
prizna Rastignacu da odobrava njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu:
“Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan. Obavili smo mnogo
posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka
rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre
nekretnine”. Slijedećeg dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic
de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine je bila pozvana da dođe u
kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune” reče
Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo
djelovati. Kada su mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je
bila potvrda da je on odbjegli robijaš: “Lako ste zaradili 3000. - franaka”
reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega je dobio. Na
vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče
policajac – ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin
(Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt” osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko
me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara gaduro, ti si mi priredila
onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da izbjegnemo
ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van
uhodo “ - i izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele
se iz pansiona u divan samački stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja
ću vas uvijek mnogo voljeti”.
Dvije kćeri
Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i
svoj i njezin u poduzeća, zbog kojih je morao poslati velike svote u
inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz, morati će obustaviti
plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz
kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” –
govorio je otac. U tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče:
“Ja sam nesretna, propala sam moj jadni oče! Da bih spasila Maximov
život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu obiteljske dijamante do kojih je
mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva”.
Restaud je saznao: “da je samo nakit prodan za nižu svotu i treba još
12
12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i

da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200. -
franaka doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj
nevolji nadao sam se pomoći od tebe, a sada vidim da me nikada nisi
voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate srce! Umrijeti ću
zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene
uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu
mjenicu na 12000. - franaka na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota
gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i tako saznao koliko
dugujem gospodinu Goriotu”. Otac je bio jako uzrujan, pa je legao da se
odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo ga
čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke
spremale su se na bal kod gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao
mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga da bi opravdao
postupke Delphine, jer je on obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas
da ga posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije plesa” odgovori
Delphine. Na balu vikontkinja Beauseant zamoli Rastignaca da ode do
markiza de Ajuda i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se vratio
vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i
plemenit, naivan i iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”.
Kada su sišli među goste, Eugene ugleda obje kćerke gospodina Goriota i
to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na bijednu
postelju na kojoj leži otac Goriot.
Očeva smrt
Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno
blijedo i sasvim iscrpljeno lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još
jednom do njih. Reci im da se ne osjećam dobro. Kada bi one bile tu, ne
bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s jednom od
kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine
spava, jer se kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi
se u postelji. “Imaju posla, spavaju, neće doći! Tek na samrti spoznajemo
što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob. Kada bih imao
blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno
srce. Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o
čemu razgovarati. Strpljivo sam podnosio sve uvrede, a one su mi
prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri izbacile iz svojih
domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti
moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac
jecajući – “Ja ću umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno
boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu.
Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je malj udario.
“Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se
sruši. Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire:
“Gospodine grofe, recite gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj
rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof odgovara: “Ja mnogo ne
držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir
moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema
meni i mome djetetu”. Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u
postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala s bala i očekujem
13
liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k

svome ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko
bolestan kako vi kažete. On bi svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala
pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije liječničkog pregleda”.
“Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime
kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo
nema. Idem, idem – ja ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što
može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer doći. U sobi je doktor
operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio
posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više
pomoći, ne možemo ga spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i
promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer reče: “Otac Goriot
nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije
izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi
troškove ?” – udovica kao da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte
iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne sluškinji. “Nasie! Fifine!”
reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla jer
se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud
ipak je došla i kad ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me
mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica, nisam ga cijenila. Otac je
umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite starca
na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo
barunu i grofici da pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko
pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine prijavili su starčevu smrt.
Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio
svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da
ga mogu pokopati. “Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si
dao, zapovijedi da se ureže na grobu natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT
OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de NUCINGEN SAHRANJEN O
TROŠKU DVOJICE STUDENATA”
Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro
otac, pa su u velikoj žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao
kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk jedva pokriven crnom čojom,
stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo je
umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka
smrt, bez sjaja, bez pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika,
pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70 franaka, jer crkva nije bila bogata
da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu kočiju, dođoše
dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali
prazna i otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše
tijelo oca Goriota u raku oko koje su bile sluge njihovih kćeri, koji se
pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju je platio
student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati
napojnicu. No on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20
santima. Tužno se zagledaju u grob i u njemu pokopa svoju posljednju
suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.
 uz Eugenie Grandet najslavniji Balzacov roman

 tema: uspon u visoko društvo; očinska ljubav; društveni život Pariza
14
 vrlo složena i dramski koncipirana kompozicija, u kojoj se paralelno

razvijaju i međusobno isprepliću tri fabularne osnove, sve tri vezane
uz stanare pansiona gospođe Vauquer – J.J.Goriota, nekoć bogatog
tvorničara tjestenine, Eugena de Rastignaca, sirmomašnog plemića
koji je iz pokrajine došao u Pariz na studij i tajanstvenog Vautrina,
nekadašnjeg robijaša, koji je vješto upravljao sudbinama ljudi
 karakteristična kompozicija – čitateljevu pozornost usmjerava na
uvodni dio romana, a rasplet mu je vrlo kratak i uključuje obrat u
radnji
 novac kao osnovna pokretačka snaga
 najčešći realistički postupci:
 portretiranje (fizički, socijalni i psihološki portret)
 portretiranje s pomoću ambijenta (opis portreta, mnoštvo
detalja)  teorija sredine (miljea)
 detaljno i precizno opisivanje i pripovijedanje
 Balzacova tehnika opisivanja sadrži barem 3 elementa: vizualni
(detaljan vanjski opis likova i prostora), psihološki (ugođaj,
karakterne osobine), sociološki (imovinsko stanje, socijalno
podrijetlo, klasna pripadnost)
 čiča Goriot  „Vječni otac“, „Krist očinstva“
 svi važniji likovi žrtve su opsjednutosti jednom strašću ili fiksnom
idejom
4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski

Razdoblje: REALIZAM
 v. Otac Goriot
Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

 1821. – 1881.
 ruski romanopisac, uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma
 studirao vojno inžinjerstvo na Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu
 sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog
čega je osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je
proveo deset godina
 na početku svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva realizma i
zastupao napredne društvene poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.) –
nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima iz mrtvog doma,
1861.), napušta i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni,
1871.), te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda
neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno pristaje uz
carizam i slavenofilstvo
 mijenja se i tematika njegovih djela  moralni aspekti ljudske
egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti
15
 zanimljiv kriminalni zaplet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će

raspravljati o problemu zločina i kazne kao takvome, u želji da otkrije
tajne pobude ljudskih postupaka
 prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe, a u traganju za
odgovorima na pitanja koja ga muče, razvija dugotrajne rasprave i
diskusije o moralnim, etičkim i filozofskim problemima
 dvije vrste likova – s jedne strane cinici i buntovnici protiv društva,
razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane požrtvovne,
nesebične ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i
pasivne podložnosti
 snažno djelovao na razvoj moderne zapadnoeuropske proze 20.
stoljeća
 glavna djela: PONIŽENI I UVRIJEĐENI, ZLOČIN I KAZNA, IDIOT, BRAĆA
KARAMAZOVI (sve romani)
ZLOČIN I KAZNA
 SADRŽAJ:
Prvi dio
Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni
student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa
svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio
stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a
ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji
prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara
razbojnički plan.
Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi
čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se
bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za male
novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti
koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao
stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio
početak kovanja planova o ubojstvu i krađi.
Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona
ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova
koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši
sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale
dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio
pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi
50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega.
U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi
koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje,
njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju
pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju,
pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo
rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i
polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj
svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan,
ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio
izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o
16
čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na

svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio
Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral
ljudi i vremena.
SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli
željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je
Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga
odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono",
ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je
čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći
trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za
ubojstvo.
U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz
kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je
zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata,
no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je
Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu.
Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna
tabakera. Tri puta ju je udario sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje
natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u
susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio.
"Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim
neočekivanog umorstva."
Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i
shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se
drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu
kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s
njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio
je sjekiru na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile
su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije
mogao zadržati, koliko se god trsio.."
Drugi dio
Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene
stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je.
No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U
stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je
inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest.
U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se
ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja
istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem
Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli
komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare!
Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući
komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako
slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim
novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko
izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na
vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i
Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo
17
ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li

ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.
Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog
Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga
odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je
ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli
da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je
život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je
davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na
vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je
zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je
Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad
je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu.
Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali
on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao."
Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa.
Treći dio
Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za
Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se
on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući
ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled
zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa
Zosimovim i održao obećanje.
Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod
uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome
usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor
svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao
sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti
Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se
rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.
Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod
stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču,
inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao
Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod
starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova.
Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u
"Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i
neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako
to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem
zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij
namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći -
Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija.
Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za
babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali
nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti
granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali
nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra,
koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti
je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu
18
babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota

Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne
mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih
očiju....Mile moje!"
- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova
postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog
romana.
Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje
puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.
Četvrti dio
Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati
Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj
ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov
je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je
Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer
je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin.
U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin
je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju
velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i siromašnoj majci koje je htio
spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala
iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta.
Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj
izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je
nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin
lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo izmeĐu njih.... Nekakva
misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica
shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita
Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!"
Iznenada se okrene i ode.
Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat.
Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je
ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i
žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako
on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju -
uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za
životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas
raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno...
Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će
joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena.
Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati.
Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to
ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom.
Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij
mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s
priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi
i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!"
U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek
koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje"
Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo
19
optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je

zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije
htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem
je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj
pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i
zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još
ogledati." reče smješeći se pakosno.
Peti dio
Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa
studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u
komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po
Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je
skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred
svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred
Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno povjerenje. Srećom je na
daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije
došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut
Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove
porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se
počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila
ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom
govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je
uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se
oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u
nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za
tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije
nisam upoznala!"
Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti
motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio
zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se
domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva.
Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam
drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam
čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili
imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula
je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi
zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri
strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život.
Hoćeš li?"
Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić
da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio.
Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu,
jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila
novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti
okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov
obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako
utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo
zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I
Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao
20
njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!"
Sad ga je imao u šaci.
Šesti dio
"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila
magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već
mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad
mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe.
Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u
paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov.
S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva
majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna
da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u
nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na
vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu
je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i
psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji
su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije
Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno,
slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe
smatra za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anĐeo, ne
dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao
da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva
dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa
vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom,
duboko uvjerenim glasom."
Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj
pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život
je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od
par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti.
Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom
svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz
života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani -
neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i
perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao
Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni
sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo
o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju
je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom
vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio
joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja
je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula.
On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila
oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti.
"Ne voliš me dakle? - tiho priupita.
Ne.
I ne bi mogla? Nikad?
Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da
izađe."
Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao
21
je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku

je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio
potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema
mjesta.
E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im
da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.
Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre
kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao
je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga,
poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi
su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada
je shvatio da će ostati s njim do kraja.
Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno
primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju
na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda
ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I
Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana.
Epilog
Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već
okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od
tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam
godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla
vjerovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja
je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici
mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj
bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od
povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i
slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar
sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je
jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao
svoju krivnju."
Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoljeli Sonju (posredovala je u slanju
pisama i posjetama kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u
bunilu sanjao o propasti svijeta i nekolicini odabranih koji su preživjeli.
Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza
"kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se
razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno
raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako
snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo.
Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni
sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i
bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah
strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i zagledala se u
nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna
sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj
čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore
života za srce drugog."
Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga
nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao
22
sedam dana. Bili su sretni.

"Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te
kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... -
ali to je već nova pripovijest."
 najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga

 žanrovski teško odrediti  kriminalistički, društveni, psihološki, ali
prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo čitak način
raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka iz Sibira i
koja će otad postati njegovom glavnom preokupacijom (problemi
zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde)
 sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova, koji se
iz „viših ciljeva“ odlučio na zločin (ubojstvo starice lihvarke čijim je
novcem namjeravao pomoći svima potrebnima – obitelji,
Marmeladovoj obitelji...)
 realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i
osiromašenog plemstva
 psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko
vlastitih postupaka, s težištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima,
čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela  na taj način, kao
i čestom uporabom unutarnjih monologa Dostojevski anticipirao
moderni europski roman 20. stoljeća
 radnja se odvija u 9 dana
 snovi, halucinacije, bolesna svijest
 preteča modernog psihološkog romana toka svijesti
 „Ne ubij!“ – temeljna poruka romana  evanđelje
5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić

Razdoblje: HRVATSKI REALIZAM
 trajanje: od oko 1880. (Šenoina smrt 1881.) do otprilike 1895. 
realistički stil pisanja prostire se i izvan tog vremenskog okvira,
duboko u razdoblje moderne
 kulminacija realizma kao stila u Hrvatskoj bila je 80-ih godina 19.st.,
vrijeme obilježeno propadanjem plemstva koje je, nakon ukidanja
kmetstva, ostalo bez svojih tradicionalnih prihoda
 osiromašivanje seljaka, zbog populacije i dijeljenja zemlje; migracije
stanovništva iz sela u grad, a kreće i prvi val hrvatskih iseljenika u
prekomorske zemlje
 provođenje mađarizacije
 časopisi – donosili prijevode svjetskih klasika realizma, davali
smjernice realizmu i naturalizmu te stvarali polemičko, kritičko
mišljenje, ali najvažnije od svega je što su u njima objavljivani svi
važni romani hrvatskog realizma (Zlatarovo zlato, U registraturi...) 
Vijenac (tada glavni književni list, afirmirao ga je sam Šenoa),
Hrvatska vila (strogo pravaško usmjerenje), Balkan
23
 dvije koncepcije:
1. STARČEVIĆEVSKA (pravaška) – prikaz života kakav stvarno
jest, sa svim njegovim dobrim i lošim strana, pri čemu je
naglasak ponajprije na kritičkome odnosu prema društvenoj
realnosti
2. ŠENOINSKA (narodnjačka) – smisao književnosti je u isticanju
moralnog aspekta hrvatskog čovjeka; pisac mora prikazati
život onakvim kakvim bi on idealno – s građanskih moralnih
stajališta – trebao biti, a ne onakvim kakav jest
 TEMATSKI KRUGOVI: nacionalno-politički (odnos prema strancima,
nacionalna otuđenost, mađarizacija, germanizacija); socijalno-
ekonomski (propadanje plemstva, prodor kapitalizma, migracije
seoskog stanovništva u grad...); univerzalne, psihološke, etičke i
filozofske teme (ljudske sudbine, psihološka analiza...)
 REGIONALNI KRUGOVI: Hrv. zagorje (Kovačić, Gjalski, Leskovar),
Senj, Primorje, Istra (Kumičić, Novak); Slavonija (Kozarac); Lika
(Turić, Draženović)
 STILSKA OBILJEŽJA: miješanje različitih stilskih postupaka, u znaku
prevladavanja romantičarskih stilskih karakteristika, kritika
društvene stvarnosti, psihološko portretiranje
Biografski podaci o autoru: ANTE KOVAČIĆ

 1854. – 1889.
 rodio se kao nezakoniti sin Rauchova vincilira Ivana Kovačića i Ane
Vugrinec, bivše služavke
 djetinjstvo proveo u Oplazniku, a pučku školu polazio u Mariji Gorici;
maturirao u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu
 od studentskih dana vatreni pristaša Stranke prava i ideja Ante
Starčevića
 svojim plodnim novinarskim, feljtonističkim i književnim radom
uzdržavao je brojnu obitelj
 književni rad započeo još u školskim klupama
 najvažnija djela: travestija (satirička preradba) SMRT BABE
ČENGIĆKINJE, feljtoni IZ BOMBAJA, romani BARUNIČINA LJUBAV,
FIŠKA, MEĐU ŽABARI i U REGISTRATURI
U REGISTRATURI
 SADRŽAJ:
Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se
kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti, kojoj je cilj da kritički
razobliči hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od siromašnih seljaka i
pogospođenih opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije
svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz život jednog seljaka, u
čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne samo Kovačićeva
životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović, sin seljaka Jožice, veseljaka
koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali
"Zgubidanom". Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer
Anicu i sinove Peru i Mihu, a kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvila se
24
zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene

nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora, kod njegova
„kumordinara" Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima
na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je
obeščastio lijepu seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k
Meceni se doselila Laura, njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još
čudnije budućnosti. Međutim, Ivica ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica
pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena otjera iz svog dvorca.
Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda "Kanonika",
kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u
međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši prije toga iz jednog
pisma da joj je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati.
Laura potraži Ivicu i pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih
ogovarali zbog divljeg braka, ali Laura se ne želi lišiti slobode pa radije
pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a sama nastavi živjeti s Mihom,
sve dok njegova žena Justa ne premine zbog neobjašnjivih okolnosti, uz
asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s
"Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje
je i sam radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim
ljubavnikom Ferkonjom udavi i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali
kod podjele plijena ubije i Ferkonju. Hajdučica Laura ipak želi ponovo
osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije, ona s razbojnicima provali na njegove
svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika", otme
Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj,
pa ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih
grudi ne kapnu ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali
ubrzo poludi, zapali sve spise i sam izgori u tom plamenu.
 LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:
Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima:
seoskoj i gradskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla,
feudalci te raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari,
poluinteligentni, tzv. kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena
s obzirom na to tko je glavni lik romana U registraturi. Dok se jedni
opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi to osporavaju tvrdeći da Ivica
nema ono što karakterizira glavno lice romana, tj. da nije aktivan nosilac
svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju, samoodlučnost,
samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom junaku djela.
Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao glavna
ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica je
nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici?
Kako ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?
Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i
pametan mladić koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi
u divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obećavao, s toga ga otac
u dogovoru sa učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog,
poletnog, dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu
mnogo obećavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne
uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i
sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno
25
odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne

pronalazi svoj unutrašnji mir.
Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog
mladića ali je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom
voljom i htjenjima, a ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa
prema životu, sredini i sebi. On nema čvrsto određen životni cilj, on je
"objekt na kome se provodi tuđa volja" i koji ovisi o ljudima što ih je
upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire i mrzi iz dna duše,
(kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža, Šajkovskog), voli ali
ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno opire, bori
protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj sredini.
Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid
kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je
zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost, nemoralnost mu se gade
te se vraća u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali
je uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni
alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je
ostvarenje njegovih životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život,
ubija njegove najbliže, te on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko
mu je bio stran kao i on drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja,
havata ga “delirium tremens”, alkoholno ludilo, te završava tragično.
Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s
Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali
samouvjerena, a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim
likovima te njezinim djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu
superiornu, ironičnu, zločestu i amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji
Kovačićeva djela pa, prema tome, i tumači njegovih likova govore o Lauri
kao "demonskom" liku, kako s obzirom na sve ono što se s njom zbiva,
tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je, za razliku od Ivice pokretač
radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana, intrigant: ona je lik fatalne
žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine ljudi. Laura je lik pun
suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva i lukava.
U romanu se pojavljuje kao štićenica “milostivog gospodina” Mecene, s
njim je intimna, a on joj je zapravo otac, riječ je o incestu. U očevom domu
upoznaje đaka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda,
očarala je Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne
njegovog bogatstva. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju
ostaje nezadovoljna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz
osobne koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog ,
nesretnog života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i
likovi većine realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba,
osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi.
Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku
promjeniti nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za
oprost i priznala mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta.
Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana
životna sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i
zvjerstvo u svom nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom
26
čovjeku i budi se , sad više sad manje ostavlja sad većih sad manjih
tragova. Djelu je dala neki grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima
motivacijske osnove u svome bijednom djetinstvu i porijeklu iz slučajne
porodice.
Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne
miri se sa svojom prošlošću, te u ispunjavanju svoje neograničene želje da
posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna
nemoralna djela, u početku su to sidne krađe, koje prerastaju u sve veće,
počinje zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici,
Mihi, Ferkonji, Meceniu…) te počinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje
hajdučica koja sa skupinom razojnika harači, pljačka, ubija po selima.
Završava tragično, kao većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te
biva ustreljena, pri čemu nije pustila niti jednu kap krvi.
Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima
Kovačićevih junaka.
Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar

Žorž (Jurić). Jedan je među najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra
se jednim od najznačajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je
potekao sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu,
počinje glumiti drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”,
dodvorava. On je lažni lik. Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je
on u stvari samo Mecenin rob. Pokušava govoriti otmjenim jezikom
gospode što stvara brojne komične situacije, izvrčući riječi (lustrišimuš –
illustrissimus, kut namt – guten Abend…) On je oličenje nesklada između
želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara da bude ono
što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem Mihom, njegovim
odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni predmet, te
zakuha najkomičniju situaciju u romanu, tučnjavu u seoskoj krčmi, u kojoj
zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog mađarskog odjela. U duši je pošten,
dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se za zlu ženu koja ga
terorizira, vrijeđa, ali on to sve trpi, on uviđa stvari koje nisu dobre, ali šuti
te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.
Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji
su podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan,
Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada:
Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…, koje pisac osuđuje, i
okrivljava za većinu nemoralnih djela načinjenih u djelu). Sporedni likovi su
vrlo važni, stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisije i cijelim
odlomcima npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho,
Konjski trgovac i njgova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg ljepog
dobrog, nevinog, dok gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene,
ohole likove. Kroz cijeli roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad
da kvari ljude. Dok su opisi sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao
gnijezdo moralne truleži i ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo
ironičan prema selu, grad je uvijek bio prikazivan kao leglo zla u kojem
žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska bića, propali pjesnici, oličenja
nemorala i pokvarenonsti.
Ipak mada ima razumijevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivne,
27
praznovjerne i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u

nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu
života feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave
vile Dorice kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene):
prodoru novih, kapitalističkih odnosa na selu, zbog kojih seljak postaje
pljenom novog društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino
mjerilo vrijednosti novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu
npr., zelenaš Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom
kćerkom Justom ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju
zemlje i odlaska u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva
"pogospođena" seljaka je kumoordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije
iz redova seljaka koji u moralno iskvarenoj gradskoj cjelini često, bez
obzira na darovitost, ne uspijevaju nego tragično završavaju (poput
glavnog lika u romanu - Ivice Kičmanovića).
 KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:

Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i
raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja
pisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedačkim
postupkom unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje
kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim
previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana
retrospektivan - počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić
oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora
Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam
srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko:
njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je ujedno i najava
fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje
se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja
prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi,
epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu
itd.). Mnogi su kritičari osporavali kompozicijske vrijednosti romana U
registraturi, njegovu cjelovitost i jedinstvenost, odnosno kompaktnost
zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed događaja. Vremenski
nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni tok, što
pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne
podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil
romana, odnosno cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivičine psihe". U prilog
tome navode fabularne podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim
krizama, delirijum tremensu) i jezično- stilske, odnosno pravopisne
karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz "Vijenca" krcata je
točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti pravopisni
znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost
Kovačićeva ("Ivičina"), stila i nehomogenost Kovačićeve ("Ivičine")
kompozicije.
Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana
- Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka
u požaru koji je zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji,
vezanoj za životni put Ivice Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr.
28
Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića,
odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje, itd.). Fabula je
razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz događaja, tj. glavni
fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida
retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature,
scenom Ivičina buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom
kao šezdesetogodišnjakom - registratorom), b) dopunjava sporednim
radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu pisac uključuje svoj komentar o
djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za seoskog bogataša
Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu
romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a zatim (u drugom i
trećem dijelu romana) ulogu pripovjedaća preuzima pisac. Fabula se
temelji na nekoliko osnovnih događaja, odnosno radnji.
 poluautobiografski roman, velika freska u tri dijela

 ponajbolji hrvatski roman 19. stoljeća
 karakteristično ispripovijedan u prvome licu (samo 1. dio – 2. i 3. dio
u trećem licu)
 tematska osnovica – životni put i tragična sudbina Ivice Kičmanovića,
darovitoga i bistroga seljačkoga djeteta i mladića koji u dodiru s
gradom i gradskim životom tijekom školovanja doživljava krah svojih
iluzija i ambicija da bi kao službenik registrature završio život u
njezinu plamenu doživjevši, prije svega, tjelesni i duševni slom
 Kičmanovićeva sudbina uzdignuta do simboličnog značenja kao slika
rađanja moderne hrvatske inteligencije u 19.st., koja iskorijenjena iz
jedne, tj. seoske sredine ne postiže ukorijenjenost u drugu, tj.
gradsku sredinu
 obilježja: REALIZMA (opisi eksterijera, interijera, portretiranje likova,
govorna karakterizacija), ROMANTIČNO-PUSTOLOVNA (lik
Laure/hajdučice Lore, tragičan kraj – „krvava svadba“)
 registratura – kancelarija u kojoj radi Ivica Kičmanović, temeljni je
motiv cijeloga romana; pripovjedač je zapravo jedan od spisa u
registraturi
 elementi humora (selo) i ironije (grad)
 problem i odlazak ljudi sa sela u grad
 seoski primitivizam  školovanje, obrazovanje
 opisi likova: vanjski opis, socijalna karakterizacija, etička (moralna)
karakterizacija, govorna karakterizacija
 kompozicija – 3 dijela, uokvirena
 višeslojna fabularna zbivanja
 prstenasta fabula
 retrospekcija, introspekcija
 plastičnost likova – najuvjerljivi su likovi koji nisu nositelji radnje
(kumordinar Žorž)
 Laura – fatalna žena
29
6. PREOBRAŽENJA ~ A.B.Šimić
Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929.
 kraj hrvatske moderne  1914., smrt A.G. Matoša (do 1916. djeluju
Matoševi sljedbenici)
 1914. - HRVATSKA MLADA LIRIKA – antologija koju je izdalo Društvo
hrvatskih književnika; zastupljeno dvadesetak pjesnika rođenih oko
1890.: Ivo Andrić, Vladimir Čerina, Fran Galović, Janko Polić Kamov,
Nikola Polić, Tin Ujević, Ljubo Wiesner...  svi (osim Kamova)
ostvaruju kult forme; prevladava pejsažna lirika
 novi se naraštaj kritički postavlja prema tradicionalnom stvaralaštvu,
posebno prema modernoj
 dvije struje:
1. skupina jugoslavenski orijentiranih književnika okupljeni oko
Vladimira Čerine (časopisi „Val“ i „Vihor“) – nezadovoljni
tadašnjom hrvatskom kompromiserskom i neučinkovitom
politikom (Vladimir Nazor, Ivan Meštrović)  više političko-
polemički nego književni karakter
2. značajnija pojava pisaca koji su glasno, uglavnom
programskim člancima i manifestima, počeli javno iskazivati
nezadovoljstvo stvarnim stanjem u hrvatskoj književnosti,
njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti 
borbeno i buntovno su se postavili prema svemu što je u tom
trenutku predstavljalo pisanu riječ; predstavnik: Ulderiko
Donadini (izdavač i urednik časopisa „Kokot“, 1916.) – „Dolje
estetike!“ – suprotstavlja se građanskom učmalom ćudoređu
Biografski podaci o autoru: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

 1898. – 1925.
 rođen u Drinovcima u Hercegovini
 osnovnu školu završio u rodnome mjestu, gimnaziju polazio u
Širokom Brijegu, Mostaru, Vinkovcima i Zagrebu
 školovanje napušta nakon što je objavio prvi broj časopisa „Vijavica“
(1917.)  bilo je zabranjeno izdavati vlastite novine
 od 1915., kada se preselio u Zagreb, bavi se isključivo književnošću
 aktivist pokreta katoličke mladeži
 središnji predstavnik novih književno-programskih intencija;
najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze* hrvatske književnosti
 na početku stvaralaštva negirao tradiciju i bilo kakvu povezanost
književnosti s društvenim problemima
 svoje programatske tekstove objavljivao u vlastitim časopisima:
„Juriš“ (1919.), „Književnik“ (1924.)
 gotovo istovjetan s Donadinijevim stavovima o umjetnosti
 umjetnost po Šimiću ne teži ni za čim, ona „teži jedino da bude
umjetnost“  shvaća ju kao realizaciju nečeg tipično ljudskog u
smislu spiritualnog, kao poseban, duboki unutarnji doživljaj svega
onoga što je vezano za čovjekovo osjećanje života i svijeta, ali
30
svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno 

traži bit, čovjeka i svijeta, dublji smisao čovjekova postojanja, a ne
neku apstraktnu ljepotu
*STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA:

 škrtost izraza, racionalizacija riječi, odbacivanje deskriptivnog
 dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike i pokreta što se
ostvaruje naglašenom uporabom glagola, rečeničnih nizova,
eliptičnim izrazom
 slobodan stih, iščezavanje interpunkcije
 vizualan izgled, grafička forma pjesme postaje sadržajno važna
 kolorističnost – jake i jarke boje, boje svjetlosti, koloristički kontrasti
 boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava boja koja otvara
obrise metafizičkoga svijeta
 najčešće stilske figure – sinestezija, hiperbola, metafora
 uranjanje u sadržaje svijesti: vizije, halucinacije, slutnje, nestvarne
slike...
PREOBRAŽENJA
 prva i jedina pjesnička zbirka (1920.)  prepustio magiju poetske
riječi govoru boje, zvuka i ritma; unio u hrvatsku poeziju slobodni,
nevezani stih, a izostavljajući interpunkciju, dao i vizualnu snagu
svojim lirskim motivima
 više misaon nego emocionalan pjesnik (začetnik „pojmovne“
umjesto „slikovne“ poezije)
 spustio se u mukotrpno i bolno traženje smisla ljudskog postojanja i
na relaciji krajnjih čovjekovih polova život – smrt; pokušao prodrijeti
u dubinu, u „beskrajno unutra“ ljudskoga bića
 nemoćni revolt protiv neumitnosti pronalaženja  neobično sažetim
izrazom u temama ljubavi i smrti pokušao je tipičnim
egzistencijalnim motivima naslutiti neke osnovne ljudske tajne i
nemoćan da dokuči bit – pobunio se protiv svega sputanog i
nedorečenog u čovjeku
 TEHNIKA PJESME:
 dva ritma u lirici: mehanički i ekspresivni
 za ekspresivni ritam najpriličniji je slobodni stih  ritam još
nije ekspresivan ako je svaka riječ u pjesmi ritmički na svom
mjestu
 rimovati treba ono što se rimuje  nije svejedno koja će se
riječ rimovati, koja će zazvučati najjače u stihu, kao što nije ni
svejedno koja će se riječ s kojom rimovati
 rima jače djeluje ako je rjeđa  što je nešto rjeđe, to je
vrjednije
 PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE:
31
PJESNICI
Pjesnici su čuđenje u svijetu  pjesničko umijeće (ars

poetica)
Oni idu zemljom i njihove oči  čuđenje
velike i nijeme rastu pored stvari  slobodni stih
 prvi stih izdvojen  zasebna
Naslonivši uho ritmička, značenjska i
na ćutanje što ih okružuje i muči sintaktička cjelina
pjesnici u vječno treptanje u svijetu  odsutnost interpunkcije
OPOMENA
Čovječe pazi
da ne ideš malen  uzvišenost duha
ispod zvijezda!  temeljni motivi – čovjek,
svjetlost, prah
Pusti  funkcionalnost riječi
da cijelog tebe prođe  zvijezde kao simbol uzvišene
blaga svjetlost zvijezda! duhovnosti
 uskličnik nakon motiva
Da ni za čim ne žališ zvijezde – pjesnički krik
kad se budeš zadnjim pogledima
 pažljivo grafičko
rastajo od zvijezda!
(geometrijsko) organiziranje
pjesme
Na svom koncu mjesto u prah
pređi sav u zvijezde!
SMRT I JA
Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom
raste u svakom  individualni, subjektivni
času doživljaj smrti i smrtnosti
Jednog dana  slobodni stih
ja zastanem  izostanak interpunkcijskih
a ona raste dalje znakova na kraju  smrt i
u meni dok me cijelog ne proraste dalje vlada
i stigne na rub mene. Moj svršetak  odnos i jedinstvo života i smrti
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama
MOJA PREOBRAŽENJA
32
Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne  grafički organizirana

noći pjesma
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro  izostanak interpunkcijskih
i pogledima plivam preko polja livada i voda znakova
Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj  čovjekova težnja za
puta stalnošću i unutarnjim
i bezbroj puta uskrsnem mirem
O bože daj me umorna od mijena  bijeg od svakodnevnih
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i promjena
vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika
RUČAK SIROMAHA
Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)
33
POVRATAK HERCEGOVINA
Ti i ne slutiš Ja koracam livadama plav od sutona

moj povratak i moju blizinu
Na rubu livada je kuća parnog mlina
U noći kad šumi u tvom uhu tiha Iz daljine
mjesečina to je krvlju namrljana uglasta i gruba
znaj: slikarija na nebu
ne korača mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užasne opeke
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo Tko ne zna, mislio bi da seljaci slave
podne kakvu slavu
staneš
preplašena krikom čudne tice Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
znaj: odmjereno udara
to krik je moga srca s blizih obala i vrišti
svoj dolaz još daleko nevidljivoj stanici
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se Noć i ja na brdu
miče
s onu stranu mrke mirne vode Poda mnom na čas izrone iz mraka
znaj: kuće stabla dvorište i njive
ja koracam uspravan i svečan I opet utonu u mrak
kao pored tebe ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih

bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi
7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka

Razdoblje: MODERNA KNJIŽEVNOST
 posljednja velika književna epoha
 političko obilježje koje je prethodilo modernoj književnosti ponajprije
je niz revolucija koji je pratio povijest Europe više od cijelog stoljeća:
od Francuske revolucije u 18.st., preko revolucija 1848. i 1871. do
Oktobarske revolucije 1917. godine
 kulturni život – obogaćen Einsteinovom teorijom relativnosti, obnova
olimpijskih igara, pokretanje svjetskih izložbi, stvaranje filmske
industrije, razvoj radija
 znanost i tehnika – do početka 1. svjetskog rata izumljen je
automobil, radio, avion, današnji sustav proizvodnje i distribucije
električne energije te film i gramofon, tj. zapis slike i zvuka
 pojava apstraktnog slikarstva i atonalne glazbe
34
 nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta

Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, drami Henrika
Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarrya, prozi Henrya Jamesa i
Fjodora M. Dostojevskog (u filozofiji to su bile zamisli F. Nietzchea i
Henrya Bergsona, a u psihologiji nauk Williama Jamesa i Sigmunda
Freuda)
 mijenja uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene
kulturne vrijednosti
 futuristički manifest „Pljuska društvenom ukusu“, 1912.
 mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice
poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam,
imažinizam, vorticizam, akmeizam, simbolizam itd.) svjedoče da
moderna književnost nije samonikli antitradicionalistički odgovor
prvih desetljeća 20.st., već složena, višeznačna kulturna pojava koja
uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i
svakidašnjega društvenog života
 AVANGARDA (franc. l'avant garde – predstraža, prethodnica) –
književno-povijesna odrednica koja zajednički označava neke
smjerove i strujanja koja nisu vezana isključivo za jednu nacionalnu
književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam) 
obilježja:
 stalna težnja da se nadmaše prethodnici
 isticanje individualnosti i originalnosti
 osporavanje tradicije ili njeno tumačenje na nov način
 novi formalni postupci: odbacivanje vezanog stiha,
interpunkcije i sintakse
 antiesteticizam
 depersonalizacija umjetnosti
 stapanje različitih književnih žanrova
 razbijanje sintakse dosadašnjeg pjesničkog izraza
 fragmentarni tekstovi otvorene strukture
 MODERNA PROZA:
 strukturna složenost
 napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom
 prikazivanje unutarnjeg stanja svijesti  unutarnji monolog,
pripovijedani monolog, struja svijesti
 junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima
(snovi, sjećanja, uspomene, opisi...); često im
predmet/boja/okus služi kao povod za priču, retrospekciju
 vrijeme radnje je kratko, ali zbog usmjerenosti na svijest lika
događajno iznimno bogato
Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA

 1883. – 1924.
 austrijski pripovjedač
 rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji  nesretno djetinjstvo
pod nesmiljenim autoritetom oca, koji će ostaviti neizbrisiv pečat na
35
njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti

živjeti kao osamljenik
 opus sadrži elemente ekspresionizma (osjećaj straha i
usamljenosti, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava
slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske)
i nadrealizma (halucinantne vizije)
 književnu ostavštinu sredio i većim dijelom objavio Max Brod
 djela imaju obilježja aktualne društvene kritike, ali prije svega
odražavaju vlastiti Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost
i nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu
i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan
 „Živim stranije od stranca.“
 kristalno jasni stil i jednostavni realizam kojim opisuje građansku
stvarnost, u koju smještava fantastične događaje svojih junaka
 „kafkijanstvo“ – opći pojam za stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu
svijetu
 DJELA: „Preobražaj“ (1915.), „Umjetnik u gladovanju (1922.),
„Proces“ (1925.), „Dvorac“ (1926.), „Amerika“ (1927.)
PREOBRAŽAJ
 SADRŽAJ:
Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po
zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao,
no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja.
Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on,
odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno
jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i
sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a
uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema.
Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta.
Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava
umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne
razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri
prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u
nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri
da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se
kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer
probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više
ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati
strahom.
Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi
izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita
njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena
truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i
prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela.
Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma
svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi
na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je
odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada
36
Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku

prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom
pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada
u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava
ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog
koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da
može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.
Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku
i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora
iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da
obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe
uklonila jednim zamahom metle.
Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve
suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i
uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su
njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju
vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti
tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga
se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim
okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre.
Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima
laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada
razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile
Gregorovom smrću.
 pripovijetka
 napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.)
 jedno od malobrojnih djela objavljeno za njegova života
 otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa
 simboličnost kukca
 prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva
 „Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“
 začudna priča
 in medias res: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon
nemirnih snova, primjetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog
kukca.“
 ukidanje prirodnoznanstvenih zakonitosti i uzročno-posljedičnih
odnosa
 osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha
 groteskna i halucinantna stanja prikazana realistički vjernim i jezično
jasnim iskazom
 pripovjedač u trećem licu
 bacanje trupla na smetlište  obitelj razmišlja o budućnosti
 osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici
slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa)
 u tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo
surovo društvo otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu
obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, za koju se
37
cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz

dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno priznati
8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža

Razdoblje: HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929.
 v. Preobraženja – Antun Branko Šimić
Biografski podaci o autoru: MIROSLAV KRLEŽA

 1893. – 1981.
 osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u Zagrebu, kadetsku školu
polazio u Pečuhu, a vojnu akademiju u Budimpešti
 nakon neuspjeha da se javi kao dobrovoljac u srpsku vojsku, vraća
se u Zagreb – 1915. mobiliziran u pričuvnoj časničkoj školi
 poslije rata, politički opredijeljen za lijevu, komunističku opciju, živi
uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR (1924.), te Prag i
Varšavu (1932.)
 1950. imenovan direktorom Leksikografskog zavoda u Zagrebu, na
čijem čelu ostaje do smrti
 ratna lirika – ozračje nokturalnih neljudskih manifestacija života u
ratnom vrtlogu (ključne riječi: noć, smrt, krv)  izravni izraz
pjesnikova duševnog stanja u tim apokaliptičnim danima
 kvantitativne drame – ne gradi scenu na psihologiji likova, nego
razbija prostor i vrijeme, i scenu gradi na izrazito vizualnom,
vanjskom efektu, na kvantiteti (scenskoj monumentalnosti)
 ratna proza – HRVATSKI BOG MARS: jedna od najsnažnijih
antiratnih knjiga u europskoj književnosti  Krleža pod povećalo
stavlja hrvatskog seljaka i intelektualca u uniformi austrougarskoga
vojnika; prodire duboko u psihologiju svojih likova; prikazuje
apsurdnost ljudskog i međusobnog klanja uopće (tragedije
pojedinaca i cijelih skupina koje ginu, a da zapravo ne znaju zašto)
 DJELA:
 Poezija: „Pan“, „Tri simfonije“, „Pjesme I., II., III.“, „Lirika“,
„Balade Petrice Kerempuha“, „Pjesme u tmini“
 Novele: „Hrvatska rapsodija“, „Hrvatski bog Mars“ (1922.),
„Novele“
 Drame: „Legenda“, „Saloma“, „Kraljevo“ (1918.),
„Michelangelo Buonarotti“, „Golgota“, „Vučjak“, „Gospoda
Glembajevi“ (1928.), „U agoniji“
 Romani: „Povratak Filipa Latinovicza“ (1932. – prvi moderni
hrvatski roman), „Banket u Blitvi“, „Na rubu pameti“,
„Zastave“
 Putopisi, polemike, eseji: „Vražji otok“, „Izlet u Rusiju“, „Moj
obračun s njima“, „Deset krvavih godina“
BARAKA PET BE
38
 SADRŽAJ:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8
u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od
jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili
neće doživjeti jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji
obilazi ranjenike.
Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno
pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi
se o I. svjetskom ratu, logor – baraka je smješten negdje oko granice s
Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od
njih udalji.
Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake grof priređuje mimohod u čast
pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni; napola
mrtvi; bez udova; medicinsko osoblje. Broj devet, koji je boravio do
Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da
pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.
 pripovjetka
 sudbina hrvatskih ljudi u Prvome svjetskom ratu
 sudbina studenta Vidovića koji je kao neizlječiv ranjenik dospio u
vojnu bolnicu koju vodi grof Maksimilijan Axelrode
 Maksimilijan Axelrode – grof; kontur Suverenog malteškog reda 
ironija, groteska
 Vidović – student; broj osam  dramski oblikovan lik (unutarnji
konflikt koji se temelji na postavljanju bitnih nacionalnih, osobnih i
vjerskih pitanja); uzaludni monolozi
 naturalističke i ekspresionističke slike (prostor, ugođaj)
 masovne scene – pijanstvo, mimohod  apsurd
 apsurd i besmislenost rata
 kaos, umiranje
 simbolika blatne mrlje na bijelome platnu
 Prvi svjetski rat: bolnica = Austro-Ugarska
39

HRVATSKI Skripte Za Esej

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

HRVATSKI Skripte Za Esej

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SKRIPTA IZ

1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić

1. DUNDO MAROJE ~ Marin Držić

Biografski podaci o autoru: Marin Držić

Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u

 TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost

2. SUZE SINA RAZMETNOGA ~ Ivan Gundulić

1. DUBROVNIK – najplodonosniji; dubrovački autori utjecali na

Biografski podaci o autoru: Ivan Gundulić (Dživo)

SUZE SINA RAZMETNOGA

Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na razbludnu ženu. Sin se

PLAČ DRUGI - SPOZNANJE

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE

obraća Bogu, kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu.

 epski spjev, religiozna poema

3. OTAC GORIOT ~ Honore de Balzac

skupine  npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje

Biografski podaci o autoru: Honore de Balzac

gazdarica, a u drugom gđa. Coutre, udovica službenika. Pokraj nje je

radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio

plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao ljestve da

Boga, potajno čine dobro” a Eugene je vjerovao u Boga.

12000. - franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će se opametiti i

liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k

 uz Eugenie Grandet najslavniji Balzacov roman

 vrlo složena i dramski koncipirana kompozicija, u kojoj se paralelno

4. ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski

Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski

 zanimljiv kriminalni zaplet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će

čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na

ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li

babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota

optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je

je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku

sedam dana. Bili su sretni.

 najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga

5. U REGISTRATURI ~ Ante Kovačić

Biografski podaci o autoru: ANTE KOVAČIĆ

zavist i suparništvo. Ivica odlično završi osnovnu školu i uz pomoć Mecene

odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne

Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar

praznovjerne i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju u

 KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:

 poluautobiografski roman, velika freska u tri dijela

Biografski podaci o autoru: ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

svijeta koji je lišen svega što je nevažno, nestvarno ili banalno 

*STILSKA OBILJEŽJA EKSPRESIONIZMA:

 PRIMJERI PJESAMA IZ ZBIRKE:

Pjesnici su čuđenje u svijetu  pjesničko umijeće (ars

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne  grafički organizirana

i dokle jedu boje se

i svako misli da je drugomu ubica

Ti i ne slutiš Ja koracam livadama plav od sutona

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih

7. PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka

 nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta

Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA

njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti

Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku

cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz

8. BARAKA PET BE ~ Miroslav Krleža

Biografski podaci o autoru: MIROSLAV KRLEŽA

You might also like