Professional Documents
Culture Documents
Esad Bajtal
...prilog fenomenologiji jednog pseudopojma
naslov teksta koji slijedi, jer tek u toj sinonimnoj kombinaciji, ovi pojmovi, svojom
istoznačnošću, otvaraju dodatnu interpretativnu mogućnost pristupu nekim
značenjski i namjenski vješto skrivanim podslojevima.
������������������������������������������������������������������������������������
Kriminal i korupcija Bošnjaka i Hrvata... DANI, br. 118, od 03.09. 1999. str. 22 -25
**
����������������������������
U okviru projekta projekta „Civilno društvo” (moral, politika, obrazovanje, kultura, ideologija, mladi, religija,
alkoholizam, poroci...), Forum građana Gradačac, organizirao je 15.01. 2000. okrugli sto na temu: Mito i korupcija.
Tekst predstavlja za štampu adaptiranu verziju osnovnih teza potpisnikovog izlaganja na pomenutom Stolu. Kako
se ni osam�������������������������������������������������
godina poslije, uprkos javno vođenim kampanjama Međunarodne zajednice u BiH, ništa bitno nije
promijenilo na planu korupcije, 26. 04. 2008. godine u na promociji časopisa za društvenu fenomenologiju i
kulturnu dijalogiku “Zeničke sveske”, na slično naslovljenu temu organizatora (Korupcija: trauma tranzicije ili
mentalitetni specijalitet), izgovorio sam još jednom, skraćenu i neznatno modificiranu verziju gradačačke priče.
236
Dakle, kao obavezujuća norma, zakon štiti građane time što svima daje
jednake šanse. U okviru zakonski zaštićenih šansi, o životnom uspjehu građana
treba da odlučuju samo njihove individualne razlike: znanja; sposobnosti; trud
i rad pojedinca. U tom pogledu, dosad rečeno, teorijski, logički i etički – nije
sporno! Jer, deklarativno, niko nije protiv zakona. Naprotiv, javno, svi se slažu da
o njihovoj sudbini treba da odlučuju samo rad, znanje i sposobnosti. Ali, čine to,
kako iskustvo pokazuje, ne iz etičkih ili logičkih razloga; ne iz osjećaja pravde (za
koju se, inače, svi isuviše glasno zalažu), nego zato što niko nije spreman priznati,
ni sebi ni drugima, da je lijen, neznalica ili nesposoban.
238
II
Ergo:
III
240
Pri tome, oni, kao pokvareni, izopačeni i nemoralni, sasvim licemjerno (“da se
vlasi ne dosjete”), da apsurd bude kompletan, kontinuirano, optužuju (uvijek za
nešto), prokazuju i sude druge, one koji ukazuju na njihove propuste, na njihovu
pokvarenost i na njihovu potkupljivost i nelegalne rabote. Tako se događa onaj
povijesno znani paradoks (na kome cvjetaju književnost i filozofija tragičnog
osjećanja života), da krivi tuže (napad je najbolja odbrana), i sude nevine, po onoj
narodnoj: “kadija te tuži, kadija ti sudi”! Na taj način, pošteni, naivni, nesnalažljivi
i nevični mešetarenju, nerijetko u životu plaćaju dvostruki ceh: ceh vlastitog
poštenja i ceh nepoštenja odgovornih drugova/gospode.
241
IV
Da se to objasni valja u igru uvesti dva nova pojma: pojam realne (fizičke) i
pojam idejne (metafizičke) podmitljivosti, tj. pojam fizičke (opipljive, materijalne)
i metafizičke (iluzorne) (pri čemu obje imaju jednako stvarne praktične efekte
i učinke) korupcije i podmitljivosti: narod koji materijalno podmićuje vlast,
prethodno je i sam od vlasti idejno podmićen; tj. onaj koji korumpira vlast, već je
i sam od vlasti debelo i naivno korumpiran, po onoj poznatoj: svinje se grizu kod
puna korita, a ljudi i kod puna i kod prazna.
Ukratko:
Dok je, krajem osamdesetih godina, korito, u odnosu na današnje, bilo puno
(čak prepuno), pojavili su se teoretičari “ugroženosti”. Plašeći narod (željan
“hleba kod pogače”), oni su ga istovremeno mitili; obećavali brda i doline
(metafizičko, iluzorno mito). Međutim, mitom probuđene apetite nezasitne,
dezorjentirane gomile, slijedom krvavih događaja java je brzo i bolno rastočila.
Od slatkih nacionalističkih priča i obećanja ostali su samo strah za goli život (u
ratu), i umješnost preživljavanja (poslije rata). Da bi nekako preživio, obećanjima
podmićeni, unezvijereni i iznevjereni puk – počinje i sam da podmićuje (u ratu,
da izbjegne vojsku, npr.; ili da, poslije rata, dobije posao, stan, zasluženi (ili
nezasluženu) invalidninu, itd. itd.). Od predizbornih obećanja-bajki: (pominjani:
BiH - druga Švajcarska, “zlatne kašike”, nacionalne države, ...itd.), nije ostalo
ništa. Umjesto Švajcarske “desio” se Vijetnam. Bajke o pohodu ka novoj
Švajcarskoj ovdje (i ponegdje drugdje), bile su samo mito, bolje rečeno – Mit, koji
je, sračunatom slatkorječivošću Velikodržavnih retorika u hipu zatalasao nekritički
obijesnu, zaluđenu gomilu.
I u toj moći pokretanja je, ne više sličnost, nego istost onoga što je mito u
dnevnoj i Mit u ideološkoj ravni djelovanja. Mit kao iluzorno mito, ideološka
fantazija, laž i neistina; svjesna instrumentalizacija s jedne, i sanjana zabluda
242
Ništavilo.
Zato pročitajmo, još jednom, motto našeg teksta. Sada kroz prizmu gore
predloženih mito(loških) kategorija: stvarnog i nestvarnog (fizičkog i metafizičkog)
mita: obećanja, koristi, nade i straha, onako kako se ti pojmovi nehotično i sasvim
spontano prelamaju u svijesti politički iznevjerenih i ratom unezvjerenih ljudi.
Dakle:
244