You are on page 1of 10

PRILOG PROUAVANJU POVESNICE FRANJEVAKOG REDA NA PODRUJU SRBIJE U SREDNJEM VEKU O prvobitnoj kapeli u manastiru Gradac i kraljici Jeleni

Anujskoj

Zoran M. Jovanovi
Apstrakt U sklopu prouavanja verskog ivota na tlu Srbije tokom srednjeg veka, od posebnog znaaja jeste postojanje kapele posveene Svetom Nikoli u sklopu manastira Gradac. Po svemu sudei re je o zdanju prvobitno namenjenom majstorima koji su gradili gradaki saborni hram (oko 1276), a koji su veinom bili rimokatolici, te da je s okonanjem izgradnje manastira i njihovim odlaskom pretvoren u hram namenjen obredu Pravoslavne crkve. Da je kapela Svetog Nikole podignuta na inicijativu Jelene Anujske, kraljice srpske, za majstore rimokatolike veroispovesti upeatljivo svedoe i pojedini delovi iz njene biograje. Prema utemeljenim pretpostavkama, verovatno je re o pripadnicima Franjevakog reda, to bi bilo u skladu s injenicom o njenoj posebnoj naklonosti prema tom monakom redu, ije je znatnije prisustvo u Pomorju i Dalmaciji zapoeto sredinom XIII veka, to jest u vremenu vladavine kraljice Jelene. Zapravo, najupeatljiviji dokaz tenje kraljice Jelene da armie osobenosti franjevakog pogleda na svet jeste to to se upravo tokom njene vladavine franjevci prvi put u znaajnoj meri pojavljuju u oblastima gde je ona vladala, prepoznavi, moda, u njima pojedine elemente teologije svetog Bonaventure koji je video pribliavanje franjevake duhovnosti vizantijskoj. I u tom kontekstu Jelena Anujska nije bila samo spona hrianskog

164

Zoran M. Jovanovi istoka i hrianskog zapada, nego i svojevrsni pretea pojedinih osobenosti ekumenizma, odnosno pokreta za ujedinjenje hriana, ili makar tenje za suivotom hriana razliitih konfesija, ispunjenog meusobnom ljubavlju i potovanjem jedinstva s razlikama. Kljune rei: Jelena Anujska, Gradac manastir, Rimokatolika crkva u Srbiji, franjevci, srednjovekovna Srbija, Vizantija, ekumenizam.

Manastir Gradac, posveen Blagovestima Presvetoj Bogorodici,1 jedna od najpoznatijih zadubina kraljice Jelene Anujske,2 supruge srpskog kralja Uroa I i majke potonjih kraljeva Dragutina i Milutina, nalazi se na obodu Golije, severno od gradia Rake, u Ibarskoj klisuri. Znaajan je po raznolikim svojstvima koja ga od trenutka osnivanja ine jedinstvenim, to je razlog da i u dananjem dobu ima poseban status kod pripadnika Srpske pravoslavne crkve. Jer, ubrzo nakon nedavne obnove svih vidova ivota svojstvenih manastirima, oivljeni Gradac se po znaaju pribliio statusu koji je imao po osnivanju petom mestu meu monakim naseobinama pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve.3 Presudan razlog za iskreno potovanje mnogih prema njemu, prvobitno mukom, danas enskom manastiru, potie od injenice da je podignut zahvaljujui
1

Premda su oskudni podaci o povesnici manastira i ivotu u njemu nakon njegove izgradnje, poznato je da je (kao muki manastir) opusteo nakon pada Srbije pod Tursku vlast (1459), kao i da je krajem XVI veka obnovljen, ali i da je ubrzo opustoen. Nakon njegove obnove u vremenu austro-turskih ratova (XVII) iznova je zapusteo, to je trajalo sve do druge polovine XIX veka, kada je jedna od bonih kapela osposobljena za bogosluenje. Donedavno je bio u ruevinama, da bi potom manastirska saborna crkva bila u potpunosti rekonstruisana. Na dananji ugled manastira utie ne samo kult kraljice Jelene u srpskom narodu, nego i sveukupna lepota manastirskog kompleksa, o kome se s posebnom ljubavlju brine manastirsko sestrinstvo, budui da je Gradac danas enski manastir, i to upravo u ast njene ktitorke. Jedan od povoda jeste i to to je ona bila zatitniki naklonjena siromanima i udovicama, te to je u svom domu okupljala keri sirotih roditelja iz svoje oblasti [....] uivi ih redu i runom radu i uz poklone udavala ( , . , , VI, 1988, 88). Kada je re o pitanju pod ijom nadlenou je Gradac bio u vremenu njegovog osnivanja postoje izvesne nedoumice. Ono to je nesporno jeste to da je bio pod jurisdikcijom Peke eparhije, odnosno arhiepiskopije. O tome ukratko videti: . . ., , u: , 2002, 1476, 1477; up.: . , , LXII (1901) 27. O kraljici Jeleni videti i: . , J j , 1-2 (1958); . , : , 2005 ( .); . , J , Kpaa I (1243-1276), u: , , 2002, 47-51; . , , 2004. O njenom poreklu postoje razliite verzije. Ono to je sigurno jeste to da je bila od plemenite krvi, te da je poticala iz ugledne katolike porodice. . , , 1995, 109.

Prilog prouavanju povesnice Franjevakog reda na podruju Srbije...

165

kraljici Jeleni, ije je u Gospodu usnulo telo prema vlastitoj elji sahranjeno u manastirskom sabornom hramu. Taj in dogodio se februara 1314. godine, neposredno po njenom upokojenju, to jest etrdesetak godina od kada je lino inicirala njegovu gradnju (1276). Bilo je to nakon to se ona javila starcu monahu u manastiru Gradac (oko 1317), nakon ega je on izvestio rakog episkopa Pavla koji je, doavi u Gradac, blagoslovio otvaranje njenog groba. Svedocima tog dogaaja ukazale su se njene moti jako v rose kako leate celo nerastlimo [neraspadnuto], posle ega je odlueno da budu pohranjene u relikvijar (kivot) i poloene ispred Hristove ikone u manastirskoj crkvi.4 Nedovoljno poznata istina bitna ne samo za manastir Gradac i njegovu istoriju jeste to to se u okviru njegovog kompleksa u jednom kratkom periodu nalazio i kultni prostor namenjen katolicima, to jest rimokatolikom obredu.5 Re je o i danas postojeem objektu nevelikom hramu posveenom Svetom Nikoli, iji je tzv. prvi ktitor (osniva, zadubinar) i najizdaniji darodavac, takoe bila kraljica Jelena. Teko oboriv podatak o nekadanjem karakteru crkvice Svetog Nikole uvrstila je (nekadanji) Gradac meu pojave koje izlaze iz okvira uobiajenog poimanja hrianske istorije, ivota Pravoslavne i Rimokatolike crkve, a njenog zadubinara da pripoji linostima koji su i delom, u praksi, irili jevanelske poruke i pouke. Povoda za takav stav ima nekoliko. Proizili su oni iz istorijskih injenica, ma koliko one usled razliitih pobuda bile zatirane ili pak zanemarivane u sklopu selektivnog posmatranja povesnice i njenih istaknutih aktera, poput Jelene Anujske. Kada je re o manastiru Gradac i njegovom osnivau, ono to je nesporno jeste to da je svoje latinsko poreklo kraljica Jelena elela da istakne na upeatljiv nain njegovim izgledom, to je u saglasju s kraljiinom neskrivenom tenjom da ukae duboko potovanje prema veri svojih roditelja, predaka. Tu istu veru i sama je, kao dete, primila kroz svetu tajnu krtenja, i koje se nikad nije odrekla, premda je stupila u brak s Uroem I, kraljem srpskim, a potom, svojom voljom, u skladu s ondanjom tradicijom, primila monaki zavet koji je uvrstio u monahinje Pravoslavne crkve. O pomenutom svedoi i pretpostavka Konstantina Jireeka da je ona na izvestan nain ostala verna Rimu, kako svedoi njena prepiska s papama.6 Premda je nesporno da je, primivi poslednji put svetu tajnu priea od svetenika Srpske pravoslavne crkve, Jelena sahranjena prema obredu Pravoslavne crkve, zanimljivo je podseanje pojedinih istoriara da, kad je re o
4 5

. , , 2003, 79. Takva preciznost inicirana je i opaskom Mirka Mlakara, po kome se esto rabi pojam rimokatoliki, to bi u obrednom smislu znailo [samo] katolici rimskog obreda. Mlakar, naime, istie da je takav termin nepotpun, s obzirom na to da postoje i drugi obredi svojstveni katolicima, . , u: , , 2004, 37. . J, j , . 1, 1952, 181; Gj. Gasper, Skopsko-prizrenska biskupija kroz stoljea, Zagreb 1986, 89.

166

Zoran M. Jovanovi

odreenim mestima u njenoj biograji koja direktno dodiruju problem da li je ona ostala formalno verna katolikoj crkvi, postoje izvesne nedoreenosti, obavijene velom tajne. Tako, na primer, akademik Gojko Suboti podsea i na to da arhiepiskop Danilo (Prvi) proputa priliku, kao i na drugim mestima slinog karaktera, da objasni o ijem se obredu radilo prilikom njenog primanja monakog zaveta.7 Jer, u opisu Jeleninog ivota Suboti kae da ona jeste zamonaena u skadarskoj crkvici posveenoj Svetom Nikoli, ali da ostaje otvoreno pitanje da li je taj kultni objekat, smeten na izlasku reke Bojane iz Skadarskog jezera, pripadao Pravoslavnoj ili Rimokatolikoj crkvi. Istine radi, ma koliko u Danilovim ivotima kraljeva i arhiepiskopa srpskih bio podvuen samo Jelenin odnos prema pravoslavlju i njegovim svetinjama, mogunost da je ona nakon dolaska u Srbiju zadrala (zvanino) katoliku veru teko da je bilo mogue, to je u skladu s pravilima koja su uobiajeno pratili brakove sklapane na osnovu politike (politike brakove), kako na hrianskom istoku tako i na hrianskom zapadu. Stoga i problem intimnog pripadanja jednog od suprunika u ovom sluaju Rimokatolikoj, odnosno Pravoslavnoj crkvi ostaje u sferi spekulacija.8 Kada je re o kraljici Jeleni Anujskoj, meutim, teko je ili nikako osporivo to da se ona svojim delovanjem dokazala kao hrianka u pravom smislu te rei, trudei se da umanji podele izmeu Istoka i Zapada i to tako to je inicirala i/ili armisala prisan odnos izmeu Rimokatolike i Srpske pravoslavne crkve, razgraivan na razliite naine od onih koji su iveli pre nje, forsiran od mnogih njenih savremenika i njihovih, ini se jo brojnijih naslednika. Tako je ona postala svojevrsni njihov dodananji oponent, te svojevrsni pretea i pobornik esto u savremenom dobu isticanog stava da hrianstvo moe snano, zdravo disati jedino s oba pluna krila, istonim i zapadnim. Zahvaljujui svojim vrlinama, Jelena, kraljica Srbije, Duklje, Albanije, Huma, Dalmacije i primorskih oblasti (Regina Servie, Dyoclie, Albanie, Chilmie, Dalmacie et Maritime regionis), kako je nazvana u zapisu na mermernoj ploi iz 1290. postavljenoj na crkvi Svetih Sra i Vakha na Bojani, sredinjem hramu benediktinske opatije, zavredela je ona da je tokom ivota
7 8

. , . , 132, 144. Slino se dogodilo i sa tretmanom njenog sina Dragutina u radovima autora bliskih krugovima koji gravitiraju posmatranju istorije iz rakursa hrianskog zapada. O tome videti i: D. Mandi, Franjevaka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske vikarije i provincije 1340.-1735, Rim 1968, 40; A. Barun, Svjedoci i uitelji. Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Sarajevo Zagreb 2003, 95. Pomenuto treba istai i zbog toga to je vreme gradnje manastira Gradac obeleeno vremenom kada je Stefan Dragutin, Jelenin stariji sin, preuzeo presto od svoga oca, to nije nevano u okviru posmatranja tog doba, obeleenog snanim vezama Srbije i njenih vladara s Rimokatolikom crkvom, kao i pojedinim dravama pod njenom jurisdikcijom, to se odrazilo i na tadanju povesnicu Katolike crkve u Srbiji, podruja gde su se tada snano susretali i neretko proimali istok i zapad, pravoslavlje i katolicizam. Uostalom, franjevci dolaze i u istonu Bosnu zahvaljujui Dragutinu, S. M. Daja, Svijet politike i franjevatvo u Europi 14. stoljea, u: Sedam stoljea bosanskih franjevaca 1291-1991, Samobor 1994, 32.

Prilog prouavanju povesnice Franjevakog reda na podruju Srbije...

167

uvaavaju i potuju i rimokatolici i pravoslavni,9 kako u Srbiji, tako i vladari susednih zemalja, pa i velikodostojnici obeju hrianskih konfesija. Papa Nikola IV (1288-1292) je, ak, u jednom pismu njoj upuenom naziva svojom u Hristu najmilijom erkom.10 Prema drugom izvoru oslovljena je ona od pape kao predraga u Kristu,11 odnosno, po M. V. Batiniu, kao preljubezna ker, to samo katolikim vladarom daje sv. stolica.12 Kada je govor o naklonosti Jeleninih savremenika rimokatolika prema njoj, takav odnos podstaknut je i njenim zaslugama u izgradnji, obnovama i darivanjima katolikih manastira i crkava. Jer, bila je ona, pored ostalog, ktitor franjevakih samostana u Baru, Kotoru, verovatno i u Ulcinju, kao i crkve Svete Marije u Skadru, takoe podignute 1288. godine.13 Sa svojim sinovima ona je neto kasnije bila i inicijator obnove crkve Svetog Sra i Svetog Vakha na Bojani.14 Skupocenim poklonima obasipala je i benediktinsku opatiju Svete Bogorodice na Ratcu kod Bara.15 Meu tridesetak samostana koje ona posagradi na raznih mjestih, dok joj samostan barski bijae glavna toka, s koje su se razilazili franjevci po irokom srbskom kraljevstvu,16 popravi [kraljica Jelena i] samostan na brdu Rumiji.17
9 10

. J, . , . 1, 181; . , . , 101. : . , . , 55. O moguim povodima za takvu naklonost videti i: . , . , 146. G. Gasper, Skopsko-prizrenska biskupija kroz stoljea, Zagreb 1986, 89. M. V. Batini, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih est viekova njihova boravka, sv. I (Vikarija: l235-1517.), Zagreb 1881, 36. Batini navodi da se papa Nikola IV. obrativ g. 1288. pismeno na Milutina (= Urosium) te obojice [i Dragutina] majku Jelenu, kako se obenito misli Francezkinju, ipak bez sumnje pravu katolikinju. Ovdje nam je napomenuti, da je ovaj papa odprije bio franjevcem pod imenom fra Jeronima de Asculo, a kao takov dugo vremena upravljao slavonsko-dalmatinskom pokrajinom, i dosliedno brinuo se irenjem vjere u susjednih krajevih. On je dao ovim korakom samo izliev svojoj davnoj elji i zanimanju za ujedinjenjem jugoslavenskih naroda s materom crkvom. Pokuavi privesti vladajuu u Srbiji porodicu na katolianstvo, on je htjeo doisto i s onog visokog mjesta sudjelovati svojoj brai, kojih trudi nisu bili ni u kakovu razmjerju s postigavanim uspjehom, a dvojici od njih, naima fra Marinu i fra Ciprijanu predade reene listove, da ih osobno izrue. Nu poblie upoznajmo se sa sadrajem ovih apotolskih pisama. U listu na Milutina papa mu eli milost, da postigne vjeni spas, te budu je samo jedna prava vjera, i to koju dri rimska crkva, to mu svjetuje, da odmah priedje u katoliku crkvu. Mater kraljicu asti [papa] Nikola [IV] naslovom preljubeznoj keri, koji samo katolikim vladarom daje sv. stolica. Iztie zatim papa svoju vruu elju, da u njezinoj porodici korien uhvati katolika vjera, pak s toga da pie obojici njezinih sinova i alje im spomenuta dva franjevca, mueve, kako sam tvrdi, uboge na ovom svietu ali bogate vjerom i naune u zakonu gospodnjem, koji bi ih pouili o Isukrstu, preslavnoj djevici i obsluivanju vjere kranske. Nagovara ju napokon, da i ona nastoji privesti kraljeve k jedinstvu vjere te pomo i zatitu ne uzkrati njegovim poslanikom.) . , . , 138-139. . , . , 142. . , oja , VIII (1964) 192-195. M. V. Batini, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih est viekova njihova boravka, 32. M. V. Batini, nav. delo, 32.

11 12

13 14 15

16 17

168

Zoran M. Jovanovi

Zatitnikom panjom bdila je i nad dubrovakom republikom,18 suprotstavljajui se povremenoj, po njoj, pogrenoj politici svog suprunika kralja Uroa I prema gradu-dravi u kome je imala i posestru rimokatolkinju19 (to je injenica koja moe podstai na razliite pomisli, zakljuke). Oseaj pripadnosti, odnosno moda bolje rei jednovremena njena odanost i zapadnoj kulturi najverovatnije je osnovni uzrok da i gradaki saborni hram (katolikon) bude obeleen osobenostima gotskog stila, svojstvenog hrianskom zapadu i podrujima pod njegovom zonom uticaja.20 Zapravo, u tolikoj meri zastupljenost gotikih elemenata u gradakom katolikonu najranija je i najizraenija u regionu, ukljuujui i juno Primorje.21 U sklopu prouavanja verskog ivota na tlu srednjovekovne Srbije, u ovom sluaju pre svega rimokatolika i njihovog prisustva na tom podruju, od posebnog znaaja jeste to to se u okviru gradakog kompleksa, u jugoistonom njegovom delu, nalazi crkva (kapela) nevelikih dimenzija posveena Svetom Nikoli, iju posvetu ona verovatno nosi od trenutka podizanja. Smatra se da je bila namenjena za majstore koji su gradili gradaki katolikon, a koji su veinom bili rimokatolici, te da je s okonanjem izgradnje manastira i odlaska graditelja pretvoren u kapelu namenjenu obredu Pravoslavne crkve (mada postoji i miljenje da Sveti Nikola nije mogao biti namenjen rimokatolikom obredu). Da je crkvica Svetog Nikole podignuta na inicijativu kraljice Jelene za majstore rimokatolike veroispovesti upeatljivo svedoi i deo iz njene biograje u kojoj se pominje da je ona prilikom poetka zidanja tog hrama zapovedila
18

. , . , 203. Inae, prisustvo radnika koji su pripadali franjevakom redu ne treba da udi, jer zastupnici srpskih vladara, kao posrednici pri izboru majstora (graditelja), bili su obino iz monakih ili vlasteoskih krugova, odnosno ugledni stanovnici sredine u kojoj su majstori radili, i koji su mogli favorizovati pripadnike svog najbliijeg okruenja, C. Fiskovi, Dubrovaki i primorski graditelji XIII-XIV stoljea u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Peristil 5 (1962); . , , 3 (1967) 100103; I. Fiskovi, Deani i arhitektura istonojadranske obale u XIV vijeku, u: XIV , 1989, 171-175. O uticaju zapada i njegove kulture na sakralnu umetnost Srbije tokom srednjeg veka postoji obimna literatura. Razlog potie od injenice da je uticaj zapada bio (periodino) i te kako snaan. O tome videti i: . , , 1965; , . , 1987, 14-23. Businjolo (Bocignolo), . J, J. , j , 2, 1952, 280-281; . , XIV , 1960, 138-139. U sklopu gradakog sabornog hrama gotika je lako uoljiva u konstrukciji belomermernog portala, u krstastim svodovima u sklopu njegove priprate, kao i u kontraforama na spoljnoj strani oltarskog prostora, te frizu arkadica, slepih arkada na konzolama ispod krovnog prolisanog venca. Primenjen arhitektonski koncept u gradakom zdanju, premda unekoliko svojstven tzv. rakoj koli, u odnosu na druge graevine u srpskoj srednjovekovnoj sakralnoj arhitekturi, najizraeniji je. . , . , 206.

19

20

21

Prilog prouavanju povesnice Franjevakog reda na podruju Srbije...

169

da se sakupe svi narodi njezine drave [...] netedice dajui svima radnicima, da niko od njih ne bude uvreen nasiljem, ili da ko negoduje, to je, naravno, moglo ukljuivati i zadovoljenje njihovih verskih potreba. Prema utemeljenim pretpostavkama, verovatno je re o pripadnicima Franjevakog reda, to bi bilo u skladu s injenicom o sklonosti kraljice Jelene prema tom monakom redu, ije je znatnije prisustvo u Pomorju i Dalmaciji zapoeto sredinom XIII veka, odnosno relativno brzo nakon osnivanja reda. Zapravo, najupeatljiviji dokaz Jelenine tenje da armie osobenosti franjevaca i njihovog znaaja jeste to to se upravo za njene vladavine pripadnici tog reda prvi put u znaajnoj meri pojavljuju u oblastima gde je ona vladala.22 Ako bi bilo preterano rei da je naklonost kraljice Jelene prema franjevcima posledica prepoznavanja slinosti poruka utemeljitelja tog reda sa tzv. svetosavskim pogledom na svet,23 to jest s vizijama svetog Save (Nemanjia), ono to je izvesnije jeste da je ona, moda i nesvesno, u franjevcima naslutila nastavljae pojedinih elemenata teologije svetog Bonaventure koji je video pribliavanje franjevake duhovnosti vizantijskoj.24 Njeno obrazovanje i upuenost u mnoge tajne verskog i politikog ivota u njenom okruenju, omoguuju pretpostavku da joj je bilo poznato da su franjevci u XIII veku bili pristalice ne samo unije Zapadne i Istone crkve, nego i podvlaili odreenu srodnost izmeu njihove duhovnosti i one, svojstvene Pravoslavnoj crkvi, to je, uostalom, bio i jedan od vanih argumenata prilikom njihovog predstavljanja Rimske crkve i njenih osobenosti vizantijskim carevima. (S druge strane, budui u bliskim vezama s rimskom kurijom, gde je, slau se povesniari, uivala veliki autoritet, ona je svojim primerom moda elela da promeni izvesna negativna miljenja verskih krugova prema zemlji i delu naroda kojim je vladala25).
22 23

D. Farlati, Illiricum sacrum VII, Venetiis 1817, 13, : . , . , 134. Nadahnue za takvu, injenica je slobodnu pretpostavku, inicirano je tekstom: . , , u: , 1995, 271-276. O pomenutom poslednja govori Valentina ivkovi u Slikarstvo u Kotoru XIV i XV veka (rukopis magistarskog rada odbranjen na Odeljenju za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu, 2002, 64), pozivajui se na sledee izvore: D. Geanakoplos, Bonaventura. the Two Mendicant Orders and the Greeks at the Council of Lyons, u: Studies in Church History, 13: The Ortodox Churches and the West, Oxford 1976. Zanimljivo za mnoge bilo bi to to su franjevci u svoj liturgijski kalendar uneli i neke istone svetitelje, A. Debres, nav. delo, 25, 197, nap. 89, prema: V. ivkovi, nav delo, 64, nap. 267. Godine 1258. papa Aleksandar IV je naredio Zadarskoj i Barskoj arhiepiskopiji da prue zatitu i odbranu franjevcima, koji su u Dalmaciji i Srbiji esto bivali podvrgavani neprijatnostima i nasrtajima nevaljalaca (Monumenta Montenegrina IV, ed. V. D. Nikevi, Podgorica 2001, 164-165). Papa Bonifacije VIII uputio je 1298. pismo provincijskom ministru iz reda Male brae u administraciji provincije Sklavonije, budui da u krajevima Srbije, odnosno Rake, Dalmacije, Hrvatske, Bosne i Istre treba da iskoreni smrtonosnu kugu jeretike izopaenosti, jer se ona sve vie iri na tetu katolike vere. Zato se u arhiepiskopije Draku, Barsku, Dubrovaku, Splitsku i Zadarsku alju dvojica F. F. iz reda Male brae, da do kraja sprovedu dominikansko delo u slubi Inkvizicije, Monumenta Montenegrina IV, 194-195, : V. ivkovi, nav. delo, 64.

24

25

170

Zoran M. Jovanovi

Poverenje kraljice Jelene u franjevce kao i uverenost u njihove graditeljske sposobnosti doprineli su formiranju stava da je najverovatnije veina zidara i klesara dovedenih u Gradac pripadala upravo njima (meu njima je, mogue je naslutiti, veina pripadala tzv. treem redu, koji je postojao za one koji nisu naputali svetovne poslove, ali su hteli da ive duhovnikim ivotom, vodei se propovedima svetog Franje26). U svakom sluaju, karakteristike arhitekture crkve Svetog Nikole u manastiru Gradac ukazuju na to da je podignuta u vremenu podizanja njegovog sabornog hrama, kao i to da oblik osnove pripada tipu hramova tada omiljenog kod franjevaca i dominikanaca, to je i razlog zbog ega je naroito est u srednjoj i junoj Italiji, a s vremenom i na suprotnoj obali Jadrana i u njenom zaleu, pa i duboko u kontinentalnom delu Balkana (na takav zakljuak ukazuje i oblik apside crkvice, pravougaon spolja i iznutra, kao i orijentacija, to su obeleja sakralne arhitekture Franjevakog reda). Tu injenicu potvruje upravo arhitektonska poetika gradakog katolikona, predstavljajui jednu od krajnjih taaka dokle je dopirao taj stil na tlu tadanje srpske drave.27 Primenjen graditeljski koncept, podsetimo, sree se i u arhitektonskoj strukturi hramova u Primorju podignutih krajem XIII i u prvoj polovini XIV veka. Nekima od njih, poput pojedinih franjevakih crkava u Kotoru i Baru, ktitor je, kako je reeno, bila kraljica Jelena. Neke odlike navedene graditeljske koncepcije ostvarene su i u crkvici Svetog Nikole. Od naroitog znaaja za istoriare crkvenog graditeljstva jeste to to pojedini naunici gradaku crkvicu smatraju starijom od njih, to ide u prilog tezi da su majstori dovedeni po elji kraljice Jelene, da bi tek potom uestvovali u izgradnji franjevakih hramova u Primorju, to jest u oblastima pod njenom vlau, zonom uticaja, istovremeno na razliite naine izdano pomaui njihove itelje. Svemu treba pridodati i miljenje da je crkvica posveena Svetom Nikoli mogla posluiti kao uzor za arhitektonski koncept primenjen kod
26

elja za to veom preciznou, to jest ukazivanja na problem poimanja franjevakog reda i njegove strukture uslovljava podseanje da su tek od XV veka odreene jasne odrednice koje karakteriu vrste podredova unutar tog reda. Pomenuto je od znaaja zbog mogue nedoumice oko utvrivanja tipa franjevaca koji je angaovan na izgradnji gradakog kompleksa. Autor ovog teksta smatra da su njegovi neimari, ili veina njih, bili pripadnici pomenutog treeg reda, Dizionario di cultura universale, Milano Roma, : . - . , , , 1-2 ( 1955) 97. O toj problematici konsultovati i naveden Stjepeviev i Kovijaniev tekst (str. 95-98). Trei red [bio je] namenjen svim zrelim ljudima oba pola, i onima u braku, koji ostaju u svom zvanju i porodici, s tim da sprovode bitna naela Franjine Regule (Pravila) tj. socijalnu pravdu. Od tih su se neki poeli udruivati (pr. neoenjeni ili udovci) pa tako nastaju samostanski treoreci, tj. skraeno TOR od Tertius ordo regularis Katarina Glii, Rimokatolike crkve na teritoriji Beograda (rukopis magistarskog rada odbranjen na Katedri za istoriju umetnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu), Beograd 2008. O franjevcima saeto videti i: I. Gavran, Saputnici bosanske povijesti. Sedam stoljea bosanskih franjevaca, Sarajevo-Zagreb 2007, 9-22. . -, , u: . , 1995, 111-134. Pri tom, ne treba zaboraviti na prisutnost gotike i u sklopu dekoracije tzv. Mitropolijske crkve u Beogradu, tokom vladanja despota srpskog Stefana.

27

Prilog prouavanju povesnice Franjevakog reda na podruju Srbije...

171

nekih drugih rimokatolikih (parohijalnih, upnih) hramova u srednjovekovnoj Srbiji, u oblasti Rake i dodirnih predela, gde su, po zabelekama, takoe postojali hramovi namenjeni latinskom obredu. Istine radi, ako i nije posluila kao prototip, crkvica Svetog Nikole po svom optem sklopu podsea na mnoge primorske graevine tog tipa sa u tlocrtu etvrtastim prezviterijalnim delom i prostorima, naosom i oltarskim delom, presvedenim zasebnim poluobliastim svodovima. Postoji stav da nikada ni pre, niti posle podizanja Gradca podruje oko Ibra nije bilo u tako ivim i neposrednim vezama s Primorjem kao u doba Jelenine vladavine, a da su najverniji odraz takvog miljenja upravo sadraj i forma prvobitnog gradakog kompleksa sa objektima namenjenim kultu. Doba nakon kraljiine smrti, obeleeno snanim razvojem rudarstva i trgovine na podruju njene vladavine i geografski srodnim prostorima, omoguie takoe snane veze izmeu Primorja i njemu dalekog zalea, koji su isto tako bili u sklopu srpske srednjovekovne drave (i u tom kontekstu vredno je pomena da je u vremenu kraljice Jelene beogradski biskup bio fra Martin28). Ono to manastir Gradac, to jest njegov saborni hram i (najverovatnije) prvobitno rimokatoliku kapelu nedaleko od njega izdvaja od u stilskom pogledu drugih zanimljivih objekata namenjenih rimokatolicima u tom podneblju, ije je postojanje ostalo samo u retkim materijalnim tragovima, jeste to to su oni podizani iz pobuda koje nije mogue meriti s onim koji su uticali na graenje gradakih crkava, ma koliko je hram Boji uvek Boji hram, bez razlike (to znai da je nebitno i to da li je njegova gradnja inicirana od vladara, istorijske linosti, ili za veliku istoriju nevanog pojedinca). Prema kazivanju arhiepiskopa Danila II u ivotopisu, to jest itiju kraljice Jelene, Gradac je osnovan kao veliki i bogat manastir, o kome se vladarka starala s posebnom panjom, brinui za sve detalje vezane za fukcionisanje manastira. Premda nije poznato u kolikoj meri je boravila u manastiru, osim dok je nadgledala njegovo podizidanje, ne treba sumnjati u to da je povremeno dolazila u Gradac i docnije, kao to se pretpostavlja da je unutar njega imala i svoje odaje, pa i vlastitu (privatnu) kapelu. Teko je verovatno, ali ne i sasvim nemogue, da je u pitanju upravo crkvica Svetog Nikole. Bio bi to dokaz preplitanja njenog paralelnog ivota, ispoljen i kroz jednovremenu iskrenu naklonost pravoslavlju i rimokatolicizmu.
28

A. Zirdum, Djelovanje bosanskih franjevaca u Beogradu u XVI. i XVII. stoljeu, Bosna franciscana 24 (Sarajevo 2006) 40. Strunjacima nije nepoznat podatak da je u tadanjem Beogradu postojao samostan tog rimokatolikog reda. Isto potvruje i nedavno otkrie fra Rafaela Lipovca iz franjevakog samostana Sv. Antuna Padovanskog u Beogradu, koji je pronaao dokument u kome su popis i godine osnivanja franjevakih prebivalita i samostana u ugarskoj provinciji B.D. Marije. Meu njima je i Beograd (Griechisch Weissenburg), sa zapisanom 1280. godinom, prema Katarini Glii, nav. delo, str. 23. S razlogom je mogue konstatovati da je re o istom samostanu koji navode pojedini istoriari srednjovekovnog Beograda. Konano i navod Andrije Zidruma (nav. delo, 40) da je misija fra Martina kao beogradskog biskupa zapoeta 1280. godine uklapa se u navedeno, pa i u verziju prema kojoj je fra Martinova rezidencija bila u sklopu franjevakog manastira, u sklopu kojeg je bila i crkva s funkcijom katedrale.

172

Zoran M. Jovanovi

Ono to je izvesno jeste to da je nekadanji kompleks manastira Gradac odraz tenji, uverenja i obrazovanja kraljice Jelene, kao to je i njena dua, njen duh na poseban nain obogaen vrlinama ne samo jedne konfesije. Na njima je utemeljen i Gradac sa svojim sabornim hramom i crkvicom Svetog Nikole. Premda je bila mudra i za njeno doba neuobiajeno obrazovana osoba, sa statusom (uzorne) vladarke koji je uslovljavao paljivo odmeravanje svih postupaka, gradaki kompleks je, utisak je, odraz sinteze njenih spontanih pobuda, logike srca, i dubokog promiljanja, hladnog razuma. Pri tom, neskrivena prokatolika aktivnost kraljice Jelene odgovarala je i versko politikom kursu srpskih vladara (supruga i njegovih naslednika, Milutina i jo vie Dragutina), to je povod, istiu povesniari, da u toj injenici treba traiti jedan od osnovnih razloga to je takva njena delatnost tolerisana od predvodnika Srpske pravoslavne crkve. Konano, Jelenin Gradac treba shvatiti kao materijalizovan odraz htenja osobe vaspitane u zapadnjakom duhu, linosti koja je ni na iju tetu ouvala snanu naklonost prema rimokatolicizmu i uticajima koji su dolazili preko Jadranskog mora u zemlju, u dravu koju je s vremenom prihvatila kao svoju, kao uostalom to je i nju ta ista zemlja (zemlja izmatika, kako se predugo s prezirom govorilo) prihvatila i usvojila kao svoju, sauvavi najiskreniju ljubav i potovanje prema njoj do danas. S druge strane, njena elja za nekom vrstom sjedinjenja hriana, pa bilo to makar i simbolinoj meri, ostvareno je u manastiru Gradac, gde su makar za trenutak hrianski istok i hrianski zapad bili, gurativno reeno, pod jednim nebom. Ma koliko moda usiljeno poreenje, takav njegov koncept podsea na benediktinski manastir Svetog Dimitrija na Savi, kraj dananje Sremske Mitrovice, koji je do 1344. imao latinske, grke i slovenske monahe pod istim krovom (ijeg je stareinu jo poetkom XIV veka postavljao carigradski patrijarh).29 Na budunosti je da li e uspeti da oivi sve zamisli utkane u prvobitni manastir Gradac, a strunjacima da utvrde sve dimenzije postojanja kraljice Jelene. Ishodi takvog istraivanja doprineli bi i verodostojnijem utisku o povesnici hrianstva na podruju (ne samo) srpske drave tokom poslednjih decenija XIII veka i u prvoj polovini XIV stolea, u epohi koja je za mnoge potonje generacije neretko shvaena samo kao mrana (mrani srednji vek), a pre svega za one koji nisu eleli, koji ne ele da vide mane svog doba, sebe. Zbog toga bi bilo dobro i u tim vremenima, kao i u dobu sadanjem, pronai i armisati linosti poput kraljice Jelene, anujske i srpske, i ne samo njihove.
29

. , , u: : , , : , 1997, 241. U tom smislu, pored nezanemarljivog broja hramova na Balkanu u kojima je tokom povesnice u istom vremenu vren obred svojstven Pravoslavnoj i Rimokatolikoj crkvi, ini se zanimljivim primer rimokatolikog Manastira ujedinjenja u evtonju (Belgija), koji je najpre bio osnovan u Ameju-na-Mezi 1926. godine, Re je o dvoobrednom manastiru u kome su monasi vrili slubu na rimski i na vizantijski nain, . , , u: (. . . ), 1991, 73.

You might also like