Avdo Karabegovi Hasanbegov Bosanskohercegovaki Werter

Avdo Karabegovi Hasanbegov (1878-1908), bosanski knjievnik, roen u Modrii, u poznatoj begovskoj porodici, koja je u ovaj grad doselila iz Budima i otuda donijela svoj ugled i zasluge. U Modrii je zavrio mekteb. Otac mu nije dao da pohaa dravnu, nekonfesionalnu, tzv. komunalnu kolu. Krijui "od svakoga" Avdo je nauio itati i pisati uz pomo svoga amidia i imenjaka Avde Karabegovia. Nakon oeve smrti, u svojoj petnaestoj godini zavrio je osnovnu kolu. Uskoro iza toga umrla mu je i mati, a "u amanet" mu je ostavila dvije sestre i brata, te u svojoj osamnestoj godini postao je njihov domain i skrbnik. Ve tada je ozbiljno poeo poboljevati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je u toj mjeri narueno da je i sam poeo vjerovati u svoj kraj ali, uprkos svemu, uporno je radio na vlastitom obrazovanju i nastojao da se upie u sarajevsku uiteljsku kolu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije toga vratio se kui i umro u dvadeset i drugoj godini svoga ivota. Za Avdu su tvrdili da je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladi". Poeo je pisati ve u 18. godini ivota. Svoje pojedinane radove objavljivao je u Gajretu, Graaninu, Brljanu, Zori, Nadi, Nevenu i mnogim drugim asopisima. Pred smrt je Svetozaru oroviu poslao rukopis "sve svoje pjesme", da ih objavi "ako moe". Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo izdanje orovi je priredio 1902., a druge dvije uiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine." Mnogi smatraju da je on najtraginija figura i pojava, uz Ziju Dizdarevia, kako meu bonjakim knjievnicima, tako i meu bonjakoj predratnoj omladini. O njegovom knjievnom radu svoje miljenje su izrekli Vojislav Ili Mlai (Kolo, 1902.), Antun Akerc (Zvono, 1902.), neki Tattvamasi (Mlada Hrvatska, 1902.), izvjesni XX (dubrovaki Sr, 1902.), Jaa Prodanovi (Bosanska vila, 1902.) i Hamza

Humo (Politika, 1940). Pisano povrno, bez dubljeg ulaenja u strukturu njegovog knjievnog djela i jezika i "namerno milostivo" (Jaa Prodanovi). Isticano je da je Avdo Karabegovi bio samouk i samonikli poeta, ozbiljnog pjesnikog dara, bujnog temperamenta, "zvunih onomatopeja i klasinog opisa", "prirodnog izraza" i slino. Zamjeralo mu se to je ivot isuvie idealno shvatao, pa je "zamrzio na cijeli svijet" i "postao mizantrop", "apatian prema svemu i svaemu", "to se Avdo ruga svemu", ljudima, ivotu i samom sebi i to je u jednoj svojoj pjesmi za cilj svoga ivota proglasio smrt. Tragalo se za uticajima i Avdinim uzorima (narodna pjesma, sevdalinka, ura Jaki, Branko Radievi, Musa azim ati, anti, Kranjevi), neukusno hvalilo i neargumentovano osporavalo njegovo djelo. Kao do sada, najozbiljniji pokuaj da se o Karabegovievom knjievnom djelu da objektivan sud moe se uzeti osvrt Jae Prodanovia koji kae: "Glavno obiljeje Karabegovieve poezije to je nezadovoljstvo ivotom. Pjesnik je imao dva ljuta dumanina: sirotinju i bolest, i nije nimalo udno to je u najljepim godinama dao pjesme sa najvie gorine. Karabegovi je najbolji (u umjetnikom smislu) kad suzama i tihim plaem odgovara na zlo koje mu drutvena sredina ini, kad uzdie radi nesrene ljubavi, kad sanja lijepe ljubavne snove, kad pokuava da tjei one koji su mu bliski a nesreniji su od njega.U njemu je nesporno bilo pravoga pjesnikog dara: njegove pjesme pokazuju iskreno osjeanje dovoljne jaine, zatim izvjesne iako skromne pjesnike ideje, najposlije jednu koliinu odabranih izraza i figura. Njima ponekad nedostaje onoga to daje pjesnika praksa: mjestimice je stih neuglaen, ili je strofa nepravilna, ili je upotrijebljen nepogodan izraz, ili najzad poneka figura nije tano iskazana ili nije upotrijebljena na svom mjestu. Ipak, za malo vremena Karabegovi je dao radove dovoljne po koliini a dobre po kvalitetu. S toliko poetne snage nije mnogo njih ulo u knjievnost, iako su u ranije doba pjesnici imali ljepe poetske dane, bolje izbore za inspiraciju." Do sada smo ustanovili da je Karabegovi imao zaista teak ivot, zbog okoline i zdravstvenog stanja. Ovakva tragika ivota i mladosti nije mogla dovesti Karabegovia do drugog izbora, do izbora izmeu luakog i neutemljenog optimizma sa lanom nadom i na drugoj strani krajnjeg pesimizma, ekscentrinosti, flegmatinosti, rezigniranosti. Karabegovi je, kao to je i za oekivati, nesvjesno izabrao drugu stranu veoma tekog i munog izbora koji povlai ivotnu odluku. Odluujui se za drugu

soluciju, Karabegovi se, kao linost i kao ivo bie, povlai iz drutva i javnog ivota. Pasivnost u javnom ivotu, na drugoj strani rezultira aktivnou u kulturnom, odnosno knjievnom ivotu. I sva njegova knjievna aktivnost i djelovanja je, kako zasnovano na tragici ivota i mladosti, isto tako je njegova poezija protkana i motivirana elementima i motivima iz njegovog kratkog i traginog, ali nimalo ugodnog ivota i mladosti. Ta rezignacija i depresivno raspoloenje, taj osjeaj nemoi, bezperspektivnosti i izgubljenih nada predstavljali su raspoloenje u kojem su esto bivali svi pisci i pjesnici romantizma, a neki su i stalno bivali takvog raspoloenja. Sivilo, crnina ivota i beznae su ono to, takoer, obiljeava Karabegoviev ivot i tako se pretapa u njegovu poeziju. Ova tama ivota i ivotno beznae su veoma esta i u jakoj mjeri izraena osobina likova iz romantikih djela. Kao najbolji primjer moe se uzeti stradanje i tama ivota Geotheovog "Wertera" i njegova otuenost, smrt Pukinova Onjegina, koji svjesno i ciljano ide u vlastitu smrt. I mnotvo je jo likova i njihovih traginih sudbina i ivot. No, ono to najire i najoitije vee likove romantizma s traginim likom Karabegovia i njegovom mizantropskom i poezijom rezignacije, jeste pasivan stav ivotu i sudbini. Njegova poezija je veoma oskudna jer je bio ogranien i materijalnim uslovima i trajanjem ivota. Tako se u antologijama najee moe pronai nekoliko njegovih pjesama, koje najbolje oslikavaju njegovu cjelokupnu poeziju. Jedna od njih je pjesma pod naslovom Sudbini, koja se opravdano moe posmatrati kao programska pjesma njegove poezije. Prvim stihom ove pjesme Karabegovi, dodue ne ba konkretno i jasno, iskazuje svoju rezigniranost i flegmatinost. to marim ja kae bolestan djeak dok drhtavom rukom pie nakrivljeno znakovlje na poutjeloj hartiji pod titravim svjetlom svijee koja dogorijeva brzo, ali neprimjetno, ba kao i njegov ivot. Slino osjeanje i raspoloenje pronalazimo i kod Wertera kada pie prijatelju Wilhelmu: Zato da se stidim kad moje bie dre izmeu bitka i nebitkakad sve oko mene tone, kada moj svijet propada. I ove Werterove rijei, ba kao i Avdin stih su dokaz i pokazatelj rezignacije i pasivne uloge u sopstvenom ivotu i svijetu oko njih. Nit' Avdo mari za svoju bolest i propast, nit' se Werter stidi dok njegov svijet propada. Svoju nezainteresiranost za ivotom Avdo ispoljava stihovima iz iste pjesme: To nije ivot, kamen je i led, / rastopi me i opet sledi ponovo Avdo poistovjeuje i kamen (koji ovdje predstavlja simbol snage i otpora prema sudbini) i led (koji je simbol nemoi i

raspadanja, tj. topljenja). Svejedno da li ga toplina sudbine topila (tj. ranjavala i ubijala) ili ga njena hladnoa ledila (tj. inila jakim i otpornim na tragiku ivota). Paralelu i vezu za ove stihove nalazimo u stihovima ruskog romantiaria Mihaila Ljermontova: Ne nadam se niem od ivota, / Niti alim za iim to minu. Niti e Avdo vie suza pustiti, isto kao to i Ljermontov se ne nada niem od ivota. Slino raspoloenje je i kod likova iz Pukinovog Onjegina. Tatjana na kraju pisma kojeg alje Onjeginu kae: Mojoj Tatjani je svjedno. U ovakvim i njima slinim reenicama i stihovima se prepoznaje rezignacija i flegmatinost romantikih likova i njihov stav i odreenje prema vanjskom, pojavnom svijetu i ivotu. Uspostavljajui vezu i slinost izmeu Karabegovia, na jednoj, i Wertera, Ljermontova i Tatjane, na drugoj strani, s pravom smijemo zakljuiti da poezija Avde Karabegovia odie romantizmom i sadri osnovne elemente romantike poezije. Sljedei stihovi e najbolje pokazati i dokazati rezignaciju Karabegovieve poezije, njegov pesimizam i pasivnu ulogu u sopstvenom ivotu: Il' ako hoe ti me skameni, u daleke me nosi pustare, na golome me pijesku ostavi, da sunani me zraci rastope, il' me nosi hladnom sjeveru, u zaleene sante baci me da nemilosrdno dugi vjekovi u drskoj ruci tekim ibalom pakosno edo ibaju, ili baci mene na dno pakleno, pa tude me crni avoli ibaju svojim tankim kandijama

Ja nisam Ja nisam nikad vidio vedra neba, Tek crni oblak vi' mene se vije Ja aeoskog nisam vio lika Sotona horda na mene se smije! Ja nisam nikad klonuo ni pao, Ja pod bremenom tekim ne jauknu'; Ja gledam namrteno nebo I mirno ekam gromovi da puknu! Ja nisam nikad vio sree lica: Ja samo b'jedu grlim i cjelivam I pijem vrelu krvcu srca svoga, A mutnog oka suzom se umivam. Ja mirno ekam smrt sa golim maem Da mladog srca prospe krv mi vrelu, Pa hou l' tada biti vedra lica, Il, i tad tuga bie na mom elu? Sve, svedno mi je, neka doe sada I trgne srce, grobak moje sree, Ja sklopit ruke na molitvu neu Jer ni tam' - znadem - gore bit mi nee!

Jezik i rijei bile su mu ljubav do groba ali atmosferski pritisak nije bio po mjeri njegove djeake snage. Ipak, u svojim najboljim pjesmama sa pravim estetskim uzletom, Karabegovi je ostao nadmoan nad sudbinom i vremenom, jer u njima progovara istinski pjesnik koji nije zatrovan mrnjom i koji za svoju sudbinu ne optuuje nikoga. Mahir Kevri