Mizogini refren:

‘fetus u društvenom vlasništvu’

Venita Popovi}

“H ajde da više nikad ne pričamo o ovome…” Da se osoba koja je u

stvarnom životu izgovorila ove riječi doista njih i pridržavala, te nije svome
sofisticiranom prijatelju, rumunjskom redatelju Christianu Mungiu ispričala traumatičnu
storiju, “4 mjeseca, 3 sedmice i 2 dana” u kojem je ovo posljednja replika, nikad ne
bi stigao do gledatelja, Cannesa i napokon, SFF-a. Šutila, najmanje bitno ali ipak i na
sreću svih poklonika filma, nije! Mučna je priča, po riječima redatelja, dugo obuzimala
njegove misli, sve dok splet sretnih okolnosti nije omogućio nastanak ovog sjajnog
umjetničkog djela, snimljenog, dakle, po istinitom događaju. Ono, naravno, nikad
neće biti blockbuster, što je udes etikom garniranih art-filmova, jer nema specijalnih
efekata, grandioznih kulisa, silikonskih i nabildanih paparazzo-meta, trivijalne fabule
i happy enda… Tek dvije studentice od kojih se jedna, Gabita (odlična Laura Vasiliu)
mora riješiti neželjene trudnoće, dok je Otilia (fenomenalna Anamaria Marinca) tu da
prijateljici asistira. I sumorne ulice prljavog provincijskog gradića, otužna hotelska
soba i beskrupulozni nadriliječnik g. Bebe (sic!)�������������������������������������������
, kojeg, također sjajno, igra Vlad Ivanov.
Suma koju su djevojke skupile neće biti dovoljna za intervenciju, pa će g. Bebe od obje
naplatiti u naturi, prema, pretpostavljamo, poznatoj cijeni usluge na tržištu seksa…
Iako bi i bez toga bilo mjesta za dramu��������������������������������������������
, ona je tim veća što nas film vodi u kasne
osamdesete u Rumunjsku, gdje je u to sumračno doba abortus bio zabranjen, kao i
kontracepcija i bilo kakva vrsta edukacije, a sve u ime višeg cilja, demografskog rasta
nacije. Koji se u patrijarhalnom društvu, naravno, ostvaruje isključivo preko ženskih
leđa, dosljednom kontrolom i prisvajanjem žena i rađanja (Iveković).

Rumunjska 1966. uvodi stroge restrikcije, praktično zabranu abortusa, dok je

istovremeno i bilo kakva kontracepcija bila nedostupna ili zabranjena. Rumunjski režim
je išao još i dalje, do groteske - naslov ovog teksta u stvari je parafraza izjave tadašnjeg 235
 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

diktatora Nicolae Ceausescua, musolinijevske država to sam ja autoritarnosti, koja

zorno oslikava odnos patrijarhalnog društva prema ženskom tijelu kao državnoj ili
nacionalnoj teritoriji. Kazna za ilegalni pobačaj kretala se od novčane do zatvorske i
naravno, zabrana je doprinijela cvjetanju ilegalnog biznisa i razvoju čitavog podzemlja
koje je premrežilo zemlju. Država je, kao protuudar, slala svoje agente, znane kao
“menstrualna policija”, koji su redovito obilazili radna mjesta i organizirali testiranje
svih radnica na trudnoću, kako bi se osiguralo da one evidentirane svakako donesu
na svijet još jednog socijalističkog pregaoca. Novi zakon iz 1989. napokon dopušta
ženama da same donesu odluku žele li ili ne zadržati trudnoću, no ne poznajući metode
sprečavanja začeća, Rumunjke su masovno posegnule za ovim najdrastičnijim i
najtraumatičnijim, krajnjim mehanizmom. Ono što je uslijedilo presedan je bez premca
u historiji ženskog zdravlja: narednu deceniju, odnosno sve dok žene iz Ceausescuove
ere nisu izašle iz fertilnog doba, tri od četiri trudnoće završavale su pobačajem.
Fenomen je označen kao rumunjska epidemija pobačaja, ili gotovo milion abortusa
1990., da bi se tek 2004, doduše samo prema podacima rumunjskih državnih bolnica,
udio pobačaja u ukupnom broju trudnoća spustio niže od 50 procenata!

Većina ovih traumatičnih iskustava ostala je ‘zakopana’ duboko u ženskoj

intimi, a šutnja je teška i olovna. “Manje pričaj, više rađaj!”, riječi koje su u
hrvatskom saboru upućene oporbenoj zastupnici, pokazuju svu aroganciju
muškocentričnog diskursa, koja, što se više udaljava od javnog prostora, a
približava kućnoj radinosti, postaje agresivnija, zahtijeva poslušnost, nepokretnost
i jezik za zubima. H�������������������������������������������������������������������
alapljivi represivni instrumentarij��������������������������������
�������������������������������
pacifizira zvučnom izolacijom,
zidom šutnje, internira stidom. Zato je Mungiuov film važan doprinos razbijanju
tišine, muka koji obavija neprijatne teme, koliko god, zajedno s redateljem, bili
svjesni toga da nema jednostavnih odgovora. Ili, riječima Audre Lorde, pjesnikinje
i aktivistice za prava crnih žena i seksualnih manjina: “Uvijek se iznova uvjeravam
da se ono što mi je važno mora verbalizirati i podijeliti s drugima, makar i po
cijenu da bude krivo shvaćeno.” Pa kako god shvatili Orianu Fallaci (iz vremena
prije no što ju je njena egocentričnost odvela k rasizmu i ksenofobiji) u Pismu
nerođenom djetetu: “Ti si mrtvo, a ja sam živa. Tako živa da mi nije žao, i ne
prihvaćam suđenje, i ne prihvaćam presude, čak ni tvoj oprost”.

Gledajući “4 mjeseca…” teško je ne sjetiti se Vere Drake Mikea Leigha, koji

svoju radnju situira u poslijeratnu Englesku, 50-tih godina prošlog stoljeća, o
236
sredovječnoj ženi koja sličnom primitivnom tehnikom kao i g. Bebe, ali besplatno, iz
 Zeničke sveske

sažaljenja, “pomaže djevojkama u nevolji” - rečeno tipično ostrvskim eufemizmom

- o čemu njena obitelj ne zna ništa sve dok policija ne zakuca na vrata nakon što
je jedna od tih nesretnica gotovo umrla od posljedica abortusa. Slučaj Vere Drake
(maestralna gluma Imelde Staunton donijela joj je brojne nagrade i nominaciju za
Oscara) na sudu nije pravo jedne, nego svih žena da same odaberu svoju sudbinu.
I jedan i drugi film, intendirano ili ne, uspijevaju i te kako doprinijeti afirmaciji
prava žene na izbor iako to ničim ne propovijedaju, niti im je to možda i bio cilj. Pa
je valjda to razlog, da ciničnije ne rovimo po pobudama, što se pozitivna kritika
Vere Drake našla čak i u Chirstian Science Monitoru, ili što neki kritičari Mungiuov
film svrstavaju u pro-life tabor (što redatelju, prema njegovim riječima, nije bila
namjera). No njihova direktnost, čak naturalizam u “Četiri mjeseca…”, pljuska
u lice diskriminatorskom konstruktu abjekcije, govori sama za sebe. I govori o
muškom i ženskom svijetu kao o još uvijek paralelnim svjetovima u patrijarhalnom
okviru – svijetu onih koji donose odluke šta je a šta nije i/legalno i i/legitimno i
koji ne znaju i najčešce ne žele znati ‘šta biva dalje’ kad pohotom oglodana muška
lovina ostane sama i užasnuta sa samo njoj natovarenom odgovornošću za
posljedice. Oni su gadljivi, zaboga, nekim muškarcima čak i pozli na projekcijama
“4 mjeseca..”, kako je na press-konferenciji u Sarajevu kazao Mungiu. Nadajmo
se da one koji izdrže do kraja njegov film ipak navodi na razmišljanje kakav je to
bio svijet u kojem su, bilo skromna, majčinska figura Vere sa svojim priprostim,
prostodušnim shvaćanjem morala, bilo potpuno amoralni g. Bebe neophodni?
Svijet je to, nažalost, na korak unatrag, istočno ili južno daleko, jer su retrogradne
snage koje bi da domestificiraju i kontroliraju žensko tijelo još uvijek jake i ne
treba ih potcjenjivati. Pa tek nedavno je zvanično rehabilitirana Švicarkinja Anna
Göldi, posljednja europska vještica, kojoj su prije tačno 225 godina došli glave
(doslovno) za vradžbinu koja se sastojala u tome što je zatrudnjela sa uglednim
članom zajednice. Malleus maleficarum, transformiran doduše, i danas živi u
kompromitaciji, blamaži, agresivnim napadima vjerskih fanatika na klinike i
pacijentice u nekim državama SAD-a, kamenovanjima u islamskim zemljama i
stalnoj prijetnji atakiranja na slobodu izbora u katoličkoj Poljskoj, Hrvatskoj… I
zato, hajde da pričamo o ovome…

237